Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

GODINA RASPLETA

Na šestotu godišnjicu boja na Kosovu, 1989, Slobodan Milošević je objavio knjigu pod naslovom „Godine raspleta", u kojoj je konstatovao da nam je potrebna nova vrsta pameti za izlazak iz krize. Kao što znamo, nije je pronašao i za njegovog vakta kriza je bivala sve dublja. Do raspleta je došlo nakon jedanaest godina svekolikog propadanja pod njegovom diktaturom, a opametili smo se tek posle još jednog boja na Kosovu i NATO bombardovanja. Međutim, nova pamet, kojom je srušen Milošević, vrlo brzo je kompromitovana i poražena, tako da je ovo takođe jedanaesta godina novog apsolutizma Aleksandra Vučića. Dakle, i njemu je vreme na isteku, samo je pitanje hoće li nam za još noviju pamet biti potrebno još jedno „bombardovanje", pita se kolumnista Miodrag Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Podudarnosti dva slična režima su toliko očigledne da se i poistovećivanje njihovog roka trajanja samo nameće. Osnovna karakteristika te dve politike je njihova dvoličnost, deklarišu se kao demokratske a vladaju na autoritaran način služeći se svim mogućim nedemokratskim sredstvima. Govore o pravnoj državi i vladavini prava, a Ustav i zakone krše svakodnevno. Obećavaju borbu protiv kriminala i korupcije, a sami ih podstiču i praktikuju. Puna su im usta ljudskih prava i sloboda, a sve čine da ih ograniče i suzbiju. Mašu programima o modernizaciji zasnovanoj na evrpskim i svetskim standardima, a favorizuju najrigidniji nacionalizam kao najveću vrednost i merilo patriotizma. Zaklinju se u mir, a sve što rade vodi u rat, raspirujući mržnju prema susednim narodima i državama i slaveći ratne zločince.

I jednom i drugom režimu Kosovo je bilo i ostalo glavna tema za zastrašivanje i zamajavanje naroda u nastojanju da prikriju sva svoja nepočinstva. Srbijom još odjekuje Miloševićev povik kosovskim Srbima „Niko ne sme da vas bije", dok Vučić ponavlja skoro identičnu parolu „ Nećemo dozvoliti novi pogrom nad Srbima na Kosovu", do kakvog je došlo upravo posle Miloševićevog obećanja i oružanog nasrtaja na južnu pokrajinu, na čijoj granici i Vučić danas podiže borbenu gotovost vojske.

Umesto da za deceniju vlasti dovede do raspleta koji je Milošević najavio, Vučić je nastavio da zapliće toliko da se i sam upleo u kosovski čvor, ko pile u kučine. I jedan i drugi su dugo, predugo, pregovarali sa zapadnim silama, bez rezultata. I jedan i drugi su na na početku bili favoriti zapada kao „garanti mira i stabilnosti", da bi vremenom gubili taj ugled i takav status. Na toj nizbrdici Milošević je dogurao do titule „balkanskog kasapina", ostaje nam da vidimo dokle će na tom putu stići Vučić i sa kakvim će sve epitetima biti ispraćen sa vlasti.

I na unutrašnjem planu prepoznatljive su sličnosti koje nagoveštavaju i sličan rasplet. Milošević je svoju vlast započeo preimenovanjem Saveza Komunista u Socijalističku partiju Srbije (SPS), baš kao što je i Vučićeva era započela prerušavanjem radikala u Srpsku naprednu stranku (SNS). Miloševićev SPS je tada progutao SSRN, Socijalistički Savez Radnog Naroda, a Vučić sad najavljuje formiranje nekakavog svenarodnog bloka ili fronta, koji neodoljivo podseća na SSRN, koji bi, trebalo da proguta uveliko izrabljene i ozloglašene Naprednjake.

U taj novi Socsavez, pored SNS, verovatno će biti usisane i neke stranke koje se sad predstavljaju kao opozicija, i sa desne i sa tobož leve strane političkog spektra, pa i iz takozvane građanske opcije. Vučić se, takođe, nada da bi i nekim poznatim vanstranačkim ličnostima bilo lakše da se priključe tom navodno nestranačkom Frankenštajnu, sklepanom po principu „od kog noga, od kog ruka". Ali i oni koji bi na to pristali, bili bi samo ukras nakaznom sistemu.

Prema najnovijem obećanju i on bi tobož bio jedna od tih nadstranačkih ličnosti, naravno na čelu tog bloka, pošto bi napustio mesto predsednika Srpske napredne stranke. Istina, najavljivao je on to već više puta, pa nije učinio, ali ovog puta to se čini sasvim mogućim jer je stranka, uz čiju pomoć suvereno vlada, debelo kompromitovana i u padu rejtinga. Uprkos njegovoj ličnoj popularnosti, poverenje u stranku je značajno narušeno brojnim aferama vodećih i korumpiranih likova u vrhu vlasti, kao i zloupotrebama u vidu stranačkog zapošljavanja i bahaćenja svih njenih viđenijih članova, od vrha vlasti do poslednjih lokalnih šerifa. Očigledno da mu je partija, koja mu je neviđenim poltronstvom i idolopoklonstvom davala snagu, postala balast. Sasvim je logično da želi da je se oslobodi i tako distancira od svih svinjarija koje su već postale njen zaštitni znak.

Ne treba, naravno, očekivati da će je sasvim napustiti i pustiti niz vodu. Naprotiv, biće on i dalje njen gazda i koristiće je zbog njene masovnosti i ucenjivačkog kapaciteta, samo u drugom, naizgled boljem pakovanju. Dakle, nije reč ni o kakvim suštinskim promenama već samo o kozmetičkim radovima na fasadi kule od karata, koju je izgradio na pogrešnim temeljima iz devedesetih i koja počinje da se urušava. Zapravo, to je Vučićev očajnički pokušaj da se prepakivanjem robe kojoj je istekao rok trajanja, ista pokušava prodati narodu kao sveža. A, to je dokaz da je i on svestan da mu je vreme isteklo i da je ovo godina raspleta.

Kao što se moglo i očekivati, odmotavanje klupka započelo je na Kosovu, pošto su po Vučićevoj komandi postavljene, pa povučene barikade, mada nije ispunjen njihov osnovni zahtev, da se sa severa povuku kosovske oružane snage. I onda je jedan policajac iz njihovih redova u Štrpcu pucao na grupu srpskih mladića dok su kući nosili badnjak. Dvojica ranjenih su srećom preživeli, ali Vučićevo obećanje da će biti uz njih i da će ih zaštiti nije. Toliko o više puta ponovljenim Vučićevim tvrdnjama da neće dozvoliti zulum nad kosovskim Srbima. I da sve bude još tužnije, sutradan, umesto na Kosovu, on se sa svojim sinom obreo na pikniku u manastiru Hilandar, odakle je ustreljenom jedanaestogodišnjem Stefanu čestitao Božić uz ohrabrujuću poruku „ Ovde u Hilandaru svi se molimo za tebe". Sa tom molitvom možda bi mogao da pobedi na Evroviziji, ali više ne i na Kosovu gde su „naša deca, naše blago" upucana, sa očiglednom namerom da se pokaže kako je Vučićevo junačenje samo pretnja praznom puškom.

I prirodno, u Kosovskoj Mitrovici su otpočeli protesti sa optužbama za izdaju, istina ne baš masovni ali, kao što znamo, tako je uvek na početku. Odmah sutradan, po Miloševićevom receptu, u Šrpcu je organizovan kontramiting sa mnogo većim brojem prisutnih građana, ali utisak je bio da je najveći broj građana tu došao da izrazi solidarnost sa nastradalima, a ne sa Srpskom listom koja je to organizovala. Nije bilo zvižduka ali ni previše aplauza, jer beše suviše očigledno da ni govornicima po zadatku nije bilo baš prijatno suočiti se masom ljudi koji očekuju konkretne odgovore na neispunjena obećanja i bezbroj pitanja koja su lebdela u vazduhu. Njihova jedina želja je bila da tako potvrde svoju odanost mudroj i hrabroj politici Aleksandra Vučića.

A, od pitanja koja lebde nad našim glavama napunjenim srpskim zavetima i nakaznim identitetom, meni se nameće jedno vezano upravo za toliko pominjani Božić, koji Vučić nije propustio da čestiti ni ranjenoj deci. Naime, istog tog dana, 7. januara 1943, dakle pre tačno osamdeset godina, preminuo je najveći sin naših naroda i narodnosti, genije Nikola Tesla, Srbin koji je izumeo budućnost čovečanstva, a da se malo ko toga setio. Kako je moguće da opijeni slavljem rođenja Isusa Hrista, koju vlast koristi za manipulaciju sa našim sudbinama, zaboravljamo na našeg čoveka koji je ceo svoj život, upravo po Isusovom učenju, posvetio dobrobiti čovečanstva i svojim delima promenio život na ovoj planeti. A, umro sam, zaboravljen i siromašan, pošto su se na njegovim otkrićima mnogi obogatili. Zar to nije sudbina dostojna respekta i uvažavanja. Mada su mnogi svetski umovi tvrdili da ni Nikola Tesla nije sa ove planete, ne može se poistovećivati, pa ni porediti sa Hristom, ali se podjednako mora poštovati, naročito u Srbiji pošto je i Tesla bio hršćanin pravoslavne veroispovesti.

Utisak je da nije slučajno zanemaren u trenutku kada se vodi odlučujuća bitka za srpski svet, jer se nikada nije dovoljno glasno hvalio svojim srpskim poreklom i busao u patriotske grudi. Nije to ni krio, ali Tesla je pre svega bio građanin sveta. U Srbiji nikad nije živeo, a u Beogradu je svratio samo jednom, na dva-tri dana. Njegova domovina je bio ceo svet i za njega se borio dajući neprocenjiv doprinos njegovom prosperitetu, svestan da time radi i za Srbiju. Očigledno, taj popovski sin je mnogo bolje shvatio poruke Isusa Hrista od onih koji šenluče za Božić i koji ga pominju samo kada žele da uveličaju svoje postojanje. Kad žele da se pohvale njime i da tako glorifikuju svoju naciju, veru i državu. Znači, radi sebe a ne radi njega, ističući svoje zasluge a ne njegove. Mi smo zaslužni zato što smo Srbi, kao Tesla i kao Pupin, ili kao Đoković i Nikola Jokić. Na kraju Ispada da smo, zapravo, mi i naše mudro rukovodstvo zaslužni što su i oni Srbi. Takvom rezonovanju značajan doprinos, naprimer, daju već tradicionalne izjave predsednika Vučića da smo za njegove vladavine osvojili najviše medalja u istoriji, kao da je to njegova zasluga, ali i činjenica da i brojni sportisti pristaju na to, pa često jednu od osvojenih medalja poklanjaju njemu.

Sve dok je takva svest o srpskom identitetu i patriotizmu dominantna, nema nama prosperiteta. Najbolji će i dalje odlaziti iz zemlje i tamo ostvarivati svoje snove, baš kao što su to učinili svi nabrojani i mnogi drugi znani i neznani stvaraoci boljeg sveta.

Ljudi mogu da veruju i slave štogod hoće i kako hoće, ali država i njeni čelnici bi morali da povedu računa o tome da nova pamet ostane tu i da dobije šansu da odlučuje o svojoj sudbini, a to će biti blagotorno i za Srbiju. Zato ovi koje ta pamet ugrožava, zarad sopstvenog opstanka na vlasti, na najbrutalniji način rade na reviziji istorije, izvrtanju sadašnjosti i ugrožavanju budućnosti, podilazeći najprimitivnijim porivima i na najbanalniji način tumačeći i zloupotrebljavajući nacionalne vrednosti, moraju da odu. Svest o tome je sve prisutnija, tako da rasplet može da počne.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane