Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (10)

Nesloga i međusobna sporenja

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

U Vrhovinama je stanje bilo znatno povoljnije. Tamo nije bilo odgovornog lica za poslove bezbednosti, pa sam odmah odredio da kapetan Miletić preuzme tu dužnost. Jedinica je bila popunjena domaćim stanovništvom ojačano delom okb u očekujućem rejonu Babin Potok i artiljerijskom grupom.

Na prostoru Vrhovina komanda brigade je imala velikih problema u postojanju grupe mladih ljudi koje je predvodio Predrag Baklajić. Baklajić je u početku formiranja vojnih sastava bio postavljen za komandanta brigade. Osnovni kriterij bio je njegovo oskudno vojno znanje koje je stekao u toku jedne godine školovanja u vojnoj školi iz koje je isteran zbog slabog uspeha. Boljih od njega nije bilo.

On je oko sebe okupljao i do 40 mladih ljudi iz Vrhovina i okolnih sela. Tog dana, 21.12.1991. godine video sam deo te grupe ispred pošte u Vrhovinama. Delovali su kao meksički desperadosi. Baklajić je nosio lovačku pušku skraćenih cevi "kratež" i još nekolicina, a ostali uglavnom automatsko oružje. Ljudi su im se sklanjali sa puta.

Bili su strah i trepet za mesno stanovništvo. U nikakvim borbama sa snagama HV nisu učestvovali. Njihova "herojstva" su bila progon i likvidacija meštana hrvatske nacionalnosti, koji su ostali na prostoru Krajine, pljačka njihove imovine i šverc ukradenom robom. Prištapske jedinice komande divizije bile su delimično razvijene i popunjene.

Narednog dana 22.12. bio je Dan JNA. Bez obzira na tok događaja komanda divizije je odlučila da obeleži taj dan kako je bila praksa. Svečanost je zakazana za 12,00 časova u garaži kuće Predraga Price zv. "Prego", koja nam je služila i kao trpezarija. Nakon što je završen oficijelni deo svečanosti u prostoriju je ušao poručnik, komandir izviđačke čete, dobrovoljac iz Jagodine. Došao je do mene i tražio da izađem ispred kuće, jer ima nešto važno da mi saopšti. Sav usplahiren i nervozan rekao mi je, da je jedna izviđačka grupa iz sastava njegove čete u reonu Lipova Glavica iznad Široke Kule, pronašla veću gomilu leševa koji su delimično prekriveni snegom, pa se tačan broj ne može pouzdano tvrditi. Može se tvrditi da u gomili ima lica srpske nacionalnosti, jer su izviđači doneli ličnu kartu koja glasi na prezime Kuzmanović.

Moj vozač Paskaš Predrag koji je stajao u blizini odmah reče da se seća tog prezimena iz Gospića, jer se jedan policajac tako prezivao i da je bio rodom od Banjaluke. Pogledao sam u ličnu kartu. Pisalo je mesto rođenja Prnjavor. Nema sumnje da se radi o istom licu. Obavestio sam pukovnika Jurasovića o informaciji koju sam primio nakon čega je on sve prisutne pozvao da se raziđu ne objašnjavajući razloge za takav poziv. Taj dan bilo je i suviše kasno za preduzimanje bilo kakvih akcija, pa je odlučeno da se na lice mesta izađe narednog dana, 23.12.1991. godine.

Narednog dana, kako smo mislili, nije se moglo doći na lice mesta, jer su pripadnici hrvatske vojske otvorili vatru na našu jedinicu koja je krenula radi obezbeđivanja uslova za vršenje uviđaja na licu mesta. Mada je do kontakta sa neprijateljom došlo u prepodnevnim časovima odlučili smo da akciju ne nastavljamo dalje, jer ne bi mogli prevesti leševe što nam je bilo u planu.

Prvi podaci o masakru u Gospiću

Odlučili smo se za akciju 24.12.1991. godine na badnji dan ljudi rimo-katoličke vere, uz pretpostavku da će pažnja sa hrvatske strane biti znatno slabija zbog velikog praznika. Da bi obavili dokumentovanje zločina što valjanije obučio sam Nikolu Tepavca da rukuje TV kamerom. On je pre rata radio u SUP-u Korenica, bio je inspektor i poznavao je tehnologiju vršenja uviđaja.

Iz Široke Kule smo pokrenuli sa nekoliko traktora i prikolica u koje smo planirali da utovarimo leševe.

Pri dolasku na lice mesta prizor je bio jeziv. Niko od nas nije imao priliku do tada da na jednom mestu vidi toliki broj beživotnih tela. Gomila blago prekrivena snegom sakrivala je 24 leša Srba iz Gospića.*Neki nisu prilazili, neki su povraćali. Nikola teškom mukom snima taj prizor. Vreme neumitno teče. Počinjemo utovar u traktorske prikolice. Leševi su oštećeni pokušajem paljenja. Lice mesta obrađujemo na brzinu. Bilo je vidljivo da su leševi dopremljeni iz pravca Perušića i da likvidacija nije obavljena na mestu gde su pronađeni. Prilikom utovara leševa prisutni su počeli sa prepoznavanjem. Bio je tu opštinski tužilac po prezimenu Bulj, već spomenuti policajac Kuzmanović, majka i kćerka... Leševi su na tom mestu više od mesec dana. Prilikom utovara od trupla se odvajaju ruke i noge. Svi smo u šoku, na rubu leleka, nemoći i besa. Glas se ne čuje, zanemeli od užasa kojeg smo videli, lagano krećemo ka Širokoj Kuli i mesnom groblju. Na groblju smo odložili leševe do okončanja postupka obdukcije i identifikacije.

Po dolasku u Korenicu pregledao sam snimak u prisustvu više lica. Snimak nije bio posebno dobar, ali je pokazivao šta se desilo.

Krajem septembra 1991. iz skloništa zgrade zvane Uglovnica, naoružani i pod maskama, upali su pripadnici MUP i ZNG. Prema podacima jugoslovenskog Komiteta za zločine, to su bili Ivica Rožić, zvani Roka ili "Bijeli Vuk", Martin Matija, zvani Irfan, Željko Bolac, Željko Žigić i Miroslav Petri, koji su u nepoznatom pravcu odveli i potom likvidirali najmanje 34 Srba. Noć koju Srbi u Gospiću i Karlobagu sigurno nikada neće zaboraviti je ona između 16. i 17. oktobra, kad je u ovim mestima uhapšeno i najverovatnije ubijeno najmanje 123 ljudi.

Spisak 170 lica srpske nacionalnosti koji su u jesen 1991. godine ubijeni u Gospiću.

Mane Bajić, Todor Banjeglav, Danica Barać, Radovan Barać, Dušan Barać, Nikola Bačić, Ankica Begić, Stojan Bogdanović, Ilija Bogić, Jovo Bogić, Rade Bogić, Milica Bogić, Jovanka Bogić, Jovo Božić, Rade Božić, Slavko Bunčić, Dane Bulj, Anica Bursać, Borka Vraneš, Dragica Vraneš, Dušanka Vraneš, Milan Vraneš, Nada Vraneš, Rastislav Vranić, Anica Vujnović, Anka Vujnović, Braco Vujnović, Đuro Vujnović, Ilija Vujnović, Iso Vujnović, Jovo Vujnović (rođen 1941), Jovo Vujnović (1935), Milan Mile Vujnović, Milan Vujnović (1971), Mile Vujnović (1925), Momčilo Vujnović, Sofija Vujnović, Boja Vunjak, Milan Vunjak, Nebojša Vunjak, Nikola Gajić, Marija Gnjatović, Grozdanović, Mile Grujičić, Zorka Desnica, Radmila Diklić, Đuro Dobrota, Branko Draganić, Milka Draganić, Dragan Đaković, Đoko Đukić, Marica Đukić, Sava Đukić, Milan Žakula, Smilja Žakula, Milan Ivanišević, Nikola Ivanišević, Branko Ivančević, Nedeljko (Iglić) Igrić, Milica Janković, Stevo Janković, Vaso Jelinić, Milun Jovičić, Milojko Jokić, Đorđe Kalanj, Mirjana Kalanj, Đoka Kalem, Perica Kalinić, Simo Kljajić, Đorđe Knežević,

Milan Kovačević, Nikica Kovačević, Milorad Kordić, Dane Korica, Neđo Krajnović, Milica Krajnović, Milka Krajnović, Simo Krajnović, Branko Kuzmanović, Mišo Kuprešanin, Petar Lazić, Sofija Lončar, Dušan Mazinjanin, Kosovka Maljković Kričković, Momčilo Mandić, Ankica Marić, Boro Marić, Pajo Matić, Milan Mašić, Milivoje Mašić, Nikola Mašić, Radovan Mašić, Soka Mašić, Marija Miščević, Nikola Miščević, Stevo Milanković, Željko Mrkić, Miloš Naprta, Vlado Narančić, Mihajlo Nikolić, Iso Obradović, Mileva Orlović, Miloš Orlović, Miodrag Ostojić, Đuro Pavlica, Janko Pavlica, Milan Pavlica, Milorad Pavlica, Nada Pavlica, Nikola Pavlica, Soka Pavlica, Milan Pavlović, Milka Pavlović, Anđelka Pantelić, Milan Pantelić, Mirjana Pantelić, Ljubica Panjević, Lukica Pejnović, Milan Pejnović, Mićo Pejnović, Ilija Pešut, Nikola Pjevač, Braca Plećaš, Dušan plećaš, Milan Plećaš, Mile Plećaš, Boško Popović, Boja Potkonjak, Branko Potkonjak, Milica Potkonjak, Milka Počuča, Dušan Radaković, Mile Radaković, Pantelija Radić, Gojko Radmanović, Milica Radmanović, Petar Radmanović, Anka Radović, Dragan Radović, Bogdan Rajčević, Mile Rajčević, Dragan Rakić i njegova supruga i kćerka, Milan Relić, Petar Svilar, Nikola Serdar, Boja Smiljanić, Milan Smiljanić, Stanko Smiljanić, Ljubo Stanić, Jelena Stanić, Marija Stanić, Radmila Stanić, Jovan Stanković, Bogdan Stojanović, Nikola Stojanović, Boško Tomičić, Dušanka Trifunović, Ljubica Trifunović, Pajo Ćopić, Vid Uzelac, Đuro Uzelac, Gojko Hinić, Momčilo Čipčić, Veselinka Čipčić, Milan Čubelić, Branko Štulić, Bogdan Šuput.

Kasetu smo na zahtev iz Beograda odmah poslali avionom i snimak je isto veče objavljen na TV dnevniku. Obdukcija i identifikacija je obavljena na aerodromu Udbina od strane grupe patologa VMA. Nama je ostao težek deo posla da pronađemo ko je to uradio, poimenično i po funkciji koju je imao u Gospiću i u Hrvatskoj. Zločin se desio u Gospiću 16,17. i 18.10.1991. godine i jedan je od najgorih tokom čitavog rata u Hrvatskoj. Idejni tvorac akcije etničkog čišćenja Gospića bio je Tihomir Orešković, a egzekutor Mirko Norac i jedinica kojom je komandovao. Krizni štab u Gospiću, koji je ujedno bio i štab HDZ, je sve Srbe u Gospiću označio kao ostatke srbo-četničke bande koje treba likvidirati i tako Gospić očistiti. Oni su nakon preuzimanja kasarni u Gospiću, Perušiću i Otočcu došli do značajnijih količina oružja i municije, pa je na ratištu došlo do izjednačavanja odnosa snaga.

Zločini su počinjeni i u napadu na kasarne u spomenutim mestima, a posebno u Gospiću. Koristeći tu situaciju ZNG i naoružani članovi HDZ su uspeli u potpunosti da odbace srspske snage iz istočnih delova Gospića i u celini stave grad pod svoju kontrolu. Napetost u gradu je bila izuzetno velika i krizni štab na čelu sa Oreškovićem tražio je povod da se obračunaju sa licima srpske nacionalnosti, koji su ostali u Gospiću. Svi, bez obzira na spol, prethodno ponašanje i delovanje, su označeni kao "peta kolona" i osuđenio na likvidaciju kao neprijatelji Hrvatske. O planovima i namerama kriznog štaba u Gospiću, Zagreb je doznao krajem septembra po dve linije. Prva, stranačkom linijom HDZ i delimično HSP i, linijom MUP-a do tadašnjeg ministra policije Ivana Vekića. Vekić je o tome izvestio Vladu, a informisan je i Tuđman lično. Reakcije nije bilo, niko nije rekao "uradite to", ali niko nije ni reagovao da se blagovremeno smire tenzije i otkloni opasnost po civilno stanovništvo srpske nacionalnosti.

Videvši da nema reakcije iz Zagreba, Orešković naređuje akciju. U noći 16./17.10.1991. godine u Gospiću je uhapšeno oko 150 lica srpske nacionalnosti od čega 46 žena. Plan je bio da se likvidacija prikrije, da se nestanak lica pravda na različite načine, a posebno pričama da su napustili Gospić i Hrvatsku, da su pokušali bekstvo na četničku stranu i sl. Deo leševa je planiran za spaljivanje u krečani u Ličkom Lešću, ali i sami planeri i egzekutori su bili zatečeni brojem uhapšenih lica. Likvidacija je obavljena na više mesta po Velebitu, a grupa koja je pronašena kod Lipove glavice je prikazana kao grupa koja je pokušala bekstvo u Krajinu, te da su stradali između linije dodira hrvatske i srpske vojske. Ustupanjem ovih podatak pretpostavljenoj komandi naš zadatak je bio završen. Posle rata pokrenut je krivični postupak protiv odgovornih lica, ali je to suđenje pretvoreno u farsu, pa i pored izrečenih presuda smisao pokretanja postupka nije postignut i čitav slučaj je i danas nerazjašnjen.

Dolazak Nove 1992. godine u komandi divizije obeležilo je nekoliko događaja. Jedan od njih je, da će biti potpisano primirje sa Hrvatskom. Sve jedinice su upozorene na mogućnost napada s fronta, jer će se primirjem priznati faktičko stanje, odnosno dostignuta linija na frontu. Imajući u vidu dosta loše stanje u jedinicama na prednjoj liniji strahovali smo da ne izgubimo deo teritorije što bi kasnije bilo nemoguće vratiti.

Predviđanja su se obistinila, jer su snage hrvatske vojske 31.12.1991. godine otpočele napad duž čitave linije fronta. U trenutku otpočinjanja napada nalazio sam se u Babinom Potoku kod komandanta oklopnog bataljona. Napustio sam Babin Potok i vratio se u Korenicu. Prema informacijama koje dobijamo uglavnom se vode artiljerijski dueli. Osmatračnica na brdu Hum koja dominira dolinom ne registruje nikakve pokrete pešadijskih ili motorizovanih sastava. Ponoć smo dočekali u mrtvoj tišini. Delovala je veća nego obično, a to je uvek tako da posle velike grmljavine tišina deluje potpuno umirujuće. Tako je počela 1992. godina.

Nesloga i međusobna sporenja

Dana 27.12.1991. godine pozvao me je pukovnik Jurasović i saopštio, da budem spreman u 12,00 časova za sastanak koji će biti održan sa predstavnicima iz Knina. Dodao je kako ta delegacija treba da izrazi svoje neslaganje sa dotašnjim tokom događaja u ratovanju protiv Hrvatske, ali nije govorio ko će činiti tu delegaciju i koliko će ona članova imati. Bio sam spreman za sastanak i pre 12,00 časova, jer me je vrlo interesovalo šta će se govoriti na sastanku, koja će to neslaganja biti izneta, ko su ljudi koji to čine i, da li su nekakve delegacije upućene i u druge jedinice. Delegacija od tri člana pojavia se u zgradi nešto pre 12,00 časova. Činili su je: David Rastović, predsednik opštine Donji Lapac, Simo Dubajić iz Knina i major Miloš Cvjetičanin, načelnik štaba TO Korenica.

Na sastanku, bez kurtoaznog uvoda, Rastović je odmah započeo svoju tiradu napadom na generale iz Beograda pod čijim patronatom je formirana 6. lička divizija, koja do sada, po njemu, nije opravdala svoje postojanje, nije ništa učinila da se teritorija Krajine proširi na Gospić i Otočac, da je divizija popunjena raznim komunjarama, izdajnicima i lošim oficirima, koji su svojim ponašanjem i nestručnim komandovanjem doprineli da se izgubi Gospić, da jedinice imaju nedopustivo velike gubitke i sl. U više navrata Rastović je spominjao ime generala Danila Žeželja, koji navodno u Beogradu predvodi grupu generala poreklom iz Like, koji sa distance povlače poteze ne poznavajući pravo stanje stvari.

Rastović je naglasio da se ljudi vrlo slabo i nevoljko odazivaju na mobilizacijske pozive samo iz razloga što ne vole komunizam i jedinice sa komunističkim predznakom. Zaključio je, da 6. lička divizija u najskorije vreme, ne duže od 15 dana, mora promeniti svoje ime, jer u protivnom oni su spremni da formiraju diviziju "Kralj Petar". Jurasović se nije suprotstavljao niti je tražio neka objašnjenja niti se pravdao, pa je mogućnost komunikacije značajno otežana i sastanak je priveden kraju.

Cvjetičanina sam poznavao sa akademije i kada je sastanak završen, ispred prostorije iz koje smo izašli, on me je pozvao da zajedno sa Dubajićem i Rastovićem odemo do hotela, koji se nalazio u neposrednoj blizini komande. Poziv sam prihvatio i zajedno smo došli do hotela. Unutra nas je dočekalo nekoliko ljudi koje prethodno nikada nisam video, a ni njihova imena, koja su mi saopštavali prilikom upoznavanja, ništa mi nisu značila. Posle kraćeg kurtoaznog razgovora, koji je bio neka vrsta upoznavanja, povedena je žustra rasprava, ponajviše, o tome kako treba ratovati, da ovo do sada nije pravo, da je izbor komandanata loš, da svaki od njih ima neki svoj interes - npr. General Vladimir Banjanin neće da upotrebi avijaciju zato što u Otočcu ima kuću, pa se plaši da ne bude srušena, da komandanti brigada na frontu ne poznaju situaciju, da nisu domaći ljudi i ne razumeju prave razloge i suštinu nastalog sukoba i sl.

Posebno je žestok bio Rastović, koji je bio ogorčen na događaje u i oko Gospića od augusta meseca pa na ovamo, da je kasarna u Gospiću izgubljena nečijom krivicom u višem rangu komandovanja, da je bataljon sastavljen od meštana opštine Donji Lapac pretrpeo velike gubitke na Gospiću zbog lošeg komandovanja i sl. Za pripadnike 6. ličke divizije je rekao da su i suviše zadojeni komunističkom ideologijom, da oficiri u diviziji guše nacionalni bunt i ponos srpskog naroda u Lici i, da su sve to razlozi zbog kojih su tražili sastanak sa komandantom divizije pukovnikom Jurasović Savom. U toku razgovora u salu je ušao penzionisani general Borić, koji je bio vidno pod uticajem alkohola, kao i dvojica ljudi u njegovom društvu. Nisu nas ni pogledali. Seli su u neposrednoj blizini i mogli su da čuju o čemu se priča, da se uključe u razgovor, ali to nisu činili. Pitao sam Rastovića zašto ovo što meni priča nije rekao Jurasoviću, a on mi odgovori, da Jurasović sve to dobro zna, da je dobar čovek, ali nemoćan na sadašnjoj dužnosti da bi bilo šta mogao da promeni.

Vidim da je Rastović vrlo dobro obavešten, da svojom elokventnošću, veštim korištenjem istina, poluistina i laži može biti vrlo ubedljiv u svom nastupu. U daljem toku razgovora ja sam postao njegov objekat interesovanja. Pitao me je gde sam rođen, o porodici, kada sam došao u Korenicu i sl. Ono što sam odgovarao, Cvjetičanin je potvrđivao, a bilo je očigledno da Rastović veruje Cvjetičaninu i da mi neće praviti probleme u radu.

U toku razgovora pridružila su nam se dvojica pripadnika službe državne bezbednosti Krajine. Jedan od njih je bio Dušan Vlaisavljević zv. "Bačvar" kojeg sam poznavao, a drugi se predstavio prezimenom Korać. Njihov prilazak našem stolu legendirali su pozdravljanjem sa Rastovićem i ostalima, ali za kratko vreme kroz razgovor su počeli da pokazuju znatiželju i simpatiju prema meni. Taj osećaj prepoznavanja namere sagovornika sam izgradio kroz prethodni višegodišnji rad sa ljudima, to se i u ovom slučaju pokazalo kao ispravna procena. Ono što tada nisam znao bilo je, da su Vlaisavljević, Korać, a kasnije i Spase Đević imali zadatak, da učestalo kontaktiraju sa mnom, da proučavaju moju ličnost, razmišljanja o trenutnoj situaciji, ukupno gledanje na rat i srpsko-hrvatski sukob, da ocene moje političko i nacionalno opredeljenje, koliko sam spreman ići daleko u borbi Srba za nacionalno oslobođenje i u tom kontekstu, kakva su moja nacionalna i verska osećanja, kao i sve drugo na osnovu čega bi mogli doneti konačnu odluku i proglase me "svojim" ili da me odbace, etiketiraju i, na kraju proteraju iz Krajine.

Nisam znao ni ko su "oni" koji vladaju stanjem u Krajini, zvanično ili iz senke, nisam znao kako izgleda hijerarhija i ko je taj kojem se veruje i kome se podnose izveštaji. Sastanak u hotelu nije ni završen, jer smo zapravo započeli raspravu o temama koje će čitavo vreme rata dominirati u međusobnim odnosima, stalno opterećivati i onako složenu situaciju pitanjima odanosti, izdaje, prevare i zakulisanih igara. Sa Cvjetičaninom, Dubajićem i Rastovićem otišao sam kod predsednika opštine Korenica-Boška Božanića. To je bila prilika da se upoznam sa čovekom čije ime je bilo vezano za gotovo sve događaje proteklih dve godine. I dobre i loše.

Božanić je bio veoma sumnjičav prema svim pripadnicima aktivnog sastava JNA koji su bili angažovani u Krajini, pa ni ja nisam bio izuzetak. Smatrao je to nužnim zlom koje se mora trpeti radi ostvarivanja konačnog cilja - oslobađanje Krajine. Vrlo upadljivo je bilo njegovo obraćanje Cvetičaninu i način međusobne komunikacije. Jasno se videlo da su u potpunosti na "talasnoj dužini", ali nikako nisam mogao da znam kako je to postignuto. Iz tog primera i još nekih drugih videlo se da ipak prihvata starešine pod svoje okrilje samo je trebalo pronaći formulu kojom se dolazi do njegove naklonosti. Kasnije, do njegovog napuštanja Krajine 1993. godine sastajao sam se sa Božanićem više puta, javno i tajno, sami ili u prisustvu drugih lica. Kako budu tekli događaji tako ću se osvrtati na te sastanke. Mogu reći da je u mnogo čemu bio u pravu, ali metode koje je primenjivao nisu bile dobro odabrane, pa čak neadekvatne i za tako složene prilike kao što je rat.

Do Nove 1992. godine u Korenici sam upoznao sve one koje sam trebao upoznati. Sekretara SUP-a Korenica Dragićevića, načelnika Veselinović Dragu, načelnika detašmana SDB - Brujić Milana i većinu njegovih operativaca kao i mnoge druge. Sve institucije su nekako funkcionisale osim opštinskog suda. Za sudove opšte nadležnosti kakav je bio sud u Korenici nije me čudilo, ali da nije formiran vojni sud, a ratuje se više od pola godine nije bilo nikakvog opravdanja. Postojao je vojni sud u Banja Luci, ali njegovo postojanje se nije osećalo, mnogi nisu ni znali da postoji.

Mnogi događaji ostaće trajno nerazjašnjeni, jer ni policija ni sud nisu postupali po zakonu. Ostaće tajna mnoge pogibije za koje se šapatom pričalo da su likvidacije, a pripisivane su licima koja su, s druge strane, bili predstavnici zakona i vlasti na terenu. Sagovornike na tu temu bilo je teško pronaći i u Korenici i na Plitvicama, posebno među onima koji su ranije bili angažovani u Nacionalnom parku. Objekti u parku su bili značajno devastirani, neki od njih pretvoreni u objekte za smeštaj vojnika i opreme, počev od Spomen doma 6. ličke gde se nalazila komanda OG-3.

Direktor Nacionalnog parka bio je Stevo Samolov. U sredini je važio kao kadar SDS kojeg favorizuje Božanić na čije inzistiranje je i postavljen za direktora. Samolov je bio rodom iz Bijele Rijeke gde je živeo u očevoj kući sagrađenoj iznad same Bijele rijeke na kojoj su Samolovi decenijama imali vodenicu. Više puta sam ga posećivao na toj adresi, jer je bio zahvalan sagovornik i vrlo dobar poznavalac prilika, a i širih tema. On je započeo vrlo interesantnu temu istorije Plitvičkih jezera iz posebnog ugla. Moji kasniji sagovornici to su proširivali, dopunjavali, delimično osporavali i demantovali. Međutim, kako god bilo, jasno se moglo videti da postoji vekovna borba za Plitvička jezera i da je i tu jedan od kamenova spoticanja i srpsko-hrvatskog nesporazuma, svađe i sukoba.

Na prostoru između Male Kapele i Ličke Plješivice, smestila su se Plitvička jezera u stepenastom nizu, koje ukupno gledano, predstavlja izvorišno područje reke Korane. Sabor Narodne Republike Hrvatske je 08.04.1949. godine Zakonom proglasio Plitvička jezera nacionalnim parkom. Određeno je da to područje obuhvata delove kotara Titova Korenica, Otočac, Slunj i Ogulin. Nacionalni park se prostire na 19.462 hektara od čega na šume otpada 15.715 hektara, vode 217 hektara i 3.530 hektara na pašnjake i seoska naselja.

Biseri Nacionalnog parka su 16 jezera, podeljenih na gornja: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Vir, Veliki i Mali Jovinovac, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Veliki burget i Kozjak, te donja jezera: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića brod. Jezera se pune vodama Crne i Bijele rijeke koje stvaraju zajedničku maticu u selu Plitvički Ljeskovac i ulaze u Prošćansko jezero. Pored ove dve reke ima niz manjih potoka, a veći je potok Plitvica, koji se na kraju svog toka ruši u Novakovića brod i pravi slap visok 76 metara. Vode potoka Plitvica sa vodom iz Novakovića broda spajaju se u Sastavke i obarazuju reku Koranu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane