Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

PODELA KOSOVA

Što se problem Kosova predstavlja komplikovanije, meni se čini sve jednostavnijim. Zapravo i nije više sporno celo Kosovo, problem je samo njegov severni deo od kojeg Srbija ne sme odustati, a ni Priština nema nameru, mada joj objektivno predstavlja kamen oko vrata. Isto kao što je to onaj veći deo KiM za Srbiju. Kosovo, stoga treba jednostavno podeliti na srpski i albanski deo, što je jedino relativno pravedno i funkcionalno rešenje. Uostalom, svi potezi koje vuku i Priština i Beograd, i Brisel i Vašington, indirektno vode u tom pravcu, ali niko od njih se ne usuđuje da to prvi prizna. Tako celo Kosovo ostaje nedovršeni projekat zapadnih sila, baš kao što je i Srbija nedovršena država zbog njegovog nedefinisanog statusa i svojih granica, zaključuje Miodrag Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Podelom Kosova, i jedna i druga strana treba da se oslobodi balasta, a ne da se, iz straha od optužbi za izdaju, otimaju za delove teritorije čije stanovništvo nikako ne pristaje da bude njihov deo. To je predlagao još Dobrica Ćosić, mnogo pre nego što je Kosovo, uz podršku zapada, proglasilo odcepljenje i takozvanu nezavisnost. Takvo rešenje je pred atentat javno zagovarao i Zoran Đinžić, što je nesumnjivo bio jedan od povoda za njegovu likvidaciju, koja je upravo zbog toga, makar prećutno, bila odobrena i od nekih svetskih sila.

Sećam se, kako je po povratku iz posete Nemačkoj krajem 2002, sazvao hitnu sednicu kolegijuma vlade, da bi nas obavestio o upozorenjima koja je tamo dobio, kako Kosovo polako ali sigurno klizi prema nezavisnosti. Konstatujući da vreme ne radi za nas i da odmah moramo nešto preduzeti, izložio je i svoj plan poteza koje što pre moramo povući. Po tom Đinđićevom planu, trebalo je korak po korak da nateramo kosovske mentore da i sami dođu do zaključka da je podela jedino rešenje. Najpre da tražimo da se, u skladu sa Rezolucijom 1244 i Kumanovskim sporazumom, na Kosovo vrati naša policija, pa kad to odbiju da tražimo povratak naše vojske, a kad i to ne budu prihvatili, da konstatujemo da nema druge nego da se pristupi podeli Kosova i Metohije. Znao je da ništa od rešenja predviđenih međunarodnim sporazumima neće biti prihvaćeno i verovao da je to dovoljan razlog i argument da se pristupi tako radikalnom rešenju. Svi podpredsednici vlade, nas petorica, i nekoliko prisutnih ministara, saglasili smo se sa takvim pristupom. Posle toga, Đinđić je o tome govorio u nekoliko uglednih svetskih medija, što je bio prst u oko svima koji su bili rešeni da nam Kosovo otmu u celini. Pored geostrateških, bilo je kod nekih od njih i raznih ličnih interesa, ali većina njih danas više nije u prilici da o tome odlučuje, a i odnosi u svetu su se u međuvremenu značajno promenili, tako da je sad prilika da se i ta opcija presecanja Kosovskog čvora vrati na pregovarački sto.

Pre pet-šest godina i Aleksandar Vučić je počeo da radi nešto u tom pravcu, čak je bio postigao i nekakav tajni sporazum sa Hašimom Tačijem o tome, ali su onda obojica iz nepoznatih razloga naprasno odustali. Imajući u vidu da su u to vreme bili na vrhuncu moći, ne verujem da su se uplašili reakcije svojih birača. Pre će biti da su poklekli pred pretnjama sa Zapada, na kojem mnogima nije odgovaralo da se taj problem reši.

Međutim, sada, kada su ušli u otvoren sukob sa Rusijom zbog Ukrajine i u svekoliku krizu, situacija je znatno drugačija. To se najbolje vidi po ažurnosti sa kojom su se Kosovskom pitanju u poslednje vreme posvetili i Amerikanci i Evropljani. Naročito je indikativno pismo koje su Vučiću ovih dan uputili zajedno Makron i Šolc, a u kojem od njega traže maksimalnu odlučnost i spremnost da donosi teške odluke. Nisu rekli da su i oni spremni na teške odluke, ali i to se može pročitati između redova, što bi značilo da su spremni i da odustanu od tvrdih stavova o međusobnom priznanju i razmotre neke druga kompromisna rešenja.

Ni Americi, ni Evropi sad ne treba još jedno žarište na kojem bi Putin, da bi skrenuo pažnju sa rata u Ukrajini, mogao da im stvara dodatne probleme. Zbog toga su intenzivirali napore da se problem Kosova nekako reši, a pošto nemaju baš najjasniju ideju kako, trebalo bi ponovo otvori i pitanje podele Kosova. Ne tajno, kao što je to Vučić pokušao sa Tačijem, nego sasvim otvoreno, najpre kao temu za javnu raspravu u samoj Srbiji, sa ciljem da konačno i Narodna Skupština donese nekakve odluke koje će olakšati posao Vučiću ali i obavezivati ga, tako da ne može sa time da trguje na svoju ruku i ponajpre u sopstvenom interesu. Tako bi se udarili temelji i utvrdile neke naše crvene linije za sve buduće pregovore, koji se evo već dve decenije vrte u krug.

Svi posrednici govore o nekakvoj nedefinisanoj normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, ali niko ne kaže šta to zapravo znači, šta se pod normalizacijom odnosa sve podrazumeva. Znamo da oni pritom misle i na međusobno priznanje, ali činjenica da na tome više ne insistiraju otkriva pukotinu u njihovom do juče neprobojnom bloku, koja otvara prostor za razgovore i o nekim drugačijim rešenjima. Nema i ne može biti normalizacije između dve države koje to nisu, odnosno nisu međunarodno priznate u granicama koje smatraju svojim.

Kao što je Đinđić uočio da bez naše inicijative Kosovo polako klizi ka nezavisnosti, tako se i sad može reći da zbog naše pasivnosti, u kojoj samo reagujemo na poteze Prištine, polako klizimo ka konačnom priznanju njegove državnosti, glasno ili prećutno, svejedno. Zato Srbija mora zauzeti proaktivnu poziciju i izaći sa svojim predlogom i uslovima.

Uprkos tvrdnjama da je Kosovo neotuđivi deo Srbije i da ga nikad neće priznati, Srbija odavno ne računa na kosovske Albance kao na glasače za svoju najvišu zakonodavnu i izvršnu vlast, što je indirektno priznanje da deo Kosova gde su oni u većini nije integralni deo Srbije. Sam Vučić već duže vreme to potvrđuje tako što naglašava da Srbija neće dozvoliti progon NAŠEG STANOVNIŠTVA na Kosovu. Pri tome pod NAŠIMA podrazumeva samo Srbe sa severa, čime direktno priznaje da tamošnji Albanci nisu građani Srbije, a time ni da deo Kosova gde su oni u apsolutnoj većini nije deo Srbije. A, poslednjim priznavanjem ličnih dokumenata izdatih od te nepriznate države, faktički ju je priznao. Ko ga je za to ovlastio?

Sa druge strane, čak i Kurti, u nameri da dokaže kako sever Kosova jeste integralni deo njegove samoproglašene države, svojim nasrtajima raznih paravojnih formacija na tu teritoriju pokazuje upravo suprotno. A, treba se samo prisetiti da je isto to što on sad radi, pokušavajući da te građane disciplinuje i tu teritoriju na silu zadrži u sastavu Kosova, radio i Milošević sa Kosovom i Metohijom, što je dovelo do toga da ga definitivno izgubi.

Indirektno, za podelu su spremni i Ameri i Evropljani, koji sve glasnije traže Zajednicu srpskih opština, koju Priština ni po koju cenu ne želi, svesna da bi to mogao biti dokaz posebnosti te teritorije i prvi korak ka njenom otcepljenju, baš kao što je i Kosovo sa statusom autonomne pokrajine to učinilo. Dakle, sve govori da je u ovom trenutku najvažnije doći do rešenja sa kojim bi svi mogli biti koliko toliko zadovoljni, jer niko sasvim poražen i ponižen. Podela Kosova je, posle svega i uprkos svemu, jedino razumno, relativno fer i dugoročno rešenje problema koji je već decenijama opasno žarište potencijalnih sukoba širih razmera. I koji predstavlja glavnu smetnju Srbiji i onome što se predstavlja kao nezavisno Kosovo, na evroskom putu.

Objektivno, nije to toliko veliki problem, odnosno jeste samo u slučaju da se Srbija želi potpuno obespraviti i poniziti, siledžijskim oduzimanjem velikog dela teritorije sa prostačkom i uvredljivom porukom - ko vas jebe! Bez ikavih prava da kao suverena država učestvuje u odlučivanju u tom procesu, sa bar elementarnim poštovanjem njenih interesa i prava, kao i prava Srba koji na Kosovu žive. Upravo zbog toga Srbija na to nikako ne može i ne sme pristati, ne toliko zbog teritorija, pa ni zbog istorije, kroz koju su joj se granice više puta menjale, koliko zbog budućnosti u koju ne sme da zakorači tako obespravljena i ponižena, jer to bi je moglo trajno svrstati u drugu ili treću evropsku ligu. Prema tome, apsolutno ne stoji priča o tome kako Srbija treba da se okane istorije i okrene budućnosti, jer upravo je o njenoj budućnosti reč kada se odlučuje o Kosovu. Kako izađe iz ovog Kosovskog začaranog kruga, tako će biti tretirana u budućnosti.

A, nema ništa logičnije, ni pravednije nego da se Srbima na severu omoguće ista prava izbora, kao što se to omogućava Albancima koji čine ogromnu većinu u većem delu Kosova. Isto tako kako oni ne žele da ostanu u Srbiji, ne priznaju njen Ustav i zakone, tako ni Srbi na severu, gde su oni u apsolutnoj većini, ne žele da ostanu u odvojenom Kosovu. To pravo na samoopredelenje, koje se priznaje Albancima na Kosovu, jednostavno se mora priznati i Srbima tamo gde su oni zaokružena celina i fizički naslonjena na Srbiju. Tako bi se i Srbiji omogućio koliko toliko dostojanstven izlaz iz nezahvalne pozicije u kojoj se našla, ne samo svojom krivicom.

Kao što Srbiji nije potrebna zmija u nedrima, tako to ne treba ni Kosovu. Šta će Srbiji milion ipo stanovnika koji ne žele da se integrišu u njen sistem i društvo, i šta će joj pokrajina koja ne priznaje njen Ustav i zakone, i ne poštuju njene institucije. Isto to pitanje može se postaviti samozvanoj državi Kosovo, kada je u pitanju njen severni deo gde apsolutnu većinu čine Srbi koji je ne priznaju.

Jesu neki Srbi i neke srpske paravojne formacije u poslednjim ratovima činili zločine i jesu od međunarodnog suda osuđeni za to, pa čak i za genocid u Srebrenici, ali to se ni formalno ne odnosi na državu Srbiju, još manje bi smelo biti razlog za njenu političku diskvalifikaciju, suprotno međunarodnim normama i odlukama. Ti zločini, ma koliko bili sramni za sve Srbe i Srbiju, koja je značajno doprinela da do njih dođe, ne mogu da potru doprinos koji je Srbija u dva svetska rata dala borbi za slobodnu Evropu, za ravnopravnost svih naroda i njihovih država. Za nastanak nekih od njih u sadašnjim granicam, dala je i odlučujući doprinos.

Za greške jednog diktatorskog režima, koji je i sama osudila i odbacila, platila je veliku cenu kroz izolaciju od sveta i sankcije, da bi na kraju bila i bombardovana. Nije Srbija ni Milošević, ni Vučić, mnogo je veća i trajnija i od njih i od svih koji danas o njoj odlučuju. Značajno se promenila u odnosu na ratne devedesete i menjaće se i nadalje, na bolje u onoj meri u kojoj bude bolje tretirana i više uvažavana.

Ako je mogla jedna Nemačka, posle sveg zla koje je nanela Evropi i svetu, da posle podele bude dostojna ponovnog ujedinjenja i vodeće uloge u Evropi, i Srbiji bi morala biti omogućena prilika da zadrži bar deo oduzete teritorije i tako sačuva elementarno dostojanstvo, a time i ravnopravan status u Evropi i svetu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane