Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Uvodnik

(Pr)osudite sami

Goniči robova

Milovan Brkić

Kada su Nemci okupirali Srbiju sredinom 41. godine, iz zabitog sela Azbukovice pokupili su i mog dedu, oca petoro ženske čeljadi i odveli ga u Nemačku, da radi na njivama njihovih seljaka, čiji su sinovi poslati na front, da se bore za njihovu stvar i ideju. Deda je ostao na radu, dok Nemačka nije okupirana od oslobodilaca. Njegovi zemljaci radili su u rudnicima, čistili ulice, rintali u fabrikama. Kada bi završili posao, zatvarani su u štale, barake, sve do svitanja i odlaska na posao.

Kada se deda vratio, o svom prisilnom radu ništa nije pričao. Rekao je da su ga Švabe operisale, imao je nešto na mozgu. Tvrdo je verovao da niko od naših, ama baš nikada, neće više ići da radi u Nemačku. Bolje da se ubiju. Prevario se!

Samo 25 godina kasnije, njegov zet je otišao, dobrovoljno, da radi kod Švaba. Bio je zadovoljan, jer je bio čovek od reda. Kod Švaba se, pričao mi je, tačno znalo koliko se radi, kada se radi, kada odmara i kada se prima plata.

I praunuci mog dede otišli su za Nemačku. Da peru dupe vremešnim Nemcima, da rade poslove koje Nemce ne zanimaju.

U Nemačku su otišli i lekari, inženjeri. Nemce ne zanima baš veliko naprezanje, niti školovanje. Imaju, pa plaćaju.

Nemačkoj je potrebno nekoliko miliona radnika! Da li da ih dovedu silom, ili da ih nateraju da sami dođu?

"Ko god nema dve trećine svoga dana za sebe, taj je rob, bez obzira bio on: državnik, biznismen, službenik ili naučnik.", tvrdio je Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche)

Kada su posle 5. oktobra 2000. Amerikanci oslobodili Srbiju od Miloševića, dovedena je nova politička elita, sa zadatkom da nas opljačka, uništi javna, društvena i državna preduzeća i preda ih na upravljanje stranim gospodarima, takoreći bez dinara. Tako je otišla Duvanska industrija u Nišu i Vranju, smederevski Sartid, pa redom.

Obrazovani, radni i sposobni, dovedeni u stanje da gladuju i da nemaju čemu da se nadaju, pakovali su se i krenuli u beli svet. Da rade najteže poslove, manje plaćene, da rade po vasceli dan. Da budu roblje, po definiciji Ničea.

U Nemačkoj se i danas zna red. Postoje sindikati, sudovi...

Onda se srpski diktator Aleksandar Vučić, kada je postavljen da vlada, setio da može da dovede strance, Švabe, da naši robovi rade kod nas, u njihovim firmama. Da nemaju problema Švabe i stranci sa sindikatima, sa štrajkovima.

Ponudio im je najjeftiniju radnu snagu na planeti. Rade i ćute. Oglas Vlade Srbije na stranim televizijama o Srbima, kao najjeftinijoj radnoj snazi, zabranjen je, na zahtev međunarodne konfederacije rada.

Pola miliona radno sposobnih je uteklo iz zemlje. Da radi u tuđini i da gleda da se više u Srbiju nikada ne vrati. Makar bili tamo i građani drugog reda.

Vučić je postao gonič robova. Pljačkao je njihov rad, ponižavao je one koje je tlačio. Mučio ih je. Tako je žene koje su radile kod stranaca u Srbiji grdio na sva usta da čim se zaposle hoće da rađaju decu i da idu na bolovanje. Po nekoliko puta za vreme smene idu u toalet! Sada, kada u Srbiji nema ko da rađa, Vučić pljuje po građanima koji drže kučiće, umesto dece.

Strani gospodari preko Vučića vrše genocid nada građanima Srbije, a i Balkana.

Vlasnici robova u Americi i drugim zemljama - kolonizatori, puštali su da robove teroriše njihov sapatnik. Gonič robova je bio suroviji od gospodara. Tukao ih je, mučio, terao da rade do iznemoglosti. On je imao privilegije.

Gospodari bi, uvidevši da gonič robova preteruje i da će pobiti robove, pa neće moći da za njih rade, puštali robove da ubiju goniča, da svale krivicu na njega što ih je tlačio, tukao, mučio, kao da oni za to nisu znali. Gladan pas i na gazdu laje.

Gledam Amerikanca Šolea kako razgovara sa Vučićem. Podseća me na čoveka koji je došao da ga zameni. Da nahuška robove u Srbiji da ga smaknu, a da se Ameri prave da ništa o tome nisu znali. Slično to čeka i Kurtija i ostale balkanske goniče roblja. Čini mi se. Najbolje je da ga mi smaknemo sami, pa da postanemo sasvim slobodni.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane