Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na nišanu

Svi Vučićevi slepi koridori: milijarde evra bačene na autostradama ekonomskog sunovrata Srbije

PUT U PAKAO ZLATNOG DOBA

Rasipnički i kriminalni poslovi naprednjačkog režima, koje je ugovorao uglavnom „ličnim pogodbama" Aleksandar Vučić, tek će biti sabirani. U 2022. godini i svim sledećim, sasvim sigurno kriznim goinama, teret njegovih sumanutih zaduženja, osetiće svaki građanin Srbije. Od danas zvaničnih 35 milijardi spoljnog duga, na desetogodišnju otimačinu prilikom izgradnje putnih pravaca kroz Srbiju, otpada oko 10 milijardi (mada se u 2018. godini „operisalo" sa šest milijardi evra). Dobar deo tog novca danas je u džepovima, sefovima i u pokretnoj i nepokretnoj imovini, te na stranim i domaćim računima naprednjačke „nove klase". Koliko je Vučićeva mafija „pojela" novca tokom izgradnje Koridora 10 i 11 kroz Srbiju, šta je američki konzorcijum „Behtel" obećo srpskom diktatoru i kako mu je omogućio nesmetanu pljačku, kako bi ta najveća svetska građevinska kompanija, izvela još veću? Kako je „Behtel", ustvari, gradeći puteve u Srbiji i drugde na Balkanu, pravio „koridore" za američku vojsku i NATO pakt i zašto nikada nije bilo revizorske analize troškova Vučićevih „mašina za pranje para".

Luka Mitrović

Dana 10. oktobra 2022. godine, u predvečerje vrlo mogućeg sukoba svetskih razmera, samodržac, autokrata, diktator, samozvani tutor Srbije, Aleksandar Vučić, doleteo je specijalnim helikopterom u Novi Pazar, pojavio se na improvizovanoj govornici, te kao dobri anđeo sa nebesa, koji donosi darove i lepe vesti, svečano otvorio obnovljeni magistralni put Sjenica-Novi Pazar. Tako je stari put „presvučen" ali i građani koji su ga platili. Hvalio se tog oktobarskog dana Vučić: "Finansijski smo osnažili Srbiju i mogli smo da uložimo novac. Nemojte da vam pričam kolika je cena gradnje puta Požega-Duga poljana, samo ta deonica će nam preći dve milijarde evra, ali nećemo odustati od toga!".

Kako i ne bi toliko koštao, kad je „presvlačenje" jedne obične lokalne džade koštalo 24 miliona evra, a projekat je finansiran sredstvima kredita koje je Vučićev režim uzeo od banke iz Turske, uz kamatu od 2,5 odsto. Da uteši poreske obveznike iz Novog Pazara, obećao je pred odlazak da će „pokušati" da u Novi Pazar dovede velikog investitora tako što će mu garantovati da će izgraditi auto-put do tog grada.

Ne priča Vučić bez razloga o tome. Pregovori sa jednom od najvećih (možda i najvećom) svetskih građevinskih kompanija, američkim Behtelom u vezi sa „sandžačkim autoputem" uveliko su u toku. Biće to još jedan „američki" geostrateški koridor koji će Srbija debelo da plati, ukoliko njeni građani prežive torturu naprednjačkog režima.

Odlazećeg diktatora Aleksandra Vučića, Srbija će upamtiti između ostalog i po tome, što je za deset godina, preko sedamdeset puta otvarao jedne te iste deonice auto puteva, regionalnih magistrala, gradskih saobraćajnica, pa čak i seoskih drumova, sve uz pratnju svojih televizija i mase stranačkih udvorica.

Većina tih putnih pravaca, danas je nedovršena ili je odmah nakon izgradnje počela da propada, zbog katastrofalno loših radova koje su izvodile na stotine takozvanih podizvođača, a zapravo stranačkih „putara" koji o tom poslu uglavnom ništa nisu znali.

Čak jedanaest puta je rađena „popravka" dela autoputa kroz Grdeličku klisuru, za šta je kriv direktno Vučić, a iza njega i svi u lancu odgovornosti.

Samo taj „slučaj" koštao je preko dvadeset miliona evra, pa kad je bes javnosti dotigao vrhunac, diktator je „pozvao" Bezbednosnu informativnu agenciju (BIA) da utvrdi ko je kriv! Naravno, ova sprdnja sa građanima koji će generacijama plaćati preskupe strane kredite za izgradnju putne mreže, brzo je medijski „pokrivena" drugim temama, skandalima, dramama i melodramama poludelog vladara, kome, izgleda, još niko nije objasnio da je njegovoj kriminalnoj misiji došao kraj.

Gradnja Koridora 10 kroz Srbiju trajala je više od dvadeset godina, uz stalno pomeranje rokova. Srbija se zbog Koridora 10 zadužila preko pola milijarde evra (zvanično) ili preko 800 miliona evra (nezvanično), od čega je Srpska napredna stranka na čelu sa Vučićen, u drugoj deceniji ove neviđene pljačke, „prihodovala" oko 250 miliona evra, preko svojih stranačkih preduzeća, skrpljenih na brzinu da bi bili „podizvođači", na svakom poslu gde bi se pojavila Javna preduzeća Putevi Srbije, Koridori Srbije i austrijska kompanija „Štrabag".

Na izgradnji Koridora 10 i 11, Vučić je lično angažovao više od 600 različitih stranačkih preduzeća, od kojih je većina bila apsolutno nestručna za posao koji im je dodeljen najčešće bez tendera, često i bez ikakvog ugovora, daleko od očiju javnosti ili, ne daj bože, kakve stručne ekspertize onoga što se radi.

Radovi na većem delu deonica otvarani su više puta, a Vučićev režim uzimao je milijarde evra kredita pre bilo kakve kontrole projekata, i to od Evropske banke, MMF, od arapskih „prijatelja", od kineske „Eksim" banke i od svakoga ko bi mu ponudio bilo kakav novac, a njegovi „finansijski stručnjaci", poput Siniše Malog, uporno su ponavljali laži o „jeftinim zaduživanjima".

Preko 200 miliona evra Vučić i Siniš Mali dodelili su režimskom „podizvođaču", i to nakon što je taj „podizvođač" napravio multimilionsku štetu na Koridoru 10.

Koridori Srbije, preko Svetske banke za obnovu i razvoj, angažovali su čak i jedan ekspertski tim, po čijim predlozima i sugestijama se vršila dodatna sanacija nestabilnih kosina na Koridoru 10. Izvesni Luis Berger i Egnatia Odos koje su angažovane za nadzor na deonici Koridora 10 potkupljeni su bili za preko dvadeset miliona evra kako bi Svetskoj banci predstavili „Vučićeve radove" korektnim, te da su obi bili preskupi i kasnili navodno zbog „lošeg terena i još gorih vremenskih prilika".

Vučićev režim je preko Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, sa predstavnicima američke kompanije Behtel potpisao Memorandum o razumevanju i saradnji u izgradnji deonice "Moravskog koridora" auto-puta od Pojata do Preljine dužine 110 kilometara, koji je trebao da košta oko 800 miliona evra.

Danas već zaboravljena nekadašnja, višestruko kompromitovana „demokratska" ministarka za regionalni razvoj i lokalnu samoupravu Srbije Verica Kalanović, mnogo pre toga, potpisivala je sličan ugovor sa kineskom kompanijom CBRC za izgradnju dva autoputa u Srbiji: Moravskog koridora i auto-puta Novi Sad - Ruma. Vrednost tadašnjih radova procenjena je na oko 642 miliona evra.

Pet godina kasnije, za samo 30 kilometara manju deonicu, pominjala se cifra veća za više od 150 miliona evra! I došlo se do računice da je pre šest godina gradnja 110 kilometara auto-puta koštala oko 500 miliona evra, što je čak 4,5 miliona evra po kilometru! Vučićeva „računica", dostigla je za istu deonicu preko 7,5 miliona evra po kilometru!

Naprednjačka „kalkulacija" od ukupno 800 miliona evra za Moravski koridor koja se nalazi u potpisanom Memorandumu, prema Vučićevim izjavama, bila je „okvirna". Jer, kako će se ispostaviti, trošak njegove družine, uveliko je na ovom koridoru prešao milijardu evra. U realnosti, na terenu, potrošeno je barem 300 miliona evra manje, a „višak" je prebačen na račune stranačkih preduzeća i u tokove Vučićeve kriminalne ekonomije.

Prava cena deonica koje spajaju koridore 10 i 11 i povezuju Čačak, Kraljevo, Vrnjačku Banju, Trstenik i Kruševac, ni do danas nije poznata, a neka državna revizorska komisija nije nikada tražila pa samim tim nije ni imala uvid u kompletne projektne dokumentacije, realne troškove i pregovore koji su vođeni sa kompanijama.

Turska kompanija Enka, koja je bila zajedno sa američkim Behtelom u direktnim pregovorima sa Aleksandrom Vučićem, zadržala je sebi pravo da čuva detalje o „tajnama ugovora". Isti taj konzorcijum (turska komanija Enka i američki Behtel)gradio je i auto-put koji povezuje Albaniju i Kosovo. Cena gradnje 137 kilometara duge deonice u Albaniji na kraju bila dvostruko veća od početne i dostigla je cifru od gotovo dve milijarde evra!

Prema pisanju američkog „Forin polisi" magazina, američka vojna diplomatija na Balkanu nekoliko godina ranije ugovorila je sa zemljama članicama NATO i zemljama (poput Srbije) koje su članice takozvanog Partnerstva za mir, da grade svoje glavne putne koridore „u saradnji" sa američkim investitorom (u ovom slučaju Behtelom). Takvim ugovorom predviđeno je i slobodno kretanje „u tranzitu" američkih i NATO trupa, a za uzvrat, „korisnici kredita" dobijali bi povoljne uslove i mogućnost dugoročnog „grejs perioda" za vraćanje dugova.

Vučić je ušao „u posao" sa američkim Behtelom, uprkos tome što su čak i pojedini „disidenti" iz Svetske banke upozoravali da je taj tender nezakonit i da nije omogućio pravičnu konkurenciju. Uprkos svemu, Vučiću i njegov režimu, američki Behtel je omogućio neviđenu pljačku, u zamenu za stalno podizanje cene izgradnje najvažnijih srpskih putnih pravaca. Ko je i šta je Behtel, dovoljno govori i činjenica da je taj konzorcijum (stalno praćen turskom kompanijom Enka), i na širem prostoru Balkana doslovno ojadio državne budžete.

Tako je, na primer, posao gradnje kosovske deonice tog auto-puta dobio nakon upornog pritiska tadašnjeg američkog ambasadora u Prištini, Kristofera Dela, koji je kasnije, „za nagradu" postao direktor za Afriku u kompaniji Behtel. I u ovom slučaju, troškovi gradnje su udvostručeni. Čak je i britanskilist „Gardian"pisao detaljno kako se od početnih 400 miliona evra za 102 kilometra, stiglo se do 838 miliona evra za 77 kilometara auto-puta.

Behtel je isto to ranije (2004) radio i u Rumuniji gde je dobio posao gradnje auto-puta od Bukurešta do mađarske granice kroz Transilvaniju, dugog oko 600 kilometara. Posle više od deset godina gradnje, tokom kojih su troškovi stalno rasli, izgrađeno je svega pedesetak kilometara, a rumunska vlada koje je na kraju pala zbog toga, odlučila se na raskid ugovora sa Behtelom.

U Hrvatskoj se, kako su pisali zagrebački mediji, kao opravdanje za angažovanje Behtela navodila tadašnja želja da se preko ove moćne kompanije ostvare što bolji politički odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama. Albanija je dve godine nakon dodele ugovora o gradnji auto-puta Behtelu, dobila pozivnicu za NATO, čija je članica ubrzo i postala.

Vučiću je obećan „ubrzan ulazak u Evropsku uniju", te „pomoć u pregovoriam sa Kosovom". Behtel je još 2010. Bio kandidat za gradnju koridora 11, Beograd-Bar, ali taj posao je kasnije najvećim delom pripao kompanijama iz Azerbejdžana i Kine, zahvaljujući aktivnosti ruske diplomatije.

Neverovatno danas zvuči podataka da je još davne 2009. godine, dakle, pre dugih trinaest godina, tadašnji ministar spoljnih poslova Grčke Miltiadis Varviciotis u izjavi datoj agenciji Tanjug, da je nakon njegove posete Beogradu ugovoren posao izgradnje Koridora 10 kroz Srbiju, i to po ceni od 100 miliona evra, koji će biti povučeni, uglavnom iz takozvanoh „Helas" programa (polovina bespovratnih sredstava iz tog programa je bio namenski novac Evropske unije!), te da će „do kraja leta" te godine raspisati tendere za izgradnju pomenutog koridora.

Podsećanja radi, treba reći da je Varvaciotis, koji je u Ministarstvu spoljnih poslova Grčke bio zadužen za ekonomsku diplomatiju, došao je tom prilikom u Beograd kako bi rešio problem sa nekim grčkim investitorima koji su u Srbiju uložili preko 2,5 milijardi evra, ali su bili izloženi pokušaju „reketiranja" od strane raznih kriminalih frakcija okupljenih oko tadašnje Demokratske stranke i stranke tadašnjeg ministra Mlađana Dinkića.

Naime, na gradilište grčkog biznismena Veropulosa u Beogradu, bačen je tih godina nekoliko puta takozvani koktel Molotov, a samim Veropulosu pretili su telefonski, porukama, pa čak i „prijateljskim upozorenjima" od strane nekih tadašnjih ministara. Ipak, posao izgradnje Koridora 10 uz idealne uslove koje je tada nudila Grčka uz bespovratna sredstva iz Evrpske unije, nikad se nije desio. Umesto toga, prva vlada Aleksandra Vučića ušla je u desetogodišnju pljačku novca građana Srbije, pa je samo preko izgradnje raznih putev i koridora („od nigde do negde"), nekadašnja ponuda Grčke i EU, porasla za čitavih deset puta. Preko milijardu i sto miliona evra.

Dugogodišnje pljačke na Koridoru 11, trajale su takođe zahvaljujući stalnim Vučićevim birokratskim diverzijama. Taj koridor nikada nijednu validnu građevinsku dozvolu nije imao zbog nerešenih imovinsko-pravnih odnosa, sve dok se nije u jednom mandatu za to pobrinuo bivši ministar Velimir Ilić, zahvaljujući kome je Zlatibor i pravac prema Jadranu dobio savremen izgled.

Svađa Velimira Ilića i Vučićeve klike završila se tako što je Ilić zapretio: "Ja sam resorni ministar za Koridor 11 i neću da mi niko više ulazi u posao i smeta. To neću dozvoliti, ili će me dovesti u situaciju da obustavim sve radove!".

Bio je to trenutak kad je Vučićeva mašina za pljačku novca iz budžeta bila privremeno zaustavljena. Poslednji udarac koji je Ilić zadao Vučiću, bio je nalaz revizione komisija koja je tih godina uradila ispitivanja koja su pokazala da je deonica preko Arilja, Ivanjice i Peštera kraća 40 kilometara i jeftinija 600 miliona evra, i da od tih sredstava može da se uradi deonica autoputa ka Užicu i Višegradu. Vučiću se nije dopala Ilićeva „kalkulacija", nekim ljudima je obećao „ugradnju", nekima i druge poslove oko Koridora 11, i razlaz je bio neizbežan.

Došla je potom i zvanična ponuda kineske kompanije "Putevi i mostovi" (China Road and Bridge Corporation) za finansiranje i izgradnju preostalih deonica autoputa od Beograda do granice sa Crnom Gorom u iznosu od 2,5 milijardeevra. Vučiću je tek tada „svanulo". Mogućnosti pregovora sa Kinezima bile su velike. "Koridori Srbije" su kinesku ponudu prosledili Ministarstvu saobraćaja, a oni Vučiću. Kinezi su ponudili klasično kreditiranje, putem koncesije, ili nekim od vidova javno-privatnih partnerstava. Vučiću je odgovaralo sve osim koncesije. Samo „živi novac" kroz takozvano privatno-javno partnerstvo, da njegove stranačke i prijateljske firme mogu povući novac iz kineskog kredita i da ga troše koliko oni hoće i kako hoće. Sve ostalo je bio prilog za istoriju jedne biblijske, epohalne pljačke, koju je godinama sprovodio rećim Aleksandra Vučića, „vozajući" građane Srbije kroz razne investicione magle i dimove, dok im je uzgred obećavao „mir i stabilnost".

Ove 2022. godine, 6. avgusta, tragikomični Vučićev ministar Tomislav „Mona" Momirović, pred kamerama režimskih telčevizija, objašnjava, neveštim i neukim rečnikom, da će paralelno sa izgradnjom Moravskog koridora biti napravljena velika industrijska zona koja će se nalaziti između Varvarina i Ćićevca, koja će „otvoriti novu perspektivu za ove dve opštine, ali i za Trstenik i Kruševac, jer naš cilj je da podignemo zaposlenost".

Izvesno je da prljaviog novca za beskrajne projekte i dalje ima. To potvrđuje i činjenica da i dalje traju radovi na izgradnji Moravskog koridora koji treba da se spoji Koridorom 10 i Kruševcom, a trebalo je odavno da su završeni. Na celoj trasi Moravskog koridora ima više od 118 mostova, nadvožnjaka i podvožnjaka, većinu njih su radiule različite firme, mnogi su se iz Vučićeve „nove klase" ozbiljno obogatili na ovakvim faraonskim poslovima. Ministar Momirović zato i šalje poruku svome „faraonu": „...Učinićemo sve da obećanje koje smo dali predsedniku Aleksandru Vučiću kao idejnom tvorcu ovog projekta!"

Direktor Koridora Srbije, Vučićev koalicioni partner, Aleksandar Antić, takođe dodaje istom prilikom da „Moravski koridor predstavlja najveće gradilište u Srbiji", da je samo tokom jula na njemu prosečno radilo preko tri hiljade radnika i orgoman broj mehanizacije i transportnih sredstava. Moravski koridor zajedno sa Beogradom na vodi, jeste najveć Vučićeva praonica para. A, kako je on lično došao do kraja svoje sulude i opasne vladavine, vrlo je moguće da će to ostati investiciona groblja njegovog režima.

Neka vrsta antičke nekropole, za neke buduće generacije da proučavaju čuda tranzicionih pljački.

Nije teško izračunati koliko se naprednjačka družina ugradila po svakom kilometru, a spisak te kilometraže izgleda ovako: ukupna dužina Moravskog koridora, odnosno auto-puta E761 Pojate - Preljina iznosi 112 kilometara i čine je tri deonice: Pojate - Kruševac (27,8 km), Kruševac - Adrani (53,8 km), Adrani - Preljina (30,6). Moravski koridor je od izuzetnog značaja, jer povezuje centralne delove Srbije sa dva najvažnija putna pravca ?oridorima 10 i 11. Ova saobraćajnica će povezati sva veća naselja centralne Srbije između Pojata i Čačka - Ćićevac, Stalać, Kruševac, Trstenik, Vrnjačku Banju, Kraljevo i Čačak, gde živi oko pola miliona stanovnika.

Režim odlazećeg srpskog diktatora našao je načina da se njegovi stranački „podizvođači" nađu i u nekim novim kineskim investicijama na domaćim putnim pravcima. Onaj jedan jedini voz Beograd Novi Sad više ne ide brzinom od 100 do 200 kilometara na sat. Neko je na trasi oštetio infrastrukturu. Sada ide 40 km na sat.

Ne treba sumnjati da će sve novo ubrzo postati staro. Jer i nije građeno sa idejom da traje.

A 1.

Godfri, Skot i priča o poštenju

Ako je neko zaboravio, Amerikanci nisu: Srbija je i dalje odlična „krava muzara" za strane kompanije pa i vlade koje Srbiju vide kao idealnu koloniju na Balkanu i u Evropi.

Podsetimo da je ambasador SAD u Srbiji Entoni Godfri, dao i "zvaničnu" podršku američke vlade u izgradnji puteva i koridora, licemerno trdeći da se Vlada SAD „načelno" bori protiv korupcije i zalaže za transparentnost u radu državnih institucija. U Memorandumu Vlade Srbije i Vlade SAD koji je zaključen za vreme prethodnog ambasadora Skota, eksplicitno se navodi da "učesnici potvrđuju svoju podršku otvorenim i odgovornim tenderskim procedurama i procedurama nabavki".

U slučaju ugovora sa Behtel-Enkom ne samo što je donet poseban zakon kojim su suspendovani svi propisi o javnim nabavkama, eksproprijaciji i građevinskim standardima, nego je i uslov za izbor strateškog partnera bio da je izgradio više od 800 km auto-puteva isključivo na području jugoistočne Evrope, što je jedino pomenuti konzorcijum mogao da ispuni. Jer je u pitanju vojno obaveštajna kompanija, sa dirigivanim ciljevima.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane