Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Ekonomija

Stvaranje zavisne, porobljene i eksploatisane ekonomije (15)

„Poplava" dolara i „neuspeh" centralnih banaka

Razvojna paraliza privrede, socijalnog i društvenog sistema. Svedoci smo opšte paralize privrednih tokova i poslovanja uzrokovanih širokom virusnom (brzo širećom) infekcijom. Međutim, ova nova kriza samo je produbila probleme i otkrila sve slabosti privrede, društva i sistema na kojem funkcionišu, smatra prof. dr Slobodan Komazec.

Prof. dr Slobodan Komazec

Dolar kao osnova svetskog monetarnog sistema

Povezanost dolara i zlata-dolarski paradoks

Dolar je već od 1944.godine postao osnova svetskog monetarnog sistema tada paralelno sa zlatom. Američka privreda je tada učestvovala u svetskoj privredi sa 40%, koliko i u izvozu - uvozu (u međuvremenu u 2008. to je palo na 20%, a 2022. na 13%). Mehanizam zasnovan na dolaru (čija je vrednost određena u zlatu sa 35 dolara za jednu finu uncu zlata, kasnije je to u 1973. u naftnoj krizi povećano na 38 dolara) funkcionisao je, sa povremenim monetarnim krizama, sve do 1971. godine ( do Niksonovog ukidanja povezanosti dolara i zlata).

Pokrivenost dolara zlatom, kada je De Gol počeo da konvertuje dolarska potraživanja Francuske u zlato (oko 3 milijarde dolara), vldelo se, da je

dolar imao svega oko 22% pokrića u zlatu. Tu je uticaj i ogromnih vojnih rashoda za vijetnamski rat i sve veće emisije dolara za ratne potrebe. Od januara do avgusta 1971. iz SAD je izneseno 20 milijardi dolara u zlatu, čime je pokriće dolara u zlatu palo na oko 10%. Nikson nije imao kud - ukida konvertibilnost dolara u zlato (povećava se i cena unce od 10% na sav uvoz, zamrzavaju nadnice i plate na 90 dana). Bretonvudski sistem je došao do svog kraja.

Uskoro nastaje i prvi naftni šok 1973. godine, a cena nafte raste za 3 dolara po barelu na 12 dolara. Rast cena nafte dovodi do globalne recesije, uz rast inflacije. Dakle pojava stagflacije. Razvijene privrede protiv recesije se bore politikom "lakog novca". Ogromne količine dolara upumpane su proizvođačima nafte (OPEC). Najveći deo ovih dolara (petrodolari) završio je na računima banaka Evrope i SAD. Stvaran se evrodolari i petrodolari koji nisu pod kontrolom FED-a, a time ni obaveznih rezervi.

Unificirani svetski novac

„Pokrivenost" dolara, koji se sve više emituje, zlatom, palo je 1971. na 22%, a po nekim izvorima i ispod 10%. Tada je odlukom Niksona dolar definitivno odvojen od zlata i nema nikakvo "zlatno pokriće". Postao je manipulisana valuta, ali nacionalna i rezervna svetska valuta. Sistem iz Breton Vudsa došao je do stvarnog kraja. Tu je osnov za sve "krize dolara" koje su usledlle gotovo svakih 8-10 godina. Zlato je u međuvremenu demonetizovano (Skupština MMF u Manili 1976. godine). Pokušaji sa uvođenjem "specijalnih prava vučenja" (SPV), osim prevođenja statistike MMF na SPV, nisu dali rezultate. Razvoju refomi sistema SPV blokirale su SAD i V.Britanije. Dolar ostaje kao dolarski standard i rezervna valuta sveta. U njemu se nalazilo i do 81% svetskih deviznih rezervi (danas je to palo na 33%) i vršio najveći obim obračuna i plaćanja u svetskoj trgovini. Svetski novac u stvarnosti postoji - javnost o tome malo zna.

To su "specijalna prava vučenja" (SPV), a videli smo, nisu uspela da se razviju, istisnu dolar i postanu "standard SPV" kao globalni unificirani svetski novac (zbog blokada SAD i V.Britanije). Otpor širenju uloge i jačanju SPV, posebno njegovog "investicionog" oblika (za šta su se zalagale nerazvijene zemlje), pružile su razvijene zapadne države na čelu sa SAD i V. Britanijom. Već u tim godinama kreće masovna emisija dolara bez pokrića. Masa ukupno emitovanih dolara više se nalazi u svetskoj privredi nego u nacionalnoj privredi SAD. Formiran je petrodolar, ali i područje evrodolara (razvijene zapadne zemlje).

Istovremeno SAD gube kontrolu nad dolarskom cirkulacijom u svetu, pošto se plaćanja između niza drugih zemalja vrše u dolarima. Nastaje svojevrsni proces dolarske multiplikacije u svetu nezavisno od primarne emisije dolara. Tako je u zemljama Z. Evrope cirkulisalo više dolara na evrodolarskom tržištu u odnosu na novčanu masu u SAD (računa se dvostruko niže. FED je ubacio do sada 220 biliona dolara evra. Na berze je direktno ubačeno 34 biliona dolara, što je naduvalo berzanske indekse u stvarno realno oboleloj privredi. Divljačko štampanje novca bez bilo kakvog pokrića mora voditi finansijskom krahu države i njene valute. Dolar dakle cirkuliše kao evrodolar na evrotržištu, ali i kao petrodolar na svetskom tržištu, uz to i kao nacionalni novac unutar SAD. FED više nema kontrole ni na jednim tržištem.

Na evrotržištu 1980. cirkulisalo preko 600-700 milijardi dolara, dok je u isto vreme novčana masa (M1 u SAD iznosila svega 371 milijardu. Protivrečnost situacije u kojoj je jedna nacionalna valuta istovremeno i svetski novac pokazuje da je teško povući granicu i staviti barijeru između mase domaćeg i mase svetskog novca. Stvaranjem „evrodolara" dolazi do njegovog stalnog slabljenja . Izvan SAD cirkuliše ogromna masa dolara, a preko 75-81% se obračuna i plaćanja vršilo u dolarima. Prepunjavanje prometnih kanala dolarima dovodi do toga da na kurs dolara sve više deluju faktori izvan privrede SAD. Slabost dolara istovremeno je i slabost međunarodnog monetarnog sistema (na kojem se on i dalje zasniva). Dolar je doveden do duboke krizne situacije posebno ogromnim intervencijama države i FED-a u novoj flnansijskoj krizi. Povremeno i sve češće izbijanje kriznih stanja, potencira zahteve da se reformiše postojeći monetarni sistem, da se da veća uloga SPV, ali i da se pronađe novi jedinstveni medij međunarodnog monetarnog sistema. Dakle, nekakav oblik svetskog novca umesto dolara.

Problem je u tome što se redovno ciljevi nacionalne makroekonomske politike SAD stavljaju iznad međunarodnih obaveza, što stvara određeni paradoks dolara. Naime, slabljenje dolara u domaćoj privredi i preterana emisija dovode do inflatornih tendencija, porasta potrošnje i nominalnog bruto domaćeg proizvoda. Konkurentnost privrede opada, izvoz slabi po osnovi inflacije troškova. Međutim, sada nastaje dihotomija sistema. Deviznim kursom (devalvacija) podstiče se izvoz i konkurentna moć privrede SAD, osvajaju tržišta u svetu po dva osnova, čime se podstiče razvoj domaće privrede. SAD su masovno koristile ovaj mehanizam za osvajanje svetskog tržišta, porast konkurentnosti privrede SAD i pored pada efikasnosti i produktivnosti u odnosu na druge zemlje. Svet je suočen sa fenomenom da svetska privreda zavisi od sudbine i politike dolara, odnosno monetarne politike SAD. To je jedan od snažnih argumenata da se dolarski svetski monetarni sistem treba iz osnova reformisati, a dolaru ostaviti samo „nacionalno ruho", čime bi delio sudbinu svih ostalih valuta.

„Poplava" dolara i „neuspeh" centralnih banaka

Alen Grinspen je smatrao da se može osigurati upravljanje ekonomskim razvojem preko centralnih banaka. Smatralo se da se u razvijenim privredama menadžment kriza doveo do perfekcije. Centralnoj banci SAD (FED-u) pripisivana je gotovo neograničena moć. Grinspena su nazivali „dirigent ekonomije" i „čarobnjak tržišta", jer je spadao u ekstremne monetariste. Politikom jeftinog novca (niske kamate) i eksplozijom novca i kredita preko naduvavanja novčanog opticaja (rapidno povećanje novčanog opterećenja) jeste podsticao tražnju, potrošnju i ekonomski rast sa rastom zaposlenosti. Politika ekstremno niskih kamata i poplava dolara dovela je pre svega do rasta spekulativnih investicija (hartije od vrednosti, hedž fondovi,nekretnine), što je dovelo do naduvavanja spekulativnog mehura, ali ne i likvidnosti privrede i rasta realne ekonomije. Gotovo istu politiku FED-a vode Pol Volker, Alan Grinspen i Ben Bernanke, kao šefovi FED-a. Dovoljno je ustanoviti da je Grinspen od 2000. do 2003. godine smanjio kamatnu stopu (Federal Fund Rate) sa 6,5% na 0,98%, pri čemu je snabdeo ekonomiju sa visokom likvidnošću (novcem i kreditno) preko politike „jeftinog novca" i niske kamatne stope od preko 40 biliona dolara. Gde se sada nalaze ograničenja u emisiji dolara koja najvećim delom završava u drugim državama? Ko banke može u procesu deregulacije da spreči da autonomno stvaraju i multiplikuju novac, posebno sekundarnog tipa (finansijski derivati).

Tako je u periodu 1980-2022.godine u SAD ostvaren prirast proizvodnje četiri puta, dok je istovremeno porast novčane mase (M1 iznosio 46 puta). Balon emisionog dolara je naduvan do prsnuća, bez odraza na porast proizvodnje, ali sa ugrađenom potencijalnom inflacijom i slabljenjem dolara. Može li se reći da su upravljači finansijama postali kreatori haosa i organskog slabljenja dolarskog sistema. Dugovi su dostigli astronomske visine, deficit budžeta (sa uključenim utononmim multiplikatorom rasta), deficit platnog bilansa, uz virtuelnu ekonomiju uslužnog karaktera - moguće je takvu piramidu razvoja emisionog dopinga i nepokrivene potrošnje održati samo sa sopstvenim dolarom kao bazi te građevine. Dužnički teret SAD je prosto eksplodirao, čime se ruši i poverenje u dolar. Možete li zamisliti da Kongres SAD odobri Iraku (posle američke invazije) pomoć od 61 milijardu dolara (nakon totalnog rušenja ekonomije) pri čemu je nestalo 6,6 milijardi dolara. Šta ih je sprečavalo da iz „samoposluge" u Federalnom rezervnom sistemu odštampaju i 100 milijardi? Mogu se u svetu vršiti svakakve intervencije i kupovine dok je „svemogući" dolar na neoeraničenom raspolaganju. Mnogi pribegavaju plasmanu novca u zlato, srebro, dijamante i druge realne vrednosti, koji indirektno preuzimaju ulogu novca.

Poplava dolara u borbi protiv ogromne krize i deflacije, koja karakteriše novi finansijsku krizu, u spašavanju najvećeg dela posrnulih i nelikvidnih banaka u „šupljim" i naduvanim bilansima, očito je, vodi urušavanju bankarskog, finansijskog i monetarnog sistema. Poverenje u dolar kao rezervnu valutu je izuzetno poljuljano, ali i bekstvo od dolara u druge valute (evro) i realna dobra je sve širi proces. Učešće dolara u svetskim deviznim rezervama permanentno opada, ali i spremnost drugih država da drže svoje devizne rezerve u dolarima i trajno kreditiraju SAD i njenu potrošnju i uvoz.

Dolar kao svetska i nacionalna valuta-ugrađena suprotnost

,,Ko god kontroliše masu novca on je apsolutni gospodar celokupne industrije i trgovine... i kad shvatiš da se celi sistem lako kontroliše od strane nekoliko ljudi na vrhu, niko neće morati da ti kaže kako nastaju inflacija i depresija." (Džejns Garfild, predsednik SAD 1881).

Dolar je postao istovremeno nacionalna valuta jedne države (SAD) i međunarodni novac. Iz navedene funkcije ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato i nestankom zlatne podloge ili pokrića, otvorena je mogućnost zloupotrebe dolara u međunarodnim plaćanjima. Dolar je „istisnuo" zlato iz opticaja, postao hegemon na pijedestalu svetskog sredstva obračuna i plaćanja, a zatim osnovni oblik novca u kojem se drže devizne rezerve centralnih banaka drugih država. Oslobodivši se „okova" zlatnih granica dolar se mogao koristiti neograničeno od strane SAD u međunarodnim plaćanjima. SAD su kao jedina finansijska imperija mogla da sve svoje kupovine u svetu (realna dobra i usluge)plaća sopstvenim novcem. Stvoren je sistem perpetuum mobila u monetarnoj sferi. Sve potrebe uvoza SAD finansirane su emisijom dolara. Druge zemlje su za svoja realna dobra dobijale dolarska potraživanja na SAD, a zatim ostvarene dolare izvozom, držale u svojim deviznim rezervama da bi održavale notrebnu likvidnost u međunarodnim plaćanjima. Države se čak i hvale visinom svojih deviznih rezervi u dolarima, čime u stvari kreditiraju SAD kao jednu od najrazvijenijih privreda u svetu.

Vrednost dolara, koji nije više pokriven ni zlatom ni domaćom proizvodnjom i bogatstvom „sve više zavisi od američke vojske da kontroliše svetska tržišta (pre svega rezerve energije) tvrdi Elzeser. Druge države teško mogu da se otrgnu od ucene i intervencija „svetskog reketaša". Ove zemlje su zaposednute (zavisne) finansijski, imovinski, politički, a posebnp duhovno. Proces pretvaranja industrijske nacije u spekulativnu i dokoličarsku klasu ne bi bio moguće bez funkcije dolara kao svetskog novca. SAD su zahtevale i ostvarile da glavni izvoznici nafte sve fakturišu u dolarima. Sve države uvoznice nafte i energenata morale su prethodno da nabave dolare (kreditima, svojim izvozom i dr.) SAD su mogle da odštampaju dolara (odvojeno od zlata) bez ograničenja, koliko bude potrebno, Visok standard nacije nije više zavisio od privrednog rasta, izvoza i kvaliteta ekonomije, već od odštampanog novca Dolazi do ekspanzije nepokrivenog, fiktivnog dolara. Dolarski svet i sfera novca odvojila se potpuno od realne ekonomije.

Dolarom se plaćaju svi energenti, pa i nafta i gas (Nafta i zlato na svetskim tržištima redovno se izražavaju u dolarima, što daje ogromnu prednost SAD- čija je to valuta. Udeo SAD u svetskoj trgovini pao je na svega 11%, l dok se 88% trgovinskih ugovora izražava u dolarima). SAD su uspostavile kontrolu nad poslovanjem MMF-a, Svetske banke, Svetske trgovinske organizacije, posebno kontrolnim paketom glasova i kapitala. Gotovo nijedna bitna odlika ovih finansijskih „svetskih" institucija ne može se doneti bez saglasnosti SAD. Dakle, uz uspostavljeni monopol dolara i njegovu apsolutnu moć, uspostavljena je i kontrola poslovanja ovih najvažnijih svetskih institucija. Kontrola svetskih finansija od strane SAD je do sada bila potpuna.

Međutim,MMF iSvetsku banku, pa i STO treba izvući iz dominantnog uticaja SAD, uz njihovu novu ulogu i formiranje njihovih sredstava- (glavni kontributor njihovih sredstava, a time i odluka sada su SAD). Ta zelena novčanica dobila je natprirodnu moć da se njom kupuje sve u svetu, ruše vlade i države, vode ratovi i dr. Nisu postojale granice emisije dolara. Niko to pitanje nije ni moga ni smeo ostaviti.

„Šakom i kapom se izdvaja za vojsku i ratove" iz budžeta SAD. Vojni rashodi doživljavaju astronomske iznose. Tako su u fiskalnoj 2008. godini iznosili 480 milijardi dolara, za 2009. 516 milijardi, a u 2010. godini preko 550 milijardi, 2012. preko 701 milijardu, u 2020. preko 740 milijardi, u 2022. oko 880 milijardi. Finansiranje protivraketnog štita u Poljskoj i Češkoj zahtevala je 720 miliona dolara (u 2008. godini to je iznosilo „svega" 225 miliona). Posebni su rashodi za raketni štit u Rumuniji. Celi projekat će koštati 4,7 milijardi dolara. Tu je i dva puta po 70 milijardi dolara za „globalni rat protiv terorizma". Koja bi to država bez „rezervne valute" mogla finansirati? Takva država i moć ne postoji nigde u svetu. Samo rat u Iraku i Avganistanu do sada su koštali 3,2 biliona dolara.

„Naše oružane snage moraju prestrojiti svoj potencijal i reformisati druge" (Obama). Reforme drugih armija koje sprovode SAD u okviru raznih programa „obuči i ojačaj" ustvari predstavljaju stvaranje kolonijalnih armija u strategiji zauzimanja svetskog gospodarenja i punu predaju suvereniteta zemalja koje su SAD priznale za globalnog lidera. Pomoć prijateljima se svodi na marionetske režime koje su doveli na vlast kroz lokalne ratove, izazvane „revolucije" i prevrate, koji priznaju globalnu ulogu SAD, a sve pod parolom „širenja demokratije" i slobode, odnosno „zaštite naroda od tatalitarnih režima" u tim zemljama i nazovi „diktatora".

A u zapuštenu infrastrukturu država mora da uloži 225 mlrd godišnje, to je 60% više nego što se sada ulaže. Slično je i sa realnom privredom. Spekulativni i virtuelni kapital dominiraju, a ne realna ulaganja. SAD kupuju realna dobra od drugih država za svoj dolar - koji se štampa po volji i sopstvenim potrebama. Svojom valutom SAD finansira svoj ogroman uvoz, ali i ogromne vojne i paravojne rashode širom sveta. Ta zelena novčanica dobila je natprirodnu moć da se njom kupuje sve u svetu, ruše vlade i države, vode ratovi i dr. Nisu postojale granice emisije dolara. Niko to pitanje nije ni mogao postaviti. Osnivaće se u prvoj fazi regionalna, a zatim svetska valuta (kao SPV).

Sada preti bankarski udar, velika devalvacija dolara i obezvređenje svetskog duga SAD. Potiskivanjem dolara kao svetske rezervne valute, otpočeo je otvoreni valutni rat u svetu. Poznat je veliki skandal sa nameštanjem LIBOR - a. Dok dolar ne „siđe sa trona" svetske rezervne valute, svetska privreda će periodično ulaziti u krize i lomove, bez obzira da li će se po spoljhoj manifestaciji javljati kao kriza berzi, kriza dolara, ekonomska kriza, finansijska kriza i sl.

Neoliberalni i monetaristički model doživeoje svoj potpuni slom, što je iz temelja poljuljalo sve stubove neoliberalnog kapitalizma. Kapitalizam nije „idealan i večiti sistem", kako su smatrali mnogi ekonomisti klasičari. Neoliberalizam je „otvorio" nacionalne privrede, učinio ih ranjivim i nezaštićenim za prodor zapadnog kapitala i neviđenu eksploataciju realnih dobara preko virtuelnog kapitala i dolara bez bilo kakve realne osnove ili pokrića. Bezvrednim papirom kupovalo se po svetu sve do čega se dođe, vode se ratovi, vrši astronomsko naoružanje, lome „neposlušne" i nepoćudne države - sveu interesu izmišljene „demokratije" - koja se izvozi u te zemlje. U o snovi j radi se o stvaranju „perifernih privreda i država" u interesu krupnog zapadnog finansijskog kapitala. To je i osnovni smisao Vašingtonskog konsenzusa i „novog svetskog poretka".

Dužnički teret SAD je prosto eksplodirao, čime se ruši i poverenje u dolarr mnogi pribegavaju plasmanu novca u zlato, srebro, dijamante i druge realne vrednosti, koji indirektno preuzimaju ulogu novca. Poplava dolara u borbi protiv ogromne deflacije, koja karakteriše novu finansijsku krizu, u spašavanju najvećeg dela posrnulih i nelikvidnih banaka u „šupljim" i naduvanim bilansima, očito je, vodi urušavanju bankarskog, finansijskog i monetarnog sistema. Konačno, shvatilo se da je gubitak kontrole nad tržištem kapitala neograničena jurnjava za profitom, liberalizacija novčanih tokova i monetarne politike, nekontrolirana ekspanzija bankarskila kredita (posebno hipotekarnih), politika jevtlnog novca (niske kamate) doprinose neregularnim i virulentnim kretanjima u finansijskoj sferi - što redovno vodi u finansijsku krizu i slom finansijskog sistema (traži se povratak poznatog Glas - Stigalovog zakona iz 1933 godine.

Javni dug je povećan sa 5,9 biliona (52% bruto proizvoda) u 2001. godine na 17,4 biliona (107%) u 2018. i na 33 biliona ili 134% bruto domaćeg proizvoda u 2022. godini. Sadašnje učešće od 134% sve teže se servisira. Svake sekunde se dug povećava za 38.000 dolara, a svakog dana 4,1 milijardu dolara. Mnogi autori ukazuju na „užasno stanje nacije". Dugovi već sada iznose 118.000 per capita poreskih obveznika. Sukob republikanaca i demokrata oko usvajanja budžeta za 2023. i povećanje limita duga, mogao je da dovede do raspada svetskog finansijskog sistema i nove još veće krize. Sistem je u pravom kolapsu, jer se dug automatski stalno povećava apsolutno i relativno (u odnosu na bruto proizvod).

Ekonomija SAD se održavala i razvijala na račun sve većih dugova, deficita budžeta i nezdrave privredne strukture. Nezdrav razvoj mora završiti ekonomskim slomom. Ekonomski rast je usporen i gotovo stagnantan, dok će nezaposlenost nezadrživo rasti. Javni dug, vidimo, povećava učešće u bruto proizvodu SAD u 2022. na 134%. SAD prave pustinju u privredi i društvu i to smataju privrednim rastom. To je do sada bila predatorska ekonomija, koja se održavala golom vojnom silom. „SAD je na istoj putanji kao nekada Rimska imperija", što danas svi sagledavaju i u osnovi prognoziraju razvoj događaja. Paralelno s nestajanjem realne privrede i eksplozije finansijskog kapitala, dolazi i do enormne emisije novca bez pokrića. Novčana masa je porasla na 20 biliona u SAD na kraju 2020. godine. U toku kovid - krize mart - decembar 2020. novčana masa je porasla sa 4 biliona na 18,1 biliona, uz novih 1,9 biliona po programu „pomoći" privredi i stanovništvu u vreme krize.

Ogromno, do sada u ekonomiji nezabeleženo socijalno raslojavanje društva dovelo je i do eksplozije nezadovoljstva masa i moralnog nihilizma. Autoritet vlasti je na najnižem nivou, dok prazne reči i obećanja u eri opšte komercijalizacije vode društvenim otvorenim ili prikrivenim sukobima. Tome je podstrek dao i dubok ekonomski pad zbog pandemije korone i visoka nezaposlenost od 40 - 50 miliona. Nastala je stvarna depresija. U tome zdravstveni profitni sistem radi za novac, a ne za zdravlje obolelih. Pandemija je otkrila naciju bez zdravstvene zaštite i sistema. Glad u domaćinstvima se utrostručila u periodu pandemije. Nedovoljna ishranjenost dece u SAD veća je za 14 puta u odnosu na predkrizne periode. Procesi pronadanja nacije i rastrojstvo države ubrzavaju proces propasti američke imperije.

Sve više se postavlja pitanje nužnosti rekonstrukcije društvenog poretka. Zašto? Predstoji potpuni finansijski i ekonomski slom, jer je u kovid - krizi zatvoreno preko 100 hiljada kompanija. Prava katastrofalna ekonomska i socijalna situacija vodi ekonomskon slomu. Po novim istraživanjima čak 61% stanovništva ne može da izdrži ni dve nedelje bez pomoći. Privreda je prezadužena, dok su banke umesto privredi i građanima, dobijeni emisioni novac ili gotovo „poklon" centralne banke odlučivale kome će ga plasirati, a plasirale su ga u kupovine akcija na berzama. Privreda je ostajala u recesiji, stanovništvo prezaduženo i osiromašeno, a berzanski indeksi i cene akcija otišle u rekordne visine. To se pokušava objašnjavati nultom ili čak negativnom kamatom centralnih banaka, a ne stvarnim stanjem u realnoj ekonomiji. Šta se dešava kada se kamatne stope povećavaju? Kada bankarski sistem ulazi u krizu uz stečajeve banaka?

Bankarstvo je javno dobro. U Kini banke su u rukama države tako da je njihova funkcija povezana sa proizvodnjom i realnom ekonomijom, a ne sa čistim spekulacijama i zahvatanjem profita na zelenaškim kamatama. Banke u SAD i EU ne žele da zajme novac realnoj privredi i proizvodnji (investicijama), a to znači stvaranje realnog nacionalnog bogatstva. Bankarski krediti se odliva preko 80% na hipotekarske kredite, a preko njih se vrši prenos vlasništva nad nekretninama. To je stvaranje tzv. „toksičnog tržišta kapitala". Ovaj kapital je postao predatorski i ofanzivan u situaciji kada ne može više da preuzima strane resurse, energente i sl. bez čega teško može da se kao kapital dalje razvija. Ostala su na raspolaganju vojna sredstva i uvođenje sankcija za klasičnu pljačku tuđih resursa.

Siromaštvo masa se drastično povećava, a raslojavanje kroz preraspodelu vodi opasnoj socijalnoj napetosti. Ako 5% najbogatijih drži nacionalno bogatstvo u rukama kao. 58% stanoviiištva - kakvo je to raslojavanje društva. Istovremeno privreda SAD ima sve veći spoljnotrgovinski deficit. Deficit raste sa 127 milijardi dolara iz 2001. godine na 1.550 milijardi u 2010. godini, 1.750 milijardi u 2013. godini, 2.300 milijardi u 2018. godini i 3 biliona u 2020. godini. Spoljnotrgovinski deficit se finansira emisijom dolara i dolarskih hartija od vrdnosti koje kupuju države koje imaju veliki izvoz u SAD (npr. Kina). Time ove države finansiraju deficit SAD i visoku nerealnu potrošnju i standard.

Poslednjih desetak godina izgleda kao da za privredu SAD nema dobrog leka. Ne postoji dijagnostičar koji bi sa uspehom ukazao na mesto gde se dobit javlja, a kada je to tako, onda je jasno da nema i odgovarajuće terapije. Pokazalo se, naime, da restriktivna finansijska politika ne može eliminisati inflaciju, a ekspanzivna finansijska politika ne može dovoljno podstaći investicionu aktivnost. Faza recesije smanjuje se sa fazom stagnacije. Privreda ulazi u fazu depresije iz koje se teško izlazi.

Učešće SAD u bruto proizvodu sveta pada sa gotovo 40% na svega 16%, a u izvozu na oko 10 - 12%. Dolar je učestvovao u deviznim rezervama sveta do 2001. godine sa oko 71% (s tim da evro u rezervama raste, odatle proizilazi i prikriveni sukob EU i SAD, ali i nastojanje SAD da oslabi EU i evrozonu). Danas je učešće dolara u deviznim rezervama stvarno svedeno na svega 35-40% sa tendencijom daljeg snižavanja (u procesu izbegavanja dolara od sve većeg broja država). Prema zvaničnoj statistici (SAD) učešće dolara u deviznim rezervama u svetu kreće se od 55-58%, mada se svakodnevno smanjuje.

Nezaposlenost u 2022. od preko 45 - 50 miliona (zvanično, a nezvanično i daleko veća) ili preko 10 - 15% radno sposobnih, ogroman deficit spoljne trgovine, nestala domaća štednja, ogromni dugovi građana i korporacija koji se ne vraćaju - ugrozili su bankarski sistem, a ovaj berzanski spekulativni kapital. Ekonomski rast, je vrlo spor i trom od 0,8 - 2%, sto je 2-3 puta niže od učešća kamate na javni dug u bruto domaćem proizvodu. Socijalni potresi i raslojavanje su sve veći. Ogromna je preraspodela bogatstva i sve veći broj siromašnih i opustelih gradova. Spekulativni kapital je zadominirao u privredi SAD i svetskoj privredi i finansijama. Bankarskim sistemom u svetu danas praktično upravlja 8.000 ljudi. To su postali stvarni upravljači novca i dirigenti kriza i svetskih finansija.

Kriza i nova geostrateška uloga i moć SAD

Kako se sve to odražava na položaj i geostratešku ulogu SAD u svetu? „SAD su jake u svetu samo toliko koliko su snažne unutra" (Ričard Haspreds, predsednik Saveta za spoljne poslove SAD). Izlazak iz vrlo kompleksne, ne samo finansijske krize, traži ogromne resurse, posebno što je realna ekonomija potpuno zapostavljena i nerazvijena. Učešće realne ekonomije u BDP pada na 20% u tome usluge 80%. To se više ne može ostvariti ogromnom emisijom dolara, kao u periodu 2008 - 2020. od gotovo 24 biliona za spas banaka, berzi, flnansijskih tržišta i izabranih velikih sistema koji „ne smeju propasti, jer su veliki". Sada je kolaps ekonomije i finansija postao izvestan. Do sada je u SAD ubačeno 40 biliona dolara bez pokrića, kao čista novčana pena. Tako je i u EU niz novoodobrenih 1,8 bilion ECB za pomoć privredi i stanovništvu u novoj korona krizi, to ukupno iznosi 12,8 biliona. U ovoj krizi je zatvoreno 100 hiljada kompanija, dok je broj nezaposlenih porastao na oko 50 miliona. Povećao se i broj lica koja koriste ili traže socijalnu pomoć države na oko 70 miliona. Ekonomsko - finansijska situacija je gotovo katastrofalna. Preko pedeset miliona građana prima pomoć i hranu, a svaki drugi neku vrstu socijalne pomoći da bi preživeo u civilizovanim uslovima i plaćao dugove bankama.

Razbuktava se svetski finansijski i informativni rat, a to se razvilo kao snažno sredstvo u globalnim finansijama za „masovno finansijsko uništenje". Upravo su finansije postale novo ubojito oružje, uz „dodatak" ekonomskih sankcija, zamrzavanja sredstava na računima banaka, zabrana bankarskih transakcija, zaplene robe ili novca, ograničenja u plaćanjima i dr. SAD se ne mogu izvući iz živog blata u koga su upale pod dominacijom liberalizma u koji su uvukle ostali svet. Ne zna se kako dalje! To ne znaju ni SAD, li ni Evropsa unija. Znaju samo za „štampanje novca" kao očekivani izlaz iz krize.

Nalazimo se usred globalne ekonomske, finansijske, ali i vrlo kompleksne društvene i političke krize i međunarodnih političkih odnosa i institucija, ali i širenja opasnih ratnih sukoba. Vojnom silom i intervencijama SAD obezbeđuju da se običan papir i obećanje plaćanja zamene za robu u drugim državama. Slučaj je to sa intervencijama širom sveta u državama bogatih naftom i sirovinama (videli smo kolika je uvozna zavisnost domaće proizvodnje i potrošnje od sirovina i energenata). „Sto dublje SAD tone u dugove i što postaje očiglednija prevara s hartijama od vrednosti, to očajnije pokušavaju da svoje ekonomske promašaje nadoknade vojnim uspesima" (Jirgen Elzeser). Ratovi i održavanje baza širom sveta, vojna industrija, brojne intervencije u svetu, ne bi bilo moguće fnansirati bez fiktivnog kapitala i finansijske industrije. Donald Tramp je ponovio reči Džordža Vašingtona od pre 200 godina „Najbolji način za očuvanje mira je priprema za rat".

SAD su masovno koristile ovaj mehanizam za osvajanje svetskog tržišta preko porasta konkurentnosti privrede SAD i pored pada efikasnosti i produktivnosti u odnosu na druge zemlje. Svet je suočen sa fenomenom da svetska privreda zavisi od sudbine i politike dolara, odnosno monetarne politike SAD i uopšte stanja zdravlja američke ekonomije. To je jedan od snažnih argumenata da se dolarski svetski monetarni sistem treba iz osnova reformisati, a dolaru ostaviti samo „nacionalno ruho", čime bi delio sudbinu svih ostalih valuta, najvećeg broja država u svetu. Produbljavanje i produžavanje finansijske krize u SAD dovodi do sve bržeg obrtanja ovog čarobnog kruga „stvaranja" novca bez pokrića i iz ničega, osim sopstvenih potreba. Videli smo da je novčana masa porasla na 20 biliona, a samo u 2020. za 14 biliona, dok bruto proizvod iznosi 22 biliona.

Kada bi velike zemlje proizvođači nafte prestale da obračunavaju naftu u dolarima nastao bi veliki udarac na dolar i poziciju SAD. Državama koje su to pokušale (Irak, Libija, Sirija) oborene su vlade ili sistemi. Upravo je to proces koji je krenuo i brzo se širi u svetskoj ekonomiji. U sledećim godinama očekuje se zaoštravanje svetske finansijske krize. Ovde deluje permanentno četiri grupna destabilizirajuća faktora:

Razvlačenje krize, uz blage tendencije povremenog oporavka (koje se od vlada najavljuju kao „izlazak iz krize"), ali krizna faza traje,

Eksplozija nezaposlenosti i globalna armija nezaposlenih u celom svetu,

Veliki rizik iznenadnog kolapsa penzionih fondova i sistema u celini,

Socijalni potresi u raznim regionima sveta, posebno u zapadnim razvijenim privredama.

Najpre nešto o najvećoj geopolitičkoj sili u svetu - SAD i njenom realnom zdravlju posle 10-12 godina krize. Stagnacija ekonomije, finansijska i budžetska kriza, kriza obrazovanja, zdravstva, smanjena ulaga u I+R, raspadnuta ili dotrajala infrastruktura. Tako od 600 hiljada mostova svaki četvrti je zvanično star neodgovarajući (dotrajao). Mnogi Amerikanci gube veru u budućnost svoje zemlje (pri tome već 15% ne govori engleski). Novi budžet SAD podstiče trku u naoružanju na račun školstva, zdravstva, socijalne politike i životne sredine. SAD, nasuprot tome, sada troše godišnje na vojne rashode preko 880 milijardi dolara, a to je više nego svih 26 sledećih država zajedno. To je 38-40% vojnih rashoda u svetu. Ratovi u Avganistanu i Iraku koštali su preko 3 bilibna dolara. Pri tome je samo u Iraku ubijeno preko jedan milion ljudi, u Avganistanu se i ne zna, u Libiji, Siriji i SRJ isto tako. Samo na kamatu na javni dug godišnje treba izdvojiti preko 500 - 700 milijardi dolara. Uz sve to Tramp je bio najavio izdvajanje velikih sredstava za novi rod vojske - svemirske snage (4,8 biliona). To znači da se godišnje na kamatu na javni dug i vojne rashode mora osigurati gotovo 1,6 biliona dolara. To je kapital koji se praktično uništava u procesu razvoja.

Nasuprot krizi koja lomi kičmu SAD, na drugoj strani izrasta novi ekonomski div u svetskoj privredi - Kina (sa visokim stopama privrednog rasta). Dolar se koristi za finansiranje ogromnih vojnih rashoda, vojne intervenciie u svetu, pokriće budžetskog deficita, izvoz kapitala i ogromnih kupovina realnih dobara po svetu, bez da se odrazi na nacionalnu privredu (SAD). Uspon i zloupotreba dolara doveli su konačno do njegove krize i sloma sistema zasnovanog na njemu.

Zvaničnim podacima Kina je samo pre 10 godina iznosila 14% američke, a već 2016. je dostigla SAD. Indija će po IT sektoru uskoro izbiti na sam vrh. Podsticanje navodnih „demokratskih" pokreta u Rusiji, Kini, Indiji, Brazilu, Venecueli - da se unutar država uruše sistemi, uz dovođenje poslušnih kadrova i. vlada (satelita) - to je već davno razrađena strategija u utušavanju država „protivnika". Takav destruktivni potencijal SAD je oslabio, ali je zbog duboke krize postao vrlo opasan po svetski mir. Elastičnija, vise „popustljiva , politika, s više „razumevanja" za interese druge strane, što se već oseća na svetskoj sceni u međunarodnim političkim odnosima i kontaktima SAD (posebno u vreme Trampa). Ekonomski fururolozi u CIA i investicionim bankama, smatraju da će Indija, i Kina već u 21. veku dominirati svetskom ekonomijom. Kina je već po njima preteći SAD oko 20230. godine, a Indija oko 2050. godine. Kina je već po mnogim parametrima pretekla SAD već u 2020. godini.

Po proizvodnji čelika Kina je najveći proizvođač na planeti. Ona je 2003. potrošila 7% ukupne potrošnje čelika u svetu.Da uporedimo samo visinu bruto proizvoda u ove dve države.

U dužem periodu vremena smanjenje razlike u visini bruto proizvoda to najbolje ilustruju.

Dakle, bruto proizvod Kine je po paritetu kupovnih snaga već prevazišao SAD, mada je per capita i dalje niži zbog velike razlike u broju stanovnika. Kina preuzima funkciju lokomotive razvoja evroazijskog podrušja. To uz Rusiju postaje glavna poluga menjanja svetskih ekonomsko-političkih odnosa u opštem procesu multilateralizma. Nerazvijeni svet nije do sada mogao srušiti tu dolarsku barijeru. Najveći problem je ostao da se svaka slabost dolara i potresi u privredi SAD automatski prenose na svetsku privredu. Svetska privreda postaje ranjiva na krize u privredi SAD, koje se automatski prenose preko dolara. Osnovni problem je u tome što je dolar istovremeno i nacionalna i svetska valuta. Ona daje mogućnost SAD da ga zloupotrebljavaju, posebno kada je odvojen od zlata, čime je ukinuta osnova i ograničenje za nekontrolisanu emisiju dolara za sve namene, pa i vojne rashode, ratove i budžetsko deficitarno finansiranje. Više ni Federalni rezervni sistem SAD (centralna banka) nema kontrolu nad masom, razmeštajem u svetu i cirkulacijom dolara, a još manje berzanskim lomovima kojima je u osnovi dolar.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane