Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Zbog čega će 2022. godina ostati zabeležena kao godina nagrada Etnografskog muzeja u Beogradu

NAGRADA ETNOGRAFSKOM MUZEJU U BEOGRADU

Koja je nagrada izmakla Etnografskom muzeju, a koju je Muzej neočekivano dobio? Kako je izvršena svečana rehabilitacija pravosnažno osuđene kriminalke Mirjane Menković? Kakva je sličnost Mirjane Menković i Živke Ministarke? Ko su sve učesnici ovog kapitalnog skandala i šta je bio povod za to? Kakva je međusobna veza proslave nepostojećeg Pokreta Nesvrsihodnih sa Etnografskim muzejem? Kakvi su se muzeološki dometi Mirjane Menković tokom navodno eminentne muzeološke karijere, a kakvi su sve bili skandali tokom iste? Kakve će se knjige uskoro pojaviti iz štampe?

Stanislav Živkov

Kako je krenulo, izgleda da će ova 2022. godina ostati zapamćena u analima Etnografskog muzeja u Beogradu kao godina nagrada koju bi trebalo svečano proslaviti otprilike kao što je 1977. godina bila proglašena godinom naših i Titovih jubileja pa su se svuda samo videli plakati 40 85. E isto tako bi sada trebalo polepiti plakate kojim se javnost obaveštava da je ovaj Muzej nije dobio nagradu za muzej godine, a i da je dobio još jednu nagradu u vidu prvog muzejskog direktora pravosnažno osuđenog na kaznu robije pošto je Apelacioni sud u Beogradu potvrdio nepravosnažnu presudu donetu nakon krivične prijave Tužilaštva za organizovani kriminal, kojom je prošle godine Mirjana Menković, bivša direktorka Etnografskog muzeja u Beogradu, osudilo na godinu i šest meseci zatvora zbog toga što je od januara 2015. godine do oktobra 2017. godine, iskorišćavanjem svog službenog položaja, pribavila drugim pravnim licima imovinsku korist u ukupnom iznosu od 927.416,61 dinara, a najveću korist je pribavila za sebe, svog sina i snajku, oštetivši Etnografski muzej u iznosu od 9.178.580,37 dinara, tako da je presuda, konačno postala pravosnažna!

Na žalost iz nepoznatih razloga Tužilaštvo za organizovani kriminal nije uzelo u obzir celokupnu, višegodišnju, javnu, pilićarsku, enormnu pljačku, već samo 1% ukupne pljačke, a posebna je priča činjenica da se zahvaljujući uzbunjivačima o organizovanom kriminalu i lopovluku u Etnografskom Muzeju u javnosti saznalo još pre 8 godina, a da dugo vremena niko nije na to reagovao iako su o dešavanjima redovno pismeno obaveštavani svi redom, počevši od predsednika države Aleksandra Vučića pa redom hijerarhijski naniže. Naravno nikome ni najmanje nije smetala činjenica da je po direktnoj naredbi Mirjane Menković i Vesne Marjanović ovome novinaru namontiran otkaz, radni spor je još uvek u toku, a Menkovićka i Marjanovićka su juna 2014. likovale govoreći, eto ga eto ga dobio je po guzici. Nikome ni najmanje nije zasmetalo fizičko zlostavljanje i pokušaj prebijanja nekih zaposlenih u Etnografskom muzeju što je rezultiralo tragičnom smrću dr Sofije Kostić koja je nakon stravičnog zlostavljanja i fizičkog napada od strane Menkovićke preminula nekoliko dana nakon odlaska u penziju!

Međutim daleko veći problem od pljačke je činjenica da se zahvaljujući Menkovićkinom neradu i parazitizmu i to preko skaredne nevladine organizacije Mnemosyne Centar za očuvanje nasleđa Kosova i Metohije koje se navodno bavila zaštitom kulturnih dobara na Kosovu, pri čemu od tog rada jedino korist imaju same nevladine organizacije i njihova članska visočanstva, dok se spomenici i dalje nalaze u trajnom trpnom i propadajućem stanju, te s druge brojni pojedinci i navodni stručnjaci za zaštitu kulturne baštine koji su svi od reda iskoristili rat i faktički gubitak Kosova kao idealan povod sada već višedecenijsko parazitisanje i arčenje novca na navodno proučavanje i zaštitu kulturnog nasleđa na Kosovu.

tome da je u pitanju zapravo dobro organizovan udruženi zločinački poduhvat u režiji ovog udruženja građana najbolje govori činjenica da su za potrebe bizarnih projekata nemilice straćene enormne količine novca a da se na samim spomenicima od strane Mnemosyne nije radilo apsolutno ništa, osim što su publikovane preskupe knjižurine i reciklirani stari izveštaji, a kako bi se po svaku cenu sprečilo neželjeno raspitivanje šire javnosti o tome šta se i kako zapravo radilo, pod hitno je uklonjen web sajt Mnemosyne kako bi se nekako zataškala činjenica da je predsednica Mnemosyne dr Mirjana Menković debelo u svakom smislu u sukobu interesa jer neometano sedi pozamašnom guzicom istodobno na dve direktorske funkcije, jer je osim što je direktor Mnemosyne istovremeno i direktor Etnografskog muzeja, a da sve to nikome ni najmanje do sada nije zasmetalo, a tzv rad na zaštiti baštine Kosova zapravo je samo prodavanje magle kako bi se sakrile daleko ozbiljnije stvari o kojima se decenijama mudro ćuti.

Naime malo je poznato da je još pre više od 20 godina bivši direktor Etnografskog Muzeja Dragan Antonić par dana pred smenu podneo krivičnu prijavu protiv NN lica zbog postojanja sumnje da je oštećenjem ukupno 3.527 pokretnih kulturnih dobara iz zbirki Etnografskog muzeja u Beogradu (od kojih 211 predmeta tzv. A kategorije!) izvršeno krivično delo oštećenja kulturnih dobara pošto je na tekstilnim predmetima iz zbirki Muzeja sa ukrasima od veza od bakra, srebra, pozlate došlo do promena te se metalne niti krune i otpadaju, ostavljajući progorele rupe na tekstilu do čega je jedino moglo doći zbog neadekvatnog čuvanja, rukovanja i nestručne konzervacije, što nikome ni najmanje do tada nije zasmetalo iz prostog razloga jer je Antonić, nakon trideset godina bio prvi direktor etnolog kome je zapravo bilo stalo do struke a ne do politike čime se dodatno zamerio ekipi štetočina čije je mahinacije, javašluk aljkavost i nerad ustanovio, a ono što je još manje poznato je činjenica da je kustos zadužen najvećim delom upravo tog materijala bila upravo dr Mirjana Menković.

Umesto da se za rešavanje ovog problema angažuju najuglednije svetske institucije poput Getty instituta u Kaliforniji, rešavanje problema povereno je svaštarskom institutu Vinča preko koga je nešto kasnije Muzej kupovao opremu recimo od firme LKB u vrednosti od 147.000 dinara, a sa raznih strana stizale su i ponude za laboratorijsku rotacionu pumpu (od 4.800 do 5.450 eura), toplotnu pumpu (5.300 eura), turbocube (zna li iko šta je trebalo platiti 13.119,78 eura), 4 igličasta ventila (204.000 dinara), ultrazvučno kupatilo (120.750 dinara pa 2.136 eura i na kraju 2.987 eura, a sve za isti aparat), vodeno kupatilo (924 odnosno 1.150 eura opet za isti model) toplotnu pumpu (4.922 eura), a sve to kako bi se izmuzao novac od italijanske donacije u ukupnom iznosu od 18.728 eura za potrebe realizacije bizarnog projekta.

Istraživanje degradacije metalnih niti na tekstilnim muzejskim predmetima -projekat „Vinča", a uz to je bilo potrebno još dodatnih 5.024 eura samo za hemikalije i još 2.970 eura za uslugu korišćenja elektronskog mikroskopa u periodu od 18 meseci za šta je sve predračune vd direktora Velibor Stojaković potpisao predračune dana 17.10.2003. godine. Sve je ovo bilo potrebno kako bi se ustanovio razlog propadanja metalnih niti na sve većem broju predmeta na kojima je apliciran vez pozlaćenim ili posrebrenim bakarnim nitima koje su se najpre krutile, potom prekrivale sivom skramom, otpadale i onako usput progorevale pamučno tkanje predmeta (izveštaj konzervatora Danijelke Radovanović 244/2003 godine). Uz to u više navrata je skretana pažnja na sve veći prodor vlage u depoe i učestali napadi moljaca za šta je angažovana danas nepostojeća firma Spiron iz Beograda a po preporuci Instituta Vinča.

U isto to vreme je izvršena analiza stanja ugroženih predmeta da bi 20 maja Muzej sklopio ugovor o poslovno tehničkoj saradnji sa Spironom u vezi DDD zaštite kulturnih dobara depoa i drugih prostorija u Etnografskom muzeju u kome se pored ostalog kao bezrezervni uslov da bilo kom tretmanu mora prethoditi potvrda Instituta Vinča da upotrebljena sredstva ne mogu oštetiti muzejske predmete a u isto vreme Spiron je sklopio sličan ugovor sa institutom Vinča po kome je dogovorena saradnja u poslovima naučnog razvoja i rada, prometa roba i usluga, konzaltinga i drugim poslovima da bi 9. juna 2003. godine Vinča dala saglasnost za upotrebu hemikalija Master i Othrine za dezinsekciju tekstilnih predmeta u Muzeju da bi juna 2004. godine Muzej dostavio Ministarstvu za ekonomske odnose sa inostranstvom predračun po kome je samo za projekat Vinča trebalo skarednih 55.000 eura.

Najžalosnije u svemu ovome je činjenica da se po krivičnoj prijavi Dragana Antonića nikada nije apsolutno ništa uradilo a čitava ova parada zapravo je bio još jedan dobro pripremljen udruženi zločinački poduhvat kako se ne bi saznalo ko su bili rukovodioci zbirki u kojima su oštećeni brojni predmeti i ko je i kako izazvao njihovo teško oštećenje i gotovo uništenje.

Naravno do danas nikada nisu zvanično saopšteni ikakvi rezultati čitavog istraživanja ali i laiku je jasno da je do oštećenja takvih razmera moglo doći jedino kombinovanim delovanjem vlage, elektriciteta i hemikalija kojima su predmeti bili izlagani tokom raznih DDD aktivnosti. Naravno to sve ni najmanje nije bitno a o tome koliko je direktorki Muzeja stalo do zaštite muzejskog materijala najbolje govori samo stanje depoa pa se recimo u podrumu muzeja nalaze kamarisani nadgrobni spomenici, a onaj oštećen beli stećak i dalje neometano truli i raspada se ispred muzeja pošto je direktorka Menkovića neometano demonstrirala moć po principu ko mi šta može, a oštećeni predmeti, koga to uopšte zanima?

Nakon uništenja zbirke koju je vodila, Menkovićka je uspela samu sebe da proglasi nekakvom od stručnjaka neprepoznatom vrednošću, a usput pored uništavanja kulturnih dobara, za 30 i kusur godina rada nije ništa uradila pametnije za Muzej, ali za Kosovo je učinila puno. Recimo je dovela je modu sedamdesetih Mirjane Marić u muzej nazvavši je velikom dobrotvorkom. Pitanje na koje niko normalan nije uspeo da da iole suvisao odgovor je šta je to Mirjana Marić dobrotvorila za Kosovo i Etnografski muzej osim što je ostavila svoju kućnu pomoćnicu na poklon i dotična je sada hostesa za posluživanje svatova sina i njegovih svatova šampanjcem u muzeju što je doista bio jedan od muzeoloških Everesta Mirjane Menković koja se svojevremeno „proslavila" skandalom oko jedne jedine izložbe koju je ikada napravila a i to nakon 10 godina nerada, a to je bila izložba Kostim grada i sela na razmeđu dva veka - Prizren i okolina 1880-1918., a koju ovom prilikom Tabloid premijerno objavljuje.

Inače sama pomenuta izložba bila je skandal monumentalnih razmera bolje rečeno apsolutna afera u ogromnom pakovanju pošto je Menkovićka pravila to godinu dana uz krečenje kucanje limarije i neviđeno trošenje novca da su svi bili u neverici...

Da je bilo ko drugi radio to što je radila ona, dobio bi otkaz. Projektant tog ludila bio je izvesni Klaudio Cetina, daleko poznatiji kao tadašnji ljubavnik jednog arheologa, što mu ni najmanje nije zasmetalo da tandari i samu stokilašicu Mirjanu Menković na stolu kancelarije na šestom spratu, a osnovna ideja kao i želja da sve bude u porno stilu bili su Menkovićkino remek nedelo! Tadašnji član Redakcije Jasna Bjeladinović Jergić odbila je da bude recenzent ovog kataloga sa napomenom „da ne želi sukobe". Isprva, Menkovićka je želela da se ova izložba zove Life on the edge, ali joj sam naziv kataloga nije odobren sa obrazloženjem da je Etnografski muzej Ustanova koja je po prirodi svog postojanja i rada pozvana da čuva srpski jezik i srpsko pismo - ćirilicu.

Međutim, sve opomene nisu uticale na Menkovićku i ona je sve pripreme za ovu izložbu vodila pod ovim nazivom. Tadašnji glavni i odgovorni urednik muzejskih publikacija Ljubomir Reljić je smatrao da pod hitno pripremu izložbe treba staviti pod kontrolu Muzeja, ali kada je odštampani katalog izložbe Kostim grada i sela na razmeđu dva veka - Prizren i okolina 1880-1918. napokon stigao u Upravu Muzeja, svi su bili šokirani.

Već spomenuti Ljubomir Reljić naredio je da se iz čitavog tiraža kataloga pod hitno iscepa problematična strana sa polugolim manekenkama. Menkovićkina opsednutost erotikom došla je do izražaja na bizarnoj foto tapet izložbi Odevanje u Srbiji u XX veku - Jedna lična priča iz 2011. godine, koja se završava fotografijom uzetoj iz lista Skandal a na kojoj se nalazi guzica koja u prirodnoj veličini dostiže veće razmere od njene. Pored reprezentativne bruke koju priređuje u Muzeju, ona još pokušava da objasni besmisao koji joj je pao na pamet te sama kaže: „Štaviše, iako se još uvek mogu naći pojedini jasno definisani sezonski trendovi, sredina devedesetih svedoči o odbacivanju stega linearnog razvoja mode. Izučavanje istorije mode sa ove tačke, čini se gotovo suvišnim."

Besmisao za koji su dati novci da bi se štampala ovakva izrečena glupost i guzica u ogromnoj veličini dovoljno govore o tome da u biću Mirjane Menković kategorija morala ne postoji što je ona svojedobno u praksi višekratno dokazivala od kada je došla u muzej pre 30 godina, široko je poznata po svojoj seksualnoj hiperaktivnosti tokom čitave svoje poduže neradničke karijere u Etnografskom muzeju, te sramoti struku i dan danas, a što se tiče hopa-cupa, Menkovićka je do sada in flagranti u svim mogućim pozama i na svim najnemogućnijim mestima do sada uhvaćena najmanje 11 puta (verifikovano), a upravo ti koji su je uhvatili ad hok na delu, sada su privilegovani prijatelji sa novčanim stimulacijama koje im se redovno isplaćuju čime se zapravo kupuje njihova ćutnja za sve ono što su videli svojim očima.

tome da Menkovićka nije imala neki jasan kriterijum prilikom svojih terenskih antropoloških istraživanja u krevetu najbolje govori vrlo živopisan izbor lokacija i jebačina u kojima je uhvaćena među kojima se ističu njen dugogodišnji ljubavnik sa kojim je dvadesetak godina delila kancelariju Branko Jokić, tzv. direktor nepostojećeg Muzeja u Prištini, inače dvostruki robijaš zbog IB-a koga je zapravo dovukla kao svog jebača sa terena u Etnografski muzej, zatim u samom Etnografskom muzeju na VI spratu, kada je sa nepoznatom osobom uhvaćena od strane spremačica u popodnevnim satima, kao i slučaj već spomenute vatačine sa Klaudiom Cetinom kao i vatačina u liftu, zatim slučaj sa jednim od tehničkih lica muzeja sa kojim je tikva pukla na terenu, na Kopaoniku, gde je dotična smuvala direktora hotela u kome su odseli kustosi, a što je rezultiralo dolaskom njenog muža koji ju je zatekao na delu a koji je došao na poziv upravo odbačenog tehničkog lica, i potom je držao zatvorenu u hotelskoj sobi celu nedelju dana neprestano je mlateći a isti taj njen bivši muž kada sada prođe pored muzeja, glasno se zapita: "Šta li radi ona moja kurva?"

Pošto je urušila apsolutno sve vrednosti koje su postojale i otvorila put globalnoj tendenciji uništavanja znanja i kulture ni najmanje ne čudi da je Menkovićka ljubimica peglerki, hostese, Marićkinog šofera, pandura Žilovića i naravno, svog zamenika koji joj pravi društvo u tamanjenju žu žu peciva i gumenih bombona, nije stručnjak i nije vredan rada.

tome koliko se srozao muzej najbolje govori najgora izložba posle plastične lutke na naduvavanje u istoriji muzeja, a to je nešto o hranjenju gde u izlogu stoji turšija i zimnica i niko taj užas ne posećuje osim đaka koji pod prinudom nastavnika dolaze da se edukuju na toj izložbi, autora Dušice Živković, stručnjakinje za pletene čarape koja po gabaritu ubrzano sustiže Menkovičku, verovatno takođe žderući žu žu! Monstrum Menković je pljačkala punih 30 godina na svim mogućim nivoima. Znajući to, prethodni direktori joj nisu dozvoljavali čak ni da prođe kroz drugi sprat gde je Uprava Muzeja, već je morala da ulazi i izlazi iz Muzeja na tzv.

Čigojina vrata. Oduvek se u Etnografskom muzeju znalo da je Monstrum Menković patološki lopov i lažov. U tu svrhu je ona i otvorila NVO Mnemozina, kako bi kroz tu lažnu NVO otimala budžetska sredstva iz fonda namenjenog za Kosovo i Metohiju. To joj se i posrećilo, te je punih dvadeset godina, koliko je radila ova parazitska NVO, pljačkala i pljačkala. Međutim ovde se sa pravom postavlja važno pitanje: a to je ko zapravo stoji iza Menkovićke pošto je nekome bilo veoma stalo da sa đubrišta izvuče Mirjanu Menković, što je izvedeno tako što je povodom proslave 60 godišnjice od održavanja Samita Nesvrsishodnih, preko nekih medijskih kuća, konkretno RTS-a i Happy TV, organizovan udruženi zločinački poduhvat pranja kriminalne biografije osuđene lopuže Mirjane Menković.

Takođe, bez obzira na činjenicu da su ove nedolične, promiskuitetne žene na samom suđenju priznale da su, kako kažu, "delimično počinile krivična dela" koja im se stavljaju na teret, mada su javnosti nadaleko poznate po istim nedelima, one su od strane pravosudnog sistema i ostalih društvenih institucija, kako sada stvari stoje još i nagrađene. I pored toga sto je Tužilaštvo za organizovani kriminal u presudi izreklo zabranu rada Mirjani Menković zbog rušenja ugleda nacionalnoj instituciji kulture, ona je ipak rehabilitovana od strane novopečene direktorke Tijane Čolak-Antić Popović Vasić, koju je njen rođak Vladan Vukosavljević postavio na čelo ove jadne, opljačkane ustanove, kako bi zajedničkim snagama ponovo prali fasadu, jer su svi fondovi, od strane Menkovićke, već bili obršćeni.

A obršćen je i Etnografski Muzej recimo čuvenim slučajem nečitke knjižurine pod nazivom Savremena žena, Odnos među polovima u Srbiji u XX veku u svetlu antropoloških proučavanja odevanja i ženske štampe. Inače malo je poznato da je to zapravo naziv doktorata Mirjane Menković, koji ona zapravo nije napisala, već se zna da su isti napisali izvesni Miloš Matić inače stručnjak za muzeološku obradu lutaka na naduvavanje vibratora i dilda, koji je napravio model doktorata, i Danijela Velimirović, profesorka na Odeljenju za etnologiju i antropologiju, Filozofskog fakulteta u Beogradu, koja je isti punila "mesom".

Sve troškove doktorskih studija odbrane i štampe same doktorske disertacije platio je sam Etnografski muzej što se saznalo tek kada je izbio rat između Menkovićke i prethodnog direktora Tasića oko toga ko će biti novi direktor pa se tada napokon saznala i glavna stvar, a to je činjenica da je Menkovićka par godina pred odlazak u penziju od Tasića molbu za uplatu rata za odbranu doktorske teze pod nazivom Savremena žena: odnos među polovima u Srbiji u dvadesetom veku u svetlu antropoloških istraživanja odevanja i ženske štampe.

Sigurno su još više bili oduševljeni kada je potvrđeno da je VD direktor Miroslav Tasić muzejskim parama platio troškove doktorata Mirjani Menković u iznosu preko 300.000 dinara, kao i lekturu i korekturu istog u iznosu od 80.000 dinara što joj je u ime muzeja obećano još 2014. godine kao i kofinansiranje skarednog tzv. naučnog projekta centra Mnemosyne pod čudesnim nazivom Mirjana Marić-de lux pret-a-porter srpske i jugoslovenske mode koji je navodno bio izuzetno važan doprinos širenju i istraživanjima muzejskog znanja kolekcija i njihovog kulturološkog tumačenja. A što se tiče pljačke u kulturi, to je najstrašnija stvar koja se jednoj državi može događati.

Ne radi se tu samo o opljačkanim finansijskim sredstvima, već se radi o urušavanju kulture, nacionalnog identiteta i same civilizacije, pa se babetine poput Mirjane Menković, koje se prodaju za nekakve stručnjake, dok joj iz guzice praziluk viri, moraju posebno kažnjavati iz razloga što one nisu samo opljačkale budžetska finansijska sredstva, već su urušile kulturu koja je vekovima tkana od strane visokokvalitetnih osoba koje su nekada postojale, te je usled njenog pljačkanja takav rad uništen, a kultura pretvorena u divljaštvo.

Monstrum Menković je pljačkala punih 30 godina na svim mogućim nivoima. Cela dugogodišnja pljačka prekinuta je zaslugom više uzbunjivača i ovog lista, ali ova tragična pričica ima i neobičan postfestum. Naime i ovome novinaru kao i nekim njegovim saradnicima javljali su se poslednjih nedelja prijatelji žaleći se da trpe uznemiravanje od strane Monstruma Menkovićke koja očito da nema drugog posla nego gleda njihove strane na društvenim mrežama, zatim istražuje i pronalazi telefonske brojeve i onda zove dotične osobe i kuka o tome da je sirota ona u pitanju i da joj nije jasno zašto neko ima nešto protiv sirote nje i traži od trećih lica da se ovom novinaru prenese molba da se o njoj više ne piše.

Elem očito je da će biti još dosta posla u resvatljavanju svih mahinacija na relaciji Mirjana Menković - Mnemosyne - Branko Jokić- nepostojeći muzej u Prištini a kako sada stvari stoje uskoro će trebati da se sakupe svi do sada objavljeni tekstovi na ovu temu i da se objavi monografija „Kako sam opljačkala Etnografski muzej", a za jedno dve godine možemo očekivati i Menkovićkine memoarske knjige „Kako sam sinu organizovala svadbu u muzeju" i „Moje zatvorske uspomene", a čekajući to poručujemo joj da spremi topao veš jer je u zatvoru hladno!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane