Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

TANTE ZA KUKURIKU

„Vukajlija" kaže da je tante za kukuriku izraz kojim se označava krajne neozbiljna i smešna menjaža, a upravo tako ja vidim ponudu Šolca i Makrona kojom se Srbiji, za saglasnost ulasku Kosova u UN, nudi ubrzani ulazak u EU i značajna ekonomska pomoć. Ne zna se ni koliko bi to priključenje Srbije zaista bilo ubrzano, ni kolika bi ta finansijska pomoć bila. Sa druge strane, čak ni ako se mi ne budemo otvoreno suprotstavili ulasku Kosova u UN, nema garancija da će Rusija i Kina na to pristati. I najvažnije, u toj trange-frange trgovini mi bi njima dali nešto što već nemamo, a oni nama članstvo u zajednici sa kojom ni sami ne znaju šta će, i koja više nije ono za šta smo davno aplicirali, tvrdi kolumnista Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Osuđujući svaku pomisao da se trguje sa Kosovom, velike „patriote" sa srpske desnice, koji su po pravilu proruski orijentisani, sročile su rezoluciju kojom se traži reintegracija Kosova u ustavno pravni sistem Srbije. Po njima nema te Evrope koja nam može nadomestiti Kosovo i nema tih novaca za koje se sme prodati „najskuplja srpska reč". Na pitanje kako misle da se izvede ta reintegracija, nemaju odgovor. Priznaju da sad to nije moguće, ali oni su spremni da sačekaju da se promeni odnos snaga u svetu, nekoliko godina ili čak decenija, ne mareći za cenu tog čekanja i „šta će biti s kućom".

Samo uporno ponavljaju da ozbiljna država ne prodaje svoje teritorije, tvrdeći da to nikad ni jedna država nije učinila, namerno zaboravljajući da je to uradila upravo maćuška Rusija sa Aljaskom. Sasvim logično, jer oni su i protiv uvođenja sankcija Rusiji, koje se podrazumevaju ako želimo u Evropsku uniju.

Posebno su demagoška objašnjenja za protivljenje sankcijama: Treba da budemo protiv jer smo ih mi iskusili, pri čemu ne kažu da bismo onda morali biti i protiv bombardovanja Ukrajine, jer smo i to iskusili. Još je ciničnije obrazloženje da su protiv sankcija tobož principijelno, zato što najviše pogađaju građane. Kao da bi ih podržali kada bi bile usmerene samo protiv Putina. Pa, sankcije su i smišljene tako da se na svaki način oslabi protivnik, a to se postiže i tako što se ojadi njegov narod koji će se onda pobuniti.

Nekad je to bilo protiv Miloševića, a u ovom slučaju protiv Putina, što našoj desnici najviše i smeta. To se belodano vidi kad, primorani da priznaju da je i Rusija svojevremeno glasala za sankcije protiv Srbije, naglašavaju kako tad na vlasti nije bio Putin.

Dakle, u Srbiji postoji veoma snažno i poprilično masovno uverenje da je Kosovo srpski zavet i stoga neotuđivi deo Srbije i da tako treba i da ostane, bez obzira na okolnosti i cenu. Pri tom, glavni oslonac takvom opredeljenju je vera u Rusiju i Putina kao zaštitnika, iz čega prirodno proizilazi i negativno opredeljenje prema Evropskoj uniji. Sve u svemu, očigledno je da su kod nas pitanja Kosova i uvođenje sankcija Rusiji direktno povezana sa našim evrointegracijama, baš kao što je to slučaj i na zapadu.

Taj sistem spojenih sudova potvrđuje i pozicija grupacija u Srbiji koje su potpuno suprotstavljene desničarkim. Evrofanatici, pod parolom da EU nema alternativu, zalažu se za bezuslovni ulazak u EU i u skladu sa time spremni su da priznaju gubitak Kosova, kao i da uvedu sankcije Rusiji.

Međutim, argumentacija obe suprotstavljene strane je poprilično na klimavim nogama. Oni koji kritikuju desnicu ističu da je njihova pozicija u suštini zalaganje za status quo, koji Srbiji nikako ne odgovara. Desničari, takođe, ne beže od te definicije, uvereni da će Rusija iz rata izaći ojačana a zapad oslabljen, što će i nama navodno ići u korist.

I jedni i drugi, međutim, previđaju, ili neće da vide, da više ne postoji nikakva mogućnost za održavanje statusa quo. Sa ratom u Ukrajini, u kojem osim Rusije aktivno učestvuje i NATO, sve se promenilo i za nas, tako da ni ako uvedemo, ni ako ne uvedemo sankcije Rusiji, nama više ništa neće biti isto, pa tako ni u pregovorima o Kosovu i o eventualnom priključenju Evropskoj uniji. Ako uvedemo sankcije Rusiji, naša enrgetska zavisnost, a time i politička, preselila bi se potpuno na zapad, što bi značajno oslabilo našu poziciju u pregovorima i o Kosovu, i o ulasku u EU. A, mogli bismo izgubiti i rusku zaleđinu u Savetu bezbednosti UN.

U drugom slučaju, kada bi Srbija definitivno odbila da se pridruži sankcijama i zaista nastupila sa isključivim stavom da je reintegracija Kosova jedino rešenje, usledile bi izolacije i sankcije sa zapada, što bi našu poziciju svakim danom činilo sve težom. Tako bi čekanje na promenu geostrateških pozicija u svetu, koje može da potraje, proteklo u svekolikom propadanju, sa neizvesnim ishodom, koji bi mogao biti i potpuno suprotan našim interesima i očekivanjima. Pa, čak i u slučaju da sve bude okončano u skladu sa najlepšim snovima naše desnice, postavlja se pitanje šta bi nam značila reintegracija Kosova u potpuno devastiranu državu.

Imajući sve to u vidu, pravo je pitanje pošto košta jedna, a pošto druga opcija?

Da se ne lažemo, sve u našoj domaćoj, kao i u svetskoj politici je trgovina. Oduvek je tako bilo i biće. Oni koji se kunu u slavnu istoriju i svetlu tradiciju, zaboravljaju da je Srbija i nastajala proširujući i utvrđujući svoje teritorije sklapanjem raznih savezništava iz računa, brakovima između članova porodica aktuelnih vladara, kao i korupcijom lokalnih ili regionalnih moćnika. I stranih i domaćih. Pri tome, nije se trgovalo samo rođenom decom i dukatima, nego i teritorijama. Da ne pričamo o ratovima, koji su se uvek završavali prekrajanjem granica, pri čemu je jedan deo nacionalnog korpusa uvek ostajao sa druge strane.

Uostalom, aktuelna trgovina sa Kosovom nije ništa novo, takvih pokušaja bilo je još sredinom devedesetih. Kao što je svojevremeno za šaku dolara kupila Aljasku od Rusije, Amerika je u toku ratova u Jugoslaviji bila spremna i da otkupi Kosovo od Srbije.

Čak i među Miloševićevim bliskim saradnicima, kao i u opoziciji, bilo je onih koji su zagovarali takvu trgovinu, sa obrazloženjem da ćemo na kraju Kosovo morati predati za džabe. Opravdanje su nalazili upravo na primeru Aljaske. Njihov rezon je bio jednostavan, kad je mogla jedna Rusija da proda važnu trgovačku raskrsnicu prebogatu zlatom, zašto mi ne bi mogli deo teritorije sa mnogo manje vrednim rudnim bogatstvom i neprijateljskim stanovništvom, koju očigledno već gubimo. Pominjane su sume od nekoliko milijardi dolara, do čak nekoliko desetina milijardi, ali apetiti onih koji su bili spremni da prodaju Kosovo bili su mnogo veći od ponuđenog i ta trgovina je propala. A, onda smo bili i bombardovani i prisiljeni na kapitulaciju i predaju Kosova.

To je već nepisano pravilo u političkoj trgovini sa zapadom, da posle svake odbijene njihove ponude, dolazi još gora. U to smo se mogli uveriti i na primerima plana Z4, na osnovu kojeg bi Srbi u Hrvatskoj dobili nešto kao Republika srpska, ili Ahtisarijevog plana za Kosovo. Vlast u Srbiji je odbila oba predloga i rezultate dobro znamo.

Bilo je među Miloševićevim kritičarima dosta i onih koji su smatrali da je na Kosovo, umesto policije i vojske, trebao da pošalje svoje tajkune da u tad pokrenutoj privatizaciji tamo pokupuju sve u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, od Trepče, preko elektroprivrede, do svih javnih preduzeća i tako uspostavi kontrolu. Po tom scenariju, čak i ako se Kosovo politički odcepi, sve bi tamo bilo u srpskom vlasništvu, a pošto je privatna svojina neprikosnovena u zapadnom svetu, tako bi se Kosovo očistilo od neposlušnih Albanaca, bolje nego silom. Sami bi ga napustili kad bi ostali bez zaposlenja.

Sve u svemu, čini se da je trange-frange trgovina neminovna, a kad je već tako treba biti realan, racionalan, ali i krajnje oprezan, čuvajući se praznih obećanja i prevare. Budući da je nekoliko tema apsolutno povezano, tako treba i pregovarati, u paketu. Tante za kukuriku. U dve faze. U prvoj mi njima neke sankcije Rusiji, oni nama Zajednicu srpskih opština. Lično bih tražio podelu u kojoj bi sever Kosova ostao u Srbiji, ali čini se da je taj čamac za spasavanje obraza već odplovio jer smo ga vezali za pogrešan brod. Ako traže još sankcija, mi tražimo još veću autonomiju za ZSO. Nema protivargumenata takvom pristupu jer ako mi treba da ispoštujemo spoljnu politiku EU i usaglasimo joj svoju, to onda mora da važi i za Kosovo, pošto je i Briselski sporazum neka spoljna politika te iste Unije.

U drugoj fazi, ponudu kojom se za ulazak Kosova u Ujedinjene nacije, bez našeg priznanja, Srbiji nudi ulazak u Evropsku uniju, treba razmatrati samo pod uslovom da to bude istovremeno. Nikakva obećanja o ubrzanju našeg prijema u EU više ne piju vode, jer toga smo se naslušali i načekali već dve decenije. Znači, u isto vreme kada Kosovo dobije stolicu u UN, mi postajemo punopravni članovi Evropske unije, sa prvom ratom tačno utvrđene ekonomske i materijalne pomoći.

Naravno, takav plan treba da usvoji Narodna Skupština, što ubedljivijom većinom, a potvrde građani na referenduma. Tako bismo svi preuzeli svako svoju odgovornost i bili spremni na posledice, i ako bude i ako ne bude prihvaćeno.

E, sad, pitanje je šta će uraditi Vučić, koji je priteran uza zid i stoga nepredvidiv. Poziva se na raspoloženje javnosti, koje je u velikoj većini protiv sankcija Rusiji i negativno prema EU, a upravo on je za to odgovoran, jer je deset godina uporno radio na stvaranju takvog raspoloženja. Kako sad da, onima koji ga upravo takvog vole i podržavaju, kaže da je sve bilo samo tvrđenje pazara. Hvali se time kako je sedam meseci izdržao da ne uvede sankcije Rusiji, kao deca sa vremenom koje mogu zatvorenih očiju i stisnutog nosa da gnjuraju. Kaže, svi su govorili da ću sankcije uvesti 3.aprila, a evo sad je već oktobar, mada su oni koji su predviđali takav ishod tvrdili da će to učiniti posle izbora i formiranja nove vlade. Kad god to bilo.

To što je on dosad gnjurao a dupe mu se vidi, ništa ne menja na stvari. I dalje sam ubeđen da će nova vlada, a to znači on, samo sakriven iza nepostojeće suknje Ane Brnabić, uvesti neke sankcije Rusiji. Možda će podneti i ostavku, kako najavljuje njegov trbuhozborac Vučićević, da bi još nekim izborima pokušao da još neko vreme odlaže neizbežno. Time bi samo produžavao našu agoniju i dodatno oslabio našu pregovaračku poziciju, jer tada na pregovaračkom stolu više neće biti ova, nego neka znatno nepovoljnija ponuda.

A, njegov rekord u gnjuranju, do kojeg toliko drži, biće zapamćen po tome koliko je sve nas povukao ka dnu kad je ostao bez daha i počeo da se davi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane