Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (11)

Padoše i prve žrtve

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

Iznad izvora potoka Plitvica podignuta je vila "Izvor" koja je u prvobitnoj nameni bila određena kao jedan od rezidencijalnih objekata Josipa Broza Tita i Sabora Hrvatske, ali kako je objekat vrlo sabo korišten prenet je u vlasništvo Nacionalnog parka.

Jezgro Nacionalnog parka čine stara naselja Končarev Kraj, Bijela Rijeka, Crno Jezerce, Uvalica, Ljeskovac, Mirić Štropina, Plitvica, Čorkova Uvala, Prijeboj, Korana, Sertić Poljana i novonastala naselja Jezerce i Mukinja.

Pre rata potpuno pusta sela bez i jednog stanovnika bila su naselja Končarev Kraj, Mirić Štropina, Crno Jezerce i Čorkova uvala.

Tokom rata opustela su sela Sertić Poljana i Korana čije stanovnike su proterali, kuće devastirali i imovinu opljačkali pripadnici raznih jedinica koje su se pojavljivale pod komandom TO Krajina ili operativnih sastava JNA. Selo Korana je zapaljeno 1993. godine iz protesta pojedinaca zbog neaktivnosti jedinica UNPROFOR-a na zadacima zaštite života i imovine stanovnika Krajine. Neposredan povod za paljenje sela bio je napad hrvatske vojske iz pravca Gospića ka Gračacu, poznatiji kao operacija "Medački džep". Srbi su nastanjivali sva sela osim Čorkove uvale, Korane i Sertić Poljane. Činili su većinski narod na tom prostoru i to je bio problem kojeg je trebalo rešiti i promeniti nacionalnu strukturu stanovništva. Sve to se dešavalo pod okriljem socijalističko-komunističke vlasti u Hrvatskoj, pod okriljem politike SKJ-SKH, proklamovanih vrednosti NOB - bratstva i jedinstva, ravnopravnosti i zajedništva svih naroda i narodnosti u SFRJ. Nekome je smetala kohezija srpskog nacionalnog korpusa na tom prostoru i povezivanje severnih i južnih delova Hrvatske u kojima je većinsko stanovništvo bilo stanovništvo srpske nacionalnosti.

Taj proces nije bio vezan samo za Nacionalni park već i šire, sa krajnjim ciljem smanjenja broja Srba u Hrvatskoj do "snošljive granice tolerancije" koja ne sme prelaziti 5-6% od ukupnog broja stanovnika u Hrvatskoj.

Evo nekoliko činjenica do kojih sam došao kroz razgovore sa više lica u periodu od tri godine, a koje potvrđuju napred izneto.

U vreme socijalističke vlasti i socijalističkog društveno-političkog uređenja, to su bile zabranjene i kažnjive teme, pa se niko nije ni usuđivao o tome pričati, a naročito ne, žaliti se nadležnim političkim i partijskim organima, ni javno ni tajno.

Pokušaji da se za Liku obezbedi politička autonimija u Hrvatskoj sredinom sedamdesetih godina po inicijatore se završilo tragično i potpuno ih je diskreditovalo, što do današnjih dana nije ispravljeno niti ima volje da se to učini.

Nešto pre donošenja Zakona kojim se Plitvička jezera proglašavaju Nacionalnim parkom, tadašnji ministar policije Hrvatske Stevo Krajačić dobio je zadatak da na širem prostoru Plitvičkih jezera pronađe lokaciju za gradnju vile koja bi bila namenjena za odmor i posebne aktivnosti Josipa Broza Tita Predsednika FNRJ.

Detaljnim pregledom terena iz vazduha i kopnom odabrana je lokacija na oko 2 km jugo-zapadno od sela Plitvica iznad izvora istoimenog potoka.

Investitor je bio Sabor Hrvatske, a gradnja vile vođena je pod šifrom "99" koje ime su neki meštani koristili i kasnije. Jakov Blažević je bio u svojstvu najodgovornije osobe za gradnju mada je Stevo Krajačić bio glavni operativac.

Sve radove je izvodila manja grupa stručnih ljudi,inžinjera, tehničara i raznih majstora, a sva potrebna radna snaga je regrutovana nasilnim mobilizacijama, aktivnostima policije i UDB-e na terenu i zatvorima. Radovi su trajali do 1953. godine.

Tadašnja UDB-a je dobijala zadatke da pomaže u pronalaženju raznih vrsnih majstora. Tako npr. Glavni inženjer na gradilištu traži vrsnog tesara na 2-3 meseca. UDB-a pronalazi takvog na terenu, optužuje ga za nešto što nema veze s njegovim ponašanjem i kažnjava onoliko koliko je potrebno njegovo angažovanje na gradilištu.

Objekat je tako temeljito građen da ne postoji mogućnost njegovog rušenja pojedinačno već samo sa brdom na kojem je sagrađen i koje dominira iznad izvora potoka. Nešto iznad potoka sagrađen je objekat za smeštaj elekto-agregata, pa je vila i u pogledu napajanja električnom energijom bila autonomna.

Kada je objekat završen u zidarskim radovima i krenulo se u završne radove unutrašnjosti vile, glavni inženjer je za izradu vrata, prozora i podova tražio hrastovo drvo sušeno najmanje sedam godina.

Krajačiću je sugerisano da takvo drvo može pronaći na terenu samo u već sagrađenim objektima gde je hrastovina glavni građevinski matrijal. Takvi objekti su se uglavnom nalazili u ruralnim sredinama, pa je država bila prisiljena da na terenu izmišlja svakojake probleme kako bi imala opravdanje za nasilno iseljavanje čitavih sela. Od njihovih kuća izdvajani su kvalitetni delovi, rezane daske raznih profila i upućivane u zatvorske stolarske radionice Golog otoka, Lepoglave i Gradiške. U revnosnosti izvršavanja ovog zadatka se preteralo, pa je obezbeđeno znatno više matrijala od traženog. Od viška je urađen nameštaj kojim je opremljena vila i niz privatnih vila raznih drugova i drugarica koji su u to vreme bili personifikacija države i vlasti. Igrom slučaja i sam sam bio korisnik takvog nameštaja kojim je bila opremljena vila Jakova Blaževića na Plitvičkim jezerima.

U toj aktivnosti srušeno je dosta objekata na širem području, ali u i Hrvatskom Zagorju i Podravini gde su ljudi imali porodične objekte izrađene od hrastovog drveta. Od ove akcije i pošasti nisu bili zaštićeni ni Srbi ni Hrvati.

Po završetku vile postavljeni su vrlo visoki bezbednosni kriterijumi čuvanja i zaštite objekta. Postavljen je poseban režim kretanja i zadržavanja na tom prostoru, a stranim državljanima je bio zabranjen bliži pristup.

Vila je bila kapaciteta oko 80 korisnika i u prvoj verziji sa jednim apartmanom, a kasnije dva. Prilikom prvog boravka u vili Tito i Jovanka su se posvađali, pa je odmah odlučeno da im se apartmani razdvoje.

Tito je vilu koristio 2-3 puta, jer mu se nikako nije sviđalo mesto, niti ambijent vile. Tako je i izjavio da ne želi vreme da provodi u baraci, posle čega nikada više nije došao.

Već krajem pedesetih godina 20. veka je odlučeno da se na prostoru severno od Plitvičkih jezera gradi veliki vojni poligon. Na planiranom prostoru nalazilo se više naselja isključivo nastanjenih srpskim stanovništvom, a dominirala su naselja Močila i Tobolić.Čitav prostor planiranog poligona nalazio se na teritoriji opština Ogulin i Slunj. Zbog gradnje poligona prekinuta je drumska veza između Slunja i Plaškog i definitivno razbijen nacionalni srpski korpus na dva dela, približno granicama zamišljenih i nuđenih kotara Knin i Glina.

Vrlo mali broj meštana se preselio u obližnja naselja koja nisu bila obuhvaćena iseljavanjem, dok ih je većina napustila zavičaj i preselila se najvećim delom u Vojvodinu. Iseljavanje je trajalo gotovo 10 godina i samo najhrabriji su pružali otpor, ali su na kraju popustili i napustili zavičaj. Od objekata koji ukazuju na prisustvo pravoslavnih stanovnika na tim prostorima ostale su ruševine crkve u Močilima i groblja sa po kojim nadgrobnim spomenikom.

U tom procesu izmene demografske slike i nacionalne strukture na prostoru Hrvatske značajno su obuhvaćena i sela Slušnica, Tepavci, a druga manje. Tako je u opštini Slunj većinsko stanovništvo postao hrvatski narod.

Postojao je plan da se poligon proširi i na sela Lička Jesenica i Skrada, a sela Sborsko i Kuselj da se pripoje opštini Titova Korenica čime bi se i u toj opštini smanjila dominacija srpskog stanovništva koja se u to vreme kretala preko 95%.

Selo Skrada je iseljeno, a od drugog dela plana se odustalo iz meni nepoznatih razloga.

Na prostoru Nacionalnog parka vođena je takva politika, koja je, u krajnjem, trebala da zatre svako spominjanje srpskog imena na tim prostorima. Pod okriljem politike zaštite okoliša i sadrenih barijera na kojima počivaju jezera trebalo je pronaći način da se naselja sa srpskim stanovništvom onesposobe za normalno funkcionisanje ukidanjem saobraćajnica, prodavnica, pošte, škole i svega drugog na čemu počiva jedno naselje. Najteže je prošao Plitvički Ljeskovac, koji je bio i najveće naselje i za čije ime se vezuju prvi počeci turizma na Plitvičkim jezerima. U Ljeskovcu je sagrađen prvi hotel vlasništvo Mihajla Delića - Srbina rodom iz tog sela.

Dugo godina jedan od putokaza prema Plitvičkim jezerima bila je i železnička vozna karta na kojoj su Vrhovine pisane uz ime Plitvičkih jezera. Pošta i škola u Ljeskovcu su ukinute sredinom šezdesetih godina. Plan je bio da se od Ljeskovca napravi etno selo sa rezervatom za preostale Srbe, koji ni po koju cenu nisu hteli da napuste vekovna ognjišta.

Prema kazivanju većeg broja sagovornika nosioc tog zločinačkog projekta bio je ing. Josip Movčan, kojeg su kreatori izmene nacionalne slike na tim prostorima pronašli i doveli iz Mrkoplja u Gorskom Kotaru, gde je radio u tamošnjoj šumariji.

On je bio autor koncepta novog pejzažnog uređenja parka koje je obuhvatalo i izgradnju jednog veštačkog jezera iznad Plitvičkog Ljeskovca koje bi nastalo pregrađivanjem Bijele rijeke. To sedamnaesto jezero se trebalo protezati do pod Končarev Kraj, ali je imalo i posebnu namenu. Njegovom izgradnjom u potpunosti bi nestalo selo Bijela Rijeka, komunikacija prema Babinom potoku i Vrhovinama bi bila potopljena vodom, a Ljeskovac bi se našao pritešnjen između tog jezera i Prošćanskog sa nikakvom perspektivom za opstanak.

To je bio zlikovački pothvat čoveka koji je bio poznat po svojim nacionalističkim stavovima i razmišljanjima obavijenih u oblandu nauke o zaštiti okoliša i novih rešenja u nacionalnom parku.

Pričali su mi, da je početak nalivanja doline vodom i formiranje veštačkog jezera izazvalo gnušanje i onih najokorelijih nacionalista i srbomrzaca, pa je posle nekoliko godina brana srušena i sva voda istočena u Prošćansko jezero. Imao sam priliku da obilazim taj prostor posle ispuštanja vode. Ne znajući o čemu se radi, mislio sam da je taj prostor doživeo svojevrsnu kataklizmu.

Takvo ponašanje ničim nije sankcionisano niti se ko smeo žaliti.

Nova naselja Mukinja i Jezerce su potpuno neprirodno postavljena i odmah, na prvi pogled, vidi se da je to nasilno napravljeno sa nekom lošom namerom. Mnogo bolje lokacije, posebno Ćujić Krčevina, nisu uzimane u obzir jer je trebalo uspostavljati novo naselje sa dominacijom stanovništva koje je dovođeno sa strane kako iz Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine.

Taj problem osporavanja prisustva Srba na Plitvičkim jezerima, njihovim zaslugama za izgradnju i očuvanje tog bisera prirode, imenima jezera i drugih geografskih pojmova iz kojih se nedvosmisleno može videti uticaj i prisustvo Srba, istican je i u 19. veku sa namerom izmene imena.

Verovatno najdalje u tome otišao je hrvatski pesnik Ivan Trnski u svojim "Jezerkinjama" gde se jasno vidi pokušaj izmene narodnih imena jezerima, slapovima, pećinama i okolnim brdima.

Najbolji odgovor Trnskom dao je Jovo Uzelac zv. "Kuburica", guslar u narodnoj pesmi koju prenosim u celini:

"Da brat Ivo sam ne bere slavu,

Evo i ja mučim svoju glavu;

Ne mučim je, što pjevati ne znam,

Već ga žalim, što vremena nemam;

Siromah sam, škola ne izučih,

Težački me evo posao muči!

Ovu pjesmu bašpjevam u šumi,

Gdje je pjesnik otvorene umi,

Baš u šumi, u zelenu trnju,

Da je kome drugom, zapjevao bi crnju!

Ali neću, kad je to Hrvatu,

Po krvi nam rođenom bratu.

Braća jesmo, moj pjesniče Ivo!

Al u pjesmi ne govori krivo

Od Plitvice , od srpskije sela,

Od jezera i divnije vrela.

Kad si brate one pjesme pisao,

Tada tebe ne posluži misao,

Jer ti pjesme nisu jezgrovite,

Nit su proza nit su stihovite.

Slušaj, Ivo, a dobre sam volje,

Tvoju pjesmu da pjevam bolje!

Slušaj mene, srpskoga guslara,

Bog i meni dade nešto dara. Pa ćeš čuti, Božja ti je vjera, Od starine čija su jezera! Slušaj, Ivo, oćul reći krivo: Tu gdje voda odsvakuda vari, Tu se naši naseliše stari;

- Jer iz sela bježaše u gore, Od Turčina gdje se branit more; U to vrijeme boreći se s Turci U planini živješe ka vuci. Gdje hajdučka bjehu kanabišta, Tu gospodska sad su pristaništa! Najprva je ona Crna Rijeka, Što no teče iz planine Kika, I s njom vrela združila se mala, S Rijekom majkom, pa divota prava! Jezero se u jezero lije, Krasna šuma iznad njih se vije-Te divote na daleko nije! Voda huči, krajem popljuskuje, Barka plovi, a pjesma se čuje; A slapovi tuku sa visine, Samo, brate, uživaj miline! Gospoština šeće se po hladu, Te miline nemaju u gradu: Čista zraka i šume zelene, Gdje no cvjetak u ladu ne vene; Silne mome u grmu se kriju, A djetići za njima se viju!

Kozjače, sve ovo je po šali,

tebi su Srbi ime dali, Stari Srbi, srpski kaluđeri, Što živješe na ovim jererima, U pećini gdje se legu vile, Što su Srbu posestrime bile! Tu je kaluđer stari srpski bio, I svoj vijek u pećini vio; A ne fratri niti kanonici, Ni stekliši, ni turski derviši! Pa i danas, božja ti je vjera, Tu je pećina srpskog kaluđera! Kakvo njojzi ime će te dati, Kako će se od sad ona zvati?! Što je naše, to vama ne damo, A za vaše grabit se ne znamo! Vi slavite jednog Perišića;

- A kuda će stotinu Grbića?

I još drugih tu ima plemena, Al im neću sada brojiti imena. Al dok traje ovijeh planina, Divna Kika i Lumbardenika, I jezera i srpskih plemena, Ta se neće mjenjati imena!"

Sve do 1990. godine ove i mnoge druge priče, pričale su se šapatom i u društvu najpoverljivijih.

Mnogi su progovorili nudeći dugogodišnje tajne na uvid nama koji smo živeli u zabludama, uljuljakni blagodetima života koje nam je nudilo socijalističko samoupravno društvo jednakosti i pravičnosti.

Nije slučajno što su se prvi oružani sukobi MUP-a Hrvatske i pripadnika milicije SAO Krajina odigrali upravo na Plitvičkim jezerima. Ima više simbolike u tome, a mesto je pažljivo i perfidno birano.

Kako je govorio akademik Jovan Rašković, Srbi kada vole, a neko im tu ljubav uzima ili osporava, burno i emotivno reaguju. Plitvička jezera su vekovno srpsko ognjište koje im naoružani redarstvenici pokušaše oteti i zato su reagovali burno i emotivno. Padoše i prve žrtve i sa jedne i sa druge strane. Rajko Vukadinović sa srpske i Josip Jović sa hrvatske strane.

Vreme primirja

Kako je zaživelo primirje potpisano u Sarajevu na frontu gotovo da i nema nekih zbivanja, pa koristim svaku priliku da se što bolje upoznam sa situacijom na terenu i u jedinicama. Tako je nešto delovalo loše i preteće unutar nas samih, ali nikako nisam nalazio odgovore na pitanje, šta bi to moglo da bude.

U samoj jedinici posebnu pažnju mi privlači veliki broj predratnih policajaca iz SUP-a Korenica, koji su prešli u jedinice JNA. S druge strane, SUP nije imao dovoljno kvalitetnih i školovanih policajaca za vršenje službe na terenu, pa se odmah uočavao problem i hteo sam naći odgovor.

Prve informacije sam dobio od mog zemljeka Milana Miše Pavlice, koji je kao rezervni starešina u vojnoj policiji mobilisan u Rijeci, još pre izbijanja ratnih sukoba. Znali smo se iz vremena mog službovanja u Rijeci. Imali smo dovoljno međusobnog poverenja i potrebne otvorenosti da neopterećeni raspravljamo o bilo kojem problemu, pa tako i o ovom koji je mene interesovao.

policajcima mi je ispričao da su oni kolektivno napustili SUP-a zbog neslaganja sa tadašnjom politikom koju je vodio SDS, ali da je to odmah iskrivljeno i promenjeno u tvrdnju, da oni podržavaju politiku koju proklamuje nova hrvatska politička elita, da su izdajnici i sl. Svakako da su pojedinačno imali neke manje grehove, propuste i promašaje, ali nije stajala tvrdnja da se radi o izdajnicima i ljudima koji ne žele da se bore za svoju zemlju. Dalje me je upoznao sa činjenicom da su za loše stanje u čitavoj Lici najodgovorniji Boško Božanić i Ljubica Šolaja, a posebno kada je SUP u pitanju. Naime, Ljubičin suprug Milan Javorina je bio planiran za dužnost sekretara SUP-a Korenica i da se na tom planu nešto izjalovilo, pa je doveden drugi čovek. Gospođi Šolaja Ljubici se stavljalo na teret, da je ona zapravo inicijator pobune policajaca i da je na taj način slala poruke Božaniću, da on ipak nije apsolutni vladar u Korenici.

Taj međusobni obračun i netrpeljivost Božanića i Šolaje odvijao se preko sudbina tih ljudi i još mnogih drugih, pa je to otežavalo i onako lošu situaciju na terenu.

U toku razgovora Pavlica mi je prvi ukazao na frapantan podatak kojeg je ranije čuo, da je u Krajinu planski i smišlljeno, ubačeno preko 100 bivših policajaca MUP-a Republike Hrvatske i da se neki već nalaze na rukovodećim mestima u Krajini. Po toj informaciji, još u vreme dok je ministar unutrašnjih poslova bio Josip Boljkovac, izvršena je selekcija oko 100 policajaca srpske nacionalnosti, koji su svoju lojalnost Hrvatskoj trebali iskazati na način da dobrovoljno odu u Krajinu i tamo na razne načine vrše opstrukciju odbrane, šire lažne i uznemirujuće vesti i glasine, podstiču na defetizam i bezperspektivnost odbrane, perfidno opisuju Hrvatsku kao superiornu u nastalom sukobu, rade na pronalaženju istomišljenika i lica koja nisu za ratnu opciju sa Hrvatskom i na taj način ukupno da utiču na loše stanje u organizaciji odbrane. Prema ovom opisu oni su trebali da rade i postupaju kao organizovana peta kolona.

Verovao sam da je tako ili da može da bude tako, ali ni jednog valjanog podatka u tom pravcu nisam imao do ovog razgovora. Bio je to podatak koji će me okupirati do kraja rata, koji će me navoditi i dovoditi u razne situacije i iskušenja.

Tokom rata smo dolazili do različitih podataka koji su potvrđivali tvrdnju da među nama deluje organizovana peta kolona, ali se prava istina pokazala tek padom Krajine. Tada će taj podatak dobiti na svojoj težini i biti dokazan kao potpuno tačan, ali na žalost kasno.

Pokušaji da se pred vojnim sudom u Beogradu razjasne neki slučajevi nije uspeo iz razloga što država Srbija i njena vojska nije htela da se meša u događaje koji su se odnosili na Krajinu, pokušavajući na taj način da dokaže, kako ona nije bila umešana u ratni sukob niti želi o tome da raspravlja. Sva objašnjenja su se mogla svesti na sledeću tvrdnju: Republika Srbija nije učestvovala u ratu, nije sprovodila nikakvu nedozvoljenu delatnost na svojoj teritoriji niti je dozvoljavala da se takva delatnost sprovodi od strane trećih lica. Na osnovu takve konstatacije nema ni uporišta za pokretanje bilo kakvog sudskog procesa kroz čije vođenje bi to trebalo dokazivati.

Pored ove informacije Pavlica me je savetovao kako da se ponašam, jer pripadnici JNA nisu bili posebno omiljeni, optuživani za slom Jugoslavije, pokušaje očuvanja SKJ kroz formiranje SKPJ, da pripadnici JNA u Krajini se nalaze na istom zadatku kao i spomenuti policajci, dakle da zajednički delujemo u pravcu da na politički ili neki drugi način dovedu Krajinu u poziciju da bude integrisana u pravni i politički sistem Hrvatske. Apsolutni vladari i istinski borci za srpsku stvar smatrani su članovi SDS i u tom pravcu nije smelo biti sumnje niti pogađanja. Vreme i događaji će pokazati koliko je to bila lažna slika stanja i koliko je vodećih ljudi tadašnjeg SDS- a kolaboriralo sa neprijateljem i tražili sebi način da i posle rata ostanu u Hrvatskoj, bez obzira na konačni rezultat.

Sedeli su na dve stolice i diktirali situaciju na terenu upirući prstom u druge kako na njih niko ne bi obratio pažnju.

Pitam Pavlicu, da li njemu sve ovo liči na podmetnutu priču sa krajnjim ciljem da nas sve posvađaju, da nas rasteraju i da li bi to mogao biti deo scenarija tih koje je Boljkovac poslao u Krajinu? On sleže ramenima, ništa ne govori, jer ništa nije ni mogao da kaže. Tek smo bili na početku. Na kraju ga pitam, da li je sa nekim razgovarao o ovome što je meni poverio, a on odgovara da nije, da je to skoro čuo, a da je imao nameru da iznese informaciju, ali mu se za to nije ukazala prilika, jer su svi u nekakvoj žurbi i imaju preča posla. Završio je rečima da je bio problem i međusobnog poverenja, jer se plaši sa svakim da razgovara o takvim sadržajima. Na tome smo završili razgovor i, umesto da imam odgovor na pitanje zbog kojeg sam razgovarao, ja sam sebi otvorio niz drugih pitanja, vrlo ozbiljnih i profesionalnih na kojima je trebalo isto tako profesionalno raditi.

Veliki problem je bilo informisanje po hijerarhijskoj liniji u okviru same službe. Nije bilo više jasno postavljenih zadataka, težišta u radu niti povratnih informacija u vezi nekog bezbednosnog problema. Stvorio se takav utisak kao da nikoga ništa ne interesuje i ako nešto uradiš, dobro si uradio, ako ne, nikom ništa.

Ono što je pobuđivalo posebnu pažnju kod mene bilo je osiono i drsko ponašanje pojedinaca u samoj službi, koji su sebi dali za pravo da oni odlučuju i presuđuju o stanju na teritoriji i za koga oni ustvrde da je dobar ili loš po tom pitanju više nije bilo diskusija. U takvom ponašanju prednjačio je Dušan Smiljanić i nekoliko operativaca iz grupe koju je on vodio. On je smatrao da se nalazi u kategoriji "prvoborca" da su njegove zasluge nemerljive u organizovanju odbrane Krajine i da je sada pitanje dana kada će se te zasluge naplaćivati činovima i odlikovanjima.

Imao sam priliku da vidim i držim u rukama papir na kojem je katolički sveštenik iz Drežnika pisao izjavu vlastitom krvlju. Znao sam da je posle zauzimanja Drežnika i Vaganca ostao živ i sada, kome je trebalo da svoj patriotizam tako iskazuje? Doznao sam da je izjavu od velečasnog uzimao Platiša Slobodan i to sam napisao kao informaciju tražeći objašnjenje postupka, odnosno upute, da li je to neki novi manir i da li i ja trebam na takav način da radim?

Nekoliko dana iza toga na mene se svalila čitava lavina kritika zbog spominjanja tog slučaja i slobode da sumnjam u nekoga ko se toliko žrtvovao za srpsku stvar, a nije imao nikakve posebne razloge da se tako ponaša, jer je mirno mogao da sedi u Zagrebu ili negde u inostranstvu.

Mirno sam sve to posmatrao i razmišljao da su upravo to situacije kojima sami sebi sečemo granu na kojoj sedimio i da će nas takvo ponašanje potpuno diskreditovati.

Drugo što je privlačilo pažnju kod informisanja bilo je, da se posebno traže podaci o licima koja deluju sa pozicija četništva, koja se ponašaju kao četnici ili da se sa njima identifikuju kroz odevanje.

Navodno da je te podatke tražila uprava bezbednosti mada nikada nisam video nekakav dokument kojim bi se postavljali takvi zadaci. Međutim, jedan susret sa generalom Vasiljevićem u aprilu 1992. godine jasno mi je rekao da su takvi zahtevi postavljani. Kratko smo razgovarali i tada mi je on, onako uz put rekao, da ne zna koliko će pomoći u konsolidovanju odbrane Krajine, ali pouzdano zna da će krajišnicima izbiti četništvo iz glave. Bilo mi je jasno da su od njega dolazili zahtevi i ranije da se identifikuju grupe i žarišta koja deluju sa tih pozicija.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane