Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nestajanje

Knjiga Branislava Gulana "Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države" (98)

Smanjena proizvodnja i potrošnja hrane

Branislav Gulan, je član Naučnog društva ekonomista Srbije, Nacionalnog tima za preporod sela Srbije, KONVENTA EU - Mreže za ruralni razvoj EU u Srbiji, analitičar, novinar, publicista i književnik, koji se više od pola veka bavi selom i seljacima, odnosno čekanjem boljeg života na selu. Ekonomista po obrazovanju, pohađao je i završio u šestoj generaciji 1980/81. godine, najvišu političku školu u SFRJ ,,Josip Broz Tito'' u Kumrovcu. Evo i njegovih najnovijih istraživanja oblasti kojima se bavi u poslednjih pola veka rada. Autor je i trostruki dobitnik nagrada za životno delo. Dve međunarodne i jedne domaće - Društva novinara Vojvodine u 2019.godini. U izdanju novosadskog ,,Prometeja'', nedavno je objavljena i nova knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države''. Knjiga je proglašena i nagrađena za najbolje autorsko delo i projekat u 2019.godini VELIKOM I MALOM DARODAVNICOM od strane ,,Svetionika'' iz Kragujevca. U 2020. godini autoru je za projekat istraživanja, nestajanja i obnove sela Srbije dodeljena i uručena MEDALJA ČASTI Novog Sada. Uz dozvolu autora objavljujemo najinteresantnije delove ovog istraživanja čije se i novo izdanje upravo priprema.

Branislav GULAN

Decenijama se u svim projektima razvoja Srbije, narodu obećava da poljoprivreda mora postati strateška grana! Niko nije odstupio od tog obećanja, ali ona nikada nije postala strateška, grana! Neće biti ni u bliskoj budućnosti, a to se videlo i prilikom izbora poslednje Vlade Srbije. Jer, u promotivnom govoru premijerke, jasno je rečeno da je na prvom razvojnom mestu infrastruktura (pruge i putevi) pa slede energetika, IT, makroekonomska stabilnost, ekonomski rast, plate i penzije, rasterećenje privrede i mnoge druge, za život naroda beznačajne delatnosti. Kada je reč o agraru, posrednim putem poslednjih nekoliko Vlada Srbije, nije htela da izneveri tu tradiciju, čekanja boljeg života na selu gde živi skoro polovina stanovništva Srbije, jer obećanja nisu izostajala. A, i tog stanovništva kome se obećava je sve manje u Srbiji.. Prema poslednjem popisu ima nas 6.690.000, što je za 500.000 manje nego pre jedne decenije. Dakle, nestao je jedan Novi Sad, sa svim prigradskim naseljima u širem krugu, ili skoro trećina Beograda...

Do sada uvek, kada stigne nova Vlada, prvi razgovori počnu sa proizvođačima hrane. I oni pomisle kako su važni, jer eto konačno ih vlast uvažava. A, to su uvek bile samo prevare na početku vlasti i čekanje obećanog boljeg života običnih ljudi. Mnogi odu sa ovog sveta da to obećanje ni ne dočekaju. Tako je i sad, pa se ponovo tako krenulo. Jer, obećanja nije nedostajalo, i samo ona se uvek stvarno uvećavaju, ali u stvarnosti to je: sve manja i sve skuplja proizvodnja i pad potrošnje hrane. Kako je nedavno konstatovano i u Privrednoj komori Srbije, prilikom rasprave o rezultatima postignutim u padu stočarstva (koje već tri decenije ima godišnji pad od dva do tri odsto), samo jednog dela agrara, koji je u 2021. godini imao statistički pad od pet odsto. Dakle, opet sa svih vladajućih strana i njima bliskih saradnika stižu obećanja kojih nikada nije nedostajalo! Uostalom, njih je uvek bilo u suficitu, ali se ne analizira njihova realizacija i ostvarenje. Najbolji dokaz je postojeća Strategija razvoja poljoprivrede od 2014. d0 2024. godine. Jer, o njenoj realizaciji nikada do sada niko i nigde nije hteo da razgovara! Zašto? Pa jer se ništa od obećanja nije ostvarilo i vide se promašaji u protekloj deceniji u toj oblasti.

A, to sprovođenje se neostvaruje, jer je nerelano, netačno i štetno po državu! Zato sve što piše za narod i seljake su ostala obećanja i očekivanja, a vlastima se opet poverovalo pa i dalje vladaju sa svojim obećanjima. Ali, nikada nije bilo, bar do sada, ostvarenja. Vlade čak nisu poštovale ni zakone i dokumenta koje su donosili njihovi prethodnici ili neposredno oni sami. Najbolji dokaz je da Agrarni budžet treba da bude najmanje pet odsto od budžeta Republike Srbije. On to neće biti ni više od dve i po decenije od postojanja zakona o Agrarnom budžetu. Doduše, na kraju 2022. godine iz koje smo zakoračili u 2023. godinu, bio je čak i nešto viši. Ipak, to je bila samo slučajnost koja je kratko trajala. Od rebalansa budžeta pri kraju 2022. pa do početka 2023. godine. Dakle, već na startu je prekršen zakon o Agrarnom budžetu. Doduše, Vlada je prvi put na kraju 2022. godine prekršila pravilo ponašanja pa je posle rebalansa budžeta u 2022. godini agrar dobio budžet od 5,3 odsto! Međutim, posle je donet budžet od 79,7 milijardi dinara za 2023. godinu i to je opet ispod pet odsto, zakonom propisanog novca. O realnoj o durogočnoj strategiji nema ni govora. O rezultatima njenog sprovođenja nikada niko nije ni raspravljao! U u 2024. godini joj ističe rok od donošenja.

Srbija je 1990. godine proizvela oko 650.000 tona svih vrsta mesa. Danas proizvodi oko 200.000 tona mesa manje godišnje. Dakle, da su pare (čitaj subvencije) namenjne za stočarstvo, stigle do onih kojima su bile namenjene, bili bi drugačiji rezultati proizvodnje koja učestvuje u BDP agrara samo sa 29 odsto! A, u BDP Srbije sa osam do 10 odsto. To je karakteristika nerazvijenih zemalja. Subvencije u agraru moraju da budu po zakonu, koji postoji na papiru, već blizu tri decenije. To je najmanje pet odsto od ukupnog budžeta Srbije. Postoji zakon o tome, ali se ne primenjuje. Ako hoćemo boljitak, sve se mora bolje kontrolisati. Očito je da nije bilo ni kontrole ni odgovornosti odgovornih za ne urađeno ili pogrešno urađeno u trošenju subvencija namenjenih ovim delatnostima. Radi se o 54 milijarde dinara za stočarstvo u i ruralni razvoj, od 2016. do 2020. godine. Pare su otišle iz ministarstva poljoprivrede Srbije, nisu stigle do onih kojima su namenjene. Gde su nije mogla da utvrdi ni Državna revizorska institucija. Za tu neodgovornost nema odgovornih u Srbiji, a radi se o 457 miliona evra. To je znatno više od Agrarnog budžeta koji je u Srbiji 2021. godini bio 400 miliona evra!

Najbolji primeri lošeg vođenja agro politike su za stočarstvo i ruralni razvoj! Svedoci smo i opšteg pokolja stoke, pre svega, goveda i svinja. Pune su mesare ali prazne staje i obori. Kako će biti sutra? Ništa dobro neće biti ako se ovako bude radilo. Zbog neadekvatne agroekonomske politike, poklali smo goveda i svinje za priplod. Stočarstvo u BDP agrara učestvuje samo sa manje od 29 odsto što je na nivou nerazvijenih zemalja sveta. A, poljoprivreda Srbije u BDP zemlje donosi od osam do 10 odsto prihoda. Toliko bi trebalo da bude i Agrarni budžet. Ali, sad je zakonski na polovini toga, ali nema vlasti koja je to poštovala. Broj stoke je na istorijskom minimumu, a to znači pre početka Prvog svetskog rata. Nema mesa pa se uvozi, nema mleka pa se uvozi, a u Srbiji je 500.000 ljudi svaki dan gladno, a uskoro će im se pridružiti po statistici još oko 1,5 miliona žitelja Srbije. Gase se farme pa je bez posla ostalo oko 150.000 ljudi. Stoka je poklana jer se ne isplati toviti gubitke. Najbolji primer je da danas u Srbiji postoji samo 130.000 krmača za priplod, dok je pre jedne decenije bilo blizu 1,2 miliona grla.Trebale su da služe za reprodukciju, ali su završile u klanicama. Sad ih moramo uvoziti. A, sa intenzivnim uvozom tova, da bi se vratili bar na nekadašnji minimalni broj grlo za to, potrebno je deceniju i po vremena. I onaj ko jednom ugasi farmu, teško će ga bilo koja vlast ubediti da to ponovo radi. Jer, svi su nas do sada uvek varali, navodi stočar Nenad Radin, iz Stapara kod Sombora. Dokle smo stigli, govore činjenice, da stočarstvo već skoro četiri decenije ima godišnji pad od dva do tri odsto u proizvodnji!

Rezultati strategija u Srbiji su da imamo sve manje stanovnika, 6,69 miliona uz to i, sve manje, a sve skuplje hrane. Zbog toga se i sve manje troši, što pokazuju i rezultati RZS. Srbija je 1990. godine bila izvezla u svet svinjskog mesa za 762 miliona dolara. Sad smo od izvoznika postali uvoznici ovog mesa, o čemu pišemo u ovom tekstu. Zahvaljujući lošim merama i njihovom sprovođenju Srbija je od izvoznika postala uvoznik ovog mesa. Tako je, prema podacima RZS, u 2021. godini je uvezeno zamrznutog svinjskog mesa za više od 100 miliona dolara! Prethodnih godina i za mnogo više. Stočarstvo je danas na najnižim granama. Stanje se poredi sa vremenom pre Prvog svetskog rata! Ljudi iz prakse kažu da u oborima imamo manje od dva miliona svinja, u stajama je manje od 500.000 goveda (od toga je tek oko 200.000 krava mlekulja) zatim oko 1,7 miliona ovaca, pa 191.280 koza, 26 miliona pilića, više od milion košnica za pčele, 14.000 konja, 1.000 magaraca...

Nemojte obijati, sve je ukradeno i odneto!

Danas bi trebalo da imamo bar 1,6 miliona goveda, oko 6,5 miliona svinja, tri miliona ovaca, 95 miliona pilića, više desetina hiljada konja i bar nekoliko hiljada magaraca... Srbija jedina u Evropi nema plavi dizel za agrar! I to je samo jedan od razloga zašto seljaci sve češće pravdu traže na ulici! Jer, legalnim putem vlast se oglušuje na njihove zahteve. Greše i seljaci jer idu u vladu u Beograd, na noge vladarima, umesto da je obrnuto i da oni idu kod njih u staje, obore i na njive da čuju njihove muke. Tek u tom slučaju bi se znalo ko zbog koga postoji. Seljaci da bi hranili vlast ili vlast da bi pljačkala selo i seljake. Selo i seljake upozoravaju i natpisi, da je u zemlji sve opljačkano i da nema više šta da se sa tog mesta ukrade! Zato u mnogim zatvorenim prodavnicama (u Srbiji je 1.000 sela bez prodavnice piše "nemojte obijati i krasti, sve je već ukradeno i odneto"). Sad je ostalo samo još malo kod poljoprivrede, ali nije dirnut još litijum i novo pronađeno zlato za koje se čuva lokacija u tajnosti. Dakle, nemojte više krasti, sve je ukradeno i odneto može se objaviti i za - Srbiju danas!

I pored više od 4.700 sela u zemlji (bez Kosova i Metohije) mi zvanično nemamo nijedno selo. Po važećem i izmenjenom Ustavu Srbije, i dalje selo nije našlo svoje mesto u njemu. Već su sve to samo naseljena mesta. Dakle, decenije prolaze, vlade i ministri kojih je sve više, se menjaju, a narod koliko mu je dobro od tih obećanja u zemlji Srbiji, pokazuje sa činjenicom da ih je po zvaničnim podacima, nakon poslednjeg popisa, na početku 2023. godine, u poslednjoj deceniji manje za 500.000! Ali, sa narodom nestaju i sela u kojima ostaju prazne kuće. Njih je blizu 200.000. Doduše, praznih je manje za 1.611, koliko ih je otkupljeno u akciji koju poslednjih nekoliko godina vodi ministarstvo za brigu o selu i ministar Milan Krkobabić. Kada je reč o selima na putu nestanka i daje je svako četvrto ili njih 1.200! Jer, sve manje naroda je u njima, a sve više ruina i propalih kuća jer nema u njima života.

Sve do sada što je postojalo od obećanja, strategija ili nacionalnih programa je ostalo samo na očekivanjima. Primera radi, niko nikada nije odgovorio zašto nikada nije organizovan nijedan skup, okrugli sto ili običan sastanak da se analizira sprovođenje Strategije o razvoju poljoprivrede, donete krajem 2014. pa važi do 2024. godine, koja je još uvek validna. U toj Strategiji koju je napisalo 240 nazovi istaknutih agrarnih autora, kako piše u tim dokumentima Srbije (a i mnogim drugima knjigama koje se izdaju, a daju ovakve rezultate) pa je na 145 strana pisalo je da će se agrar do 2024. godine razvijati po stopi od 9,1 odsto, odnosno u lošije rodnim godinama da će to biti 6,1 odsto. I pored ukazivanja na netačnost i nelogičnost tog obećanja, od stručnjaka, koji nisu proglašeni istaknutim, sada se vidi da je to bila nerealna želja političara koji to ne mogu da sprovedu u život. Dokaz je stagniranje godišnje vrednosti proizvodnje koja se kretala od četiri do 5,6 milijardi dolara i sve većem uvozu loše i nekvalitetne hrane. Analizirajući zašto se to tako radi, dokaz je - da je vlast slast. I da se čovek sve dok je god živ uvek bori da bude na vlasti. Kada ispusti vlast, posle toga ostaje mu jedino da ispusti dušu.

Ovakvi rezultati nas upućuju da treba da dobijemo novi koncept poljoprivrede, odnosno realnu i dugoročnu strategiju, nacionalni ili akcioni program, nazovimo ga kako god hoćemo, ali da živi u praksi. Sadašnja Strategija razvoja poljoprivrede Srbije, doneta je jula 2014. godine i važi do 2024. godine. Predviđala je godišnji rast proizvodnje od 9,1 odsto, ili 6,1 odsto, u otežanim uslovima. To je bila nerealna i netačna strategija, štetna po državu i to se pokazalo tačnim. Sva je sreća što se nije obistinilo to što je bilo u njoj najavljivano. To je prognozirao dr Koviljko Lovre, nekadašnji savezni ministar poljoprivrede. Nju je napisalo 240 naših eksperata na 145 strana. Ništa se nije ostvarilo pozitivno. Jer, je već prve godine njene primene 2015. godine bio pad proizvodnje od osam odsto, zatim rast od osam odsto u 2016. godini, pa je 2017. godine suša odnela trećinu proizvodnje u vrednosti od 1,5 milijardi dolara. Tada država nije priznala elementarnu nepogodu, jer nije mala toliko novca da nadoknadi, već je od oka odredila pad proizvodnje od 10,7 odsto. U 2018. godini je država proglasila rast od 18 odsto, u 2019. godini bio je pad od 0,1 odsto, dok je u 2020. godini korone proglašen sumnjiv rast od 4,6 odsto!? Potom već u 2022. godini Republički zavod za statistiku Srbije je javio da u 2021. godini imamo pad proizvodnje u agraru od pet odsto! Za 2022. godinu još se ne zna rezultat. Za protekle tri i po decenije agrar ima rast od samo 0,45 odsto! Od demokratskih promena 2000. godine do početka 2023. godine imamo rast od 0,61 odsto godišnje!

Pune mesare lošeg mesa iz uvoza!

Sadašnje stanje pokazuje da su nam pune mesare, ali prazne staje i obori. To je veoma opasno i kritično. Jer, su mesare jedino pune posle bojkota seljaka i pokolja stoke, ili uvoza zamrznutog mesa iz EU. Stoke je sve manje u oborima i stajama, a stočarstvo kao što je bilo na nivou Prvog svetskog rata. Po tonama mesa i broju goveda. Srbija je od izvoznika mesa, postala zavisna od uvoza! A, da je stanje loše više ne može da se prikaže kao dobro ni kroz veliki broj statističkih brojki i analiza. To se priznalo i u Privrednoj komori Srbije, na kojoj se, na kraju 2022. godine otvoreno govorio o najvećoj krizi u stočarstvu Srbije. Na teško stanje u ovim oblastima ukazuju i brojke o proizvodnji, preradi potrošnji stočarskih proizvoda u Srbiji.

Sekretar Odbora Udruženja za stočarsvo i preradu stočarskih proizvoda DVM Nenad Budimović, ukazao je na činjenice da stočarstvo u Srbiji u strukturi ukupne poljoprivredne proizvodnje učestvuje samo sa 28,1 odsto (biljna proizvodnja učestvuje sa 71,9 odsto). To je krakteristika najnerazvijinijih zemalja, kada je stočarstvo ispod 60 odsto učešća u agrarnoj proizvodnji. I pored povoljnih uslova za stočarstvo u Srbiji, zvanični statistički podaci, na višedecenijskom nivou, pokazuju trend pada životinja. Smanjen je broj gotovo svih životinja. Samo neznatno je uvećan za 0,6 odsto broj ovaca i živine za 0,7 odsto. Prema pregledu APR-a o aktivnim privrednim subjektima na teritoriji Srbije, ukupan broj privrednih društava i preduzetnika, koji se bave uzgojem goveda, muznih grla, svinja i živine je 580, što čini učešće od 17,2 odsto u odnosu na ukupan broj aktivnih poljoprivrednih gazdinstava, naglašava Budimović.

Negativnosti se beleže u svim granama agrara

Primera radi, u ribnjacima na teritoriji Srbije, u 140 kompanija a i 839 zaposlenih. U Srbiji ima 149 pastrmskih i četiri ribnjaka za gajenje kečiga. Registrovanih poljoprivrednih gazdinstava za proizvodnju riba ima 518, od kojih samo ribe gaji 126 gazdinstava, dok se 392 pored ribarstva bavi i ratarstvom, voćarstvom, stočarstvom. U proizvodnji riba sa više od 90 procenata dominiraju šaran i kalifornijska pastrmka. Pored te dve vrste, gaje se: som, smuđ, štuka, beli i sivi tolstolobik, beli amur, babuška i linjak na šaranskim ribnjacima i potočna pastrmka, mladica i lipljan na pastrmskim ribnjacima, kao i kečiga i sibirska jesetra. U izlovu iz otvorenih voda od pedesetak vrsta koje se izlovljavaju dominiraju: šaran, som, smuđ, štuka, beli i sivi tolstolobik, beli amur, deverika i babuška.

Kako je podsetio, proizvodnja ribe u Srbiji, prema stručnim procenama, može da se poveća za 100 odsto, uz dobro osmišljen izvoz prerađevina od slatkovodne ribe.

„Treba podsticati zadružno udruživanje, jer Srbija danas ima svega tri specijalizovane ribarske zadruge. U Evropi postoji ogroman deficit od više od 1,5 miliona tona ribe i stalno raste njena konzumacija u Evropi i svetu. U Srbiji postoje veliki neiskorišćeni raspoloživi vodeni resursi (reke, potoci, jezera, kanali, podzemne vode), a posedujemo i sirovine kao što su pšenica, kukuruz, ječam, soja za proizvodnju hrane za ribe. Veliki su kapaciteti i za proizvodnju ekstrudirane hrane za ribu", naglašava Anastas Krum, predsednik Grupe za ribarstvo u PKS. Aleksandar Stajčić, direktor „DTD ribarstva" i potpredsednik Grupacije za ribarstvo u Privrednoj komori Srbije, napominje da je paradoks da riba iz domaće proizvodnje ima bolji kvalitet od one koja do nas stiže iz centralne Evrope, ali da je to trenutno naša realnost. Na čelu je domaće firme koja je trenutno i najveći investitor u proizvodnji ribe u Srbiji i već godinama ukazuje na probleme. Dodaje da jednostavno nemaju nikakvu pomoć ni odgovor da naša država ima interes da zaustavi propadanje ove grane poljoprivrede. Ako, se ovako nastavi nama uskoro preti opasnost da nam nestanu postojeći ribnjaci i proizvodnja koja bi mogla na ovim prostorima da se poveća na 100.000 hektara slatinastog zemljišta.

- Sada se više govori o tom problemu. Evidentno je da neprekidno beležimo pad proizvodnje šarana i u poslednjih osam godina je ona prepolovljena. Glavni razlog što se nalazimo u ovakvoj situaciji je to da ne postoji razumevanje države, podrška, a plaćamo ogromne troškove i namete koji su neuporedivo veći u odnosu na proizvođače iz Evrope - kaže Stajčić. Upitan šta u ovom trenutku može da se učini, odgovara da nedostaje mala pomoć da se revitalizuje proizvodnja i da se, pre svega, zaustavi propadanje. Na proizvođačima je da zadrže kvalitet domaće ribe, jer naši kupci već sada plaćaju visoku cenu toga što nemamo svoju proizvodnju.

Ukidanje vodoprivrednih dozvola ili redukcija tih troškova bi značila mnogo. Mi imamo subvencije od države od oko 10 dinara po prodatom kilogramu, ali to nije dovoljno da bi se zaustavio negativan trend proizvodnje. Subvencije bi i u ovoj grani morale da se dobijaju po hektaru. EU svojim proizvođačima daje indirektne subvencije i maksimalno podržava ovu vrstu proizvodnje. Zato mi da bi spasili ovu granu privrede moramo hitno preći na subvencije po hektaru. Nekada je pod ribnjacima bilo i do 15.000 hektara. Sada, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, postoji 8.690 hektara šaranskih ribnjaka. Oni koji žive od zarade u tom poslu kažu da nema više od 6.000 hektara. Procenjuje se da pastrmskih ribnjaka ima na nekih 14 hektara i to u brdsko-planinskim područjima centralne Srbije. Prema podacima PKS-a više od polovine uvezene ribe je u konzervi, sledi zamrznuta, riblji fileti i na kraju sveža. Uvozimo sa Tajlanda, iz Hrvatske, Španije, Vijetnama, ali i zemalja u regionu. Poljoprivredno ribarsko gazdinstvo svoju egzistenciju moglo bi da obezbedi proizvodnjom najmanje 10 tona ribe po hektaru, što se u uslovima pastrmske proizvodnje može ostvariti na površini od 250 kvadrata, odnosno pet hektara šaranskog ribnjaka (u poluintenzivnoj proizvodnji), ili 1,5 hektara u intenzivnoj proizvodnji. Ulaganja u ribnjake zavise od konfiguracije terena, kvaliteta zemlje, blizine izvora za vodosnabdevanje, blizine puta i mogućnosti priključka na elektro mrežu, vrste materijala od kojih se gradi. Uložena sredstva u izgradnju ribnjaka se mogu vratiti za četiri do šest godina.

Pitanje koje nema tačnog odgovora je koliko Srbija pojede ribe i zašto se odustaje od podizanja ribnjaka? Najnoviji podaci ukazuju, da se smanjuje potrošnja sveže ribe u Srbiji da sad iznosi 3,1 kilograma godišnje, dok se zamrznute potroši po 1,5 kilograma u proseku - ukupno 4,6 kilograma. U 2022. godini prodaja i otkup u odnosu na prethodnu godinu je smanjena za 40 odsto! Proizvodnja ribljih konzervi za 10 meseci 2022. godine iznosi 858 tona, dok na zalihama imamo 348 tona.

Potrošnja ide od Mitrovdana, krsne Slave u Srbiji počinju da se ređaju. Najpre dolazi Đurđic, Aranđelovdan, sveti Mrata, pa potom i najčešća slava kod nas Sveti Nikola. Kada neki svetac padne na posni dan tada se umesto pečenja jagnjećeg ili prasećeg na trpezu iznese riba, uglavnom šaran, smuđ, pastrmka ili som. U toku godine mi potrošimo po glavi stanovnika oko četiri kilograma ribe, dok se na primer u zemljama srednje Evrope potroši i do tri puta više (kaže statistika). Kada se sve uzme u obzir, čini se da ribu jedemo samo za Svetog Nikolu ili u vreme posta. Potencijal za ribnjake imamo, a jedemo uvoznu ribu. Poslednjih 15 i više godina šaran na našoj trpezi nije iz ovdašnjih ribnjaka, već iz zemalja koje nas okružuju. Upravo odatle se veoma često uvozi na crno, tako da ga statistika i ne registruje. Dakle, i tu, u potrošnji, zaostajemo, jer zaostajemo i u proizvodnji slatkovodne ribe, navodi Krum Anastasov, direktor ribnjaka na severu Bačke, koji je i predsednik Grupacije za ribarstvo Privredne komore Srbije.

Prema podacima RZS, ukupna spoljnotrgovinska razmena proizvoda stočarskog porekla u vremenu januar - oktobar 2022. godine iznosila je 1.088,9 miliona evra, što je za 32,4 odsto više u odnosu na isti period 2021. godine. Izvezeno je proizvoda u vrednosti od 468,9 miliona evra, dok je iz uvoza stiglo u Srbiju stočarskih proizvoda u vrednosti od 619,8 miliona evra. Aktuelna vlast nije uspela svojim merama, odnosno nedovoljnim umećem, da se suprotstavi rastu cena. Jer, proizvođačke cene stočnih proizvoda u oktobru 2022. godine u odnosu na godinu dana ranije povećane su za 80 odsto! S obzirom na smanjenje stočnog fonda Srbije, a posledično i smanjenje kapaciteta klaničarske delatnosti s jedne stane i trenda povećanja tražnje mesa na tržištu s druge strane, godinama već dolazi do porasta uvoza mesa u Srbiju, ističe Budimović.

Uvoz GMO mesa!

To znači, da smo 2022. godine godine uvezli oko 22.000 tona kontrolisanog i mesa za preradu. Te svinje od kojih potiče ovo meso, ponajviše su iz Španije. Hranjene su sa GMO proizvodima! To znači da mi trošimo GMO hranu u Srbiji pored svih zabrana proizvodnje i potrošnje. Takva proizvodnja je jeftinija od one u Srbiji čak za 40 odsto, kažu u Privrednoj komori Srbije. Pored tog mesa u toku 2022. godine do sada je uvezeno i oko 35.000 tona zamrznutog svinjskog mesa.

Trenutno raspoloživi resursi ne pokrivaju domaće potrebe, a kako bi se smanjila potreba za uvozom zamrznutog mesa i prerađevina, do momenta samodovoljnosti neophodna je pravovremena sistemska pomoć države za uvoz živih prasadi težine do 50 kilograma za potrebe daljeg tova, kako bi se odgajivačima obezbedio kontinuitet rada (kojih je lane uvezeno oko 300.000 komada). Da ne bi postojao negativan uticaj na domaću proizvodnju sam uvoz svežeg i zamrznutog svinjskog mesa potrebno je kontrolisano realizovati, ističe stočar iz okoline Sremske Mitrovice Zlatan Đurić. Od strane nadležne veterinarske inspekcijske službe potrebna je potpuna kontrola uvoznog zamrznutog svinjskog mesa kako bi kao sirovina bilo iskorišćeno za proizvodnju mesnih prerađevina. Kvalitetna kontrola treba da doprinese - smanjenju uvoza gotovih proizvoda od mesa. Naravno, ako bi poveli svoju proizvodnju i da nam ne budu prazni obori kao što su sada. Jer, Srem je nekad imao najviše svinja u Jugoslaviji, a sad je to sve svedeno samo na lične potrebe. Najviše je poklano za vreme protesta, pa smo imali pune mesare, ali sad je nemoguće obnoviti tov sa brojem od 130.000 priplodnih krmača.

Mirko Novaković, iz Ministarstva poljoprivrede Vlade Srbije ističe: Uslovi poslovanja u oblasti uzgoja svinja nisu isti u odnosu na evropske uzgajivače. Jer, naši objekti se mnogo razlikuju od evropskih farmi, a dok je naša ishrana svinja skuplja čak za 40 odsto. Skuplji je uzgoj svinja u Srbiji zbog upotrebe hraniva koja ne sadrže GMO, dok je prema raspoloživim informacijama ishrana svinja u EU bazirana od 92 do 100 odsto GMO hranivima. Po uzoru na evropsku praksu, predlaže se za naše uslove da bi bilo rešenje za smanjenje uvoza da se u maloprodajnim objektima obavezno naznači na etiketi mesa iz uvoza i zemlja iz koje je poreklo.

Nemačke farme imaju sve manje svinja

Na farmama u Nemačkoj sve je manje svinja. Statističari ističu da je prema podacima od 3. novembra 2022. godine bilo 21,3 miliona grla. To je nagli pad za više od 10 odsto, odnosno dobrih 2,4 miliona životinja za godinu dana. Samo od 2020, broj svinja je opao za skoro petinu (18,2 odsto). Poređenja radi, 1990. godine u Nemačkoj je bilo oko 30,8 miliona svinja. Mnoge farme su u problemima, između ostalog i zbog skupih energenata, đubriva i stočne hrane, objasnili su statističari. Istovremeno, više je velikih farmi - prosečan broj svinja na velikim gazdinstvima porastao je sa 949 na 1.259. Broj goveda je, međutim, ostao skoro isti u poređenju sa poslednjim istraživanjem od 3. maja, na oko 11 miliona grla. (b92)

Imajući u vidu da su brojno stanje stoke značajno smanjili i veliki kombinati potrebno je sačuvati preostali stočni fond u Srbiji. Stočari ističu da je potrebno da se posvetimo više nego do sada, malim i srednjim farmerima. S obzirom da su iza nas dve sušne godine, kao poseban problem nameće se pitanje hrane za goveda. Hraniva koja se koriste za ishranu mlečnih krava uglavnom nisu zadovoljavajućeg kvaliteta, kaže Sanja Bugarski, vlasnik farme iz okoline Kule.

Sad se posebno nameće pitanje aflatoksina, koga smo imali pre jedne decenije.To ima veliki uticaj na zdravstveno stanje životinja, te se njihovo brojno stanje smanjuje i zbog bilansa - nedostatka hrane to predstavlja još jedan od uzroka smanjenja proizvodnje sirovog mleka, Aktuelno stanje u sektoru proizvodnje mleka dovodi u pitanje održivost i perspektivu dalje proizvodnje u zemlji Srbiji. Trenutne količine ukupne proizvodnje mleka u Srbiji su oko 1,4 milijarde litara godišnje. Od toga je oko 800 miliona tona u redovnim tokovima, omogućavaju isključivo proizvodnju bazičnih proizvoda jer ponuda sirovine ne dozvoljava povećanje asortimana zbog čega nema razvoja mlekarske industrije. Takođe, pad proizvodnje mleka utiče na formiranje otkupne cene koje u ovom trenutku premašuje 80 dinara po litru sirovog mleka. Zato, što nam se smanjuje proizvodnja, u ovom trenutku mleko ima istu cenu bez obzira na kvalitet. Inače, proizvodnja je u 2021. godini smanjena u odnosu na višegodišnji prosek za 100 miliona litara. Pored toga zbog nedostatka skupe stočne hrane vlasnici farmi su potrošili oko 100 miliona litara mleka za ishranu prasića, jer je to bilo jeftinije nego da se kupuje hrana za stoku. Jer, nje nema pa je i visoka cena.

Sirevi

Inače od domaće proizvodnje mleka u Srbiji se godišnje proizvede i 60.000 tona sira. Među njima je oko 70 vrsta raznih sireva. Godišnje se prosečno uveze oko 15.000 tona sira, a izveze oko 12.000 tona iz Srbije.

U Srbiji je ove godine obran kukuruz na 950.000 hetara. Prvo je očekivan rod od osam miliona tona, zatim šest miliona tona, ali kada je suša obrala svoj deo roda, Srbiji je ostalo između četiri i pet miliona tona, roda lošeg kvaliteta.Tek dovoljno za osiromašeni stočni fond. Međutim, pošto proizvođači kukuruza hoće i da izvoze ,,žuto zlato'' koje je u 2021. godini kao izvozna sirovina donelo u zemlju 557 miliona evra, pa u svet odlazi kvalitetniji deo proizvodnje, a to je kukuruz koji ima manje od 10 odsto aflatoksina. Kukuruz sa više aflatoksina, ostaje u zemlji i troši ga naša stoka. To opet ugrožava produktivnost muznih krava koje sad daju znatno manje mleka oko tek oko 3.600 litara godišnje. Dakle, za opstanak govedarstva i mlekarske industrije, potrebno je povećanje produktivnosti, a kako to uraditi uz sve ove teškoće. A, teškoće opet stvara i sama država da bi nas kasnije i izvlačila iz krize, odnosno spašavala!? I to predstavljala kao njen uspeh i da nije onih koji se nalaze na njenom čelu - nestali bi sa planete. Teškoće stvara tako što po pitanju premiranja proizvedenih količina mleka i subvencija vlada stihija. Subvencije neko dobije za dve, nedelje, neko mesec dana, neko 500 dana... Neko nikada! A, ima i onih koji ih ni ne dočekaju jer, je prosečna starost na selu oko 64 godine! Problem predstavljaju i rokovi za apliciranje kao i dugačak period isplata sredstava. Na to su upozoravali i državni revizori prilikom kontrola, ali na to ukazuju i njihove sugestije u izveštajima posle kontrola. Međutim, vlast to nije interesovalo, pa su čak izjavljivali da ni ne priznaju delove tog izveštaja! Sa ovakvim radom očito da imamo gubitak i proizvođača i potrošača - mleka!

Lažno hvalisanje vlasti

Dugo godina smo čekali da se izgradi Nacionalna referentna laboratorija, kao nezavisna institucija za ispitivanje kvaliteta mleka. Mnogo novca je i utrošeno na nju, a i dugo je građena laboratorija od završetka raspada Jugoslavije, pa sve do pre nekoliko godina.. Iako je zvanično otvorena, u vreme pretposlednjeg 13. Ministra poljoprivrede Vlade Srbije, ta institucija ni danas ne radi! Zašto - niko neće da priča o tome! A, mnogi funkcioneri iz poslednjih garnitura ove vladajuće partije su se slikali pored modernih postrojenja i hvalili kako su baš oni doprineli završetku njene izgradnje i početku rada. I to prikazivali kao svoj životni uspeh. Međutim i sad u analizama piše da ona još uvek ne radi! U izveštajima nadležnih institucija u zadacima za 2023. godinu piše kako rad te ustanove još uvek nije pokrenut, ističući kako je potrebno to što pre učiniti, kako bi se mleko kategorisalo prema kvalitetu. Pošto sad nemamo dovoljno mleka, sve se plaća po istoj ceni, bez obzira na kvalitet, naravno ako je za ljudsku upotrebu, odnosno ako je u skladu sa potrebnim kvalitetom.

Rast uvoza mesa

Analiza RZS pokazuje da je za deset meseci 2022. godine u Srbiju uvezeno čak 39,2 odsto više svežeg i zamrznutog goveđeg mesa nego u istom periodu prethodne 2021. godine. Taj uvoz je iznosio 2.008 tona i njegova vrednost je bila 11,06 miliona evra. Za isti period je ostvaren i rast izvoza od 35,5 odsto i on iznosi 17,6 miliona evra.

Ako se pogleda uvoz svinjskog mesa za deset meseci 2022. godine, vidi se da je porastao čak za 72,4 odsto i iznosio je 35.368 tona. Za taj uvoz je potrošeno 88,7 miliona evra. Za isti taj period imali smo pad izvoza za 39,5 odsto i njegova vrednost je bila samo 2,1 miliona evra. Ovo je strašno za svinjarsku zemlju kao što je Srbija u kojoj je recimo, 1984. godine bilo više od pet miliona svinja, a sad je u oborima manje od dva miliona grla. Ovo posebno brine ako se zna da je daleke 1866. godine Srbija na 1.000 stanovnika imala 1.300 svinja, a SAD u isto to vreme samo 800 do 900. Dakle, bili smo daleko razvijeniji od njih, kada je ova proizvodnja u pitanju. Ovo sad je rezultat loše, nakaradne ekonomske politike koja se vodi u zemlji. Dokaz je i da će poljoprivreda najmanje još jednu još jednu deceniju čekati da postane strateška grana! Jer, tako su najavili oni koji o tome odlučuju.

lošem radu i politici koja se vodi u ovoj oblasti govore i podaci da je u 2022. godini u zemlju uvezeno čak 2.916 tona klasičnih mesnih proizvoda za šta je potrošeno 18,6 miliona evra. Istovremeno izvezeno je 342 tone što je donelo ,,bogatstvo u zemlju'' od samo dva miliona evra! Svemu tome treba dodati da je u 2022. godini iz uvoza u zemlju stiglo 10.635 tona kobasica što je plaćeno 25,2 miliona evra. Za isto to vreme svetu smo i prodali 7.020 tona naših kobasica u vrednosti od 24,2 milion evra.

Posmatrajući sve ovo onima koji vode agroekonomsku politiku preostaje jedino da se vratimo u prošlost. Da vide podatke kako se to nekada radilo, od tova do vlasništva prerađivačke indsutrije, i prodaje. Dakle, da se ugledaju na svoje pretke iz vremena od pre četiri li pet decenija kada je svega ovog bilo u izobilju u Jugoslaviji, a posebno u Srbiji. Dakle, da rade kako su to činili njihovi preci. Jedino tako mogu da produže svoju vladavinu, kao i da obezbede budućnost svojim naslednicima, da ih ne bi kasnije prozivali za njihov loš rad i kako su sve uništili u zemlji!

Problemi i sa medom!

Rekordna proizvodnja meda u Srbiji bila je 2013. godine i to u količini od 9.750 tona. Od toga je bilo izvezeno u desetak zemalja sveta čak više od 4.750 tona. To je državi Srbiji tada donelo 14 miliona dolara. Te godine više je u zemlju stiglo deviza od meda, nego od izvoza mesa! Od tad aje prošla jedna decenija, ali se to još nije ponovilo!

Ukupan izvoz meda iz Srbije u u prvih deset meseci 2022. godine bio je 1.479 tona i doneo je u zemlju 8,2 miliona evra. To je pad u odnosu na prethodnu godinu čak za 23 odsto! Ali, pored dobre proizvodnje u Srbiji mi smo i uvezli oko 485 tona meda što je plaćeno 1,4 miliona evra. Najviše meda u 2022. godini se uvozilo iz Moldavije, Ruske Federacije, Ukrajine i Novog Zelanda.

,,Za proizvođače meda u Srbiji 2021. godina nije bila rodna. Subvencije su povećane pa i broj proizvođača meda, pa je prijavljeno mnogo više košnica, ali u svima njima nije bilo proizvodnje. Prijava je bila zbog subvencija, a to se nije kontrolisalo. Tako je bilo dosta košnica bez pčela, pa u njima nije bilo ni meda, ali su njihovi vlasnici dobili subvencije i za to. A, oni koji daju premije nisu proveravali da li su sve te košnice u funkciji. Jer, da jesu imali bi mnogo više ove proizvodnje. Mi koji se bavimo ovom proizvodnjom decenijama, na osnovu broja košnica u zemlji, za koje se daju premije, verujemo da bi morali da imamo znatno više meda. Ali, nije tako. I tu je bilo pljačke! Verujemo čak da je bilo dosta i košnica za premije, koje nisu ni postojale! Kada je reč o proizvodnji u 2022. godini treba reći da je bolja od one u 2021. godini. U 2022. godini dobro je poneo med od bagrema, lipe i suncokreta. Kupci treba da znaju da je bila suša pa da nema kvalitetnog livadskog meda, a malo je proizvedeno i šumskog meda. Imamo dosta problema i u otkupu i ceni. Zbog naše visoke cene kupci u svetu sad nisu zainteresovani za med iz Srbije. Tako da i pored niske proizvodnje, u odnosu na očekivanu, imamo problema i sa prodajom. Kada govorimo o ceni, u 2021. godini kilogram bagremovog meda se prodavao po 4,2 evra, a sad je to 5,2 do 5,5 evra. Visoka je to cena i za nas i za svet, i to je razlog male potražnje i prodaje. Uz sve te teškoće probleme nam je stvorilo i mnogo uvezenog meda iz Kine u EU. Jer, taj uvozni i jeftiniji nam je zauzeo tržište. Taj uvozni med ima mnogo nižu cenu od našeg. Dakle, u ovoj godini imamo značajan pad izvoza meda, dosta će ga ostati na lageru da čeka kupce'', kaže Srbislav Vidojević, direktor kompanije ,,Timo med'' iz Knjaževca.

Spasavaju nas psi i mačke!

U ovom sumornim vremenu u kome gotovo u svim proizvodnjama imamo problema, javlja se i jedna dobra vest! To je da, proizvodnja hrane za pse i mačke beleži povećanje za oko 57,1 odsto u ovoj u odnosu i na 2021. godinu. Trenutno imamo i rast zaliha ove proizvodnje od 9,6 odsto. Istovremeno u ovoj godini je za deset meseci povećana realizacija u odnosu na 2021. godini za 26,7 odsto. Tu smo i u suficitu u odnosu sa mnogim trgovinama sa svetom.

Najbolja potvrda su činjenice daje u 2022. godini u svet izvezeno čak 202.352 tona hrane za pse, mačke i ljubimce u vrednosti od 195.793,6 hiljada evra. Za isto vreme 2022. godine u Srbiju je i uvezeno ove hrane u količini od 62.542,8 tona za šta je potrošeno 75.958,8 hiljada evra.

Po ovome ispada da nas u trgovini sa svetom jedino spasavaju psi, mačke i ribice čija hrana se računa u ovom kontigentu!

Rešnje, novi koncept agrara!

Rešenje za ovu pogrešnu agroekonomsku politiku postoji. To je novi koncept proizvodnje, prerade, trgovine, u zatvorenom lancu od njive do trpeze po nordijskom receptu. Ali, sa novim ljudi, jer samo u ovom jednom tekstu smo vam prikazali rezultate ovih koji su do sada to radili! I pokazali su nam kako ne treba, navodi prof dr Vitomir Vidović, sa novosadskog Poljoprivrednog fakulteta. Radeći po tom sistemu u Srbiji će se vrednost proizvodnje po hektaru povećati sa današnjih 1.000 evra na 10.000, 15.000 evra, pa kasnije i više. Ovo je i šansa Srbije da iz Agrara može da ima po hektaru proizvodnju kao danas Holandija ili Danska, a to je više od 20.000 era po jednom hektaru. Ili još jedan podatak da agrar može umesto današnjih pet milijardi evra godišnje da donosi najmanje 60 milijardi dolara, koliko je sad ukupan BDP Srbije. U bliskoj budućnosti i to može da se poveća. Ali, to ćemo postići samo ako se novac, uz novi koncept proizvodnje i zadrugarstva u kome će biti i prerađivačka industrija, bude obrtao najmanje 50 puta godišnje. A, to je sad dva - tri puta. Ako ovako budemo radili, agrar će u zemlju donositi veći BDP nego što se narodu obećava od litijuma ili za sad novo otkrivenog rudnika zlata, navodi Vidović.

Mora se uspostaviti i rad Nacionalne referentne laboratorije za kontrolu sirovog mleka koja bi bila osnova za isplatu premija, zaključeno je u Privrednoj komori Srbije. Jer, javnost je bila puna informacija kada je ona decenijama građena i kada je uz objavljivanje na prvim stranama novina objavljeno otvaranje od strane 13. pretposlednjeg ministra poljoprivrede u Vladi Srbije. Ovo je sad posle njenog puštanja u rad i prva informacija u javnosti o njenom - (ne) radu! Jer, otvaranje je bilo samo za slikanje i dezinformisanje javnosti.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da smo jedina zemlja na evropskom kontinentu koja na tržištu nema klasirane trupove svinja, te je značajno preduzeti sve mere za uređenje ovog tržišta i smanjiti dalje urušavanje ove domaće proizvodnje. Konačno je došlo vreme da se usaglase i naši propisi sa standardima zemalja EU i uvođenje savremenih metoda za ocenu kvaliteta polutki na linijama klanja svinja, ali sa obaveznom primenom! Prednost koja se, eto, opet obećava i očekuje - je veća profitabilnost svakog uzgoja. Za to su potrebne kratkoročne i dugoročne mere, onih koji dođu na vlast. Hitno se mora razviti domaći standard za svinjsko meso od svinja koje su rođene i gajene u Srbiji. A, to nam je sad gotovo nestalo jer, uglavnom trošimo meso iz uvoza! Moraju se vratiti davno zaboravljeni pariteti. Oni su doneti u vreme kada je pok prof. dr Tihomir Vrebalov pre četiri decenije bio ministar poljoprvirede. Konkretno kada je u pitanju cena žive mere svinja, a to je da osam kilograma kukuruza odgovara jednom kilogramu žive mere svinja.

U restituciji vraćeno 89.700 hektara poljoprivrednog zemljišta

Šansu za veću proizvodnju pruža nam i do sada obavljena restitucija u Srbiji, u agraru. Jer, mnogima je vraćena davno neopravdano uduzeta imovina, pa možda će se i oni uključiti u povećanje proizvodnje u agraru, što im šansu pružaju vraćene njive. Jer, za deceniju funkcionisanja Agencije za restituciju i 16 godina restitucije u Srbiji, vraćeno je 89.700 hektara poljoprivrednog zemljišta, ne računajući 29.000 hektara koji su ponovo pripali crkvi, kao i 32.000 hektara šuma i oko 712.000 objekata - stanova, zgrada, poslovnog prostora.

Direktor Agencije za restituciju Strahinja Sekulić rekao je za RTS da je Srbija potpuno i dosledno sprovela sve principe Terezinske deklaracije i da se, sa crkvenom i sa jevrejskom restitucijom, već došlo do blizu 700.000 kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora. On kaže da je povodom obeležavanja decenije postojanja, Agencija, pored redovnog, izradila i vanredni izveštaj, kojim su obuhvaćeni svi podaci u vezi sa radom tog tela. „Najvažnije u tom izveštaju, dostupnom na našem sajtu, jesu razna sporna pitanja pre svega ona pravna, kao i naša slaganja i neslaganja sa drugim državnim organima u vezi s pravcem kojim je išla restitucija", naveo je Sekulić i dodao da su u tom dokumentu navedeni svi stavovi, kako Agencije, tako i drugih državnih organa i pre svega sudova - Upravnog, Vrhovnog i Ustavnog suda. On je naglasio da je interesantno koliko se nekada odlukama sudova menja situacija u vezi sa restitucijom. „Na to smo ukazali, kao i kako se naš pravni sistem nekako brusi i menja tokom ovih 10 godina", kaže Sekulić.

Direktor Agencije navodi i da je mnogo imovine vraćeno u naturalnom obliku, u vezi s čim je bilo i problema. „Negativna praksa naših sudova i drugih državnih organa uglavnom je da često dolazi do odlaganja odluka, ali mi smo ih donosili brzo i efikasno, na koje su, naravno, išle i drugostepene odluke i odluke sudova, koje su ipak u 99 odsto slučajeva potvrđivale onako kako smo mi to rešili", rekao je Sekulić. Dodao je da su vraćanjem imovine u naturi često nezadovoljni i oni koji su tu imovinu neretko koristili bez ikakve naknade. „Naravno, bilo je pritisaka sa njihove strane, neki su legitimni, a najveća pretnja je da će se nešto objaviti u novinama", navodi Sekulić.

On ističe i da, pored poljoprivrednog zemljišta, nema mnogo objekata koje treba vratiti.„Ima još i u crkvenoj, i u restituciji kao posledici Holokausta, i u građanskoj restituciji, ali je to u odnosu na celokupnu imovinu koja je vraćena zanemarljiv deo", rekao je Sekulić. Nakon što je u Pragu održana međunarodna Konferencija povodom 13 godina od potpisivanja Terezinske deklaracije, Srbija je prva država koja je zakonski regulisala vraćanje imovine žrtava Holokausta bez potomaka. „Bilo je problema u primeni tog Zakona, ali ništa više nego u postupku građanske restitucije, pa možda čak i nešto manje", kaže Sekulić. On naglašava da je taj zakon specifičan i po tome što se vraća imovina i kad nema živih naslednika. „Primaran motiv donošenja zakona je to da vraćamo jevrejskim zajednicama, a po samom slovu zakona, ako se pojavi živi naslednik, jevrejska zajednica je dužna da tu imovinu preda onome ko dokaže da je naslednik", naveo je direktor Agencije za restituciju.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag