Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (13)

Olako se prelazilo preko problema

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

Pripadnici čete su izrazili svoju ogorčenost načinom na koji su morali samoorganizovano nabavljati oružje, teško su optuživali lokalno rukovodstvo SDS, neke pripadnike JNA, posebno u vreme podele naoružanja i vojne opreme. Pričali su mi, kako su 1990. godine nabavljali oružje ilegalnim kanalima pretežno u Bosni, kako su prilikom podele oružja u organizaciji SDS i JNA nekim pojedincima plaćali da selo dobije što više oružja i municije, da su učinili sve kako bi iskazali svoju lojalnost novoj vlasti, ali da to očigledno nije dovoljno i neprekidno se traži još.

Da stvar bude još komplikovanija, njihov komandir poručnik Bjelobrk je bio pripadnik MUP-a Hrvatske u PU Karlovac. Po nekim informacijama koje su korištene na terenu, on je trebao biti zapovjednik policijske postaje na Plitvičkim jezerima, a u uniformi hrvatskog policajcima sa novim oznakama se pojavljivao na tom terenu. To je bilo dovoljno da bude označen imenom "izdajnik", da otpočnu pretnje njemu i njegovoj porodici i sl. Ukupno gledano, njegov život je visio o koncu, jer je vladao zakon jačeg i ekstremnijeg. Samo zahvaljujući odlučnosti njegovog oca Mane i Todora Pajića iz Vojnića, Ratko je preživeo sve probleme, nametnuo se znanjem i stručnošću, pa je već naredne godine počeo svoju karijeru u policiji Krajine u Korenici i Donjem Lapcu.

Nije se moglo javno iznositi da je poručnik Bjelobrk bio značajna pomoć pripadnicima garnizona Karlovac, da je svojim informacijama značajno pomogao da se jedinice JNA iz Karlovca izvuku bez gubitaka, da je pomogao mnogima u Karlovcu, a pohvalu mi je dao i Uroš Funduk koji je iz Karlovca pobegao na Kordun i pri tome imao značajnu pomoć Ratka Bjelobrka.

Ja sam čitav tok sastanka tajno snimao ne zbog učesnika u diskusiji, već radi mene, da što vernije i argumentovanije predočim komandi, šta se tamo dešava, koji su stvarni problemi i da slučaj u ovoj četi nije usamljen nego ga je moguće očekivati i u drugim sredinama.

Isti dan, posle podne, u prisustvu potpukovnika Nikole Šuputa, referisao sam komandantu OG-generalu Đorđević Bratislavu. . On se složio sa svim što sam referisao, izrazio svoju bojazan od ponavljanja problema i njegovog pojavljivanja na drugim mestima. Četa je rasformirana, pa je delimično udovoljeno i zahtevima boraca da u selu uvek boravi jedan deo kako bi se našli tu, radi kolektivne bezbednosti.

Na žalost niko nije imao vremena da se zadržava na ovakvim problemima i preko njih se prelazilo olako i bez ulaženje u srž problema. Sve će se to odražavati na stanje u društvu i vojsci, koja se do kraja ratnih dejstava neće konstituisati u organizovanu oružanu silu nego je ta vojska bila gerilsko-seljačka grupacija, koja je vreme provodila na frontu i u pozadini neskriveno se nadajući, da će doći neko iz Bosne i Srbije i umesto njih samih poraziti njihovog nerijatelja. To se nikada nije desilo i tako zaneti i uljuljani lažima i obećanjima dočekali su napad HV 04.08.1995. godine, neodlučni i neorganizovani, spremni samo da u najkraćem roku napuste položaje i neprijatelju prepuste ono što su generacije njihovih predaka gradile.

Na sastanku mi je saopšteno da 19.01.krenem u Plaški, da tamo ostanem koliko je potrebno i da u brigadi sagledam stanje, a posebno uticaj paravojnih sastava na komandovanje. Ovo je bilo potrebno i iz razloga što je brigada iz Plaškog nova jedinica koja je ušla u sastav OG-3 i o njoj se manje znalo od ostalih jedinica.

U toku noći ponovo sam otišao u selo Plitvica i tamo razgovarao sa poručnikom Bjelobrkom. Preneo sam mu naređenje o rasformiranju čete i on je to primio potpuno mirno. Sa njim su bila još dvojica ljudi po prezimenu Biga i Grbić. Čuli su šta sam rekao i bili su zadovoljni.

Od Bjelobrka sam tražio mnogo više. On je bio mlad, obrazovan oficir sa završenom Vojnom akademijom. Okolnosti i strah njemu nisu dozvoljavali da ispolji sve svoje sposobnosti i obećao sam mu i pomoć i zaštitu, ali sam i tražio njegovo veće angažovanje na svim problemima, a bilo ih je na pretek.

Bio sam zadovoljan postignutim tog dana i u takvom raspoloženju sam otpočeo pripreme za odlazak u Plaški. Sneg je tih dana dosta padao. Za pratioca sam odredio Milana Pavlicu, jedno što sam imao veliko poverenje u njega, a drugo da moj odlazak iskoristi da obiđe rodbinu u Plaškom.

Dan pre odlaska razgovarao sam sa komandantom brigade, pukovnikom Trbović Petrom, da se najavim i da vidim kojim putem da dođem do Plaškog, plašeći se visokog snega. Savetovao me je da idem preko poligona, jer da je preko Kuselja i Saborskog sneg visok i put neočišćen.

Na put smo krenuli u jutro 19.01.1992. godine. Vidim da će biti problema, jer je sneg padao kao iz rukava. Vozač, ja i Pavlica smo rešeni da dođemo u Plaški po svaku cenu. Pored svih problema koje smo imali u putu na cilj smo stigli negde oko 13,00 časova. Komanda brigade bila je smeštena u zgradi šumarije Plaški. Na ulaznim vratima stoji pukovnik Bogdan Ninković, čovek kod kojeg sam pre manje od godinu dana polagao ispit kao slušaoc Generalštabne škole. Nisam znao da smo iz istog kraja niti sam pre toga ispoljavao lično interesovanje u tom pravcu kod bilo koga. Setio sam se kako me je hvalio posle ispita. Sada smo i ja i on na praktičnoj proveri znanja, na žalost u najsloženijim uslovima, u ratu. Srdačno smo se pozdravili i stojimo jedan naspram drugog, ne verujući da smo se susreli u ovim okolnostima. On je u Plaškom od 20.11.1991.godine kao popuna 145. lppbr koja je formirana po naredbi SSNO. U grupi starešina koji su došli u Plaški bilo je još 15 oficira i podoficira.

Plaški

Gradić u Lici smešten u dolini u podnožju planine Mala Kapela. Odvajanjem Krajine od ostatka Hrvatske, Plaški postaje opština u čiji sastav ulaze naselja: Plaški, Janja Gora, Latin, Vojnovac, Lapat, Podum, Zebić, Kunić, Jezero, Blata, Begovac i Lička Jesenica. Sela Saborski i Kuselj nisu imali stanovnika, a pre rata su bili nastanjeni rimo-katoličkim življem. Sa tog prostora je vršena popuna jedinica vojske i policije, a samo manji broj dobrovoljaca je dolazio na određeno vreme u Plaški. Prekidom veza sa Hrvatskom, Plaški se našao u specifičnom položaju, gotovo odsečen od ostalog dela Krajine. Jedini putni pravac preko Saborskog ka Plitvičkim jezerima nije se mogao koristiti zbog jakih policijskih snaga MUP-a Hrvatske koji su 1990. godine zaposeli taj prostor. Pruga Ogulin-Gospić je bila onesposobljena za železnički saobraćaj. Jedini mogući pravac kretanja bio je preko poligona Slunj, a do novembra 1991. godine i to je bilo otežano jer su samo mesto Slunj držale jake policijske snage MUP-a Hrvatske.

Samoorganizovanje stanovništva Plaščanske doline počinje u drugoj polovini 1990. godine, najviše podstaknuti najezdom nove vlasti na čelu sa HDZ , koja je otvoreno propagirala i proklamovala ustašku politiku zastrašivanja, pretnji, progona i svakog drugog diskreditovanja građana srpske nacionalnosti.

Nadanja da će se odnosi normalizovati, da će ostatak SFRJ pronaći put izlaska iz krize i izbeći ratnu opciju su se izjalovila. Početak 1991. godine, sukobi u Pakracu, Plitvičkim jezerima i na drugim mestima nisu zaobišli ni Plaški. Na rampi u Vojnovcu 31.03.1991. godine poginuo je Stevo Radošević, prva žrtva u odbrani opštine Plaški.

Kako se situacija nije smirivala i kako se nije mogao videti izlazak iz nastale krize, dana 01.07.1991. godine na sastanku rezervnih starešina izabran je prvi štab TO opštine Plaški u čiji sastav su ušli:

1.- Dokmanović Nikola, kap.I klase - komandant

2.- Boca Milan, major, načelnik štaba,

3.- Medaković Ilija, potporučnik, načelnik bezbednosti,

4.- Jovetić Miloš, kap. I klase, pomoćnik za moral,

5.- Jakšić Đoko, kap. I kl., pomoćnik za pozadinu.

6.- Jakšić Rade, kapetan, operativac u štabu,

7.- Janjatović Nikola, potporučnik, personalac u štabu.

Štab je formirao čete na teritorijalnom principu, a ljudstvo je naoružavano po meri pristizanja naoružanja iz skladišta JNA-pozadinske baze Karlovac i sa poligona Slunj. Posednuta je linija odbrane: Prkos-Vojnovac-Surle-Bocino brdo-Šeražište-Bukvar-Glibodolski križ-Borik-Potpolje-Pištenik isključno Bajići. Jedinica TO iz Plaškog izvela je prvu uspešnu borbenu akciju 22.07.1991. godine sprečavajući prodor snaga ZNG i MUP-a Hrvatske pravcem: Josipdol-Vojnovac-Plaški. U tom sukobu borac Dane Bunjevac je poginuo, a borac Letica Bogdan teško ranjen. Datum 22.07. uzet je za dan opštine Plaški i dan vojne jedinice, koja će tokom rata nekoliko puta menjati svoje ime. Posle ovog napada počinje potpuna blokada Plaškog i svih naselja na području opštine. Prekinut je svaki saobraćaj uključujući i PTT saobraćaj, isključena je električna energija, prekinuto snabdevanje životnim namirnicama i drugim potrepštinama. U vojnom smislu čitav kraj se našao u potpunom okruženju.

Vojno skladište u Ličkoj Jesenici zahtevalo je veći broj vojnika za obezbeđenje kako isto ne bi palo u ruke ZNG. Obezbeđenje je pojačano iz TO Plaški. Dana 21.09.1991. godine štab TO Plaški preformiran je u brigadu TO Plaški. Obruč oko Plaškog stezao se sve više, a kulminacija se desila 04.11.1991. godine kada je otpočeo napad na skladište JNA u Ličkoj Jesenici i pokušaj spajanja snaga ZNG iz pravca Glibodola i Saborskog. Borbe su trajale do 07.11. i brigada je uz pomoć artiljerijske podrške JNA uspela da odbije napad i sačuva svoju teritoriju. U Saborskom HDZ na izborima odnosi uvjerljivu pobjedu, pa tako i u Ogulinu, općinskom sjedištu, na vlast dolaze predstavnici ove stranke. Saborsko u tom kontekstu političkih manipulacija dobija zapaženu ulogu, jer je najudaljenije mjesto od općinskog središta, naseljeno isključivo Hrvatima, a između je "tampon" sela sa stanovništvom srpske nacionalnosti.

Do trenutka formiranja mjesnog odbora HDZ u Saborskom, situacija je bila podnošljiva i pod kontrolom. U martu 1990. godine je formiran HDZ u Saborskom. Već sam dolazak dva autobusa iz Zagreba, orgije i pretnje u zgradi škole u Saborskom ukazivale su, da stranka i njeni članovi nemaju dobre namjere. Tadašnji direktor škole Aleksandar Radaković, procjenio je da će ekstremizam nadvladati razum i da će doći do otvorenih sukoba. Kako nije bilo elemenata za sukob sa Srbima na tom prostoru, izmišljen je problem sječe šume i to da šumarija iz Plaškog siječe najbolje drvo, a samo otpad ostaje Hrvatima iz Saborskog i Kuselja. Na toj bizarnoj činjenici Mate Špehar zvani Mata Pere Mašina, počinje okupljanje onih koje je ubijedio u tu činjenicu, pozivajući ih na suprotstavljanje Srbima, prijetnje, ucjene i druge pakosti.

Veza sa Zagrebom održava se preko porodice Grdić, njena dva člana koja stalno žive u Zagrebu i vatrenih pobornika politike HDZ. Oni ljudi u Saborskom koji su razmišljali glavom i procjenjivali opasnost od takvog ponašanja su sklonjeni u stranu i držani pod prismotrom. Do tih vremena Ivan Žagrović je glasio za najvećeg nacionalistu, jer se eksponirao u "maspoku" 1971. godine. Poučen tim iskustvom, upozoravao je na nedolično ponašanje pojedinaca, neprihvatljivo ispoljavanje ustaštva, a posebno se protivio veličanju Josipa Tomljenovića, ustaškog bojnika iz vremena NDH.

Zaprećeno mu je i on je potisnut u drugi plan, bez prava reakcije na bilo koji događaj. Pored njega sklonjeni su pojedinci iz porodica Galović, Sertić i Krizmanić. Time je ostao ekstremni dio. Ono što nisu znali u svom sljepilu bila je činjenica da su žrtvovani, da je HDZ procijenio da je njihova žrtva neophodna zarad ostvarenja konačnog cilja - samostalna Hrvatska.Komandir policijske stanice u Saborskom postaje Krizmanić Pero, školovan i obučen policajac. Ispoljava neskrivenu namjeru da profesionalnim djelovanjem stavi situaciju pod kontrolu, ali u tome ne uspjeva. Njegov neuspjeh nije lična nesposobnnost, već diktat i uputstva iz Ogulina, da ni u kakvoj varijanti ne koketira sa mještanima Ličke Jesenice i Blata, a posebno ne sa eventualnim predstavnicima iz Plaškog.

Pregovori sa predstavnicima Saborskog ne daju nikakve rezultate. To je dijalog "gluhih". Direktiva iz Zagreba se slijepo poštuje, nikakvo popuštanje i pregovori osim priznavanja činjeničnog stanja koje se ogleda u postupku priznavanja nove vlasti na cijelokupnom prostoru Hrvatske. Saborsko ima vezu sa okolnim mjestima uz cestu Slunj - Plitvička jezera i preko Brinja i Glibodola. Dana 25.09.1991. godine na Glibodolskom križu zarobljeno je 8 pripadnika čete TO ŠTO Plaški i svi su propraćeni u Saborsko. Tog dana praćenjem radio saobraćaja je nepobitno utvrđeno, da je u komunikaciji između komandira policije iz Saborskog Krizmanić Petra i njegovog pretpostavljenog u Ogulinu zahtjevan agresivan tretman zarobljenih, planiranje da se isti proprate okolnim putevima do Ogulina i izvođenje pred sud. Međutim, pregovori koji su organizovani tim povodom dali su rezultate, pa je izvršena razmjena 8 Srba za 3 pripadnika policije MUP-a RH. Razmjena je obavljena 29.09.1991. godine. Na Glibodolskom križu su ubijeni i masakrirani Šušnjar Stevo, Šušnjar Milan i Petrović Bogdan, pripadnici TO Plaški.

Napad na Saborski izveden je 12.11.1991. godine združenim sastavom jedinica Taktičke grupe (TG) - 2 sa GAP Slunj i jedinica TO brigade iz Plaškog. Komandant združenog sastava bio je komandant TG-2 pukovnik Čedomir Bulat. Pravac napada sa osnovice, širi rejon sela Lička Jesenica, zadatak razbiti snage MUP-a i ZNG na prostoru Saborskog i daljim dejstvima spojiti se sa snagama OG-3, koja je napadala iz pravca Plitvičkih jezera, u visini sela Kuselj. Napad je uspješno izveden i snage MUP-a i ZNG su razbijene. Bojna kojom je komandovao bojnik Luka Hodak potpuno je razbijena, kao i snage koje su mu sadestvovale iz pravca Brinja i Glibodola. Prilikom povlačenja raznim pravcima počinili su ratni zločin na način, da su zarobljene pripadnike vojske Krajine, koje su zarobili u selu Glibodol, streljali tokom puta ka Ogulinu. Ovaj zločin nikada nije razjašnjen.

Spisak boraca koje su hrvatski bojovnici zarobili i streljali.

1.- Bobić Gojka Petar,

2.- Cvetićanin Bude,

3.- Kliska Nikola,

4.- Kliska Milan,

5.- Kliska Ilija,

6.- Lolić Stevan,

7.- Vlaisavljević Ilije Milan, i

8.- Vlaisavljević Mile.

Vojna jedinica koju sam ja zatekao egzistira od 29.11.1991. godine. Kada sam upitao pukovnika Ninkovića, gde je pukovnik Trbović, on mi je odgovorio da je Petar jutros napustio jedinicu i otputovao u Beograd i da nema nameru da se više vraća. Bio sam zatečen ovim odgovorom tim pre što sam dan ranije sa njim razgovarao i nije ničim dao naslutiti da će nešto takvo napraviti. Misleći o Trboviću u mah mi odlutaše misli nekoliko godina u prošlost. Setio sam se čoveka, dobrog oficira, čoveka koji se družio sa knjigom, ali je imao i vrlo opasnu drugaricu-čašicu, bez koje nije mogao da funkcioniše. Setio sam se pesme "Pero, Pero, lička diko" koju mu spevaše meštani Gračaca, koja se dnevno vrtela po nekoliko puta na radio Korenica i radio Petrova Gora. Njegov ratni put počeo je u Gračacu, pa preko Vrhovina do Plaškog gde ga je i završio.

Pukovnik Ninković me je upoznao sa svim detaljima u vezi jedinice, a kako sam to zabeležio opisano je u ovom naslovu. Pored ove slike, Ninković je izneo niz problema koji su se odnosili na popunjenost, nedisciplinu, naoružanje, otežavanje komandovanju prisustvom paravojnog sastava kojeg su nazivali po imenu vođe "Labra", niz drugih problema u samom mestu i dr.

Kada je završio sa iznošenjem podataka o jedinici, Ninković mi reče, da i on neće moći dugo da izdrži u ovakvim okolnostima, jer da su mogućnosti male, a otpori veliki. Hteo sam da me detaljnije upozna sa tom paravojnom jedinicom koju je predvodio Rade Labra i koja je bila smeštena u školi u Latinu. Rekao mi je da su to u stvari momci sa ovog prostora koji su među prvima završili obuku u nastavnom centru u Golubiću kod Knina, da su delovali samostalno kao neka posebna jedinica milicije, a svi su ih zvali imenom "martićevci". U samom početku sukoba sa Hrvatskom oni su smatrani nekom udarnom snagom, nekom gardom, koja u sukobe ulazi bezkompromisno i odlučno i kao takva neprijatelju zadaje udarac od kojeg se ne može oporaviti.

Ova jedinica koju je predvodio Labra u samom Plaškom nije se nametnula ni odvažnošću, niti učešćem u borbama, ali su bili angažovani u drugim delovima Krajine, posebno u Dalmaciji no o tome komanda brigade nema nikakva saznanja. Osnov sukoba je u tome što ta grupa ne želi da se stavi pod vojnu komandu, ali traži da bude na pozadinskom obezbeđenju u smislu ishrane i obezbeđenja uslova za smeštaj. Pored toga gotovo svi pripadnici grupe su nosioci nediscipline u samom mestu, dosta njih se bavi švercom raznih proizvoda, a posebno alkoholom i cigaretama. Građani ih izbegavaju i ističu da ih doživljavaju kao nasilnike od kojih ne očekuju ništa drugo nego stvaranje problema. Rade Labra bio je rodom iz Ogulina i u Plaški je došao, da bi se pridružio svom narodu i sa njim dalje delio sudbinu. Mada sam došao u Plaški potpuno nespreman, jer komanda OG-3, organ bezbednosti, nije imao nijedan podatak o stanju u toj jedinici, računao sam sa informacijama na terenu i onim što ću zateći u nekakvoj arhivi od početka formiranja jedinice.

Pored ovog u vreme pre izbijanja rata koristili smo široku bazu podataka koji su se odnosili na stanje bezbednosti u Hrvatskoj. Tako sam i ja u jednom registru pronašao zapažanja o porodici iz okoline Ogulina koja je imala jednog člana ušesnika NOB-e na strani partizana i drugog, brata, koji je bio u četnicima. Ovaj koji je bio partizan gine, a ovaj koji je bio u četnicima posle rata biva osuđen na smrt. Samo intervencijom njihove majke u Maršalatu u Beogradu, dolazi pomilovanje i smrtna kazna je zamenjena maksimalnom vremenskom. Bili su to stric i otac Rade Labre. Putevi sudbine su nepredvidivi i nesagledivi. Nisam mogao da predvidim da tu priču koju sam nekada pročitao sada moram u praksi proveravati. U čitavom mestu samo jedna osoba je bila vrlo bliska sa Labrom i to je vešto krila. Ja sam to doznao , ali sam znao i "jataka" bolje nego što je on mogao da pretpostavi.

Da bih se informisao u pojedinostima o stanju na terenu i jedinici, preselio sam se u prostorije organa bezbednosti Veljka Stjepanovića i obaveštajca Vorkapić Ilije. Od njih sam tražio da obezbede prisustvo još nekoliko lica, a pre svih Ninković Milana, "Crnog" i "Belog" koje sam poznavao dobro iz vremena pre rata. Radili smo neprekidno i užurbano da bi uradili što je moguće više. Za moj smeštaj bio je zadužen zastavnik Pjevac Rade, pa više nisam imao nikakvih problema. Svaki ponaosob, a posebno Veljko iznosili su pregršt podataka o stanju bezbednosti, koji do tada nisu korišteni. Funkcija informisanja i hijerarhijsko izveštavanje nije postojalo, pa samim tim ni ti problemi nisu bili evidentirani niti je ko o njima brinuo osim same komande brigade, koja je u većini slučajeva bila nemoćna da ih razreši. Pored ostalog, informisali su me, da je prethodnog dana u Plaški pristigla grupa mladića iz Ogulinskog Hreljina , Musulinskog potoka i Jasenka i da, koliko se moglo razabrati, traže instrukcije za podizanje ustanka u Gorskom Kotaru u mestima sa većinskim srpskim stanovništvom. Sa tim licima nije niko ozbiljno razgovarao, zbog situacije u komandi i odlaska komandanta.

Ta lica imaju rodbinu u Plaškom gde su se i smestili. Na moje traženje su ih doveli. Bila su to tri golobrada mladića, nijedan stariji od 20 godina, uplašeni i nesigurni. Tražim od njih da mi detaljno opišu put do Plaškog, a posebno, da opišu prelazak iz Hrvatske u Krajinu. Opisuju put do Dubrava, prelazak Mrežnice. Dolazak u Poloj i Primišlje i na kraju u Plaški. Ima dosta praznina i nelogičnosti tim pre što je HV dobro kontrolisala prelaze, a propuštani su samo oni za koje je policija bila zainteresovana. O stanju u selima Drežnica, Jasenak, Srpske Moravice, Gomirje i drugim pričali su, kako vlada stanje isčekivanja i spremnost stanovništva da krene u ustanak protiv nove hrvatske vlasti. Naglašavali su da nemaju dovoljno oružja, da nemaju ni druge vojne opreme i u tom smislu traže pomoć. Posebno pomoć traže u grupi iskusnih boraca i starešina koji bi rukovodili ustankom. Čitava priča mi je bila neverovatna, zahtevi su prevazilazili moja ovlašćenja i mogućnosti koje je imala brigada u Plaškom.

Ovo tim više što je tokom proleća 1991. godine više emisara odlazilo na ta područja, kao i na područje Gornjeg kraja, koji obuhvata sela Vodoteč, Škalić, Tužević i druga, sa namerom da se taj deo srpskog stanovništva podigne na ustanak, ali bez uspeha. Objasnio sam im, da od toga neće biti ništa, da je na snazi primirje i da se do sada i jedna i druga strana toga drže i da je najbolje da se dobro odmore i vrate kućama. Bilo je to vidno razočaranje i za njih i za neke iz brigade, jer su procenjivali da bi podizanje ustanka u tim krajevima znatno popravilo položaj same brigade. Bila je to istina, ali je istina i to, da spomenuta sela su imala priliku da se oružano suprotstave Hrvatskoj, ali su to odbili mada su primili određenu količinu oružja i municije. Njihovo odbijanje u znatno povoljnijim okolnostima od trenutnih ne može se popraviti, a i sami pregovarači mi ne deluju kao lica koja prenose stavove nekog ko je mnogo ozbiljniji od njih. I ovo što sam saopštio delovalo je kao svojevrsna opstrukcija, mada je svima bilo jasno da se više ide "srcem", a ne razumom i na temelju valjanih procena. Radili smo do kasno u noć.

Sutra dan trebao sam da idem u Latin i da razgovaram sa Labrom i da vidim o čemu se tu radi i šta se može napraviti da se situacija promeni. U pratnji zastavnika Pjevac Rade i Milana Pavlice oko 10,00 časova sam došao ispred zgrade škole u Latinu. Njih dvojica su pre polaska inzistirali da povedemo još ljudi, jer je Labra opasan i može doći do obračuna. Nisam hteo da ih poslušam. Ispred škole nema ljudi. Prekriven jedan top 20/1, dva kamiona, "Praga" i neka stara prikolica. Ulazim u zgradu sam i pogledom tražim mesto gde bi Rade mogao da bude. Pojavljuje se jedan momak i vidim da je iz Ličke Jesenice, prepoznao me je i malo se suzdržava da priđe. Vodi me do vrata prostorije u kojoj se Labra nalazi. Ulazim u prilično urednu prostoriju, ali se vide tragovi pića. Labra me pogleda, pita ko sam i zašto dolazim kod njega?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane