Podsetnik

Genocid nad Srbima u Sarajevu 1992 - 1995 (5)

Ubilačke orgije i krici iz podruma

Knjiga Milivoja Ivaniševića i Dragane Gavrilović, "Genocid nad Srbima u Sarajevu 1992 - 1995" ("Institut za istraživanje srpskih stradanja u XX veku", Beograd) je istinito svedočenje o sudbini građana Sarajeva srpske nacionalnosti, koji su u periodu 1992-1995 u 123 koncentraciona logora smrti u Sarajevu, na najsuroviji način mučeni samo zato što su Srbi. U tom periodu, ubijeno je ukupno 7.019 građana srpske nacionalnosti (u celoj BiH, ubijeno je preko 65 hiljada Srba), a te zločine počinile su paravojne muslimanske formacije Alije Izetbegovića. Srpske žene su silovane, mučene i ubijane u specijalnim javnim kućama, gde su držane kao etničke robinje. Ni za to do današnjeg dana niko nije odgovarao. Da ne bi bilo zaboravljeno, Magazin Tabloid u ovom broju objavljuje deo autentičnih svedočanstava o ovom strašnom pogromu.

Milivoje Ivanišević, Dragana Gavrilović

Svedočenje Strahinje Živaka, 60 godina, inženjera

Ko zna koliko je ljudi pobijeno u muslimanskom Istražnom zatvoru u kasarni " Viktor Bubanj". Prebirem svoja sjećanja: ljudi su umirali od udaraca, od gladi, hladnoće, od snajpera, kada su ih vodili na prisilni rad u grad... Navešću neka od imena umrlih, ubijenih i nestalih, koji su bili u ćelijama. Moram duboko uzdahnuti kad ovo nabrajam: Uroš Rakanović, Zoran Odžaković, Mato Ćeranić, Petar Kuzmanović, Radoje Marinković, Slobodan Matović, Savka Damjanović, Mihajlo Radojčić, Nedeljko Živković, Stevo Drakulić, Pero Pikuluć, Vojko Radović, Vojin Vukadin, Stanko Turanjanin, Novica Ničević, Aleksandar Matić, Šiljegović, Stevo Mišević, Čajević, pukovnik Bracanović... Kad neko umre, zamotaju ga u ćebe i bace u hodnik. Čuo sam da su ih bacali u kontejnere. Sa petoga sprata Vojnog zatvora, jedno jutro su naši zarobljenici iznijeli četiri mrtva leša, koja nisu identifikovana. Ostoja Šoja ubijen je snajperom, kada je bio na radu, 19. decembra 1993. Srpski zarobljenici su bili meta muslimanskih snajperista prilikom izlaska na prisilni rad u gradu.

Svedočenje L. M. R. 33, preciznog mehaničara

Treći dan po našem dolasku tj. 09.05.1992. godine u podrum je doveden i Bogdan Pereula direktor Armatoura sa Alipašinog polja koji je bio izložen stalnom fizičkom maltretiranju kao i mi ostali. Za sve ovo vrijeme dobijali smo kao dnevni obrok 4-5 komada keksa i vodu ali neredovno. Desetak dana poslije mog privođenja u podrum je doveden čovjek po imenu Đorđević Miodrag star oko 38 godina koji je rodom iz Foče a bio je nastanjen u Dobrinji, a koji je bio zaposlen u preduzeću "Zora" na poslovima odbrane i zaštite što sam saznao iz razgovora sa njim.

Prema njemu je bio poseban loš tretman od strane Zelenih beretki, čim je došao bio je prebijen i dalje stalno mučen te je on sutradan oko podne uspio da odveže ruke i noge i pokušao je da pobjegne ali su ga beretke uhvatile vezanog vratile u podrum, usput ga nemilosrdno tukući. Iako su nam veći dio vremena bile vezane oči kad se to sve događalo ja nisam imao povez na očima jer su me prethodno natjerali da ja tučem Šehovca, Pereulu i Đorđevića da bi nakon toga rekli da ih nisam dobro tukao i opet prebili i mene. Ovo navodim da bi objasnio kako sam uspio da vidim naredne događaje. Kad su Miodraga vratili u podrum vezanog 3-4 su ga tukli svim raspoloživim sredstvima dok jedan od njih nije uzeo macolu za beton težine oko 5 kg. kojom je minimalno 20 puta udarao u predjelu kičme, nogu dok ovaj nije izgubio svijest nakon čega prestavši da ga tuku vezavši ga u ležećem stavu za željezne konzole koje se nalaze u podrumu. Miodrag je nakon 1 sat došao sebi i tražio vode koju sam mu ja dao. Poslije toga 5-6 Beretki je došlo i tukli Miodraga čizmama dok opet nije izgubio svijest.

Nakon izvjesnog vremena grupa Beretki je došla da nas opet fizički maltretiraju i tuku i dok su nas tukli jedan od njih su prišli Miodragu i rekli da je mrtav dok su ga odnijela četvorica u nepoznatom pravcu. Lice koje je macolom udaralo Miodraga starosti je oko 30 godina visine oko 185 cm, plave kratke kose, rebrasto ošišane, bio je dobro razvijen i imao je čaršijski dijalekat i isto lice nisam prije primjećivao.

Svedočenje R. B., radnika

Osećala se nacionalna netrpeljivost, a to se ispoljavalo sve više i više do aprila meseca 1992. godine, kada je rat počeo. Primetile su se barikade na raskrsnicama u Sarajevu i drugim mjestima, a saobraćaj je skoro prestao da radi, pa sam ja negde početkom maja, ili krajem aprila, pošao da posetim moju bolesnu majku koja je stanovala u naselju Hrasnica, u Sarajevu. Prilikom kretanja prema Hrasnici zaustavljali su me muslimanski policajci i vojnici, tražili dokumentaciju, a potom su me pustili da dođem do Hrasnice. Dolaskom u Hrasnicu zatekao sam bolesnu majku i tu sam se zadržao sve do 5. maja 1992. godine kada sam i uhapšen. Toga dana pošao sam da kupim hleb i pošto hleba u redovnim prodavnicama nije bilo, u jednom trenutku zaustavio se jedan automobil iz koga su izašli muslimanski vojnici i uveli su me u to vozilo. Od tog trenutka pa sve do osvešćenja, kada sam primetio da se nalazim u „Domu kulture" u Hrasnici, ja ne znam šta se dešavalo sa mnom. Saznao sam od Lokvančić Geneta, koji je bio vojnik muslimanske vojske, i još nekog Lopančića, čije ostale podatke ne znam, da sam bio posle hapšenja na FAMOS-ovom stadionu, ispod nekih rešetaka i da sam bio sav krvav. Oni su se čudili kako sam ostao živ i rekli su da su me na stadionu tukli HOS-ovci. Rekli su mi i to da su deca u prolazu mokrila na mene, ali ja to ne znam. Koliko sam zadržan na FAMOS-ovom stadionu ja to ne znam. Znam samo, kada sam se osvestio, da sam se nalazio u prostorijama Doma kulture u Hrasnici, da sam ležao na vojnim nosilima i da sam bio vezan za ista. Po mojoj proceni ja sam se tamo nalazio dva do dva i po meseca.

Muslimanska policija izvodila je pojedine pritvorenike iz te prostorije u hodnik u posebne prostorije, i tamo su tučeni do besvesti tako da su ih obično unosili u prostoriju, u kojoj sam se ja nalazio, u besvesnom stanju i sve krvave, sa modricama i otekle po telu. Od zadobijenih povreda umrlo je oko 12 ljudi, a na mojim rukama umro je Aleksa Stramput iz Sarajevu, naselje Hrasnica, ali ja ne znam tačnu adresu. Ne znam vreme, kao i u ranijim, kog je to datuma bilo. Umro je još jedan Stepanović Gojko, koji je ranije radio u FAMOS-u, ali mu podatke i adresu ja ne znam. Znam da mu supruga radi kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Ilidži, ali ne znam, jer te ljude ranije nisam poznavao.

Svedočenje M. M.

Noću, 18. maja, oko 24 časa, došli su po mene i odveli me u jednu prostoriju u kojoj je boravio Ćelo. Taj Ćelo je bio glavni u zatvoru u jednoj smjeni, a Salčin Ragib u drugoj smjeni. Tu u toj prostoriji sjedi i onaj doktor i kad su me uveli on im kaže: Pogriješili ste, vodite ga u onu prostoriju tamo...

Dvojica čuvara me sprovode do jedne prostorije na istom spratu, a tamo u toj prostoriji čekaju 4 batinatša. Jedan od njih kaže mi: Obori glavu i pričaj... Odmah su počeli krvnički da me tuku i ja se više ničega ne sjećam. Sutradan, kad sam se osvijestio u sobi br. 88, pričali su mi da su me 19. maja oko 1 čas iza ponoći unijela četvorica. Krvario sam na sve strane, izboden sam bajonetom u lijevu stranu, po rukama i u nogu...Rebra cu mi polomili, s obje strane. Zubi polomljeni. Jaučem... Bogu dušu, Bog je neće... Dolazi samo jedan staražar, donosi mi u flaši vode da se umijem. Čak je donio i jednu deku, da me pokrije, jer smo ležali po podu, nije bilo kreveta, a prostorija je bila vlažna, hladna i smrdljiva.

Dovodili su, jednog po jednog, ljude iz Pofalića, koje su držali u Popravnom domu za maloljetne delikvente. Taj objekat su bili pretvorili u zbirni zatvor. Odatle su u Centralni doveli Dragutinović Srpka, Čarkić Dragana, Pikula Peru, Vučka i još neke. Dolazili su isprebijani, svi u krvi, natekli... Doveli su i Šaraba Živka. Muslimani su mu ubili braću Đoku i Rajka.

Slušao sam noću kako naši jauču. Gledao sam kako ujutro izvlače one koji su podlegli od batinanja: metalnom kukom, savijenom na krajevima, a na jednom kraju je zašiljena, zakače ubijenog za vilicu i vuku ga kroz hodnik. Mrtvace su izbacivali u onaj unutrašnji dio dvorišta, gdje su nekadašnji zatvorenici obavljali one zatvoreničke šetnje.

Provirio sam jednom kroz jedno prozorče u hodniku i vidio ogromnu kamaru leševa, na stotine, a Ragib Salčin mi je rekao da ih ima tu nabacanih od Vaskrsa pa sve do 1. juna, kad su ih odvezli kamionima na smetljište. Čuo sam od onih što su išli da ih tovare i istovaraju: da su bili ucrvani i da ću ih na smetljištu samo iskipali, kao drva i zagrnuli buldožderom.

U Centralnom je bio zatvoren i jedan major musliman. Optužili su ga da je špijun. Dovodili su mlade ljude, optužene da su snajperisti. Doveli su ranije početkom juna i jednu retardiranu dvadesetogodišnju djevojku, čak i nju su optužili da je snajperista. Noću su na četvrtom spratu izgonili žene na hodnik. Pun hodnik žena, uglavnom mlađih, ima ih više od 100. Neke su zatvarane i sa djecom. Jauču, vrište... Dolaze njihovi vojnici i maltretiraju ih. Čuo sam kako im govore: "Gledajte kako muslimani prave djecu". Vodili su ih odatle negdje u javnu kuću. Čuo sam jadne noći kako im govore da ih vode tamo. Izvodili su i nas iz soba da ih gledamo u hodniku tako jadne i ponižene. Bilo ih je pola golih ko od majke rođene.

Svedočenje Š.Nj.

Strpali su nas u "Tamić" preduzeća "Hidrogradnja" i povezli u sabirni centar u Elektrotehiičkoj školi u Buća Potoku (ul. Prvomajska). U kamionu su me tukli, psovali četničku majku, prijetili. Ispred škole je bilo oko tridesetak ljudi, svi naoružani. Naredili su da stanemo uza zid i okrenemo se prema njemu. I tu su nas udarali. Podzemnim hodnicima poveli su nas u vlažan podrum. Tamo nikoga nije bilo osim nas. Skinuli su nas do gola i bjesomučno tukli. Prije toga vezali su nam oči, meni mojom potkošuljom. U školi su me držali sutradan do iza podne.

Iza mog dolaska, dva-tri sata, doveli su Milana Ristovića (sin Mije), rođen 1961. godine u Ledićima (Trnovo). Milan je bio moj komšija, radio je u preduzeću "Zrak".

Doveli su Dimšu i Miroslava Odžakovića, Slavka Banića, Miloša Bandića i nekog Ibrahima, kojeg su optužili da je Bandiću namjeravao dostaviti spisak muslimana za likvidaciju. Bandića su optužili da je posjedovao tri radio-stanice i da je sa Briješća brda navodio srpske granate.

Bandaću je bilo 75 do 80 godina. Nije podnio udarce, podlegao je u podrumu nakon svega pola sata. Miroslava Odžakovića su optužili da je posjedovao preko pet hiljada metaka, pitali su gdje mu je sin. Dimšu su pokupili u štali. Slavka Banića su optužili da je djelovao kao snajperista iz Tvornice žice, gdje je imao radnu obavezu. Zikrija iz Trebinjske ulice optužio ga je da mu je htio kidnapovati dvoje male djece. Zikrija je stari lopov i drumski razbojnik, robijaš, od njega se svašta moglo očekivati. Svima su bile vezane oči osim Slavku Skakavcu. U podrumu nije bilo svjetla. Banića su tukli dok nije priznao da je bio snajperista. Jednog po jednog odvodili na treći sprat, u potkrovlje zgrade, na ispitivanje. Gore mi je Alija, čovjek koji me je poznavao, skinuo povez s očiju, da bi mi pokazao spisak na kojem je bilo i moje ime. Svi sa spiska, navodno, smo posjedovali neko oružje.

Isljeđivao me je visok, mršav čovjek, tankog karakterističnog glasa, plav, preko četrdeset godina star, sa oznakom Patriotske lige na crnoj jakni. Tražio je da potvrdim sve što je on pitao. Odbio sam, jer nisam ništa od toga znao. Osim njih dvojice bila su još dvojica ljudi. Tukli su me policijskom palicom i gumenim čekićem. Držali su me petnaestak minuta. Vratili me u podrum.

U podrumu počinje glavna tortura. Gore su me već bili osudili na smrt po četiri osnova: kao organizatora i izvršioca podjele naoružanja Srbima, kao navodioca granata prilikom dejstva artiljerije po Buća Potoku, kao razvodnika straže u naselju, za posjedovanje veće količine oružja. Ništa od toga nije bilo tačno. Već sa vrata tvrdim predmetom (možda željeznom cijevi) razbili su mi glavu tačno na tjemenu. Udarali su dok se nisam onesvijestio. U međuvremenu pustili su Velibora Eleza i Boška Eleza, koji su u naselje javili da su me ubili.

Kada sam se osvijestio, mene i Milana Ristovića poveli su, kako su rekli, nekom Albancu na klanje. Proveli su nas kroz neki hodnik, neko je zagalamio na njih, i opet su nas vratili u podrum. Počeli su nas bockati noževima i posipati benzinom da nas zapale. Tražili su šibicu, govoreći: "Svi će četnici ovako goreti!" Silno su se zabavljali i uživali...

(Kraj)

(Ispravka: u četvrtom nastavku ovog feljtona, u podnaslovu, greškom je napisano da je broj poginulih Srba u ratu u BiH bio oko 65 hiljada. Tačan broj je oko 31 hiljada. Takođe, izostavljeno je ime koautora knjige Dragane Gavrilović. Izvinjavamo se autorima i čitaocima zbog ovog propusta)