Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Stvaranje zavisne, porobljene i eksploatisane ekonomije (1)

KAKO SE UNIŠTAVA EKONOMIJA I OSIROMAŠUJE DRUŠTVO

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

1.Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema

Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja prethodnih uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu. Korona kriza je samo ubrzala, produbila i učinila da kriza bude vrlo kompleksno privredna, moralna, finansijska, socijalna, politička i duhovna kriza. Inače, na sceni je i uporno se provodi model „ugrađene" ekonomsko - socijalne krize čija je osnova neoliberalizam (sa svim njegovim razornim elementima). Šire su se otkrile sve slabosti naše razvojne, socijalne i stabilizacione politike, koja je dovela do toga da je gotovo 90% domaće privrede u problemima, ukoliko domaću privredu još uopšte imamo. Potpuni oslonac na strani kapital, rasprodate banke, pljačkašku proizvodnju, potpuno otvorenu i nezaštićenu privredu, ogromne obaveze iz spoljnih i javnih dugova, uz astronomski visok deficit budžeta i spoljne trgovine, uništili su domaću privredu i izložili je razornom delovanju stranog kapitala. Postali smo kolonizovana i visoko uvozno i kreditno zavisna privreda i društvo. Nezdrav razvoj se uglavnom završava privrednim i finansijskim slomom. Slom ekonomije u novoj političko - privrednoj krizi i povratak ekonomske depresije je sasvim izvestan. Pri tome su ekonomsko - statističke magle postale guste, pošto se do stvarnih rezultata i tokova, ali i dosadašnjeg upravljanja i vođenja ekonomije i društva, teško dolazi. Potrebno je da se otkrije prava istina i stvarna politika o stanju nacionalne ekonomije i društva - da bi se mogao izgraditi novi model razvoja i makropolitike.

Poseban problem u razvoju i odnosima u društvu je činjenica da su i privreda i društvo „premreženi" kriminalno - koruptivnim i gotovo pljačkaškim odnosima. Društvo je teško obolelo , korupcija, kriminal, pljačka društvenih sredstava i sl. toliko su zatrovali sve odnose u društvu da je stvorena nezdrava klima za bilo kakve nacionalne odluke i ponašanje. Doživeli smo slično stanje u ljudskom organizmu u kojem je nervni sistem potpuno otkazao, a krvotok gotovo zastao ili se javilo obilno krvarenje (odliv). To su životni sokovi i tokovi o kojima ovde želimo nešto više reći, jer radi se o veoma raširenoj korupciji, kriminalu, pljački i otimanju koji su premrežili privredu i društvo i okovali ih teškim lancima. Životno je pitanje budućnosti države i nacije - kako raskinuti ove lance i okove.

2.Neoliberalno porobljavanje i kolonizacija

Privredni rast - dubina i složenost krize

Da li je i koliko savremena privredno - finansijska i politička kriza pogodila našu ekonomiju i kakve se tendencije u budućnosti mogu očekivati u razvoju? Da li se u dosadašnjem razvoju može govoriti o tako „uspešnom razvoju nepoznatim u novijoj istoriji Srbije", pa i Evrope - kako to ističu često naši neodgovorni političari. Da li se radi o stvarnom i realnom razvoju - porastu nacionalnog bogatstva koji služi kao osnova za raspodelu i pokrivanje svih finalnih oblika potrošnje (lične, investicione, opšte i uvozne). Koliko u njemu ima obračunskih i „korekcionih" faktora povećanja?

Da vidimo kako naša optimistički kreirana statistika ocenjuje dinamiku (bez kvaliteta) ekonomski rast indikatora bruto domaći proizvod (BDP). Pre ostalog da istaknemo činjenicu da se BDP izražava nominalno (uključujući delovanje inflacije i rasta cena), ali i realno - uključujući takav uticaj. Vrednosno BDP predstavlja obim novostvorene vrednosti (nacionalnog dohotka) uvećanog za indirektne poreze (PDV i akcize). Na isti način može se postaviti i pitanje koliko u stvaranju BDP učestvuju domaći faktori, a koliko je to na stranom kapitalu (posebno uvoz preko rasta PDV-a i akciza). U obračunu BDP po kursu evra, radi međunarodnog poređenja dinamike rasta, sigurno da veliku ulogu igra i politika precenjenog kursa dinara. Pošto se bruto proizvod obračunava nominalno (inflativno) u dinarima, a preračunava na evro po oređenom kursu, sigurno je da devizni kurs dinara igra veliku ulogu na visinu obračunavanja BDP u evru. No, to ćemo u daljoj analizi ukomponovati u kretanju bruto proizvoda i dinamike razvoja nacionalne ekonomije.

Šta nam se događa sa privrednim razvojem i efikasnošću privrede?

Prema ranijoj izjavi Aleksandra Vučića da će „od 2018. do 2022.godine biti zlatno doba Srbije, samo ako se sačuva mir i stabilnost". Ili, nešto dalje"ni jedne godine nam rast neće biti ispod 4-4,5%, a „budemo li sačuvali suficit, u budžetu će biti novca više nego ikada. Živeće se bolje nego ikada, ali imamo jedan težak , „užasno težak uslov, a to je da sačuvamo mir i stabilnost".

Da li se uopšte zna stvarno stanje naše ekonomije i društva, da li su poznati makroekonomski bilansi i odnosi (prelivanja, odlivi, neutralisanja) i finansijska moć nacionalne privrede i drugi brojni faktori razvoja, da bi se davale ovako olako i bez argumenata ovakve optimističke prognoze. Uostalom, to nije prvi put koja je stvarnost potpuno demontirala. Da pogledamo bogatstvo koje stvaramo u nizu godina, obračunata i stvarno.

Bruto domaći proizvod je rezultat poslovanja domaće privrede, ali i stranih kompanija koje rade u zemlji. Ali, gde odlaze rezultati njihovog rada? Stoga je zbog povezivanja stvorene moći nacionalne privrede i rastu BDP adekvatniji agregat bruto nacionalni proizvod koji je rezultat rada domaćih subjekata i njihovog rada u inostranstvu, minus proizvodnje stranaca u zemlji. Ovo je posebno značajno za našu privredu u kojoj je veliki udeo stranih kompanija i stvaranju BDP, a posebno u sferi investicija i izvoza.

Iz navedenog se vidi veliko odstupanje nominalno od realnog rasta bruto proizvoda, ali i velika oscilatornost (nestabilnost, neuravnoteženost) u nizu godina. Ovo se posebno odnosi na nekoliko poslednjih godina kada dolazi do padanja stope rasta uz rast inflacije.

Nominalni privredni rast nije stvarni porast nacionalnog bogatstva - od čega bi stanovništvo imalo koristi, već „bildovanje" bruto proizvoda i često korisnim kombinacijama naše privredne statistike. Isto tako, javni projekti sa prenaduvanim cenama i koruptivnim odlivom sredstava (od planiranih investicija) podižu bruto proizvod preko rada građevinarstva. Poznat je slučaj beogradskog metroa čija je početna cena iznosila jednu milijardu evra da bi naraslo na šest milijardi evra. Dakle, porast ovih troškova javnog sektora (i dugova u inostranstvu) uz porast prihoda preduzeća uključenih u investicije, dovode do rasta bruto proizvoda. To se prikazuje kao privredni rast i ekonomski uspeh, a u njemu je sadržano i veliko rasipništvo, inflacija, poreski sistem i korupcija. Sve je to statistički privredni rast. Dakle, lanac je formiran - država uzima kredite (zadužuje se) da bi finansirala ovakve projekte sa naduvanim cenama, čime se budžet rasipnički troši i ponovo finansira deficitarnim dugovima. Isti je slučaj sa velikim rastom cena stambene izgradnje i u tome veliki „doprinos" spekulativnog kapitala. Visoko ostvareni profiti investitora daju svoj doprinos rastu bruto proizvoda, a odlivaju se u inostranstvu.

Iz navedenog se vidi veliko odstupanje od statistički vođenog i stvarno raspoloživog nominalnog bruto domaćeg poizvoda. Ovde ne ulazimo, za sada, u dodatni robni uvoz (saldo spoljne trgovine) koji dopunjava raspoložive robne fondove u zemlji za 18-22 odsto, a koji je veći od prirasta bruto proizvoda.

Interesantno je sada videti kako se kreće nominalni bruto proizvod i izražen u evru, što je kasnije bitno kod obračuna učešća javnog duga, spoljnog duga, budžetskog deficita i kamate u bruto proizvodu. Obračunat je po posebnom godišnjem kursu evra bruto proizvod u evru je iznosio različito kod nominalnog, a posebno realnog bruto proizvoda.

Delovanje visoke inflacije na bruto proizvod povećava nominalni proizvod, dok je kurs dinara ostao stabilan (čak i ojačan na 117,3 dinara za evro). To ima za rezultat veliki „porast" bruto proizvoda izraženog u evru u 2022.godini (zbog eksplozije inflacije) od 8,6 milijarde evra, što je uglavnom inflatorni rezultat. Realni rast bruto proizvoda u ovoj godini može se očekivati svega 3% do 3,2%, što je i procena MMF i svetskih finansijskih institucija.

U navedenom periodu će doći do korekcije bruto proizvoda naniže (deflatornom metodom), tako da se teško može očekivati ostvarivanje stope godišnjeg rasta ne od 3,5 ili 4,2 odsto, već 2,8 - 3%. Nažalost, zbog velikih turbulentnih kretanja na svetskomtržištu teško će se dostići i 3,2 odsto.

Tako je prognoziran rast i za 2022. godinu, čak od 3,5 do 4,4 odsto, a ostvareno će biti 2,8 odsto, dakle dvostruko niže, mada je Vučić tim povodom izjavio da će tako visok očekivani rast „biti pozitivno ekonomsko čudo u Evropi". Ništa neobično pored ranije izjave „prosto me je sramota kako nam dobro ide". Gde? U produžavanje i produbljavanje krize sa pravim socijalnim slomom društva. Sa per capita BDP u Srbiji od 7.660 evra, mnoge države u okruženju su „bogatije i sa daleko višim per capita proizvodom. Tako u Hrvatskoj imamo oko 11.100, a u EU prosečno 29.150 evra. Čak i sa 4% (što je za nerazvijene vrlo nisko), Hrvatska bi (da do tada stagnira) dostigli 2037. godine, a prosek EU tek 2062.godine. Ni jedan problem u društvu se ne može rešiti (socijalni, razvojni, institucionalni) bez visokih stopa rasta koje se kreću između 8 i 10 odsto.

I uz navedenu visinu bruto proizvoda od 53 milijarde evra (2021.) i obaveze koje ga opterećuju (43 - 44% javne potrošnjew i obaveza između 23 i 25% teško je očekivati porast standarda stanovništva i formiranje nacionalne štednje za finansiranje domaćih investicija i razvoja.

Dakle, bruto proizvod nije „čisti" makroagregat, već više obračunska kategorija. Dovoljno je reći da povećanje poreza i cena dovodi do porasta BDP. Mnogi se čude kako to da toliko isticani privredni dinamički rast nije doveo do porasta standarda građana, domaćih investicija i štednje, ali je praćen ogromnim deficitom spoljne trgovine (uvoza roba i usluga) i „razvoj" na stranom kapitalu (obavezama).

Oscilatornost i nestabilnost privrednog rasta i „ekonomski tigar" sa dubljim šarama

Podaci su više nego ilustrativni u pogledu nivoa ekonomskog bogatstva i mogućnosti društava da rešavaju svoje,vitalne probleme. Uz navedeni nivo ostvarenog bogatstva, njegova struktura i izvori, bitno je i njegovo korišćenje, ali i visina i struktura stanovništva (izdržavani deo, posebno broj penzionera i socijalno izdržavanog stanovništva, kao i radno sposobnog i angažovanog u stvaranju nacionalnog bogatstva).

U periodu krize (od 2009.godine kao bazne) stalno pada učešće realnog u nominalnom bruto proizvodu, tako da je efekat inflacije stalno prisutan, mada se stopa inflacije snižava, bar statistički, u poslednjim godinama. Naravno, deli se i raspolaže nominalnim bruto proizvodom, jer je ekonomija inflatorna, živ i vrlo dinamičan mehanizam unutar sebe u procesima raspodele i trošenja bruto proizvoda. To se odnosi i na neto uvoz (deficit spoljne trgovine) gde se sve izražava nominalno (u domaćem ili stranom novcu).

U ovoj (2022.) godini očekuje se i prognozira rast bruto proizvoda od 3,5-4% / , što po statistici dovodi do BDP koji iznosi 5,465 milijarde dinara. Ako bi se kurs evra zadržao na visinu od 117,3 dinara, tada bi bruto proizvod iznosio oko 46,6 milijardi evra. Naravno, to je teško očekivati zbog velikog skoka cena energenata, hrane, velikog uvoza i velikih dospelih obaveza prema inostranstvu (kamata i otplata).

Zbog visoke inflacije bruto proizvod bi u 2022. dostigao 7.270 milijardi dinara ili 61.978 miliona evra (po fiksnom kursu).

Upravo je to agregatna visina BDP prema kojoj se izračunava učešće (i zvanični pad) javnog duga u BDP, javnih prihoda, rashoda, spoljnog duga i dr.

Dakle, to je stvarno bogatstvo koje stvaramo i koje služi kao osnova za povećanje potrošnje i standarda, ali i za servisiranje obaveza iz spoljnih dugova (ukoliko ne želimo da ih u celini finansiramo novim zaduženjem).

Tada smo definitivno ušli u spiralni krug dužničkog ropstva i rad samo za kamatu na dugove. Refinansiranje dospelih dugova tada zavisi od spremnosti nosioca kapitala da nam odobre nove kredite kojim refinansiramo stare. Bruto domaći proizvod "se stalno koriguje" i to naknadno. Stoga je i zvanični bruto proizvod koji se objavljuje u toku godine "nerealan" i kasnije se uglavnom „koriguje" naviše, nikada naniže.To tada ostaje kao statistički „stvarno" ostvarena.

Jasno se vidi da je "korekcijom" povećan BDP u odnosu na ranije objavljene podatke u 2017. godini 290 milijardi dinara ili 6,5%. Prema stvarnoj visini bruto proizvoda u svim godinama je "naduvan" bruto proizvod i to u 2015. godini za 345 milijardi dinara ili 8,7%, u 2016. godini za 379 milijardi ili 9,2% i u 2017. godini za 433 milijarde ili 10%. To je izuzetno veliko "povećanje" u odnosu na stvarno ostvarene rezultate privrede.

Statističari tvrde da je u tim godinama bruto proizvod bio potcenjen.

Razlozi koji se navode za ovu "korekciju" su što je siva ekonomija bila potcenjena, a glavni razlog je što su podaci o uvozu u tim godinama poboljšani. Kao da uvoz stvara domaći bruto proizvod? On ga samo dopunjava u funkciji potrošnje.

Kakvo nam je raspoloživo nacionalno stvoreno bogatstvo? U mnogim godinama sav prirast bruto proizvoda odlazio je za plaćanje kamata na inostrane dugove, dok raspoloživog viška za razvoj i finansiranje nadgradnje nema. Stvaranje štednje ili akumulacije je postalo gotovo marginalno.

Uz sve navedeno Vlada Srbije i dalje širi lažni optimizam i prosto rečeno daje krive i neutemeljene rezultate i uverava nas u „najviše zabeleženi ekonomski rast u poslednjih deset godina" (Brnabić). Radi se o očekivanom rastu bruto proizvoda u prvom kvartalu 2022.godine od 4,4%, u drugom 4%, u trećem i četvrtom za 2-3%. U celoj 2022. od 3,5-4%.

Zbog toga su indikatori koji se stavljaju u odnos sa BDP nisu adekvatni i ne pokazuju stvarne odnose. Stalno se uz sve to vrše „korekcije" bruto proizvoda na više.

Tako je krajem septembra 2018. izvršena korekcija bruto proizvoda za poslednje tri godine i u pogledu stope rasta i njegovog nominalnog nivoa. U pogledu stope rasta korekcije su u pravcu povećanja stopa rasta.

Očito je da se radi o statističkom "usklađivanju" ovih stopa u prikazivanju veće dinamike ekonomskog rasta od stvarno ostvarena.

Na isti način se "koriguje" i visina nominalnog bruto proizvoda.

Takva „korekcija" bruto proizvoda se „vuče" i u sledećim godinama, jer je baza povećana, a na nju se dograđuje rast bruto proizvoda u narednim godinama.

Sa ostvarenom prosečnom stopom rasta u periodu 2012.-2021. godina od 2,1% realno ne može tvrditi da je „Srbija ekonomski tigar".

Kako ćemo ostvariti privredni rast u 2022. godini i šta se može očekivati u 2023.godini?

Nosioci ekonomske politike kod nas (NBS i Vlada) tvrde da je „zahvaljujući očuvanoj makroekonomskoj i finansijskoj stabilnosti" i paketu ekonomskih mera ostvaren u dve pandemijske godine rast od 6,4%. U 2021. ostvaren je rast od 7,4% uglavnom zahvaljujući uslužnom sektoru, građevinarstvu i industriji. Pad delovanjem „inercionog rasta" u prvom tromesečju ostvaren je rast od 4,4%, u drugom 4%, dok se za celu godinu očekuje rast BDP od 3,5 - 4%. Svetska banka je nedavno objavila revidiranu stopu rasta za Srbiju u 2022.godini od 3,2%, dok MMF stalno obara stopu rasta svih privreda.

Pri tome je predviđen rast bruto proizvodab u 2022. za Hrvatsku 5,9%, Sloveniju 6%, Crnu Goru 6,9% i BIH 4%. Dakle, sve više stope rasta.

Obzirom na veliku neizvesnost oko daljeg širenja sukoba oko Ukrajine, kao i ekonomsko - socijalnih efekata rasta cena energenata (i snabdevenosti njima), a zatim hrane i primarnih proizvoda (posebno uvoznog karaktera) rendirana je ranija stopa rasta naniže, mada je i to dosta optimističko predviđanje. Kakav je to „ekonomski tigar" koji traži novi aranžman sa MMF-om da bi izbegao skupa zaduživanje na finansijskom tržištu?

Nikada nije u poslednjih 10-20 godina izvršena međusektorska analiza povezanosti pojedinih faktora u privredi. Dakle, onih finih poslovnih niti subjekata i sektora u sistemu u stvaranju i raspodeli bruto nacionalnog proizvoda, a bez navedenog teško je i gotovo nemoguće voditi uspešnu makroekonomsku politiku, a o planovima razvoja ne može se ni govoriti. Nekada je to uspešno pratila Narodna banka Jugoslavije, danas ni to ne treba.

Obzirom na delovanje svetske ekonomsko - finansijske i političke krize i faktora „uvoza krize" i ograničenja privredni rast se može očekivati skromnije od 3% do 3,2%. Može se realno očekivati privredni rast od 2,8-3% u 2022. zbog stalnog pada industrijske proizvodnje, pada poljoprivredne proizvodnje od 5-6% i pada građevinarstva i izvoza. Pad strane tražnje i investicija dodatno će oslabiti privredni razvoj. Pri tome se mora jasno postaviti pitanje na kojim faktorima razvoja (domaći, strani, grane i oblasti) će se ostvarivati razvoj, a isto tako kakvo je opterećenje bruto proizvoda (kamate, otplate, lična primanja, penzije i socijalna davanja, investicije i dr.). Da li je moguće povećanje penzija i plata u javnom sektoru, kako će se ponašati investicije, zaposlenost, platni bilans, inflacija i njeno delovanje, dakle kako će funkcionisati celokupna privreda i socijalni sistem, a ne samo kako će se povećati bruto proizvod.Upravo je to područje o kojem ovde želimo da izvršimo dublju analizu.

Naša privreda je visoko otvorena prema svetskom tržištu (110-121%), tako da je uticaj promena na tom tržištu dosta izražen. Direktno snabdevanje na tržištima energenata a veliki odliv deviznim plaćanjima dodatno će ograničavajuće delovati na privredni rast i stabilnost privrede. Isto tako, depresivna kretanja u glavnim državama spoljnotrgovinskim partnerima (recesija, kriza, nezaposlenost, pad tražnje) dodatno će uticati na privredni rast Srbije. Stoga je i prognozirani rast u 2023.godini od 2,7% dosta optimističan, jer po prognozama MMF i Svetske banke u EU se u sledećoj godini može očekivati stagflacija u nekoliko država čak i slampflacija. To se upravo odnosi na dve glavne ekonomije od kojih zavisi naš uvoz, izvoz i investicije (Nemačka, Italija).Sve su to faktori koji ograničavajuće deluju na privredni rast i finansijsku moć privrede i države, posebno u fazi kada počne delovanje povećanih kamatnih stopa i restrikcije novca i kredita.

Ulazimo u fazu niskih stopa rasta i sve većeg tereta spoljnih dugova i nepokrivene javne i investicione potrošnje iz domaćeg bruto proizvoda.

3.Ograničenja i nemoć savremenog kejnijanizma

Šta se to događa sa asvremenim nacionalnim ekonomijama, ali i svetskom privredom? Izgleda da u dosadašnjim ekonomskim teorijama i modelima upravljanja privredom otkazuju i neoliberalna dogma, ali i makroekonomska kejnzijanska i neokejnzijanska teorija i politika. U savremenoj krizi, koja se periodično pjavljuje, jedna drugu smenjuju u sve kraćim rokovima, svaka država nastoji da rešava svoju krizu, bez klasičnih modela i neke razrađene i primamljive ekonomske teorije.

Kejnzijanska politika je politika makroregulacije podsticanjem efektivne uvećane tražnje i podsticanja potrošnje u cilju održavanja rasta i zaposlenosti. Državni ekonomski intervencionizam treba da osigura dovoljnu tražnju i potrošnju, posebno kada se privatni kapital povlači iz sfere potrošnje i investicija, da bi globalna tražnja bila na dovoljnom nivou „pune zaposlenosti" i dinamkičkog razvoja. Čak i u slučaju korišćenja deficitarnog (inflatornog) javnog finansiranja (investicija, budžeta) ne preti opasnost od inflacije - sve dok postoje neuposleni kapaciteti i nezaposlena radna snaga.

Borba protiv krize i nezaposlenosti je osnovni kredo ove teorije i politike. Tržište ne može spontano da izvuče privredu iz recesije. Državna intervencija ima veliku ulogu u stabilizaciji privrede i porastu zaposlenosti. Ona to može ostvariti uz visoku zaposlenost i nisku inflaciju - regulisanjem agregatne tražnje. To se ostvaruje kombinacijama mera fiskalne, monetarne i dohodne politike (strukturni poreski sistem, javna potrošnja, kamatna stopa, investiciona politika).

Kejnzijanizam je bio protiv velikih razlika u bogatstvu i dohotku, kao pretpostavke za ostvarenje pune zaposlenosti. Pri tome sveobuhvatno podruštvljavanje investicija predstavlja jedino sredstvo koje bi omogućilo punu zaposlenost.

Za nesmetano funkcionisanje ekonomije dovoljno je obezbediti državnu kontrolu nad ukupnim investicijama i profitima. Mada je negirala opasnost od inflacije kejnzijanska teorija je strahovala od nedovoljne tražnje i potražnje, dakle od recesije i krize. Savremeni svet se promenio, sada istovremeno deluju visoka inflacija i kriza. To su dve ugrađene suprotnosti, mere suprostavljanja inflacije zaustavljaju krizu.

Smatralo se da je širenje državnog intervencionizma, posebno u sferi socijalne politike, bujanja javnih rashoda, javnih investicija, zaposlenosti u javnom sektoru - ugrozila privatni kapital i interese krupnog kapitala, „tržišni mehanizam", profitne motive i efikasnost kapitala - narastao je otpor daljem širenju uloge države u privredi. Otpor kejnzijanskoj politici praćen je i širenjem uloge tržišta, slobodnom kretanju kapitala, redukcije radničkih prava i uloge sindikata, oslobođen je prostor za bujanje neoliberalnih ideja i dominacije privatnog kapitala i profita.

4. Uspon i pad monetarizma

Da li je kejnzijanizam danas „zastareo" i potrošen, čime je stvorio prostor za narastanje neoliberalizma sa svim njegovim elementima?

Kejnzijanizam je razvio široku lepezu instrumenata antikrizne politike kojim su zapadne ekonomije otklonile reprizu Velike depresije (1929.). Relativna stabilnost, visoka zaposlenost, „socijalna ravnoteža", dinamičan rast predstavljali su triumf kejnzijanizma. Sve to traje do 1970-ih godina kada kapitalizam ulazi u dugu silaznu fazu, kada dolazi do pojave kriza, neefikasnosti kapitala, pada profitul stopa, nezaposlenosti, štrajkova i dr. Kada narastaju svi elementi ofanzivnog nastupanja neoliberalizma (reganomika, tačerizam, uz procese privatizacije javne imovine, smanjenja uloge sindikata, poreskog oslobađanja kapitala, uz vođenje antinoflatorne politike, štednje i restriktivne politike novca i kredita. Dolazi i do demontaže države blagostanje (socijalne državne funkcije). Otvara se era dominacije finansijskog kapitala, koncentracije i centralizacije kapitala, preraspodela dohodaka u ruke spekulativnog (berzansko-bankarskog) kapitala. Povlačenjem kejnzijanizma nastaje period dominacije neoliberalizma za koga su brojni kejnzijanski teoretičari trudili da će on samo dovesti do velikog rasta nezaposlenosti, preraspodele dohodaka i moći u korist kapitala i velike nestabilnosti (desproporcija). Jer, monetarizam se isključivo bavi inflacijom , njenim uzrocima i lečenjem. Nasuprot tome, kejnzijanci i danas zagovaraju veću državnu intervenciju nasuprot egoističnom privatnom kapitalu, posebno u preraspodeli nacionalnog dohotka i društvene moći, veće uloge javnih dobara i socijalne funkcije države, uz javnu difuziju novih tehnologija u cilju porasta štednje, javnog investiranja i stabilizacije agregatne tražnje.

Kejnzijanska kritika „zlatnog doba" i uspona neoliberalizma istovremeno je i ukazivanje na narastanje sukoba na relaciji SAD-Z.Europa, Japan, a zatim između države i privatnog kapitala, između finansijskog i realnog sektora i konačno između radnika i kapitala, uz nekakvu „posredničku" ulogu države u tim odnosima.

I šta sada u novoj „produženoj" vrlo kompleksnoj i netipičnoj krizi privreda i sistema? Neoliberalizam je u poslednjim godinama izgubio najveći deo svog političkog i ekonomskog legitimiteta i svu privlačnost širokih slojeva u pojedinim državama, ali i u odnosima danas razvijenih privreda (u krizi) i nerazvijenih privreda („privreda u usponu").

I dalje prisutna apologija privatizacije, fiskalne restriktivne politike, visoke kamatne stope, liberalizacija tokova kapitala, razbijanje sindikata, ogromna koncentracija spekulativnog neproduktivnog finansijskog kapitala - praćeni ogromnim porastom nezaposlenih. Narasta imperativ kontrole radnika (zaposlenosti ali i nezaposlenosti, socijalno ugroženih) u cilju osiguranja međunarodne konkurentnosti. Razvili su se i prekarni radni odnosi, uz istovremenu koncentraciju dohodaka i kapitala u malom broju stanovnika - kroz brojne preraspodele. Izostala je pri tome i kontrola finansijskog sektora i tokova kapitala, ali zato narasta kontrola javnog (državnog) finansiranja od strane finansijskog tržišta i interesa međunarodnog kapitala.

Neoliberalizam je osiguravao svojim delovanjem da nosioci vlasti razviju i rašire sopstvenu materijalnu bazu, zbog čega ga je nemoguće ukinuti isključivo izbornim putem. Isto tako, teško je očekivati da se transformacija socijalne baze društva može menjati izbornim procesima. Socijalna destrukcija društva, sukobi interesa, krizni lomovi na svim sektorima, ulazak privrede u u duboku „neklasičnu" krizu - danas su prisutni u svim privredama sveta. Za ovaj top krize ne nalaze se rešenja ni u kejnzijanskoj, ni u neoliberalnoj dogmi, ali ni u javnoj sintezi. Neoliberalni projekat rekompozicije hegemonije kapitala otvorio je proces brojnih sukoba oko preraspodele moći, koristi i prebacivanje tereta krize izvorom kapitala, radne snage i osvajanjem tržišta drugih država.

Mogu li se poznate ranije ekonomske doktrine primeniti u potpuno izmenjenim uslovima u kojima funkcioniše savremeni monopolski i imperijalni kapital?

Da navedemo samo neke konfliktne odnose.

Neoliberalizam u čijoj je osnovi monetarizam traži kontrolu mase novca i njegovo ograničenje u borbi ptotiv inflacije kao osnovnog problema društva.

Nasuprot tome sve države i centralne banke krenule su u borbu protiv krize, nezaposlenosti i pada profitabilnosti kapitala, dakle očuvanja samih temelja današnjeg kapitalizma u ogromnu emisiju novca. Emisija služi za „zatrpavanje" krize i odlaganje socijalnog i ekonomskog sloma tih društava.

Drugo, sloboda kretanja kapitala je ograničena restriktivnim i selektivnim potezima država intervencionizam se transformisao u državni protekcionizam.

Slobodno formiranje kamata dovelo je na nule ili čak negativnu kamatu, što je nezabeleženo u monetarnoj istoriji. Kamatni mehanizam slabi i ne može biti osnovni instrument monetarnog regulisanja, što je bilo prisutno u kejnzijanskoj teoriji. Ogromna i ex nihilo emisija novca ruši sve temelje zdrave monetarne politike.

U novoj antikriznoj i antidepresivnoj politici sada nastaje opšta orijentacija na podizanje kamatnih stopa. Era niskih ili čak negativnih kamata je definitivno završena.

Pri tome MMF i dalje tvrdi da je svaki prirast agregatne tražnje inflatoran. MMF tvrdi da do inflacije dolazi prekomernim povećanjem ponude novca. To je jedini izvor inflacije. Jer, inflacije je uvek i svuda „monetarni fenomen". Stoga ni vlada ne bi trebalo da koristi fiskalnu politiku - ona bi trebala da deluje neutralno. To je u osnovi teza protiv državnog intervencionizma i prevlasti tržišnog automatizma.

Tako je odgovornost za sprečavanje finansijskog sloma SAD preneta na FED. To je vodilo ubrizgavanju novca bankama da se sačuvaju od stečaja i da prevaziđu „drobljenje"kredita. Ubrzano stvaranje novca vodi pre ili kasnije u podsticanje inflacije. Narasta i razvija se inflatorna spirala. To je ta ugrađena suprotnost u borbi protiv krize i depresije emituje se ogromna masa nepokrivenog novca, a u borbi protiv inflacije zagovara se kontrola emisije novca i restriktivna monetarna politika i politika pozitivnih realnih kamatnih stopa.

5. Kejnzijansko globalno upravljanje i savremeni inflatorni šokovi

Budžeti država nisu uravnoteženi, što se redovno traži posebno od MMF i EU, već sa velikim deficitma, što dovodi do brzog narastanja javnig dugova - koji se potpuno odvajaju od realne ekonomije i mogućnosti refinansiranja dugova. Razvila se dužnička ekonomija u kojoj klasično vođena monetarna i fiskalna politika ne mogu delovati. Politika niske kamatne stope iz kejnzijanske teorije, kao i politika ravnotežne realne kamate iz monetarizma, videli smo, imaju veoma mali uticaj i ne mogu biti regulatori makroekonomskih procesa. Ako MMF emituje 456,5 milijardi SPV (650 milijardi dolara) ex nihilo ili FED 31 biliona, a zatim ECB 1.824 milijarde evra, od toga za budžete 1.074 milijarde, oporavak privrede 750 milijardi i bespovratno 390 milijardi.To je višegodišnje naduvavanje spekulativnog balona.

Evo kakva se vidi monetarna politika u neoliberalnoj tranziciji. Šta je ostalo od inflatornih ciljeva novog monetarizma?

Kakva se u takvim uslovima i odnosima mase novca u opticaju (uglavnom u spekulativnoj finansijskoj sferi) odvojenoj od realne privrede, uopšte može govoriti o efikasnoj (razvojnoj, a ne inflatornoj) monetarnoj politici? Zadržala se iluzija u efikasnosti tradicionalnih kejnzijanskih instrumenata regulisanja.

6. Strukturna poltika kao spas od globalnog upravljanja globalizma

Ni monetarizam danas u obliku neoliberalizma, na usavršeni neokejnzijanizam, ne mogu dati prave i efikasne odgovore na savremenu finansijsku, političku i socijalnu krizu, koje potresaju kapitalizam.

Kakve su to „bolesti" savremenog kapitalizma kada se traži nekakav oblik „transformisanog" kapitalizma, socijalno uravnoteženog ili čak „kapitalizma s dušom" i sl. čega su postali svesni nosioci vlasti u zapadnim državama. Ali, odgovor se i ne nazire. Pokazuje se i opšta nemoć u posticanju pune zaposlenosti (čak i u vreme prosperiteta), proizvodne, neproizvodne raspodele bogatstva, upravljanje i kontrola kapitala, spekulacija i korupcija, pad moralnih osnova sistema, a zatim brojni ratovi i sukobi oko tržišta, energenata i sirovina, manipulisanje spoljnom trgovinom - s ciljem da se domaće teškoće prebace na druge (prelivanej krize).

Umesto eutanazije rentijera, ujednačenje raspodele bogatstva, danas je došlo do uspona bankarstva, finansijskih kompanija i drugih pozajmljivača novca, dok je plaćena kamata uzela sve veće učešće u višku vrednosti. Nije prestala ni eksploatacija „trećeg sveta" od strane centara imperijalističkog zapada.

Dakle, nije dovoljno samo funkcija štednje - investicije iz kejnzijanske politike i njihovo uravnotežavanje, ali ni ponuda novca centralne ili poslovnih banaka, kao i priliv deviza u zemlji (korekcija ponude) da bi se tražio odgovor na savremene strukturne krize. Ne radi se o cikličnim krizama koje se javljaju kao faza ekonomskog ciklusa, već o vrlo složenim kriznim stanjima nacionalnih privreda, kao i svetske privrede u celini (prelivanje krize i inflacija).

Savremena kriza je politička, strukturna, finansijska, troškovna, psihološka, dakle vrlo složen mehanizam disfunkcije sistema u celini. Stoga se savremena antiinflatorna i antikrizna (stabilizaciona) politika treba da deluju na brojne faktore krize i inflacije, dakle složeno strukturno delovanje. Bez navedenog lečenja jednog faktora krize ili inflacije dovodi do jačanja drugog faktora. Stoga je jasan i neuspeh država u vođenju antikrizne i antiinflatorne politike. Ovo posebno iz razloga što snažno deluju i međunarodni faktori na koje nacionalna ekonomska politika vrlo malo može da deluje, a oni se prenose na nacionalne privrede.

Mera savremene antiinflatorne politike u borbi protiv nastanka depresije i njenog širenja (povećanje kamatnih stopa, restrikcija mase novca i kredita, porast poreskih tereta, smanjenje deficita budžeta i javnog trošenja ) dovodi do produbljavanja i zaveštavanja recesije i krize, posebno porasta troškova finansiranja i velikom nelikvidnošću. Porast nezaposlenosti rada i kapitala i pad poreskih prihoda zaoštrava budžetsku politiku uravnotežavanja i smanjenja deficita budžeta i javnih dugova.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane