Susedi

Primjeri neraskidivog hrvatsko-srpskog mafijaškog bratstva

Fatalni susreti kurvi i politike

U neverovatnom ali istinitom scenariju srpsko-hrvatske "podzemne diplomatije", sve je moguće, pa čak i to da nekadašnji mrzitelji i najokoreliji ratni huškači u Beogradu i Zagrebu, savršeno dobro sarađuju. Još gore od toga, zna se da su i za vreme rata devedesetih odlično sarađivali. Posledice su vidljive na obe strane: obogatila se ta dobro zaštićena, kriminalno-politička elita, a građani ostali opljačkani i prevareni. O tome piše Vjekoslav Škreblin, dopisnik Magazina Tabloid iz Zagreba

Vjekoslav Škreblin (dopisnik iz Zagreb)

Slučaj "Agrokor", Ivice Todorića i njegova kopileta, ministra financija RH Zdravka Marića, otkrivaju i bratske odnose između hrvatskog i srpskog režima. Kako bi osigurali da i taj slučaj ne dođe ikada pred bilo koji sud, režim u izborna povjerenstva postavlja ljude koji će za njih brojiti glasove. Tim načinom isti lopovski mentalitet uvijek ostaje na pozicijama vlasti. Stoga se čini kako je hrvatski režim čvršći i od berlinskog zida, čijim je padom svojedobno otvoren put demokratskih procesa u zemljama istočnog bloka.

Zašto se srbijanski režim zbratimio sa takvim rigidnim režimom, možemo samo nagađati. No, sasvim je sigurno kako i jednu i drugu stranu ne veže pusto bratstvo i jedinstvo već ih veže interes. Bratimljenja dviju strana utvrđivalo se i dokazivalo i za vrijeme rata.

Da li je takva bratija začeta prije rata, nema dokaza toj tezi, ali mnoge indicije govore tome u prilog. Međutim, jasno je i nedvosmisleno, kako je isti soj ljudi stao na čelo Hrvatske, dočim je isti soj ljudi na čelu Srbije...Svi su ti likovi vedrili i oblačili i činili režim zajedničke nam države Jugoslavije. I jedni i drugi otprije su se dobro poznavali, išli u zajedničke škole, tečajeve, akcije i ne vole kad ih netko na to podsjeća (čuo sam skoro i jednu poruku-obavijest koju su mi poslali bliski znanci generala veterana Željka Glasnovića, sadašnjeg saborskog zastupnika: "...prestani javno prozivati generala jer bi mogao nestati, progutati će te mrak...Zar nije bolje da poživiš još koju godinu" i slično tome.

Ratni veteran Željko Glasnović često govori o potrebi lustracije a ja ga prozivam zašto ne počne lustraciju od svojeg ratnog i poratnog kolege, ratnog i poratnog profitera, generala veterana Ivana Čermaka, dokazanog kriminalca kojega štiti hrvatski paradržavni sustav od dohvata ruke zakona...

Stoga, valja upozoriti generala-veterana a sadašnjeg saborskog zastupnika, kako njegov program početka lustriranja pogrešan ako sa lustracija počinje od mene i članova moje obitelji.

O odnosima i strukturi režimskih dužnosnika Republike Hrvatske i njihove lopovske logistike, piše i Elvis Nakić iz Zadra, čiji tekst prenosi portal Istina protiv laži...Sadržaj koji je objavljen lani u mjesecu oktobru, u mnogo čemu koincidira sa dugogodišnjim analizama ovoga autora, o razbojničkom HR režimu...

Mi koji smo svjedoci tog i ovog vremena, mi koji smo stvorili Hrvatsku državu dužni smo pisati i pričati istinu. To smo dužni našim sinovima, kćerima, unucima, a istina je sljedeća: Hrvatska je (početkom devedesetih) imala kadrovski možda i najjaču ekipu (Josip Perković, Zdravko Mustač, Stipe Gabrić, Franjo Gregurić, Josip Manolić, Franjo Tuđman, Vladimir Šeks, Josip Boljkovac, Stipe Mesić, Gojko Šušak...).

Račan je održavao jedno krilo hrvatske politike, SKH s nekoliko, manje-više, nepoznatih udbaša u vrhu stranke, a za preuzimanje vlasti stvorena je jarunska HDZ. Eliminirana je HDZ frakcija na čelu sa Markom Veselicom i na tajnoj Osnivačkoj skupštini u jarunskoj baraci 17. lipnja 1989. konspirativna grupa od 47 udbaša koji su promovirali KOS-ovca Franju Tuđmana za predsjednika HDZ-a.

Slijedila je realizacija prvog dijela plana - preuzimanje vlasti i eliminacija straha od lustracije zbog zločina komunističkih tajnih služba i policije.

U suglasju sa Ivicom Račanom, stvorena je čvrsta interesna zajednica dviju maskiranih komunističkih stranaka, SKH-SDP i HDZ koja traje do danas.

Drugi dio programa u postkomunističkom periodu Hrvatske, bio je izdvajanje elite i osobno bogaćenje. Tuđmanova ideja vodilja da 200 bogatih udbaških obitelji zavlada Hrvatskom, vrlo brzo je ostvarena, ali broj naglo obogaćenih je znatno nadmašen! Udbaši i njihovi sateliti koji jučer nisu imali ni dinar u džepu - preko noći postali su tajkuni. Stvoreni su sramotni privatizacijski zakoni za pljačku resursa.

Agresija Srbije dobro je došla u grabežu svega što je vrijedilo. Procvalo je ratno profiterstvo. Dva najjača kraka hobotnice s Gornjeg grada bila su; šverc nafte i oružja, ali najveći business bio je (i ostao!) kriminal i pljačka u bankama. Izuzete iz zakona o privatizaciji, banke su podijeljene „na crno" između najviših hrvatskih dužnosnika. Dionice su podijeljene nezakonito - "po babu i po stričevima". Danas te banke figuriraju kao strano vlasništvo - ali pravi vlasnici su Hrvati skriveni iza skrbničkih računa', u jednom dahu ispalio je Elvis Nakić.

Oni su toliko prisni i "dobrosusjedski" da se čovijek upita, kako to da su Hrvatska i Srbija bile u ratu?! Za oba režima uopće ne postoje ratne i poratne traume (ti nesretni "sindromi" su rezervirani samo za ubogi puk koji je jedva preživio rat).

Oni međusobno surađuju i djeluju "punom parom". Briga ih za nestale, stradale ljude, opustošene krajeve koji se ni danas u Hrvatskoj nisu revitalizirali. Suradnja između službenog Zagreba i Beograda toliko je bratska da čovjek naprosto ne može povjerovati. Ekscesi se umjetno stvaraju. Pogotovo na povijesno-ideološkoj matrici. Ali, "biznis" i suradnja raste i cvate vođen režimima jedne i druge zemlje.

Primjerice, postoji analiza kako je hrvatski režim minirao nasip nabujale rijeke Save kod mjesta Gunja, kako bi se smanjio dotok vode prema Srbiji. Tim činom umanjena je katastrofa već poplavljene Srbije. Međutim, tim činom je hrvatski režim namjerno poplavio hrvatske kuće i sela poput Gunje! Neupućenima i običnom čovjeku je takav potez naših vlasti nevjerojatan, ali, kako je pisao jedan HR portal u to vrijeme, očito se radilo o sprezi politike i kriminala, pogotovo na području Županje, gdje se godinama na tom području oko voda i šuma događa kriminal. I sam načelnik Gunje, Hrvoje Lucić, bio je pravomoćno osuđen za malverzacije u Hrvatskim šumama. No, SDP ga je opet kandidirao za načelnika. U trokutu Vinkovci - Županja - Spačva i više je nego očita sprega politike i kriminala, zbog čega izvedeni radovi na nasipu i nisu napravljeni kako treba. Gotovo dva mjeseca nakon katastrofalne poplave u Slavoniji, ministar Jakovina napokon je progovorio o razlozima puknuća savskog nasipa. No nakon njegova zamumuljena objašnjenja, jasno je da tek sada ništa nije jasno. Ponovno su, naime, 'nadležne institucije' pronašle način da narodu objasne kako nitko nije kriv za puknuće tek obnovljenog nasipa i ponovno se pravi uzrok katastrofe krije od javnosti!

No, ako je na čelu tadašnje Hrvatske policije bio još notorni kriminalac Ranko Ostojić, sve nemoguće postaje moguće... Tekst Elvisa Nakića ne otkriva nešto drugo. Vrlo bitno. Ne otkriva činjenicu kako srbijanski režim ima argumente kojima vrši svojevrsnu ucijenu bilo kojeg hrvatskog režima. Također se postavlja pitanje, koje u svom sadržaju nudi i odgovor: koji i kakav to režim ima "muda" poplaviti vlastiti teritorij, naselje, kako bi tim činom umanjio susjedima katastrofu?!

Očito je kako ključeve opstanka hrvatskog lopovskog režima drži službeni Beograd. U toj činjenici je razlog uslužničkog ponašanje hrvatskog režima prema službenom Beogradu.

Takvo ponašanje Zagreba prema Beogradu je prekinuto samo za trogodišnje vrijeme vladavine dr. Zorana Đinđića, koji je hrvatski režim razotkrio i javno označio kao hrvatsku državnu mafiju. Nakon njegove likvidacije, svi predstavnici Hrvatskog režima, opet svako malo odlaze u Beograd ili se sastaju sa srbijanskim dužnosnicima.

Kamere to ne bilježe, ali kada se i koji hrvatski dužnosnik susretne sa svojim srbijanskim kolegom, tada dužnosnik ljubi opanke srpskom državniku. Izgleda kako su uoči rata i srpski i hrvatski režim imali i "Plan B"...U svakom je planu hrvatski režim trebao kontrolirati hrvatsku državu, te se znalo da, ako hrvatski narod ne otjera velikosrpsku prijetnju, tada će hrvatski režim po starom dobrom običaju račune polagati Beogradu. U suprotnom, polagaće ih, kao što to danas čini, Briselu.

Međutim, čitateljima valja jednom u skorijoj budućnosti odgovoriti na pitanje: zašto se hrvatski režim i danas, uprkos pobjede nad velikosrpskom idejom, uslužničko-podrepaški i gubitnički odnosi srbijanskom režimu?