Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Rat u Hrvatskoj iz pera obaveštajca (15)

Svi su u pravu, osim Srba…

Obaveštajac bivše JNA objavio je knjigu ''Iz dnevnika jednog obaveštajca'', koja je potom, po tvrdnjama Kupindoa povučena iz prodaje. Objavljujemo delove iz ovog dnevnika, bez navođenja imena autora. Knjigu feljtoniziramo, da se mlađi naraštaji podsete kako je bilo. I da se više ne ponovi

Piše: ''Nestor''

Meni je to bilo jasno još krajem februara kada je komanda OG-3 odlučila da uhapsi Predraga Baklajića i grupu lica koja se tog časa sa njim zatekla. Čitavo hapšenje, razoružavanje i zatvaranje je pretvoreno u farsu i u krajnjem, potpuno diskreditovalo nalogodavca i izvršioce, jer su isti dan morali uhapšene osloboditi bez mogućnosti da se protiv njih pokrene bilo kakav postupak. Takve scene su se ponavljale tokom rata, ali su najizraženije bile te, 1992. godine, pa ću i sam biti akter jedne takve afere u leto 1992. godine.

Druga polovina aprila meseca 1992. godine prepuna je događaja. Smenjuju se kao na traci, a suština je , da od formiranja vojnih sastava u spomenutim garnizonima neće biti ništa, najveće aktivnosti su vezane za izvlačenje kvalitetnije opreme koja je u vlasništvu JNA, redovno dnevno se smanjuje brojno stanje angažovanih oficira i podoficira od koji jedni odlaze u Srbiju, a drugi prelaze u novoformiranu Armiju BiH sastavljenu isključivo od pripadnika muslimana. Formirana je Herceg Bosna i njene oružane snage-Hrvatsko vijeće odbrane. Male hrvatske enklavice oko Bihaća i Velike Kladuše slede taj primer i uočavamo da vrše pripreme za formiranje jedinice ranga čete, ali da bi bila zvučnija, daće joj ime bojna-bataljon.

Kako po Vensovom planu Krajina nije smela da ima vojsku, ja sam od aprila meseca prešao u Štab TO Korenica, a već su vršene pripreme za formiranje brigade milicije posebne namene, koja je trebala da zameni vojsku. I u tim poslovima bilo je neophodno moje angažovanje, pa sam odjednom u novonastalim okolnostima, postao najstariji i najangažovaniji oficir bezbednosti u Lici. Oni koji su dostavljali podatke hrvatskoj strani i njihovim obaveštajnim službama, opisivali su me i predstavljali kao komandanta bezbednosti u Korenici, odnosno Lici.

Raspoređivanje snaga UNPROFOR-a je već počelo. Korenica je ulazila u sastav sektora Jug čije sedište je bilo u Kninu. Deo od Plitvičkih jezera prema Kordunu je ulazio u sastav sektora Sever, čije sedište je bilo u Topuskom. Niko od nas nije imao potpunu predstavu kako će funkcionisati snage UN. Jedni su mislili da će te snage biti jedini i neprikosnoveni vladari situacije na terenu i da ni mi, ali ni hrvatska strana ne smemo preduzeti bilo kakve akcije, koje bi bile protivne izglasanoj rezoluciji. Ja sam bio u potpunosti rešen da prihvatim takvo tumačenje, ali događaj koji se zbio 03.04.1992. godine me je pokolebao.

Tog dana komandant Zbornog područja HV Osijek - general Karl Gorišek je otpočeo napad na Baranju u okolnostima kada su se na tom prostoru raspoređivale snage UN sektor Istok. Svi smo bili iznenađeni takvim događajem. Pojavila se doza zabrinutosti, da se slično ne desi i na prostoru gde se mi nalazimo. Postupak Gorišeka je opisivan kao postupak nepromišljenosti i samovolje, koji je u krajnjem imao štetu po hrvatsku stranu, koja zadatak nije izvršila, a imala je poginulih i ranjenih. Ono što je posebno brinulo, bila je neadekvatna reakcija međunarodne zajednice, pa je događaj protekao kao običan incident. Nama je to bio signal za uzbunu, jer je bilo realno da se to ponovi i na drugim delovima fronta. Jedan deo političara okupljenih oko Milana Babića je likovao i dokazivao ispravnost svojih stavova da se ne dozvoli dolazak snaga UN i ponovo potencirao pitanje izdaje i predaje Krajine Hrvatskoj.

Tih dana su otpočeli gotovo svakodnevni sukobi u Bosni i Hercegovini. Prestali smo da odlazimo u Bihać. Komanda korpusa gotovo da ne funkcioniše, spremaju se za napuštanje Bihaća i preseljenje u Beograd. Sa vojnog aerodroma Željava dnevno leti više aviona sa opremom i ljudima. Uvedeni su civilni avioni za prevoz putnika, a vojni prevoze isključivo opremu. Mada je aerodrom velikog kapaciteta, da bi se izbegle gužve koristi se i aerodrom na Udbini.

Koristim priliku i 18.04.1992. godine letim sa Željave u Beograd. Odlazim u Upravu da vidim kakav mi je daljnji status i da li prestaje moje angažovanje u Krajini. Dobijam neverovatan odgovor, da je moja nadležna komanda u Sarajevu i da sve kadrovske poslove ona vodi. Naredba koju sam imao glasila je do 18.06.1992. godine i još je rano da se raspitujem oko daljeg angažovanja. Malo je nedostajalo da se uputim u Sarajevo i da tamo najverovatnije završim ovaj rat. U Beogradu sam ostao do 26.04.1992. godine. Svaki dan sam u Generalštabu i redovno se informišem o stanju u Bosni i Hercegovini. Pratim TV program i sve mi je nekako nestvarno i daleko, kao da nisam deo toga i kao da se to dešava nekom drugom. Prema informacijama koje su dolazile, Sarajevo je 21.04.1992. godine potpuno opkoljeno srpskim snagama i sada se radi na izvlačenju komande 5. Vojne oblasti koja je ostala u zgradi na Bistriku. Moj plan da odem tamo je nemoguće realizovati. Borbe se vode u Hercegovini i na mnogim drugim mestima i u svim situacijama svi su u pravu, osim Srba. Jedino su oni krivi za loše stanje, a svaki musliman i hrvat za uvom ili u ruci nosi cvet kojeg nudi poludelim četnicima i srbima koji bezrazložno napadaju na sve što nije srpsko? U Krajinu se vraćam avionom do aerodroma Udbina. Avion neobično dugo leti i umesto 45 minuta on leti 1 sat i 15 minuta. Svi smo mislili da je pilot neki Hrvat i da je sa avionom promenio pravac kretanja i leti na neki od aerodroma u Hrvatskoj. To ne bi bilo čudo, jer su neki preleteli u borbenim letelicama i prešli u HV. Kada smo sleteli na Udbinu našoj sreći nije bilo kraja.

Pokušavam telefonom da dobijem komandu u Sarajevu, ali bezuspešno. Dolazi 02.05.1992. godine i "zelene beretke" - džihad ratnici pod komandom islamskog ekstremiste Ejupa Ganića zauzimaju Dom JNA u Sarajevu. Tog dana je zarobljen Alija Izetbegović i njegova kćer pri povratku iz Lisabona. Njegovo prisustvo je trebala biti garancija za izlazak komande 5. Vojne oblasti iz Sarajeva. Međutim, narednog dana kada je kolona krenula, Ejup Ganić i Stjepan Kljujić izdaju naređenje za napad na kolonu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Vozilo sa Izetbegovićem beži, a njegovi džihad ratnici iskaljuju svoju mržnju i bes nad ljudima u koloni, ubijajući ih, a preživele izlažu poniženju tako što ih potpuno gole sprovode kroz grad do dvorane gde su ih smestili.

I danas ovaj događaj mnogim muslimanskim političkim vođama i ekstremistima služi kao ponos, pa je izreka."Ono čega se pametan stidi, budala se ponosi" jedino objašnjenje takvog ponašanja. Na aerodromu opšta gužva. Ovo više nije organizovano izvlačenje, sve više podseća na bežanje. Odnosi se se i svašta. Pojedinci sa sobom nose i po koje ličko jagnje, tako da se prisete Like kada budu jeli.

U noći 14./15.05.1992. godine čitav prostor Plješivice i šire potresla je eksplozija, koja je delovala kao slabiji zemljotres. U prvi mah nije bilo jasno šta se desilo, a desilo se miniranje podzemnog dela vazduhoplovne baze Željava, najveće vazduhoplovne baze u ovom delu Evrope. Odlaskom poslednjih aviona i ljudstva 15.05.1992. godine i njenim miniranjem bila je potpuno onesposobljena za bilo kakav vazdušni saobraćaj. U ogromnu kasarnu smešten je diverzantski odred, nešto pozadine i zatvor. Deo iznad sela Klokot postaje linija fronta na kojem se naše snage dodiruju sa bojnom HVO koja je u sastavu 5. korpusa Armije BiH. Sada imamo front i sa jedne i sa druge strane. Iz Krajine se može izaći preko Gline, Žirovca na Dvor na Uni i Bosanski Novi, preko Donjeg Lapca na Nebljuse i dalje preko Ripača ka Bosanskom Petrovcu, vrlo lošim putem od Lapca prema Martin Brodu i od Knina preko Strmice na Bosansko Grahovo.

Tog 15.05.1992. godine stojim ispred Doma 6. ličke divizije na Mukinjama. Od starešina uz mene je stariji vodnik Jovica Lončar i građansko lice na službi u JNA Milan Šuput. Uz nas je i glavnina čete vojne policije, njih 92. Vlada grobna tišina niko ništa ne govori, a i da neko nešto kaže u ovom času bilo bi suvišno.

Delimo ono malo cigareta što je preostalo. Gledam danas, a i prethodnih dana, gužvu i žurbu u kojoj se napušta Krajina, kao da se beži iz kraja koji je zahvatila kuga. Gledam i ne mogu da verujem da patriotizam toliko može da oscilira, da ga mnogi koriste u dnevne svrhe i da njim ostvaruju svoje ciljeve sa više ili manje uspeha. U proteklih skoro pola godine u Krajini već sam dosta toga naučio i sada se prisećam spornih situacija između vodećih ljudi SDS u Krajini i vojnog rukovodstva koje je tamo izvršavalo borbene zadatke. Ovi poslednji događaji ukazuju da su čelnici SDS bili u pravu kada su svaku odluku i ponašanje JNA stavljali pod lupu, kada su se protivili pojedinim odlukama, imenima i svemu što je navodno činjeno u interesu srpskog naroda u Krajini. Izjave koje su se mogle čuti, da će Srbi biti prevareni i izigrani temeljile su se na lošem ponašanju celokupne vojne organizacije. Međutim, optuživanje vojske a ne spominjanje političkog rukovodstva još uvek žive Jugoslavije ne bi bila potpuna optužba, jer su jedni i drugi nedorasli trenutnom stanju vodili celokupni srpski narod u veliku propast.

Tvrdnje koje su dolazile do nas, a koje sam imao prilike da čujem više puta tokom rata, da je Krajina servis koji izvršava poslove od posebnog značaja za Srbiju su bile samo laž u nizu laži i obmana kojima smo se držali u neprekidnoj tenziji.

Još sredinom aprila meseca je na Plitvičkim jezerima održan sastanak na kojem je bio prisutan načelnik generalštaba JNA, general Života Panić. Na tom sastanku, koji se nije previše razlikovao od mirnodopskih sastanaka, trebalo se razmotriti pitanje dostignutog stepena organizovanja jedinica i sastava u pograničnom delu sa Bosnom i Hercegovinom. Već na tom sastanku je bilo vidljivo da je Krajina potisnuta u drugi plan, da se ti sastavi formiraju na papiru, a ne u stvarnosti i da od tog neće biti ništa. Bilo je neverovatno gledati i slušati te ljude koji nastupaju u okolnostima kada na teritoriji Bosne postoji nova oružana sila koje sebe naziva Armija Bosne i Hercegovine, kada je formirana Vojska Republike Srpske i Hrvatsko vijeće odbrane, da u svim varijantama JNA na ovim prostorima i kod Srba više ne predstavlja ništa i da spominjanje njenog imena kod ljudi izaziva bes i rezignaciju. Ta prepotentnost i nepriznavanje realnih događaja koji dominiraju vremenom i prostorima kao lajt motiv u drami prostire se od samog početka izbijanja sukoba. Ljudi se menjaju, ali neki gubitnički mentalitet nikako da se promeni.

To tvrdokorno i nepromišljeno ponašanje, ta politika nacionalne isključivosti i nepopustljivosti pokazaće se kao pogrešna politika, koja je dovela do konačnog pada i gubitka Krajine, do smanjenja procenta udela Republike Srpske u podeli teritorije u Bosni i Hercegovini, do raspada Savezne Republike Jugoslavije i konačno do gubitka Kosova i Metohije.

Neprekidno forsiranje i podsticanje ideje o kolektivnom preseljenje trebalo je da prikaže stanje u pojedinim krajevima potpuno nepodnošljivim i na taj način izazvati međunarodnu zajednicu na reakciju. Nedvosmisleno se može tvrditi da je politika Slobodana Miloševića prema Srbima u Hrvatskoj bila pogrešna u svakom pogledu do poslednjeg dana postojanja Krajine, a i posle toga, kada je sa izbeglicama pokušao izmeniti demografsku sliku na Kosovu i Metohiji.

U Krajini ostajemo sami. Odbrana jedva da je povezana. Međunarodne snage pred nas postavljaju različite zadatke koji se odnose na izvlačenje tenkova i teškog naoružanja. Naoružanje treba izvlačiti, a jedinice ga koriste svakodnevno. U širem reonu Dabra do 20.05.1992. godine artiljerija je više puta korištena, ali i kod Gospića i Otočca i Josipdola. Sa neprijateljske strane ima više pokušaja ubacivanja izviđačko divrezantskih grupa što nas sve podstiče na oprez. Postojeći vojni sastavi su već preformirani u bataljone milicije posebne namena i u čitavoj Krajini postoji 6 takvih bataljona punog sastava.

Pored komandi brigada postoje štabovi TO i Glavni štab TO Krajine. I jedni i drugi žele da budu glavni, da se jedni pitaju više od drugih. Još jedan kamen spoticanja i nesporazuma. Ono što smo od početka opominjali, a posebno posle ispada hrvatske vojske prema Baranji, desilo se 21.06.1992. godine na Miljevačkom platou u Dalmaciji.

U prisustvu mirovnih snaga Hrvatska je pokrenula kombinovani napad na Krajinu na Miljevačkom platou, pod izgovorom da međunarodne snage ne obavljaju svoju funkciju i ne vraćaju prognana lica u tzv. "Ružičaste zone" i Hrvatska hoće silom to da sprovede. Međutim, pravi razlog bio je u "pipanju pulsa" međunarodne zajednice i odvagivanje spremnosti za odbranu snaga u Krajini u novonastalim okolnostima. Test Hrvatske strane je u potpunosti uspeo. Akcija nije imala posledice po Hrvatsku, a oružani sastavi Krajine već tada se nisu mogli oduprijeti planskim i osmišljenim akcijama hrvatske vojske. Pod sličnim okolnostima desiće se 1993. godine akcija Maslenica u januaru i akcija Medački džep u septembru. Ni u jednom ni u drugom slučaju Hrvatska nije osuđena, a sve te akcije bili su testovi za konačno oslobađanje teritorije u akcijama "Bljesak" i "Oluja". Već u junu mesecu 1992. godine oseća se velika nestašica svih namirnica. Matrijalni resursi u Krajini su bili gotovo iscrpljeni. Pristizanje pomoći iz Srbije je otežano, a potom potpuno prekinuto, jer su hrvatske i muslimanske snage presekle pravac od Brčkog prema Banja Luci. Crkva čini više od mogućeg, ali sada se nalazimo u potpunom okruženju i jedino što se možemo osloniti na Republiku Srpsku.

Cene dostižu neverovatne iznose i malo ko može platiti, posebno gorivo. Počinje robna razmena za jagnje 20 litara nafte, a za tele duplo. Povećava se broj krađa u jedinicama. Posebno se krade gorivo i sve drugo što se da brzo unovčiti.

Vraćam se iz Knina u Korenicu i zastanem u selu Otrić. U seoskoj kafani nekoliko meštana sela. Raspoloženi su za trgovinu, nude uglavnom rakiju i vino. Prilazi jedan srednjih godina i nudi stado od 100 ovaca. Traži 1500 DM. Tako redom i u nedogled, neimaština i beda i sve na prodaju da bi se iz nje izašlo. Starešine koje su ostale da rade u štabovima TO bile su dužne da rade u civilnoj odeći. Radili smo na dokumentima za stvaranje novih vojnih sastava, nove vojske - Vojske Republike Srpske Krajine.

Rad u uslovima kontrole UN

Potpunu kontrolu kretanja u Krajini UNPROFOR je uspostavio sa danom 02.07.1992. godine. Tog dana oko 14,00 časova iz Vrhovina me je pozvao kapetan Srdić Milorad i saopštio da su zarobili dva lica iz Hrvatske, od kojih je jedan u civilu, a drugi u uniformi pripadnika HV. Tražio je da se lica preuzmu na dalju obradu, jer u Vrhovinama za to nisu postojali uslovi.

U Vrhovine sam krenuo sa dva vozila od kojih je jedno bilo za prevoz lica lišenih slobode, poznatije kao "Marica". Na prelasku između sela Homoljac i Babin Potok, pre skretanja za Plitvički Ljeskovac, uspostavljen je jak punkt UNPROFOR-a iz sastava čehoslovačkog bataljona. Na samom punktu su nas detaljno pregledali, a posebno su tražili dugo naoružanje ili nešto sumljivog sadržaja. Bez većih problema propušteni smo u Vrhovine. U komandi brigade koja je bila u zgradi šumarije Vrhovine rekli su mi da su zarobljena lica u Zalužnici kod crkve i da me tamo čekaju. Na opisanom mestu nailazim na grupu pripadnika jedinice i dvojicu zarobljenika. Braća Uzelac, koji su "pucali" od debljine se "igraju" sa zarobljenim civilom. Igra je vrlo čudna. Stavili ga između sebe, pa ga udaraju svojim velikim stomacima, neprekidno pitajući:"Može li neko, ko jede travu i glođe koru sa drveta, da bude ovako debeo?" Ovaj nesrećni zarobljenik se brani, da on to nije rekao već da su to objavili u nekoj TV emisiji na HRT-u u kojoj je bilo reči, kako narod u Krajini nema šta da jede, da vlada potpuna glad i zarazne bolesti prouzrokovane neurednim životom. Vojnika nisu dirali, štaviše sa njim su zajedno pušili i, onako, kolektivno sa njim pričali o prilikama u Hrvatskoj. Preuzeo sam obojicu zarobljenika i sve što su sa sobom poneli, osim vozila "Lada-samara" koje je jedinica zadržala kao ratni plen. Vozilom je upravljao Predrag Vukušić, civil po osnovu punomoćja koje je dobio od svoje punice, koja je bila vlasnik spomenutog vozila. Mene je posebno impresionirao detalj kod preuzimanja zarobljenika.

Momčilo Uzelac mi je predao njihove lične stvari po spiskovima sačinjenim za svakog ponaosob. Među stvarima koje su pripadale Vukušiću bila je i jedna novčanica od 100 DM, koju niko nije zadržao. To je bio prvi slučaj da se dostave lične stvari zarobljenih lica, a posebno, da se predaju strane novčanice. Do tada je važilo nepisano pravilo, da svako sebi zadrži ono što nađe kod zarobljenika. Bilo je očigledno da se menjamo na bolje, da nam je moral na visini i da se nismo promenili u uslovima neimaštine i bede u kojoj smo živeli. Bio sam radostan i ponosan na čitav događaj ne samo zbog ovog, nego i zbog činjenice da se sa zarobljenicima nije surovo postupalo. Samo da je takvih događaja više kroz koje bi smo mogli pokazivati svoje pravo lice. Na našu žalost bilo je dosta onih koji su svojim postupcima anulirali te primere i nanosili nam štetu sa nesagledivim posledicama.

Povratak u Korenicu bio je dug. Morali smo obići punkt UN , pa smo vozilima otišli do Plitvičkog Ljeskovca, pa preko Crne Rijeke na Uvalicu i potom, vrlo lošim i uzanim putem, do Drakulić Rijeke i Vrela do Korenice u zgradu SUP-a. Na taj način izbegli smo i drugi punkt UN koji je bio postavljen na Prijeboju.

Kako smo se kretali lošim makadamom kroz šumu, malom brzinom savlađivali rupe i kamene izbočine, stigavši na cilj obojica zarobljenika su se potpuno zaneredila. Razlog tome bilo je njihovo ubeđenje, da ih vodimo u neku šumu gde će biti ubijeni.

Posle dovođenja u red kupanjem i presvlačenjem zarobljenike smo razdvojili. Ja sam na razgovor uzeo Predraga Vukušića, a vojnika smo poslali na obradu u Knin. Obojica su se strašno plašili samog imena Knin, plašili su se četnika, njihovih dugih brada i naoštrenih noževa. Iskreno su se čudili da tokom čitavog dana nisu videli ni jednog vojnika koji je ličio na četnika, makar svojom pojavom.

Predrag Vukušić, diplomirani pravnik, zaposlen u ministarstvu za socijalnu skrb Vlade Hrvatske, pripadnik rezervnog sastava MUP-a RH. Nalazio se na službenom putu u Gospiću i sa sobom je doneo čitav kofer dokumenata, koja su govorila u socijalnom stanju stanovnika Like koja se nalazila pod kontrolom Hrvatske.

U početku je odbijao razgovor ne shvatajući da je zarobljen, da je to poseban, specifičan način lišavanja slobode. Bio je veoma ljut što je naseo propagandi čije sadržaje je konzumirao sa TV u aranžmanu HRT, koji su ponavljali kako je HV oslobodila Plitvička Jezera, da u Krajini vlada rasulo i na kraju, da je komunikacija preko Like prohodna za putnički saobraćaj. Dakle, svesno, podstaknut informacijama ovakve prirode, je krećući se iz Gospića u Zagreb, na Čović raskrsnici krenuo put Vrhovina i Plitvičkih jezera i tako zarobljen. Uz put je pokupio vojnika koji je dobio odsustvo iz jedinice ZP Gospić, pa je na taj način bio odgovoran i za njegovo zarobljavanje.

Prvi dan ispitivanja nismo daleko odmakli, jer je bio u šoku, ali i u nadi da će biti pušten jer nije vojnik i nije ništa lošeg napravio. Sve je to stajalo. Da bih ga zaštitio od mogućeg nasilničkog ponašanja pojedinaca koji su vršljali Krajinom, prijavio sam ga u komandi UN bataljona i u kancelariji Crvenog krsta. To sam mu saopštio kao i činjenicu da će ga narednog dana neko od predstavnika Crvenog krsta obići. Kako razgovor nije kretao sa mrtve tačke, saopštio sam mu da ga neću ispitivati, već sam mu dao orjentaciona pitanja i daktilografa kako bi on u obliku pripovedanja dao vlastitu izjavu. Dao sam mu cigarete "Croatia" koje su kod njega izazvale posebno interesovanje, a naročito, kako dolazimo do tih cigareta. Rekao sam mu da nam donose takvi kao on.

U narednih nekoliko dana dao je vrlo opširnu izjavu. Ona nije imala posebnog značaja na sagledavanje vojnih pitanja, više je govorila o stanju u Hrvatskoj, prilikama koje vladaju i problemima koji se javljaju. Sa stanovišta brzog eksploatisanja podataka mogla se iskoristiti, ali Krajina nije imala ništa čime bi mogla to učiniti. Bez vojske, pod međunarodnom kontrolom, bez institucija koje bi mogle propagandno-psihološki da deluju, odsečena od Srbije, Krajina je nemoćno pratila zbivanja kao da se to nje ne tiče. Vukušić je u Krajini, u Kninu proveo narednih 11 i po meseci i ako smo ga više puta stavljali na spiskove za razmenu. Razočaran sudbinom pustio je bradu i tako napustio Krajinu i "četnike".

U to vreme vrše se intenzivne pripreme za proboj Koridora i spajanje sa maticom, kako nas, tako i delova Republike Srpske koja je bila podeljena na dva dela. Na tom centralnom delu Krajine delovale su tri policijske brigade. Ja sam upornim, višednevnim slanjem preseka dnevnog stanja u Lici naveo kolege u Dalmaciji, Kordunu i Baniji da slede taj primer. Tako smo se počeli međusobno dnevno informisati, a na neki način i "uvezivati" u sistem.

Sledeći korak je bio, da se svakog dana u jutro čujemo telefonom, da međusobno vidimo da smo "živi", da se u najkraćim crtama informišemo i eventualno naglasimo neki problem koji se stvorio. Ovu dobru naviku sam poneo iz mirnodopskog vremena kada sam se svako jutro čuo i sa svojim pretpostavljenim i sa svojim potčinjenim. Na taj način smo držali u fokusu težište našeg angažovanja, u svakom trenutku znali gde se ko nalazi i šta radi.Takvo ponašanje nas je zbližavalo.

U Korenici komandant policijske brigade bio je major Miloš Cvjetičanin. Delovao je odvažno i samouvereno u uslovima loše popunjenosti i komande i jedinica na frontu. Meni je jako zamerao što nisam sa njim u komandi brigade ,već se nalazim u štabu TO sa pukovnikom Šuput Milanom i njegovim pomoćnikom Đaković Milanom, potpukovnikom. Međusobno se nisu podnosili, vladala je borba za prevlast. Međusobna netrpeljivost vešto je podsticana od struktura lokalne vlasti, predsednika opštine Mlađe Petrovića i potpredsednika Vlade Krajine Boška Božanića. Božanić je imao izrazito loše odnose sa Šuputom i Đakovićem, neskriveno im je pravio probleme podstičući na rivalitet Cvjetičanina i još neke druge koji su bili uz Miloša.

Jedno vreme sam uspevao da budem i sa jednima i sa drugima, ali takvo ponašanje je stvaralo obostranu sumnju u moje iskrene namere. Sredine nije moglo biti niti je nju neko prihvatao.

Bilo je očigledno da me izbegavaju, da sumnjaju i da traže načina da me dovedu u situaciju potpunog, konkretnog izjašnjavanja. Svakodnevno su se pojavljivale razne priče i izmišljotine koje su išle na adresu ili Šuputa ili Đakovića, a onda i na moju. Ništa novog. Aktuelizirane su priče o izdaji, o našem ostanku u Krajini sa zadatkom da pomognemo Hrvatskoj, da smo komunistički špijini koji vrše progon najzaslužnijih boraca Krajine i koji zbog našeg terora moraju da beže u Srbiju i drugde.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane