Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (4)

Između Ligačova i Gorbačova

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

Zaista, tehnološki jaz koji se dramatično širio bio je nesumnjivo još veći izvor briga za razboritije članove sovjetske elite. Ta elita je uvidjela da dalji ekonomski napredak zahtijeva naučno-tehnološke inovacije i da je Sovjetski Savez sada u velikom zaostatku, posebno u društveno-ekonomskoj primjeni nove tehnologije. Podaci su bili opštepoznati i kazivali da se zemlji ne piše dobro. Zemlja koja je tako oholo tvrdila da je na oštrici inovacija postajala je sve zaglibljenija u srednjim fazama industrijskog doba, nemoćna da ih prevaziđe. Samo nekoliko primjera, kao na donjoj tabeli, mnogo govori.

Veliki/srednji SAD EEZ JAPAN SSSR

kompjuteri 96.500 23.400 16.900 3.040

(na mil. st. u 1983) 412 135 142 11

Mali kompjuteri 1.000.000 240.000 70.000 22.000 (na mil. st. u 1983) 4.273 1.387 588 80

Industrijski roboti 44.700 51.877 67.435 3.000 (na mil. st. u 1981) 196 201 571 11

Sovjetska privreda nije zaostajala samo u tehnološkoj trci. Ona je takođe postala nevjerovatno rasipnička. Bez međunarodnog podsticaja za nadmetanjem, racionalizovanjem i inoviranjem, ne samo sovjetski industrijski sektor već takođe i njegove kopije u Srednjoj Evropi postale su spomenici birokratskoj neefikasnosti i kontra-produktivno utočište rasipnosti. Prema podacima koje je pedantno sakupio poljski ekonomista, profesor Jan Vinjecki, u svojoj knjizi Ekonomski Pregled, Istok i Zapad (London, 1987), privrede sovjetskog tipa troše dva do tri puta više energije po proizvodnoj jedinici nego tržišno utemeljene privrede Zapadne Evrope.

SOVJETSKI BLOK ENRGIJA P/$ 1000 GDP Č ELIK P/$ 1.000 GDP

Sovjetski savez 1490 135

Poljska 1515 135

Istočna Njemačka 1356 88

Mađarska 1058 88

ZAPADNA EVROPA

Francuska 502 42

Zapadna Njemačka 565 52

Britanija 820 38

Ideološka neracionalnost staljinističkog ekonomskog nasljeđa bila je još destruktivnija u sektoru poljoprivrede. Do sedamdesetih godina, hronična neefikasnost sistema kolektivizacije, skupa sa povremenim nepovoljnim vremenskim uslovima, primorali su sovjetske vođe da godišnje troše milijarde dolara u tvrdoj valuti na uvoz žita. Kao posljedica toga, vlada je takođe bila prinuđena da subvencionira cijene hrane, kako previsoke maloprodajne cijene ne bi izazvale građanske nemire. Pa ipak, u isto vrijeme, privatne parcele koje su bile dopuštene u poljoprivredi ograničene su na samo 4 procenta obradive zemlje, iako je na njima proizvođeno - zahvaljujući privatnoj inicijativi - 25 posto sovjetskih zaliha hrane.

Posljedični privredni gubitak i s tim povezana industrijska i tehnološka zaostalost takođe su imali štetan uticaj na sovjetsku sposobnost da sudjeluje u svjetskoj razmjeni. Sovjetski Savez je sve više postajao izvoznik uglavnom robe široke potrošnje i ruda, poput većeg dijela Trećeg svijeta, ali nije bio u stanju da se nadmeće sa vodećim izvoznicima industrijskih proizvoda. Prema godišnjem izvještaju GATT-a, Sovjetski Savez je pao sa 11. mjesta u 1973. na 15. mjesto u 1985. godini po izvozu industrijskih proizvoda, jer su ga tokom tih godina nadmašili Tajvan, Južna Koreja, Hong Kong i Švajcarska.

Još uopštenije, nekih četrdeset godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, sovjetsko društvo je još uvijek bilo podvrgnuto djelimičnom racionisanju hrane i patilo je od stalne nestašice potrošnih dobara. Svakodnevno višesatno stajanje u redu bilo je uobičajeno za pretežnu većinu sovjetskih urbanih domaćica. Alkoholizam je nastavio da se širi, dok se bolnička njega za prosječnog sovjetskog građanina uglavnom pogoršavala. U martu 1987, novoimenovani sovjetski ministar zdravlja je objavio da velik broj sovjetskih bolnica nema toplu vodu, nema odgovarajuću kanalizaciju i oskudijeva u osnovnim sanitarijama. Nikakvo čudo da je životni vijek muškaraca dramatično opao u vrijeme Brežnjeva sa 66 na 62 godine, u poređenju sa 71,5 godina u Sjedinjenim Državama, i da je smrtnost djece porasla do nivoa 2.5 puta većeg nego u Sjedinjenim Državama, smještajući tako Sovjetski Savez na pedeseto mjesto u globalnom poretku - iza Barbadosa. Jedina grupa stvarno izuzeta iz ovih društvenih patnji bili su činovnici vladajuće partije i visoka vojna i direktorska elita. Koristeći posebne prodavnice zatvorenog tipa, dobre bolnice i specijalne centre za odmor, uživali su dobrobiti socijalizma za jednu klasu.

Socijalistička stvarnost za jednu klasu ne samo da se frontalno sukobljavala sa zvaničnim mitom društvenog egalitarizma, već je, vremenom, stvarala sve veću društvenu ogorčenost. Značajno ispitivanje javnog mnenja, objavljeno u Moskovskim novostima od 3. jula 1988, pokazalo je da skoro polovina sovjetske javnosti nije osjećala da živi u "društvu socijalne pravde." Najoštrije pritužbe su bile upućene na sistem posebnih privilegija viših činovnika. Ovo je uključivalo - prema redoslijedu pritužbi - "pakete hrane, robu iz ekskluzivnih radnji"; "besplatno raspolaganje bilo knjigama ili sjedištima u pozorištima, bioskopima, i td"; "stanove u otmenim kućama u prestižnim krajevima grada" i "državne dače". Takvo društveno nezadovoljstvo je pojačano činjenicom da je bilo očito da se kvalitet života širokih masa ne poboljšava zadovoljavajućim tempom, a u nekim značajnim aspektima se čak i pogoršava.

Problem je usložnjavala i činjenica da je sve veći broj sovjetskih građana, posebno iz profesionalne elite, sada znao da su uslovi u inostranstvu bili znatno bolji, uključujući i komunističku Istočnu Evropu. Među intelektualcima, svijest o sovjetskoj zaostalosti i njenim pogubnim posljedicama, postala je veoma rasprostranjena tokom sedamdesetih godina. Nije više bilo moguće uvjeravati i pretvarati se, kako se radilo u vrijeme Staljina, da je život u Sovjetskom Savezu bio bolji nego ma gdje drugo. Mnogi sovjetski građani, dugo izolovani od svijeta, vjerovali su sovjetskoj propagandi čak sve do sredine šezdesetih godina.

Godine 1987, vodeći član sovjetske Akademije nauka, Jevgenij Afanasijev, smjelo je objasnio mađarskim slušaocima na Radio Budimpešti, 7. novembra 1987, duhovnu cijenu plaćenu za ovakvo stanje stvari:

Sigurno je da se nacionalna svijest, onakva kakva se uopšte razvila u sovjetskom društvu, razvila pod potpuno nenormalnim uslovima. Drugim riječima, ona se razvila na jednostran način, kao i istorijska i društvena svijest... Sovjetsko društvo je živjelo u državi dobrovoljne (sic!) duhovne izolacije, odnosno, bez ikakvog znanja o Zapadu... mi se nijesmo bavili Maksom Veberom ili Durkhajmom, Frojdom, Tojnbijem ili Špenglerom. Ovo nijesu puka imena, to su imena koja imaju svjetove, svjetske sisteme za sobom. Ako društvo propusti da se upozna s tim svjetovima, ono onda isključuje sebe iz dvadesetog vijeka, zateći će sebe na periferiji najvažnijih otkrića ovog vijeka.

Slobodnom svijetu, prizor ideološki samoizolovanog i birokratski centralizovanog sistema teško da je nudio primjer ekonomskog ili društvenog dinamizma. Doslovno je bila potrebna politička odluka na nivou vladajućeg Politbiroa za proizvodnju svakog pojedinačnog potrošačkog artikla, a tokom sedamdeset godina sovjetske vlasti ni jedan jedini takav artikal koji može da konkuriše na svjetskom tržištu nijesu još bile proizvele. Takva je bila baština koju je Staljin ostavio u nasljeđe a Brežnjev ovjekovječio. U tom ekonomskom sistemu, državna birokratija je propisivala cijene za milione artikala, dok su direktori nadgledali proizvodnju bez ikakvog podsticaja da budu inovativni. Radnici su proizvodili bez ikakve motivisanosti da povećaju produktivnost ili da poboljšaju kvalitet. Uz to su i direktori i radnici imali interesa da popravljaju svoje izvještaje o radu (lakirovka). Kao posljedica toga, skorijih godina je sovjetska državna statistika, po zvaničnom priznanju, postala sve nepouzdanija i stoga neupotrebljiva za bilo kakvo razumno planiranje.

Usprkos zvaničnom hvalisanju, istina se nije mogla više skrivati: i kvantitativno i kvalitativno Sovjetski Savez je stagnirao. Umjesto da se nadmeće sa Sjedinjenim Državama, on se u najboljem slučaju održavao kao najrazvijenija zemlja među zemljama u razvoju - pa je čak i u toj kategoriji počeo da se suočava s potencijalnom prijetnjom da ga eventualno nadmaše u nekim kritičnim oblastima sve ambicioznije inovativne zemlje u razvoju, posebno Kina. To je bez sumnje bila gorka i mučna budućnost za upućenije pripadnike vladajuće sovjetske elite. Sovjetska vojna uprava, sasvim svjesna da savremeni rat postaje sve zavisniji od sposobnosti brzog usvajanja tehnoloških inovacija, morala je posebno da se zabrine.

Istorijski svjesnije pripadnike ruske elite je tadašnje stanje u Sovjetskom Savezu moralo neugodno podsjetiti na propadanje Rusije tokom posljednjih decenija prošlog vijeka. Godine 1815, odigravši presudnu ulogu u porazu Napoleona i sa carem Aleksejem I koji je trijumfalno ujahao u Pariz, Rusija je bila vojno najjača sila na svijetu. Ruska privreda je brzo napredovala u nekoliko narednih decenija, a postojala je i vjera u političke promjene. Pa ipak je došlo do postepene stagnacije. Izmedu 1870. i 1890. godine, bruto nacionalni proizvod zapravo opada, Rusiju nadmašuju Velika Britanija i Njemačka, a Francuska i Habsburška Monarhija joj se približavaju. Dva skupa i neuvjerljiva lokalna rata - Krimski rat i vojni pohod na Bugarsku i Kavkaz - i gušenje Poljskog ustanka doprinijeli su drastičnom opadanju međunarodnog ugleda Rusije. Ubrzo potom, na površinu je izbilo revolucionarno vrenje, kao odraz sve većeg političkog i društvenog nezadovoljstva.

Sve se to može uporediti sa savremenim stanjem. Godine 1945, Staljin je zauzeo Berlin a Crvena armija je bila najveća vojna sila na svijetu. Do šezdesetih godina, sovjetske vođe su postale uvjerene da će Sovjetski Savez biti takođe i vodeća svjetska ekonomska sila. Pa ipak je tokom sedamdesetih privreda stagnirala. Do 1990, Sovjetski Savez će pasti ne samo iza Sjedinjenih Država već i iza Zapadne Evrope i Japana. Neuspješan devetogidšnji rat u Avganistanu, rastući nemir u Istočnoj Evropi i ekonomske posljedice nedopustivo visokih izdataka vojnih snaga, doprinijeli su opštem osjećaju društvene nelagodnosti u zemlji i gubitku prestiža u inostranstvu.

Mada je bilo dovoljno loše već to što je bilo sve očitije da je Sovjetski Savez zaostao u ekonomskoj trci sa Sjedinjenim Državama, to je bila samo polovina priče. Još bolnije, a povezano sa sovjetskim geostrateškim poslovima, bilo je turobno predviđanje koje je 1988. godine objavila Komisija za cjelovitu dugoročnu strategiju Sjedinjenih Država da će se do 2010. godine u svjetskom ekonomskom poretku Sovjetski Savez vjerovatno naći na petom mjestu. Sjedinjene Države će i dalje biti prve. Poslije njih će slijediti Zapadna Evropa (koja vjerovatno još neće biti potpuno integrisana vojno-politička sila), Kina i Japan. Sovjetski Savez će biti na začelju - sa BNP-om koji će tada biti mnogo manji od polovine dohotka Sjedinjenih Država.

Osim toga, četiri vodeće sile će vjerovatno imati bolje odnose jedna sa drugom nego sa Sovjetskim Savezom. Kremlj se tako suočava s izgledima da bude geopolitički okružen potencijalno neprijateljskim a ekonomski moćnijim državama. Strateški, kao i ideološki, implika-cije ovakve perspektive moraju da zaplaše bilo kog sovjetskog lidera, posebno one koji su zasnivali svoju moć na uvjerenju da je komunistička ideologija sadržala ključ za utopijsku budućnost.

PARADOKS REFORME

Svijest o neophodnosti promjena, reforme i većim inovacijama konačno je isplivala na površinu u politički značajnoj mjeri poslije Brežnjevljeve smrti 1982. godine. Ali je više od dvije decenije bilo upropašćeno. Posljedica toga je bila da je nasljeđe koje je trebalo prevazići naraslo i otežalo. Postojeći sovjetski sistem bio je tada okoštali proizvod tri usko povezane i ukrštene razvojne faze;

pod Lenjinom, one totalitarne partije usmjerene ka potpunoj rekonstrukciji društva;

pod Staljinom, one totalitarne države koja je imala potpuno podređeno društvo;

i pod Brežnjevom, one potpuno stagnirajuće države kojom je vladala korumpirana totalitarna partija.

Da bi se reformisao postojeći sistem bilo je neophodno napasti sva tri istorijska sloja. Ipak, da bi se to izvelo, morao se preduzeti rizik da se uklone opasne institucije moći i da se izazove neprijateljstvo mentalno staljiniziranih segmenata sovjetskih masa. Bilo kakva reforma, da bi uspjela, prema tome, morala je biti vrlo postepena. Morao se skidati sloj po sloj, učvršćivati takav napredak, pažljivo, kako se ne bi istovremeno stvorio otpor svih postojećih subjektivnih i objektivnih prikrivenih interesa.

Najlakše je bilo napasti Brežnjevljevo nasljeđe, s njegovom ličnom korumpiranošću, društvenom stagnacijom i sve očitijom privrednom zaostalošću. Teže je bilo uhvatiti se u koštac sa staljinističkim nasljeđem, njegovim prikrivenim birokratskim interesima i ostacima odanosti nekih starijih sovjetskih građana. Najteže je bilo osporiti lenjinističko nasljeđe, koje je povezivalo sjećanje na naklonost prema Novoj ekonomskoj politici (NEP) sa samoproklamovanom tvrdnjom o jedinstvenoj istorijskoj ulozi elitističke vodeće partije, što je vladajućoj eliti obezbjeđivalo istorijski legitimitet.

Prvi napad je pokrenuo, ali samo za vrlo kratko vrijeme, Brežnjevljev neposredni nasljednik, Jurij Andropov. Do tada je gnušanje prema sveopštoj stagnaciji i korupciji postalo tako rasprostranjeno da su oni koji su ostali odani dvijema ranijim naslagama sovjetskog iskustva, lenjinističkom i staljinističkom, mogli da se udruže sa anti-brežnjevljevskim reformatorima u jedinstveni front. Na nesreću reformatora, Andropovljeva faza se brzo okončala iznenadnom smrću reformatorskog vođe 1984. godine. Na kratko, umirući sistem je doživio predah pod Konstantinom Černjenkom, kog je Brežnjev isprva priželjkivao za svog nasljednika. Ali do tada su prigušeni pritisci za obnovom - od kojih će barem jedan ogoliti najnoviji sloj sovjetskog iskustva - bili tako snažni da je Černjenkova smrt 1985. godine izba-cila u prvi plan novu i mnogo dinamičniju ličnost, čovjeka koji se jasno poistovjetio sa kratkim Andropovljevim međurazdobljem izjalo-vljenih reformi.

Mihail Gorbačov je došao na vlast sa nejasnim nalogom da ponovo pokrene sovjetski sistem. Još je manje bilo jasno koliko daleko je trebalo da sežu potrebne reforme i šta će služiti kao njihov istorijski model. Još određenije, hoće li biti odbačen i staljinizam? I u ime čega? Ako je lenjinizam trebalo da bude uvažen kao protivotrov staljinizmu, koji bi glavni aspekt tog lenjinističkog iskustva trebalo prizvati? Da li bi to trebalo da bude NEP ili revitalizovana, militantna i ideološki motivisana partija? Praktično pitanje jeste da li bi staljinizam mogao da bude odbačen ne samo istorijski već takođe u postojećem obliku a da se na neki način ne uvredi stvarna suština i istinito nasljeđe lenjinizma?

Ipak se mora otvoreno reći - a pitanje je važno - da pojavljivanje Gorbačova nije bilo čudna igra slučaja. Njegov dolazak na vlast je predstavljao izbijanje na površinu nove stvarnosti u Sovjetskom Savezu, kako na objektivnom tako i na subjektivnom planu. Drugim riječima, ako ne on, tada bi se vrlo vjerovatno pojavio neki drugi sovjetski reformista kao vođa sredinom osamdesetih godina.

Sovjetsko stanovništvo je, uprkos svim fizičkim lišavanjima i neprekidnoj indoktrinaciji, bilo početkom osamdesetih godina relativno obrazovano, čiji su obrazovaniji slojevi bili sasvim dobro upoznati sa stanjem u čitavom svijetu i manje podložni varljivim ideološkim uvjerenjima. Naročito među visokoobrazovanim ekonomistima, stručnjacima za svjetska pitanja, i njihovim kolegama u nekim sektorima partijske nomenklature okrenutijim inostranstvu, širila se svijest o rastućoj krizi koja je zahtijevala reforme koje bi, zauzvrat, mogle takođe da pruže odgovore na gore postavljena pitanja.

Gorbačovljeva glasovita kampanja glasnost, ili otvorenost, nije, a vjerovatno nije ni mogla, odmah da obezbijedi sveobuhvatni strateški odgovor na gore postavljena pitanja. Činilo se prije da kampanja glasnost napreduje preko više taktičkih etapa. U početku, kada je pokrenuta 1985. godine, ona je ponajviše obuhvatala izvještaje o zloupotrebama od strane državne birokratije, uključujući i do tada nedodirljivu policiju, i o gubicima i lošem rukovođenju u privrednom sektoru. Ubrzo potom, domet glasnosti se proširio da bi obuhvatio početke kritičkog oživljavanja prošlosti, usredsređujući se na neke najočitije nepravilnosti staljinističke ere. To nije, ipak, obuhvatilo potpuni napad na sistemsko nasljeđe ovog mračnog razdoblja, zato što je to moglo da povuče za sobom potencijalno destabilizujuće posljedice po strukturu političkog sistema u cjelini.

Ipak, mada isprva pomalo ograničenog djelokruga, kampanja glasnost je pokrenula snažne zahtjeve za reformom unutar ključnih sovjetskih gradskih centara. To je ovlastilo Gorbačova i njegove saradnike da prošire djelokrug kampanje da bi ona obuhvatila, do 1987. godine, sve veći i ambiciozniji program promjena usredsređenih prvenstveno na upravljanje i planiranje državne privrede. Označena kao perestrojka, ili preustrojstvo, kampanja je nastojala da iskoristi polet koji je pokrenula glasnost da podstakne i modernizuje stagnirajuću privrednu birokratiju i da oživi ekonomski napredak. Ali je to takođe iznijelo na površinu pitanje da li je prava reforma sovjetske privrede bila moguća bez značajnog uplitanja političkog sistema i bez otvaranja širom vrata duhovnoj slobodi.

Ključno pitanje koje je ostalo bez odgovora bilo je gdje povući granice reforme. Čak ni Gorbačov vjerovatno nije znao tačan odgovor, premda su neki njegovi komentari nagovještavali da je spreman da ide vrlo daleko. Pokazalo se da su njegove neusiljene i spontane opaske izgovorene na raznim sovjetskim skupovima imale dalekosežnije posljedice od zvanično pripremljenih govora upućenih vodećim komunističkim partijskim tijelima.

Obraćajući se jednom skupu urednika masovnih medija i takozvanih stvaralačkih sindikata sredinom jula 1987, Gorbačov je spomenuo novu sovjetsku "političku kulturu" a upotreba te dvije riječi, posuđene iz zapadnjačke političke sociologije, bila je vrlo upadljiva. Podstičući sve jaču demokratizaciju, primijetio je Gorbačov, "mi sada, kako se čini, ponovo prolazimo kroz školu demokratije. Učimo. Naša politička kultura je još uvijek neprimjerena. Naš nivo rasprave je neprimjeren; naša sposobnost da uvažavamo stavove čak i naših prijatelja i drugova - čak je i ona neprimjerena."

Gorbavčovljev cilj da stvori novu političku kulturu bio je utoliko opasniji zato što "neprimjerenosti" koje nije odobravao nijesu bile samo lenjinističko-staljinističko nasljeđe. One su bile duboko ukorijenjene u ruskoj istoriji. Pisma iz Rusije markiza Astolfa de Kistina, objavljena 1839. godine nakon njegove duže posjete toj zemlji, ukazuju na upadljivu povezanost izmedu politika Rusije u devetnaestom vijeku i današnjeg Sovjetskog Saveza. De Kistin je bio zapanjen prožimajućom ulogom državne birokratije koja "je utemeljena na nebitnim detaljima, aljkavosti i korupciji" i u kojoj "tajnost ima kontrolu nad svim". On je opominjao da je "jedino područje u kom tiranija pokazuje inventivnost u sredstvima za učvršćenje njene vlasti" i da je "despotizam najgori kada navodno radi dobro," zato što tada opravdava kroz svoje namjere najokrutnija djela, a zlo koje se tada shvata kao lijek ne zna za granice. Njegova procjena dostignuća režima mogla bi lako biti primjenjena na sovjetsko iskustvo: "Ne kažem da njihov politički sistem nije stvorio ništa dobro, već samo tvrdim da je plaćena previsoka cijena za njegova postignuća."

De Kistin je takođe bio zapanjen ograničenjima nametnutim slobodoumlju i zloupotrebom istorije od strane onih koji imaju vlast. On je zapazio da je istorija "vlasništvo cara", koji "predstavlja narodu takve istorijske istine koje odgovaraju trenutno preovlađujućim uvjerenjima." Možda je najznačajniji njegov komentar da "Politički sistem u Rusiji ne bi mogao izdržati dvadeset godina slobodnog komuniciranja sa Zapadnom Evropom."

Ne čudi, onda, što oblikovanje nove političke kulture u Sovjetskom Savezu, nakon pedeset godina neposrednog i posrednog državnog staljinizma i nakon sedamdeset godina partijskog lenjinizma, nužno zahtijeva veliki politički preokret. Gorbačov je tako stavio na znanje, u privatnom razgovoru vođenom u maju 1987. godine sa najvišim mađarskim partijskim liderom (koji je to ponovio sljedećeg dana ovom autoru), da je po njegovom mišljenju ukupno sovjetsko iskustvo od 1929. godine bilo pogrešno. Zaista, prema vrhovnom sovjetskom vođi, najmanje tri četvrtine sovjetske prakse je bilo ozloglašeno i moralo bi na neki način da bude odbačeno ili ispravljeno.

Vrlo je nesigurno da su se čak i Gorbačovljeve kolege iz Politbiroa s tim u potpunosti složile. Vjerovatno je većina njih instinktivno osjećala da lenjinizam nije bio jedina osnova njihovog legitimiteta već da je i bolji dio staljinističkog iskustva osigurao temelj njihove moći. Djelimično krpljenje staljinističkog sistema bilo je i prihvatljivo i čak smatrano za neophodno, ali opšte odbacivanje bi, strahovali su, moglo da destabilizuje sovjetski sistem u cjelini. Konsenzus po pitanju reformi bio je dakle relativno tanak. Bilo je vrlo osjetljivo razići se oko pitanja koliki dio staljinističkog nasljeđa bi mogao bezbjedno da se poništi, dok je pogubna lenjinistička tradicija ostala nedodirljiva poput svete krave.

Zaista, Lenjinizam je tako a ne reforma bio krajnji - ali skriveni - predmet spora među najvišim sovjetskim liderima. Na primjer, mnogo toga je prenošeno na Zapadu u vezi sa nepotvrđenim sukobom izmedu reformatora Gorbačova i njegovog navodno konzervativnog i antireformističkog suparnika, Jegora Ligačeva, koji je do jeseni 1988. godine bio drugi čovjek Politbiroa a takođe i partijski sekretar. Mada se do toga dana, i uprkos glasnosti, skoro ništa nije znalo o internim raspravama unutar vrhovne uprave, bilo je sasvim jasno da je Ligačev istupao u ime onih sovjetskih vođa koji nijesu protiv reformi kao takvih, ali koji bi više voljeli da se one sprovedu na "lenjinistički način", odozgo i u disciplinovanijem obliku kako se ne bi ugrozila efikasna partijska kontrola nad procesom.

Razliku izmedu ova dva pristupa je najbolje sažeo Alexandar Gelman, aktivni član filmske partijske organizacije, i sam oduševljeni sljedbenik Gorbačova, koji je izveo oštru razliku izmedu koncepata "demokratizacije" i "liberalizacije". Prema njegovim uticajnim riječima (kako je prenijela Sovjetskaja kultura, 9. aprila 1988):

Demokratizacija obezbjeđuje preraspodjelu moći, prava i sloboda, stvaranje brojnih nezavisnih struktura upravljanja i informisanja. A liberalizacija je očuvanje svih temelja administrativnog sistema, ali u blažoj formi. Liberalizacija je otvorena pesnica, ali je šaka ista i u svakom momentu bi se ponovo mogla stisnuti u pesnicu. Liberaliza-cija samo spolja ponekad podsjeća na demokratizaciju, ali je to zapra-vo osnovna i nesnosna uzurpacija.

Čak i ako je pretjerana, navedena suprotnost između "demokra-tizujućeg" i samo "liberalizujućeg" lidera je u suštini tačna. Da bi uspio u ambijentu staljinističkog nasljeđa, prvi je sklon oštrijem raskidu sa prošlošcu dok je drugi skloniji da istakne elemente kontinuiteta. Tako Ligačev, koji odstupa od svog kursa u glasovitom intervjuu za francuski dnevni list L Mond od 4. decembra 1987, da bi istakao da "Ja predsjedavam sastancima sekretarijata Centralnog komiteta i... organizujem njegov rad" i da "Gorbačov predsjedava sastancima Politbiroa", nije bio uzdržan u davanju pozitivnijeg suda o sovjetskoj prošlosti od onog koji je ponudio Gorbačov lično.

Mada je uvijek isticao potrebu za reformama i potpuno podržavao program perestrojke, Ligačev je javno izjavljivao da je za njega čak i Brežnjevljeva era bila era "impresivnih" dostignuća. Kao što se izrazio, prema Pravdi od 27. avgusta 1987, "to je bilo nezaboravno vrijeme, tada se stvarno živio puni život... Upravo tu, u teškim uslovima, bili su iskovani istinski komunisti." On je takode naglasio da "mi nikada nećemo napustiti put lenjinizma", što je oštro doveo u vezu sa ukupnom "slavnom sedamdesetogodišnjom istorijom sovjetske vlasti".

Konsenzus oko potrebe za reformom tako je predstavljao kompromis u odnosu na sadašnjost, prikrivajući važno neslaganje u odnosu na veći dio prošlosti. Taj kompromis je imao dvostruki efekat. S jedne strane, dozvolio je da kritike staljinističkog doba izbiju na površinu i da se šire. Sovjetsko iskustvo i sovjetski model su time još više diskreditovani širom svijeta. S druge strane, ovjekovječujući suštinski totalitaran karakter sistema kroz zadržavanje ne samo totalitarne partije lenjinističkog tipa, s njenim prisvajanjem jedinstvenog uvida u zakone istorije, već takođe i glavne institucije zvjerske države staljinističkog tipa, s njenom satirućom potčinjenošću društva, domet mogućih reformi je bio strogo ograničen. Sovjetski Savez je pri tom platio dvostruku cijenu. Nastavio je da gubi svoju ideološku privlačnost, ali nije kod kuće stekao najšire pravo da to nadoknadi preko istinske reforme sistema.

Zaostajanje kao stanje sistema, koje podstiče sve veći zaostatak za zapadnim svijetom, bilo je tako najvjerovatnija perspektiva za Sovjetski Savez, Gorbačovljeve napore, uprkos njegovoj među-narodnoj popularnosti. Da bi se izbjegla ta tmurna očekivanja potrebna je ne samo revolucija u političkoj kulturi već zaista temeljno i dalekosežno institucionalno odbacivanje dvogubog izvora aktuelne sovjetske dileme: i staljinizma i lenjinizma. Sve dok staljinizam ne bude propao a lenjinizam ne bude upadljivo oslabljen, sovjetska država će i dalje biti neman bez konstruktivnog društvenog sadržaja i bez idealizma ili istorijske vizije. Kao takva, ona bi produžila da bude u sukobu sa globalnim težnjama da se unaprijede prava pojedinca i nastavila bi da oskudijeva u neophodnim preduslovima za istinsku društvenu i tehnološku kreativnost.

Pa ipak svrsishodna politička istina jeste da bi uklanjanje staljinizma i slabljenje lenjinizma moglo da se izvrši, u najboljem slučaju, jedino u etapama, a kad je u pitanju osobito lenjinistička tradicija i vrlo pažljivo. Istinsko uklanjanje staljinizma bi zahtijevalo, iznad svega, razbijanje svemoćne državne birokratije i u privrednom i u društvenom području i značajnu dekolektivizaciju u poljoprivredi. Ovo su kolosalni zadaci, s obzirom na skrivenie interese vladajuće elite, da i ne pominjemo dugotrajnu rusku tradiciju prevlasti države nad društvom. Uz to, multinacionalni karakter sovjetske države je predstavljao posebnu komplikaciju, jer bi bilo kakva istinska destaljinizacija oživjela spektar sve istaknutijih nacionalističkih težnji među neruskim narodima, ugrožavajući i sam opstanak Sovjetskog Saveza.

Još je teže izaći na kraj s lenjinizmom. Prije svega, napad na staljinističko nasljeđe je lakše pokrenuti sa sadržajne lenjinističke osnove. Prizivanje "dobrog Lenjina" osigurava potrebnu ideološku legitimnost za ocrnjivanje Staljina. Što je više staljinistička era javno optuživana, to je više lenjinističko razdoblje moralo biti idealizovano. Tako, bar iz valjanih taktičkih razloga, napad na staljinizam mora da se odvoji od bilo kakvog pokušaja da se revidira ili oslabi lenjinističko nasljeđe. To nasljeđe je, uostalom, obezbjeđivalo najpogodniju odskočnu dasku za opravdavanje antistaljinističkih reformi i za suprotstavljanje optužbi da takve akcije predstavljaju revizionističko zastranjenje. Posljedica je, međutim, bila povećanje uticaja lenjinizma na sovjetsku politiku.

Zaostajanje kao stanje sistema, koje podstiče sve veći zaostatak za zapadnim svijetom, bilo je tako najvjerovatnija perspektiva za Sovjetski Savez, Gorbačovljeve napore, uprkos njegovoj među-narodnoj popularnosti. Da bi se izbjegla ta tmurna očekivanja potrebna je ne samo revolucija u političkoj kulturi već zaista temeljno i dalekosežno institucionalno odbacivanje dvogubog izvora aktuelne sovjetske dileme: i staljinizma i lenjinizma. Sve dok staljinizam ne bude propao a lenjinizam ne bude upadljivo oslabljen, sovjetska država će i dalje biti neman bez konstruktivnog društvenog sadržaja i bez idealizma ili istorijske vizije. Kao takva, ona bi produžila da bude u sukobu sa globalnim težnjama da se unaprijede prava pojedinca i nastavila bi da oskudijeva u neophodnim preduslovima za istinsku društvenu i tehnološku kreativnost.