Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

O tome se govori

Srbija na spisku država kojima preti propast do 31. marta 2023. godine

Kako preživeti Vučića

Srbija ulazi u najteži period od Drugog svetskog rata. Država je okupirana i opljačkana, privreda u recesiji, zdravstvo u rasulu, mediji u mraku, pravosuđe u kriminalu, narod u siromaštvu, a sa zimom dolaze inflacija, nezaposlenost, nestašice, glad, bolesti... Ekonomski eksperti procenjuju da će do 31. marta 2023. godine čak 13 evropskih država proglasiti bankrot. Na tom spisku je i Srbija. Za razliku od drugih ugroženih zemalja, koje se suočavaju s političkim i ekonomskim problemima, najveću opasnost po opstanak Srbije predstavlja njena vlast, diktator Aleksandar Vučić i njegov kartel oko Srpske napredne stranke.

Predrag Popović

Rat u Ukrajini je na videlo isterao sve mane svetskog poretka koji je uspostavljen po okončanju Hladnog rata. Rat u Ukrajini je, usput, ubrzao proces suočenja Srbije sa surovom realnošću koju je kreirao Aleksandar Vučić.

Srbija je, i pre globalne krize, stigla u stanje nalik apokalipsi. U poslednjoj deceniji postala je evropski šampion po siromaštvu i stopi smrtnosti od malignih oboljenja, kao i po kriminalnim kombinacijama, švercu narkotika i oružja, pranju novca i drugim privrednim delatnostima naprednjačkog kartela. Vučić, kreator loklne srpske kataklizme, sada pokušava da odgovornost za posledice svog pljačkaškog pohoda na javne resurse i privatnu imovinu prebaci na međunarodne faktore.

- Podigli smo zemlju, reindustrijalizovali je, a sad sve što smo napravili možemo da izgubimo za šest meseci. Ne našom krivicom, nego zbog onih koji misle da ratom i sankcijama mogu da rešavaju probleme. Naša krivica je nula, krompir, ništa - laže Vučić.

Kao što je pandemiju korona virusa iskoristio da opljačka šest milijardi evra iz republičkog budžeta, sada alibi za katastrofalne rezultate njegove vladavine traži u najavljenom trećem svetskom ratu.

- Situacija je grozna, a biće još gora. Što god drugo neko kaže, taj laže. Ključno pritanje je ko će da preživi sledeću jesen i zimu. Ovo će da bude samo trijaža. Mali i slabi propašće već do 31. marta 2023. Nešto jači će dočekati sledeću zimu, a videćemo ko će nju da preživi. Biće mnogo problema sa hranom. Čak 48 zemalja biće na ivici gladi. Pred nama je najteži period, teži i od onog iz devedesetih godina prošlog veka - rekao je nedavno Vučić.

Predizbornu kampanju je, pre sedam meseci, vodio pod parolom "Mir, stabilnost, Vučić", a danas u Srbiji nema ni mira, ni stabilnost. Ostao je samo Vučić. Sada umesto reklamnih populističkih poruka širi paniku. Nažalost, u katastrofičnim izjavama ima mnogo više istine. Vučić je u pravu kad kaže da je situacija grozna i da će biti još gora. Biće, ako on ostane na vlasti.

Treći svetski rat je, očigledno, već počeo. Oružani sukobi između NATO i Rusije vode se u Ukrajini, a svi ostali oblici rata vode se na sve načine širom sveta. Svet je podeljen politički, ekonomski i medijski. Srbiji prete porazi na svim tim frontovima. Srpsku političku scenu je okupirao diktator, koji se proglasio vanknjižnim vlasnikom države i ljudi.

Vučić je razvlastio sve državne institucije, od Skupštine i Vlade do tužilaštva i sudova. Zdraviji deo opozicije izložio je političkom i medijskom progonu, a bolesniji je korumpirao. Zaveo je stravičnu medijsku kontrolu i, što je najznačajnije, opljačkao je državu i narod. Zvanični podaci Eurostata pokazuju da su građani Srbije, uz Moldaviju, najsiromašniji u Evropi. Na taj način je isključio većinu građana iz političkog života. Sirotinja nije politički faktor. Čovek koji se bori za golu egzistenciju, za tanjir pasulja, ne razmišlja o demokratizaciji društva i pravnoj državi.

Iskustva iz devedesetih pokazuju da je Slobodan Milošević pobeđivao na izborima i pod sankcijama i astronomskom inflacijom, kad su mesečne plate bile pet maraka. Osiromašeni narod je Miloševiću opraštao političke i ratne avanture, pa čak i uvođenje sankcija Republici Srpskoj, a potom i izdaju Republike Srpske Krajine. Vučić je, pre nego što je kao radikalski ministar informisanja ušao u Miloševićevu ratnu vladu, tragično stanje sveti objašnjavao rajetinskim mentalitetom Srba, koji je formatiran tokom četiri veka turske vladavine. Danas, u značajno promenjenim okolnostima, ne može da računa na to da će mu raja oprostiti ni političke greške, a kamoli ugrožavanje egzistencije.

Da problem bude teži, i za Vučića i za Srbiju, aktuelne okolnosti su povezale političke i privredne izazove. Sve zavisi od odluke o uvođenju sankcija Rusiji. "Ako uvedemo sankcije tapšaće nas po leđima pet-šest dana i to je to", rekao je Vučić nedavno, ne skrivajući razočarenje tom trgovinom. Ipak, kako stvari stoje, moraće da pristane na tapšanje. Moraće zbog sebe, ne zbog Srbije.

Ucenjen, mora da izvrši obaveze iz obligacionih odnosa sa svojim zapadnim gazdama, koje su ga dovele na vlast. Neće to uraditi drage volje, opet zbog sebe, odnosno zbog dve i po milijarde evra, koji leže na računima u ruskoj SBER banci, kao i zbog neminovnog pada rejtinga, kojim će ga kazniti glasači.

Vučić samo iz lukrativnih razloga odlaže odluku o uvođenju sankcija Rusiji. Da nije novca, koji je oteo i izneo iz Srbije i deponovao u Moskvi, ne bi morao da kupuje vreme i laže narod da neće uvesti sakcije Rusiji. Ovako, prinuđen je da polako i pažljivo priprema javnost na odluku koju Zapad traži od njega.

Istovremeno, dok se Vučić zaklinje da od sankcija nema ništa, srpsko-arapska avio kompanije Air Serbia najavljuje obustavu letova za Moskvu, a pominje se i mogućnost uvođenja viza za ruske državljane. Iako režimski političari i mediji to ne bi tako predstavljali, to će biti prvi paket sankcija Rusiji, koji bi, prema planu, trebalo da se primeni u novembru.

Vučić ne mari za odgovor koji će dobiti iz Rusije. Ako ostane bez "svog" novca, baš ga briga za štetu koju će pretrpeti Srbija. Na tu štetu upozorava bivši guverner Dejan Šoškić, profesor na beogradskom Ekonomskom fakultetu.

- Pogrešno je procenjena veličina ruske privrede. Najveći broj analitičara je polazio od podatka o nominalnom bruto domaćem proizvodu, pa su zaključili da je to mala ekonomija, koja funkcioniše kao benzinskastanica, samo toči gorivo, a da nije veća od italijanske. To nije tačno. Za procenu ruske ekonomije potrebno je uzeti podatke sa sajta Svetske banke o BDP-u korigovanom za paritet kupovne snage. Te informacije pokazuju da je ruska privreda na nivou Nemačke. Rusija pravi skoro pet hiljada milijardi godišnje, a to je hiljadu i sto milijardi više od Francuske ili Velike Britanije, da ne govorimo o Italiji ili Španiji. Volumen ruske privrede je mnogo veći. To nisu poznati brendovi, nego inputi za proizvodnju. Osim hrane i energije, tu je puno metala i sirovina s kojima je Rusija prisutna na svetskom tržištu kao značajan izvoznik. Rusija je imala trgovinski suficit veći nego Nemačka i to u ovim bazičnim stvarima, a sada ima suficit veći nego pre početka rata u Ukrajini. Ruska rublja je jedina valuta koja je ojačala u odnosu na američki dolar. Ti parametri pokazuju da sankcije nisu dobar put. Da jesu, već bi napravile neki rezultat koji bi vodio ka prekidu rata - tvrdi Šoškić.

Ruska privreda je bez većih problema podnela teret sankcija koje su joj nametnule Sjedinjene Američke Države i zemlje članice Evropske unije i NATO-a. Više od 8.000 restriktivnih mera, koje je primenio Zapad, nisu ugrozile ekonomiju u Rusiji, pa to neće ni sankcije koje će uvesti Srbija. Sankcije su izazvale teže posledice po države koje su ih uvele, nego po Rusiju. Njih ne mogu da izdrže ni najrazvijenije evropske privrede, a kamoli srpska.

Analiza autodestruktivnog karaktera sankcija, koju je početkom oktobra objavila grupa nemačkih ekonomskih eksperata, upozorava na katastrofalne posledice s kojima će se suočiti Evropa. Prema tim procenama, može se očekivati da će ove zime, usled privrednog kolapsa, čak 13 evropskih država bankrotirati. Na tom spisku su baltičke i balkanske zemlje, ali i Italiji i Austriji. Bez ruskih energentskih inputa austrijska industrija će se prepoloviti do kraja ove godine, a to će izazvati nestašice i dodatni skok cena svih vrsta roba i usluga. Ako austrijska privreda ne može izdržati sankcije, jasno je da bi one Srbiju vratile u kameno doba. Uostalom, Srbija je već poodmakla u tom smeru i bez rata u Ukrajini i bez sankcija Rusiji.

Vučićeve političke i ekonomske avanture uništile su ostatke srpske privrede. Poslednje eksere u mrtvački kovčeg Srbije Vučić je zakucao pre dve godine, u vreme pandemije korona virusa. Iz republičkog budžeta je ispumpao šest milijardi evra i stvorio najveći deficit u istoriji Srbije, veći od onoga iz Drugog svetskog rata ili iz devedesetih, u vreme NATO agresije.

Rupe u budžetu su krpljene novim kreditima, koji su javni dug podigli na nivo od 32 milijarde evra, dok je privatni dug skočio na 39 milijardi evra. Jeftini krediti, koje je Srbija uzimala od 2014. godine, sada dolaze na naplatu. Usled rasta kursa dolara, rate su mnogo skuplje. Kako to u praksi izgleda pokazao je primer arapskog kredita, koji je Vučić uzeo početkom septembra. Samo tri nedelje kasnije, zbog jačanja dolara, cena kredita je porasla za 2,3 odsto, što predstavlja dodatni trošak od oko 25 miliona evra.

Teško je pretpostaviti kolika će šteta nastati dok taj dug ne bude vraćen. Uglavnom, cena starih dolarskih kredita, koje je uzimala Srbija, porasla je za 575 miliona. Do kraja 2023. godine Srbija će morati samo za kamate da isplati skoro sedam milijardi evra. Taj novac ne postoji i neće postojati u budžetu. Ukoliko poverioci ne pristanu na reprogramiranje dugova, eto zvaničnog bankrota. A, ukoliko pristanu, dugovi će dodatno porasti, pa opet eto bankrota.

Jedini izlaz Vučić vidi u dodatnom širenju laži o blagostanju, deindustrijalizaciji, stabilnom kursu dinara i sličnim iluzijama. Realni podaci pokazuju da je Srbija od 2001. do 2011. imala prosečan privredni rast 4,4 odsto, a od 2012. do 2022. samo 2,3 odsto. Po tom pokazatelju, Srbija je poslednja u Evropi, gora od svih istočnoevropski, pa i balkanskih država. Ipak, Vučić ne dozvoljava da ga surove činjenice sputavaju u plasiranju ludačke predstave o zlatnom dobu, ekonomskom tigru i lideru u razvoju. Utisak o fantastičnom privrednom rastu, obrnutoproporcionalnom realnom stanju, Vučić stvara kroz medije, u koje plasira priče o spasonosnom efektu stranih investicija.

Naprednjačka vlast je trasirala dva investiciona toka. Jednim dolaze veliki strani investitori, koji su podmićeni ogromnim subvencijama i zaštitom od zakona, koju im garantuje lokalni diktator. Drugi, mnogo značajniji, tok javnih ulaganja namenjen je domaćim investitorima, kojih nema. Za razliku od vlasnika stranih kompanija, domaći su suočeni s brojnim administrativnim problemima, koje mogu da reše samo ako pristanu da plaćaju reket vladaru i njegovom kartelu. Ko na to ne pristane, ne može da radi. Svesni takvih okolnosti, domaći privrednici ne ulažu u domaću privredu, što pokazuje u kakvom stanju je srpski ekonomski sistem.

Posledice su očigledne, srpska ekonomija je među pet najnerazvijenijih u Evropi, a trend propadanja ne može da se zaustavi. Srbija je prošle godine zabeležila deficit od 10 odsto, a u prva dva kvartala ove godine 8,8 odsto. Taj deficit je neodrživ, posebno u uslovima krize koja preti da ubrza inflaciju. Za obuzdavanje bazne inflacije neophodna je mnogo jača restriktivna politika. Međutim, to bi dovelo do pada ekonomske aktivnosti, što bi dovelo do gubitka poslova i prihoda.

Vučić je socijalni mir pred izbore kupovao novcem građana. S milijardu i po evra pokrio je gubitke u energentskom sistemu, a sa dve i po milijarde evra održavao je veštački čvrst kurs dinara. Od maja 2020. godine novčana masa je uvećana za 60 odsto, naravno bez pokrića. Bez obzira na političke odluke, kojima se stvara lažna slika o stanju ekonomskog sistema, građani se svakog dana, uvidom u vlastite račune, suočavaju s inflacijom.

Osnovne namirnice su još prošle godine, uveliko pre izbijanja rata u Ukrajini, poskupele 30 odsto. Privremene mere, kojima su ograničene cene određenih prehrambenih proizvoda, nisu dale nikakve pozitivne rezultate. Naprotiv, proizvođači su smanjili ili obustavili proizvodnju robe, pošto im se ne isplati da prodajom prave samo gubitke. Nestašica mleka, koja se pojavila u septembru, rešena je uvozom i medijskim trikovima. U beogradskim i novosadskim prodavnicama ima mleka domaćih proizvođača, ali u unutrašnjosti Srbije može da se nađe samo poljsko ili mađarsko mleko. Uvoznički lobi profitira, a i domaći monopolisti su zadovoljni, jer mogu da udvostruče cenu mlečnih proizvoda, pa litar jogurta sada košta 188 dinara, a mala čaša pavlake 104 dinara.

- Biće problema sa hranom u svetu. Čak 48 zemalja biće na ivici gladi, a mi ćemo morati da obezbeđujemo podršku jedni drugima na svaki način - rekao je Vučić u jednoj od poslednjih katastofičnih prognoza.

U praksi, Vučić je tim rečima najavio nastavak rasprodaje srpske hrane svojim ortacima iz projekta Otvoreni Balkan. "Obezbedićemo podršku jedni drugima" tako što će vlast, preko Vučićevih partnerskih kompanija, prehrambene proizvode prodati firmama u Albaniji i Severnoj Makedoniji. U tom poslu neće zaraditi srpski poljoprivrednici, nego režimski trgovci. Štetu će pretrpeti i republički budžet, u koji se neće vratiti novac koji je, kroz subvencije, podeljen poljoprivrednicima. Osim toga, izvoz će dodatno podići cenu hrane, koja je već na svetskom nivou.

Isti prevarni sistem Vučić je već primenio u trgovini naftom. Srpske firme su kupovale rusku naftu po ceni koja je 25 odsto niža od tržišne, a onda je prodavali kompanijama iz Bosne i Hercegovine. Evropske institucije su otkrile tu šemu i kaznile Srbiju, ali i ostale države Zapadnog Balkana, time što su ukinule odluku o njihovom izuzeću iz restriktivnih mera kojima je zabranjen uvoz ruske nafte.

U ovih osam meseci, od početka rata u Ukrajini, Vučić je profitirao na švercu nafte, a građani Srbije su plaćali gorivo po tržišnim cenama, često i većim od onih u regionu, pa i u Evropi. Od prvog decembra, kad Srbija potpuno ostane bez ruske nafte, cena će dodatno skočiti. Vučić je već najavio poskupljenje benzina na oko 240 dinara i mogućnost da do kraja godine cena ode do 400 dinara po litru.

Rast cena hrane i goriva prati rast cene kredita. Građani koji su uzeli stambene kredite na 20 godina, u vrednosti od 100.000 evra, umesto 400 evra moraće da plaćaju 500 evra mesečnu ratu. Rastom kamatnih stopa već su u recesiju ušle privrede u SAD-u i Evropskoj uniji. Sa posledicama dužničkog ropstva suočiće se i 140.000 porodica u Srbiji, koje će morati da se snalaze za otplatu povećanih rata.

Inflaciju, rast cena i ostale posledice recesije ne mogu da se nadoknade najavljenim podizanjem penzija i plata u javnom sektoru, pa ni jednokratnom pomoći od 5.000 dinara, koliko je obećao Vučić. Razlika između povećanja plata i poskupljenja namirnica već je nestala, a pravi inflantorni talas tek dolazi, a s njim i svi ostali problemi, od nezaposlenosti do gladi.

Koliko su besmislene priče o Vučićevoj milostinji, kojom pokušava da se predstavi kao zaštitnik sirotinje i mladih, slučajno je otkrila Ana Brnabić. Na pitanje novinara koliko bi ona mogla da preživi sa primanjima od 40.000 dinara, Brnabić je iskreno odgovorila: "Pa, nekoliko dana, verovatno..." U Srbiji ima više od 900.000 porodica koje s tolikim prihodima moraju da izguraju ceo mesec. S minimalnim platama moraju da se prehrane i plate račune za komunalije i grejanje, plus da pokriju sve druge izdatke.

Kao Brnabićka, tako su i ostali naprednjački funkcioneri svesni loše finansijske situacije. Za razliku od premijerke, njenog brata i ostale bratije iz vrha kartela, nižerangirani članovi vladajućeg kartela čerupaju javne resurse i na sitno. Odbor za administrativna pitanja gradske Skupštine u Nišu nedavno je doneo rešenje o isplati tzv. solidarne pomoći za prevazilaženje energetske krize u predstojećem periodu. Pomoć od 40.000 dinara namenjena je svim stalno zaposlenima u Gradskoj upravi.

- Rešenje i odluka o isplati po 40.000 dinara doneti su preventivno, zbog prevazilaženja negativnog uticaja i posledica moguće energentske krize u predstojećem periodu. Taj iznos novca tretira se kao solidarna pomoć onim gradskim funkcionerima koji su imenovana, izabrana i postavljena lica - kaže Nikola Ilić, predsednik niškog Odbora za administrativna pitanja.

Dragana Sotirovski, gradonačelnica Niša, i dvoje njenih kolega sa spiska za solidarnu pomoć, rekla je da će se odreći te pomoći. Naravno, to je najavila tek kad je javnost obaveštena o nameri naprednjačkih funkcionera da se ogrebu o gradski budžet.

Umesto solidarne pomoći, namenjene štetočinama iz vlasti, normalni građani dobijaju izvršna rešenja o plenidbi pokretne i nepokretne imovine. Oko 1,2 miliona građana nalazi se na udaru javnih izvršitelja. Većini se skida polovina plata i penzija po presudama za neplaćene komunalne račune. Po drugim osnovama, oko 200.000 porodica strepi od plenidbe kuća, stanova, automobila, frižidera, televizora, nameštaja i svega ostalog što se svidi izvršiteljima.

Javna pljačka imovine građana nije bila obustavljena ni u vreme pandemije, neće biti ni usled energentske krize. Prema podacima Komore javnih izvršitelja, u Srbiji svakog dana po 11 porodica ostane bez krova nad glavom. Izvršitelji godišnje od dužnika otmu imovinu vrednu oko milijardu evra. Postupajući po vrlo spornom Zakonu o obezbeđenju i izvršenju, kakav ne postoji u civilizovanom svetu, javni izvršitelji su postali izuzetno značajan faktor u zajedničkom zločinačkom poduhvatu nad Srbijom, koji predvodi Vučić.

Kao što je uništio političku scenu i privredni sistem, Vučić je naneo fatalnu štetu zdravstvu. Besmislenim odlukama u vreme pandemije, kako o zaštitnim merama tako i o investicijama u izgradnju bolnica i kupovinu vakcina i medicinske opreme, Vučić je stvorio uslove za potpuni raspad zdravstvenog sistema. Naravno, i u "ratu protiv nevidljivog neprijatelja", virusa Kovid 19, Vučić je profitirao, a stradali su građani. Za dve godine umrlo je 45.000 penzionera više od dotadašnjeg proseka. Smrtonosne posledice još pogađaju građane, naročito one koji imaju druge bolesti, od kojih nisu mogli da se pravovremeno leče.

Uz sve ostale muke, Srbiji preti novi talas korone. Svakodnevno se beleži oko 2.000 novozaraženih, a raste broj hospitalizovanih i preminulih. Virus i dalje najviše ugrožava starije građane i hronične bolesnike. Članovi Kriznog štaba ne odustaju od eksperimenata, kojima su stvorili uslove za najveću stopu smrtnosti u svetu. Sad predlažu kupovinu bivalentne kovid vacine, koja bi, navodno, zaštitila stariju populaciju.

Pored toga, lekari iz Kriznog štaba, koji su istovremeno i agenti za prodaju farmaceutskih proizvoda, traže od vlasti da kupi lek protiv Kovida 19, koji sadrži monoklonalna antitela. Po običaju, ne uzdržavaju se od otvorenih pretnji - ako se ne nabave nove vakcine i lekovi mnogi inficirani ljudi biće životno ugroženi.

- Groblja će nam biti mala - govorio je Vučić početkom pandemije korona virusa, a sad plaši narod glađu, zbog koje preti opasnost da Srbija ne dočeka 31. mart 2023. godine.

Vučić je stvorio sve uslove za ispunjenje vlastitih pretnji. Situacija je zaista grozna i biće još gora, kao što on kaže. Situacija bi bila grozna i da na vlasti nisu on i njegov kartel, ali ovako, s njima, Srbiji nema spasa. Na naplatu stižu svi računi koje je, u ovih deset godina, napravila vlast Srpske napredne stranke. Račune će platiti građani, žrtve diktature, a ne diktator i njegova svita.

Ako nije kasno, Srbija bi morala hitno da se oslobodi zločinačkog režima, koji je vodi u provaliju. Čak i kad bi danas prestao rat u Ukrajini, kad bi se politički i ekonomski odnosi između članica NATO i Rusije, na neki misteriozan način, ekspresno izgladili i vratili na stara podešavanja, Srbija ne bi izbegla katastrofu, koju je projektovao Aleksandar Vučić.

Politički, privredni, zdravstveni i socijalni kolaps počeli su dolaskom Srpske napredne stranke na vlast. Oporavak, ili bar šansa za oporavak, može da nastane samo obrnutim procesom, obaranjem tog zločinačkog udruženja s vlasti.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane