Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nestajanje

Knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države'' (107)

SRPSKI DOMAĆIN I EVROPSKI KONCEPT AGRARA

Branislav Gulan, je član Naučnog društva ekonomista Srbije, Nacionalnog tima za preporod sela Srbije, KONVENTA EU - Mreže za ruralni razvoj EU u Srbiji, novinar analitičar, publicista i književnik, koji se više od pola veka bavi selom i seljacima, odnosno čekanjem boljeg života na selu. Ekonomista po obrazovanju, pohađao je i završio u šestoj generaciji 1980/81. godine, najvišu političku školu u SFRJ ,,Josip Broz Tito'' u Kumrovcu. Autor je i trostruki dobitnik nagrada za životno delo. Dve međunarodne i jedne domaće - Društva novinara Vojvodine u 2019.godini. U izdanju novosadskog ,,Prometeja'', nedavno je objavljena i nova knjiga Branislava Gulana ,,Ruralne sredine u Srbiji - Spasavanje sela i države''. Knjiga je proglašena i nagrađena za najbolje autorsko delo i projekat u 2019. godini VELIKOM I MALOM DARODAVNICOM od strane ,,Svetionika'' iz Kragujevca. U 2020. godini autoru je za projekat istraživanja, nestajanja i obnove sela Srbije dodeljena i uručena MEDALJA ČASTI Novog Sada. Na kraju 2022. godine analitičar i publicista Branislav Gulan proglašen je i dobitnikom priznanja ,,Zlatna značka Kulturno - prosvetne zajednice Srbije za 2022. godinu'' koja se dodeljuje za dugogodišnji doprinos razvijanju kulturnih delatnosti za nesebičan, predan i dugotrajan rad. Zlatnu značku dodelili su mu Kulturno-prosvetna zajednica Srbije i Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije - Uprava za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Vlade Republike Srbije. Krajem marta 2023. godine na savetovanju o agraru juče, danas sutra, održanom u Banji Koviljači, autoru je za višedecenijski rad i postignute rezultate u ovoj oblasti uručena Zlatna značka i zahvalnica za angažman povodom 150 godina postojanja Saveza poljoprivrednih inženjera i tehničara Srbije. U njegovim vitrinama nalazi se i niz drugih priznanja. Po odobrenju autora objavljujemo i njegova najnovija istraživanja!

Branislav GULAN

Krajnje je vreme da Srbija promeni koncept funkcionisanja poljoprivrede po kome imamo samo hiljadu evra vrednosti proizvodnje po hektaru godišnje, umesto minimum deset hiljada! Ako ne napravimo preokret ostaćemo bez sela i biti sirotinja!

Stručnjaci procenjuju da u narednih 15 godina trećina zemljišta neće služiti za proizvodnju hrane. U uslovima kada Srbiji nedostaju goveda i ako se zna da čak tri četvrtine hrane koju trošimo potiče iz zemljišta osiromašenog humusa, domaći agrostručnjaci ponudili su na Agrobiznis forumu u Banji Koviljači nekoliko modela razvoja za naredne decenije. Do sada je važilo da je energetski nezavisna zemlja - i ekonomski samostalna.

Klimatske promene, nesigurni prinosi, nestabilni lanci snabdevanja, pred ekonomije svih zemalja pored energetske nezavisnosti nametnule su i potrebu stvaranja prehrambenog suvereniteta. Postavljeno je pitanje: može li Srbija u uslovima potpuno zatvorenih granica, recimo, to da uradi. Odgovor je - da, može! Zato što može da proizvodi više nego duplo u odnosu na sopstvene potrebe. Najvažniji zadatak svake države, pa i Srbije, je da osnaži porodice na selu. Jer, njih 1,4 miliona bavi se poljoprivredom, a oko 48 odsto žitelja Srbije živi u njenim selima. Svako četvrto selo je oronulo, odnosno njih 1.200 je zbog nebrige vlasti u Srbiji za proteklih sedam decenija, u fazi nestajanja! Zato i spasavanje sela, predstavlja i spasavanje Srbije!

Na probleme gašenja zadruga i nestajanja sela ukazivali su prof dr Svetozar Livada i prof dr Đura Stevanović. Oba od nedavno su otišli sa ovog sveta. Ali, za njih i njihovo znanje nije bilo mesta u Akademijskom odboru za selo SANU. Zašto? Poznavaoci prilika kažu - zbog previše znanja! Akcija na zaustavljanju negativnih procesa u selima krenula je tek 2017. godine sa pokretanjem u praksi ideje ,,500 zadruga u 500 sela'' koju vodi Milan Krkobabić, ministar za brigu o selu! Da bi se na globalnom nivou videli i osetili rezultati potrebno je mnogo novca, ali i vremena. Najmanje nekoliko decenija. To nije posao za jednu vladu već za sve naredne koje budu dolazile budućih decenija.

Republika Srpska je dobar primer prakse. "Dodeljivalje po 20.000 evra mladim poljoprivrednicima koji imaju zelenu diploma, diplomu poljoprivrednog, veterinarskog ili tehnološkog fakulteta, koji su spremni da se odreknu posla u javnom sektoru i koji poseduju svoje zemljište", objašnjava prof dr Tatjana Brankov sa Ekonomskog fakulteta u Subotici.

Kalkulacije pokazuju da bi Srbiji nedostajalo mesa i mleka, đubriva koje bi moglo biti zamenjeno zelenišnim ili stajskim. Da nema nafte Srbija bi za potrebe poljoprivrede mogla na 10 odsto postojećih oranica proizvoditi bilje za nedostajući bio-dizel. Srpski domaćin po hektaru sad ima prihod oko 1.000 evra, a holandski čak i do 37.000 evra. Mogao bi to i naš domaćin prelaskom sa agrarnog na industrijsko stočarstvo.

"Vi kada oberete ili ovršete pšenicu uskoro u junu 2023. godine, ta zemlja, a ove godine radi se o više od 720.000 hektara, stoji prazna do naredne godine! Ali kao dobro organizovana nacija vi sada proizvodite tovnu junad, a telad ste proizveli od vaših krava po nekom planu i sistemu i sad on u sistemu silaže prihoduje do sedam tona silaže i vi tada možete da utovite jedno 15 bikova. Dakle, za 15 bikova puta 2.000 evra to je 30.000 evra, onda to više nije 1.000 evra", kaže dr Vitomir Vidović, profesor novosadskog Poljoprivrednog fakulteta.

U Srbiji pojedini voćari već zarađuju i do 15.000 evra po hektaru. Nesiguran je plasman, ali i tu postoji rešenje, kao kod proizvođača jabuke u južnom Tirolu. "Gde su proizvođači zapravo akcionari u hladnjačama, gde oni dobiju akontnu cenu u vreme berbe i posle se još u dva momenta isplaćuje i kad se proda, recimo, jabuka onda se deli ta dobit", navodi profesor poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu dr Zoran Keserović.

Mi proizvodimo i više od 500.000 tona jabuka godišnje, a nama je potrebno do 220.000 tona. Dakle, imamo dosta za sebe, potrebno nam je oko 220.000 tona i ostalo za prodaju. Do sada se ona prodavala u Rusiji, ponajviše, ali intervencije Rusije u Ukrajini nema više izvoza naših jabuka na tro tržište. U svetu su proizvođači odavno vlasnici ne samo prerađivačkih, već i trgovačkih kapaciteta, kao i naučno-istraživačkih instituta. Jer greške su u poljoprivredi najskuplje! A, njih je u Srbiji bilo, a ima i danas - previše.

Jer, još uvek dobrim delom utiču na razvoja agrara u Srbiji, ili imaju snažan uticaj na njegov razvoj (koji za tri i po decenije iznosi samo 0,45 odsto godišnje, au 2021. godini ima veći pad proizvodnje od šest odsto, a u 2023. godini pad je veći od osam odsto) vode baš oni oni koji nisu sprečili gašenje po 100 zadruga godišnje proteklih decenija, a nisu ništa učinili da svojim ,,znanjem'' i autoritetom da se zaustavi nestajanje sela u Srbiji. Zato nam je sad potrebno spasavanje sela, a to je i spasavanje i Srbije! Mnogi sad u trećem životnom dobu, sa evoluiranom pameću i poznom životnim dobu, žele da isprave greške prošle greške u svom i vladanju svojih istomišljenika! Činili su ih sedam decenija, pa sad treba i toliko vremena da sela i zadruge, a samim tim i da se Srbija vrati na put progresa i budućnosti za generacije koje dolaze.

Potreban novi koncept agrara!

Dakle, krajnje je vreme da Srbija promeni koncept funkcionisanja poljoprivreda po kome imamo samo hiljadu evra vrednosti proizvodnje po hektaru godišnje, umesto minimum deset hiljada. Ako ne napravimo preokret ostaćemo bez sela i biti sirotinja. To znači da je Srbiji potreban novi koncept poljoprivrede sa novim kadrovima. A, sela se neumitno gase. Od 4.700 njih u fazi nestajanja je 1.200. Jer u 1.035 sela manje je od po 100 stanovnika...

U 1.000 sela, dakle u svakom četvrtom, danas nema prodavnice, dok njih 500 nema putnu vezu sa svetom. Na opstanku i ostanku sela jedino nešto čini Ministarstvo za brigu o selu Vlade Srbije. I to je dobro. Primer je kupovina 1.631 kuće za ljude do 45 godina starosti koji hoće da se vrate i da žive u njemu. Za početak dobro jer su sela dobila 5.000 novih žitelja. Međutim, to nije dovoljno. Treba mnogo istovremenih sličnih akcija po Srbiji. Ali, za njih nema dovoljno novca u siromašnoj Srbiji. Po ovom tempu - trebaće najmanje šest decenija da prođe da bi se videle i osetile akcije na nivou cele države.

Danas zelena agenda EU smanjuje upotrebu pesticida za pola. Precizna poljoprivreda daje domaćinima rešenje. "Postoji oko 135.000 dronova koji se u ovom trenutku koriste svetu, oni su u 2022. godini uradili tretman na preko 100 miliona hektara", objašnjava Zoran Stojanović iz Asocijacije za bespilotne sisteme u privredi. Ali i za to treba dosta novca koji će kasnije da se vrati kroz veću proizvodnju.

Do sada, proteklih nekoliko godina, sela su dobila oko 5.000 novih stanovnika. To se odnosi, pre svega, na sela koja imaju šanse za opstanak i ostanak sela, odnosno da se u njima može održati život. I to je dobro. Međutim, mi u selima imamo praznih 200.000 kuća. Kada će se one popuniti? Ako budemo ovako radili trebaće da prođe nekoliko decenija.

Problem je gde pronaći dovoljno novca da se kupe prazne kuće za one koji žele da žive na selu! Jer, selo je uništavano sedam decenija! Sad imamo slučajeve, da je osam miliona ljudi na području bivše Jugoslavije od 1950. do 2000. godine iz sela otišlo u gradove. Neki ljudi, otišli su u gradove i u socijalizmu živeli kao u komunizmu. Nisu ništa učinili da spreče gašenje i nestajanje tih sela. Čak, umesto da su sprečili gašenje sela, oni su to podsticali. I sad kada su u trećem životnom dobu iz gradova i fotelja, sa novom evuliranom pameću, pokušavaju da podstiču ljude da se vraćaju u sela.

Odlaze i sa ovog sveta i ostavljaju nam ruine! Tu akciju za spasavanje sela i države moraće da vode nove vlade i nove generacije, njihovi unuci i praunuci! Jer, to je nasleđe koje im ostavljaju ovi koji sad vladaju. Jer, pre pola veka nisu sprečili gašenje 100 zadruga godišnje i početak nestajanja sela. Iz sela su otišli u gradove u kojima su uživali u socijalizmu koji je tada za njih bio već komunizam. Sad im je pamet evoluirala u poznom trećem dobu, pa vraćaju zadruge i hoće da grade sela čijem nestajanju su dali pun doprinos!

Od kakvog je značaja za jednu zemlju kada može da prehrani svoje stanovništvo u kriznim vremenima i ima viškove poljoprivrednih proizvoda jasno je pokazala pandemija kovida 19. Ne čudi zato što je Kina nedavno svojim partnerima u 17 zemalja jugoistočne Evrope poručila da će u narednih pet godina na 170 milijardi dolara povećati uvoz njihove robe sa naglaskom na poljoprivredu i agroindustrijski kompleks.

Lepo je bilo ovih dana videti da je kompanija koja je najveći proizvođač hrane u Egiptu i najveći uvoznik žitarica zainteresovana za naše proizvode, da je u Srbiji nedavno boravila i delegacija Irana takođe zainteresovana za uvoz kukuruza i drugih žitarica, goveđeg i junećeg mesa, ali i za plasman srpskog semena i semenskog materijala. Međutim, Srbija je zemlja koja je danas od izvoznika mnogih proizvoda, postala uvoznik! Kada je agrar u pitanju, lane smo izvezli ponajviše sirovina za proizvodnju hrane, prema podacima RZS, u vrednosti 4,8 milijardi dolara, a uvezli za 3,1 milijardu dolara. Imali smo suficit od 1,7 milijardi dolara. I to je dobro. Ali, prema mogućnostima Srbije to bi trebalo da bude bar deset puta više!

Ili još jedna primer da izvozimo sirovine za proizvodnju hrane. Jer, od kukuruza se može napraviti 2005 proizvoda, a mi ga izvozimo kao sirovinu. Na poznatom sajmu hrane u Dubaiju su se posebno raspitivali za naše sveže voće i povrće, posebno zamrznuti program, pre svega, maline, borovnice, jagodičasto voće, ali i za sokove i konditorske proizvode. I to je dobro eto, nam na vidiku i novih tržišta!

Ako nastavimo sa izvozom sirovine ostaćemo bez sela!

Procene su da će Srbija, posle setve, ove 2023. godine imati više miliona tona kukuruza za izvoz, a to je gotovo celokupna količina koju godišnje uveze samo Egipat. Vidović, međutim, napominje da je najlakše izvesti četiri miliona tona kukuruza, ali da će od toga korist imati pet-šest izvoznika, dok će ostali koji se bave proizvodnjom ostati sirotinja. On kaže da treba učiti od uspešnih, kakvi su Holandija, Danska, što je poslednjih godina radila Rusija koja polako ali sigurno izrasta u poljoprivrednu silu. Od uvoznika mesa, postala je najveći izvoznik svinjetine u svetu, a vrlo brzo će, kaže, postati i ozbiljan izvoznik goveđeg mesa. Primera radi, po njegovim rečima, proteklih godina u Rusiji su izgrađene 564 farme nove farme svinja!

Od njive do trpeze

Zato nova koncepcija agrara Srbije treba da podrazumeva odmicanje od primarne proizvodnje, odnosno zaokruživanje celog ciklusa od njive do trpeze, što podrazumeva prerađivačku industriju. To donosi mnogo veći obrt kapitala. Jer zemlje kojima težimo i, koje rade po nordijskom sistemu kapital obrću 52 puta godišnje. Toliko puta, jer toliko u godini ima nedelja (52) i na kraju svake nedelje imaju svež kapital - novac. U Srbiji je to tri do pet puta u godini.

Zahvaljujući takvom radu oni imaju i mnogo veću zaradu, što znači i zainteresovanost ljudi za ostanak na selu, ali i drugih da se orijentišu na taj vid biznisa. Tako se radi i u nordijskiim zemljama, po zatvorenom sistemu od njive do trpeze. Da bi se krenulo tim putem, Vidović ističe, da je potrebno napisati nacionalnu strategiju agrara sa pravcima razvoja i organizacijom zadružnog sistema. Zadruge će u tom slučaju biti privatnog karaktera, i u njih treba da se vrati prerađivačka industrija. Da bi to ostvarili treba da se postigne nacionalni konsenzus i da se po granama i vrstama proizvodnje vidi kako će se funkcionisati po detaljima i da se krene na posao. Ne treba nam ništa više. To bi, kako podvlači, bila samo polazna osnova. Na konstataciju da je poslednjih godina osnovano više od 1.100 novih zadruga, on kaže da nije cilj da imamo samo zadruge koje okupljaju nekoliko domaćina i ne mogu da napune šleper robe nedeljno.

To treba sad da se uradi, jer nam sledeće 2024. godine ističe važnost važeće Strategije razvoja poljoprivrede, donete 2014. godine koja važi do 2024. godine. Nju je napisalo 240 naših eksperata. Međutim, ona je validna i danas, ali nije zaživela u praksi. Jer, je predviđala godišnji rast agrarne proizvodnje od 9,1, odnosno u lošijim godinama od 6,1 odsto. Međutim, taj razvoj je je od 2000. godine imao stopu rasta od samo 0,61 odsto! Nju je tada usvojila Vlada Srbije, ali nikada nije upućena na razmatranje u Skupštinu Srbije i da se u Parlamentu donese dokument koji bi obavezivao sve buduće vlade!

Dakle, neophodna je i promena koncepta funkcionisanja poljoprivrede kako bismo umesto samo hiljadu evra vrednosti proizvodnje po hektaru godišnje, imali minimum deset hiljada. To je samo za početak. Jer, naši proizvođači, ovako kako danas rade i obrću novac ne mogu biti konkurentni u svetu, gde se kapital obrće 52 puta godišnje.

Neophodne velike specijalizovane zadruge!

Koncept koji se predlaže, podrazumeva osnivanje specijalizovanih, velikih izvozno orijentisanih zadruga koje bi okupljale sve zainteresovane koji se bave proizvodnjom u samo jednoj oblasti. To treba da se uradi odmah, da imamo zadruge koje će da zamene nekadašnji ,,Geneks'', ,,Progres'' i druge slične firme.

Tako bi, u celoj Srbiji postojala po jedna zadruga specijalizovana, na primer, za proizvodnju povrća ili voća, koje bi u svom delokrugu imale i kapacitete za njegovu preradu, pa bi u izvoz umesto sirovine išao finalni proizvod. Samo govedarstvom bi se bavila posebna zadruga, treća proizvodnjom svinja i tako redom i sve one bi u svom sastavu imale i prerađivačku industriju. A, nje sada nema jer je u pljačkaškoj privatizaciji, obavljenoj uz pomoć države u Srbiji, posle demoratskih promena 2000. godine privatizovana je i prerađivačka industrija koju su gradili primarni proizvođači. A, ona je privatizovana posle demokratskih promena 2000. godine u pljačkaškoj privatizaciji Srbije koja je obavljena uz pomoć države.

Na zapadu, ako ste samo proizvođač žita vi državi plaćate rentu jer iscrpljujete zemlju, koliko god da ste njen nominalni vlasnik. Ako, pak, proizvodite i stoku koju hranite tim žitom i zemlji vraćate stajnjak i obnavljate sloj humusa, pa u okviru zadruga obavezno imate i klanicu i još i prerađujete meso, onda možete da računate i na subvencije.

U Srbiji je drugačija situacija. Jer, danas zbog alaramantnog opadanja organske materije, odnosno humusa, pogotovo u Vojvodini, njive bi uskoro mogle da postanu neplodne. Jer, stručnjaci upozoravaju da je nivo humusa u zemljištu već ispod tri odsto, što je na granici optimalnog. Organske materije je, inače, pre početka intenzivne poljoprivredne proizvodnje na vojvođanskim njivama (u drugoj polovoini XX veka) bilo više od pet odsto, a samo u prethodnih 20 godina, taj nivo je pao sa 3,5 na manje od tri odsto. Krajnji je moment da, pre svega, država shvati razmere ovog problema i da reaguje.

U suprotnom Vojvodinu uskoro nećemo više moći da zovemo žitnicom ni Srbije, a kamoli Evrope. To znači da Srbiji, a posebno Vojvodini, preti velika opasnost od trajnog siromašenja zemljišta, što može imati nesagledive posledice i na proizvodnju. Negativni efekti već su vidljivi, jer, uprkos tome što se primenjuju kompletne agrotehničke mere, prinosi opadaju!

Oko 75 odsto površine Vojvodine pokriveno je sa dva tipa zemljišta, černozemom i ritskom oranicom, koja je u drugoj polovini prošlog veka imala sadržaj organske materije pet odsto, a danas je ovoliki sadržaj humusa prisutan samo na jedan odsto površina! Problem je i to što rapidno opada stočni fond - u prethodne tri decenije po stopi od dva do tri odsto godišnje, i sad je na najnižim granama od Prvog svetskog rata. U tome i leži odgovor na pitanje zašto se na većini njiva (u Srbiji ima 4,1 hektara obradivih polja) ne koristi stajnjak kao organsko đubrivo, nego mineralna gnojiva. Ako se ovako nastavi Vojvodina će od žitnice Evrope za tri do pet decenija postati pustinja. Ne afrička, već ona po prinosima!

Činjenica je da u stvaranju BDP u agraru Srbije stočarstvo učestvuje samo sa 28,1 odsto, a u svetu su sve nerazvijeni gde je to ispod 60 odsto. Dakle, rešenje problema treba tražiti u oporavku stočarstva i povećanju broja goveda. U tom kontekstu zanimljiv je podatak da četiri najveća tajkuna u Srbiji raspolažu sa više od 120.000 hektara oranica. Ka bi po svakom hektaru imali samo po jedno uslovno grlo goveda, to bi značilo da u stočnom fondu imamo 120.000 junadi. Bilo bi to povećanje u odnosu na 2018. godinu za 10 puta! Sada sadašnjom stopom rasa BDP u Srbiji od 2,3 odsto u 2023. godini, kako je objavio MMF, da bi stigla zemlje EU Srbiji će trebati oko 100 godina razvoja!

Nauka u vlasništvu farmera

Dakle, sadašnji koncept (ne)korišćenja i skupe nauke u poljoprivredi daje slabe rezultate. Treba nam sistem transfera nauke preko instituta čiji su vlasnici farmeri. Ljudi od nauke će farmere „hraniti" pravovremenim i krajnje konkretnim znanjem koje će moći odmah da primene u proizvodnji.

,,Slikovito objašnjavajući kako to funkcioniše ističe se činjenicama da su taj zapadni sistem preuzeli i u Rusiji.Oni su potpuno primenili nauku u praksi. Školski, baš kako treba, tako su uradili. A, sve je privatno, ništa nije državno. Država tu samo plaća fakultete, ostalo, pa i institute plaćaju farmeri, kako to rade i Danci. Oni od jedne svinje kilogram mesa daju u fond za nauku i za razvoj. Znači 32 miliona svinja - 32 miliona kilograma ide u taj fond. Naravno, pretvoreno u novac iz koga se finansira rad instituta od kojih farmeri dobijaju nalog kako da postupaju u proizvodnji. Koliko sledećeg jutra mogu da dobiju nalog šta da promene u načinu rada, ne čekaju godinama kao mi da primene nauku. Kod nas transfer znanja traje 15 godina, a u razvijenim zemljama nekoliko meseci, ili nekoliko nedelja'', navodi Vidović.

Kako su Rusi preporodili poljoprivredu

Doktor biotehničkih nauka, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu dr Vitomir Vidović, pod čijim mentorstvom su izrasli magistri i doktori nauka koji danas prenose znanja drugima, od Harvarda, preko Nemačke, Švajcarske do Australije, koji je samo u Kini boravio 16 puta i držao predavanja na Poljoprivrednom univerzitetu u Pekingu, a u Holandiji ni ne zna koliko puta je boravio stičući konkretna iskustva, smatra da treba da menjamo i način sticanja znanja. Učeći od uspešnih, kakvi su Holandija, Danska, Rusija izrasta u poljoprivrednu silu.

Od uvoznika mesa, postala je najveći izvoznik svinjetine u svetu. Srednjoškolci, a posebno studenti poljoprivrede i veterine, kaže, tri dana bi trebalo da idu na teorijsku nastavu, a dva dana na praksu, a studenti bi od zadrugara dobijali stipendije i odmah posao kada diplomiraju. Rusi su napredovali jer su prekopirali taj danski i holandski sistem, ističe naš poznati stručnjak, koji je na poziv više zemalja radio na podizanju reprocentara za proizvodnju svinja. Prethodnih godina je bio angažovan i na megaprojektu u Vladivostoku gde je prema ugovoru Rusije i Kine napravljen centar za uzgoj prasadi za potrebe Kine.

On napominje da ima i kod nas nekoliko primera za ono o čemu priča, koji imaju proizvodnju od njive do trpeze, gde obrnu kapital najmanje 50 puta godišnje i zapošljavaju po 3.000 radnika. Ako samo tovite bika i prodate ga onda taj kapital obrnete samo malo više od jednom godišnje. Zato mi godišnje imamo vrednost proizvodnje sa hektara oko hiljadu evra, a Holanđani preko 24.000 evra, poneko stiže i do 37.000 evra po hektaru. Kod treba uvesti poreze za one koji koji imaju, mnogo zemlje, a nemaju stočarstva. To znači, treba odrediti koliko goveda mora da se ima po jednom hektaru.

Onaj ko nema mora da bude za to oporezovan. Jer, dea imamo goveda, imali bi i stajskog đubriva. A, kada bi imali goveda imali bi i junećeg mesa. Vojvodini je sad potrebno 100.000 junadi u stajama. Tada bi imalo 8-.875 tona ,,bebi bifa'' za izvoz. Jer, toliko dozvolu imamo od EU, ali ne ispunjavamo je ni sa pet odsto. Razlog su prazne staje, odnosno nepostojanje toliko goveda. Uz to imali bi i više mesa za domaću potrošnju. Jer, troši se samo po četiri kilograma goveđeg mesa po stanovniku godišnje u Srbiji! Razlog je nepostojanje tog mesa, ali i siromaštvo naroda. Jer, svakodnevno je gladno više od 500.000 žitelja Srbije!

Samo od kukuruza, koji mi prodajemo kao sirovinu, možete da napravite 2005 proizvoda. Holanđani ga kupe za 200 evra po toni i prerade i dobiju paritet 1:8!

Litijum i poljoprivreda

„Ne treba nam mnogo novca za sve to, a naš BDP bi se multiplikovao, galopirajuće bi išli napred. Kad se zalaufate organizacijski, kada se zalaufa kapital i znanje, onda stvar ide sama po sebi. To nije lak posao, ali u zemljama kao što je Danska umešala se svojevremeno čak i crkva i rekla vladi - ne može narod da bude sirotinja", napominje Vidović. To bi, kako ističe, s početka morao da bude državni projekat gde bi država pomogla da se napravi moćna prehrambena prerađivačka industrija u okviru zadruga. Ako ne promenimo koncept ostaje nam samo da budemo sirotinja, a narod će i dalje s pravom da napušta sela. Ako bi imali agrar po ovakvom konceptu onda nam ne bi trebale firme u Srbiji kao što je Rio Tinto. Jer, ovakav agrar bi nam donosio najmanje 64 milijardi godišnje, kaže idejni kreator tog novog koncepta agrarne politike Srbije.

Koliko je to, najbolji dokaz je da ćemo tek nešto veći BDP od toga što može da donese sam agrar, u ovoj godini imati u Srbiji. Jer, rast se predviđa od dva do najviše četiri odsto! Alo ostane samo toliko koliko će biti u ovoj godini, a to je tek nešto više od dva odsto, Srbiji će trebati oko 100 godina dostigne EU. Da bi je stigli za 60 godina trebaće joj rast BDP, najmanje od pet pa do šest odsto godišnje! A, procena je da će on u 2023. godini biti samo 2,3 odsto!

,,Da su klaničari bili voljni da kupe utovljene svinje od domaćih farmera pre godinu dana u preradi bi bilo u oktobru 2022. godine obrađeno oko 35.000 tovljenika i za mnoga gazdinstva to bi značilo nastavak bavljenja ovim poslom, a ovako se farme gase, a samo u ovom vremenu bez posla je ostalo oko 10.000 ljudi. Ili još jedan primer za jednu deceniju mi smo u Srbiji zbog loše agroekonomske politike ugasili 62.000 gazdinstava, odnosno farmi. Bilo ih je 630.000, a sad ima 565.000'', navodi Vitomir Vidović. U poslednjoj deceniji u Srbiji je ugašeno oko 62.000 farmi, dodaje on.

Mi iz naše poljoprivrede danas dobijamo u proizvodnji samo 1.000 evra po hektaru. Holandija im do 24.000, pojedinci stižu i do 37.000 evra po hektaru, a Danska ima u proseku više od 22.000 evra. Kada bi poljoprivreda bila strateška grana vrednost njene proizvodnje bi bila više od 64 milijarde dolara godišnje! Ubrzo bi to bilo i oko 100 milijardi evra.Tada ni ne bi trebali da tražimo boljitak života od firme poput ,,Rio Tinta'' i sličnih kompanija i da im prodajemo naše prirodno bogatstvo, kao što sad hoće to da uradi aktuelna vlast.

Sve se pravda voljom naroda, a ''Rio Tinto'' je već otkupio na desetine kuća u okolini Loznice, gde namerava da kopa litijum, koga mi imamo samo jedan odsto, ne 10 odsto u svetu, kako govore oni koji prodaju Srbiju, kažu poznavaoci prilika u ovoj oblasti. Ali kuće su prodali samo neki koji su otišli. Svi ne žele da idu. Hoće da im deca ostanu na žive u tim prirodnim lepotama. Ako bi se vlasti okrenule agraru kao strateškoj grani, koja to još uvek nije u Srbiji, ta proizvodnja bi donela profit, veći od ,,Rio Tinta. Taj novac bi ostajao ovde, dok će strane kompanije profit koje dobiju iz našeg prirodnog bogatstva da odnesu iz Srbije. Zašto nam to treba, pitaju se analitičari u ovoj oblasti.

Koliko mi je poznato koncesije stranim institucijama i kompanijama na geološka istraživanja u principu se ne daju. Šta više, geološki i rudni potencijali, a posebno lokacije, u državi se smatraju tajnom!?

Naravno da nije moguće sve tajiti, ali se pribegava maksimalnom tajenju podataka o potencijalima i rezervama kao i geološkoj stratigrafiji. Zato države imaju svoje naučnoistraživačke institute i fakultete, koji geološku i rudnu stratigrafiju interno istražuju. Na osnovu nalaza i niza drugih faktora se na kraju odlučuje da li će se pristupiti komercijalnoj eksploataciji. Za to su potrebne procene.

Prvo ekološke procene i drugo ekonomske procene - zasnovane na osnovnom pitanju: Da li konkretno zemljište na površini može da donese veću dobit od one koja bi dolazila iz dubine - u ovom slučaju Jadra nameće se i pitanje devastacije prostora i širenje toksičnosti, kao i višedecenijskom, a moguće i viševekovnom problemu rekultivacije zemljišta.

,,Kada govorimo o većim dobitima sa površine zemlje, mislimo na poljoprivredu - strateški najvažniju granu privrede, definitivno važniju i od energetike. Konkretno prostor Jadra predstavlja ogromni poljoprivredni potencijal, stalno i trajno obnovljiv i uz pametnu ekonomsku politiku, svakako može da pruži veću i neuporedivo veću dobit nego što bi u konačnici dao litijum i to ne računajući na štetne posledice eksploatacije i prerade rude. Poljoprivreda daje jednako koristan produkt i nusprodukt, (kompust i energetska biomasa), dok ostale eksploatacije daju izvesnu korist produktu i ogromnu štetu od nusprodukta (jalovina i toksična jedinjennja), ali i koruptivni finansijski profit, navodi u svom pisanju i razmišljanju u listu ,,Danas'' Marko Omčikus.

Traže se pariteti!

Ove paritete koje prikazujemo je, decembra 1995. godine predložio tadašnji savezni ministar poljoprivrede Jugoslavije prof dr Tihomir Vrebalov, nakon obimnih preračunavanja ekonomista i proizvođača hrane, kao deo reforme poljoprivrede. To je tada kratko i primenjivano. Bilo je predviđeno da jednim utvrđeni ovi pariteti važe do 2015. godine i da se na osnovu njih određuju zaštitne cene poljoprivrednih proizvoda i ublažavaju tržišne razlike. Verujem da su ti pariteti bili pomno proučeni i da su tog trenutka odražavali realne odnose na tržištu Sada su međutim, svi pariteti poremećeni i pitanje je da li bi se i neki drugačije uspostavljeni održali na duži rok, rečeno je posle ukidanja sankcija za Jugoslaviju, nakon bombardovanja 1999. godine. Ali, potreba za paritetima sve više se ističe. Dakle, osnova postoji samo ih treba prilagoditi današnjem trenutku. Neki se već primenjuju, kao što je odnos prema kilogramu svežeg svinjskog mesa i kukuruza, ističe nekadašnji političar i uspešni direktor agrokombinata u Bačkoj Topoli Nedeljko Šipovac.

Analize pokazuju, da su ti pariteti primenjivani u vreme kada se on nalazio na visokim funkcijama i agrar je uspešno poslovao. Sad je drugačije. U 2021. godini pad proizvodnje je bio veći od šest, a u 2022. godini pad proizvodnje ove grane, koja nije strateška, osim u obećanjima vlasti u predizbornim kampanjama ili teškim trenucima vlasti. Po onom kako se sad planira od tekućih vlasti, agrar ni uskoro neće biti strateška grana. Dakle, ostaju samo obećanja i očekivanja naroda!

Ukoliko hoćemo da idemo u korak sa svetom, kad je u pitanju proizvodnja hrane, moramo da imamo paritete kakve ima Evropska unija, ali ne samo u jednoj godini, već za nekoliko decenija. Na početku 1999. godine u Briselu za zemlje EU bili su utvrđeni sledeći pariteti: jedan kilogram svinjskog mesa vredeo je kao 8,5 kilograma kukuruza, jedan kilogram junetine kao 12,5 kilograma kukuruza.

U Jugoslaviji tada smo samo želeli takve paritete! Međutim, nekontrolisan uvoz svinjskog mesa, i tadašnja moć lobista za uvoz, te godine ugrozio je i paritete i domaće proizvođače. Primera radi, uvek smo lakše pronalazili novac za uvoz, nego za stimulacije domaće proizvodnje. Eto, samo u 1997. godini, uvezli smo 11.000 tona svinjskih polutki. Uvoz je uvek rastao i sad je veći za tri do pet puta! To meso se kupuje iz robnih rezervi naših snabdevača, bilo je staro, a prodavano je kako bi se rezerve obnovile novim svežim količinama. Zemlje izvoznice ga poklanjaju i simbolično naplaćuju. Meso je upotrebljivo za ishranu, ali zemlje EU neće da ga daju svom narodu, već nama prodaju ili poklanjaju!

Pariteti cena!

Kada je uvoz u pitanju, slično se dešava i danas samo u još većem obimu. Jer, samo u 2022. godini uvezeno je mesa treće kategorije oko 35.000 tona, zatim 300.000 prasića, 300.000 svinja težine od 90 do 120 kilograma... U 2023. godini kada je stigla afrička kuga u Srbiju najavljen je uvoz milion prasića... Krajem aprila 2023. godine kilogram žive mere prasića koštao na na tržištu oko 550 dinara! Sve što sadašnja vlast čini, to neće spasiti posrnuo stočarstvo Srbije koje u BDP agrara učestvuje samo sa 28,1 odsto, a uskoro će to biti samo 20 odsto!

Inače, agrar Srbije u BDP zemlje učestvuje sa oko 10 odsto! Toliko bi trebao da iznosi i Agrarni budžet, ali i to je samo obećanje. Postoji zakon da to bude pet odsto, ali ni to se ne ostvaruje! Dakle, imamo zakon, ali samo na papiru. Vlast ga ne poštuje!

Politička renta: Agraru oteto četiri milijarde evra!

Koncept neoiliberalizma ostavio je loše i duboke tragove na poljoprivredu Srbije. Korporativni cilj je stvaranje i prisvajanje profita. Cilj kooperativa ili zadruga je služiti svojim članovima i zajednici! To znači da postoji politička renta u Srbiji, kaže eks ministar poljoprivrede u Jugoslaviji dr Koviljko Lovre. ,,Istraživanje pokazuje da je u vremenu od 2008. do 2018. godine iz subvencija koje su namenjene poljoprivredi, a koje su iznosile devet milijardi evra, isceđeno, odnosno oteto, čak četiri milijarde evra!

To ukazuje da od dodeljenih subvencija 70 odsto pripada poljoprivredi, a 30 odsto ostalim učesnicima. Tu je i deo političke rente koja se uzima! I taj se novac se uzima od onih koji obrađuju njive, koji proizvode hranu za opstanak i ostanak zemlje. Niti se to priznalo da im se novac uzima, niti im se nekada kaže gde taj ukradeni novac se troši! Nikada im se za to niko nije izvinio, a svake godine im zavlače ruku u džep! Poljoprivredu u tom vremenu karakteriše nizak nivo investicija od samo 2,5 odsto od ukupnih bruto investicija.

Ako se zna da EU uvozi godišnje 700.000 tona junećeg mesa iz Brazila i Argentine to znači da bismo kompletnu proizvodnju mogli da plasiramo na to tržište. Predstavnicima vlasti u Srbiji, pre pola decenije, bilo je ponuđeno da u narednih pola veka u EU izvoze po 50.000 tona ,,bebi-bifa'' godišnje, ali su oni ostali gluvi na tu ponudu. Nudili su svinjsko meso koje nije moglo ni da se izviozi u EU niti je moglo da se transportuje preko zemalja. Uz to nudili smo svinjsko meso (iako je i nejga malo u Srbiji) u vreme kada u Evropskoj uniji svakog trenutka u oborima ima višak od 50 mliona tovljenlka.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane