Tabloid istražuje
Srpsko-hrvatsko nadgledanje: Život po sistemu
spojenih posuda
Ivo, Stipe i Boris, to su druga dva
Odavno nije nikakva tajna da su srpski i
hrvatski "slučaj", šta god to kome značilo, nekako povezani. Danas postoji veoma širok kanal kojim Hrvati
i Srbi, što javno što subverzivno, švercuju i diskretno razmenjuju
ljude, ideje, kriminal, zakone, namere, čak i čitave pojave i fenomene, i to u
tolikoj meri da se na osnovu tog šverca, ako se ima imalo znanja i duha, mogu u
znatnom obimu predviđati političke, privredne, diplomatske, propagandne i druge
aktivnosti, pa čak i državne i političke besmislice na obe strane
Ivan
Molotok
Sistem-sustav spojenih posuda-sudova, u
raznim oblastima vidljivog, nadzemnog, ali i podzemnog života, funkcioniše
između Srbije i Hrvatske nezavisno od volje njihovih vladarskih elita (ili,
možda, uvek upravo zahvaljujući njima), i to besprekorno. Samo ga treba znati
izbaždariti i čitati. Takav odnos ne postoji ni sa jednom drugom članicom bivše
južnoslavenske federacije, uključujući i ono bivše drugo oko u glavi. Da
bi se ova teza ilustrovala navedimo nekoliko primera različite vrste, sadržaja
i dometa - od banalnih do "istorijskih".
Poznato je, na primer,
da su i jedni i drugi nastojali da se u uzajamnom odmeravanju snaga nametnu
dokazivanjem vlastite starosti, tražeći korene u što je moguće dubljoj
istoriji. Kad su i jedni i drugi otišli preduboko do
karikature, Srbi su se prvi dosetili pa su se etablirali ni manje ni više nego
na - nebu. "Nebeska Srbija" bila je previše za Hrvate pa je
kontrakoncept bilo "ni visoko, ni duboko" nego - daleko. Počeli su da
svoje korene traže ne samo po Evropi nego i po Aziji i čak su ih
"našli" negde na prostranstvima današnjeg Irana. Ispostavilo se,
međutim, da su Srbi, rovareći po svom poreklu, tu već bili i da im se, izgleda,
nije dopalo. Moguće jer su se tamo susreli sa Hrvatima.
Preokret u suštini
pristupa ovoj tematici doneo je pre nekoliko godina (tačnije posle 2000.
godine) budući i donedavni hrvatski ministar prosvete Dragan Primorac (inače po
struci genetičar), koji je iz ove vrste takmičenja izbacio duhovne parametre, a
aktivirao čisto naučne, biološke, genetičke. Rezultati njegovih kompleksnih
genetičkih istraživanja su bili više nego zanimljivi,
pogotovo za Srbe. "Ispostavilo se", naime, da današnja populacija
Hrvata ima najstariji poznati genetički beleg, star 35.000 godina,
najverovatnije iz centralne Azije, što Hrvate čini - najstarijim narodom u
Evropi. Sledeći zaključak je da Hrvate više ne bi trebalo na
tradicionalan način svrstavati u slavenske narode, jer su veoma, veoma slični -
Nemcima (i Laponcima!). U sklopu istraživanja tretirani su narodi koji žive u
Bosni i Hercegovini - Hrvati, Bošnjaci i Srbi - gde se pokazalo da su genetske
razlike između Hrvata i Srba prilično velike, te da su Bošnjaci i Hrvati u tom
kontekstu znatno srodniji.
Srbi su na ovo
kontrirali DNK-genealoškim istraživanjem švajcarskog instituta
"Igenea", koji je na izvestan način potvrdio gornje istraživanje i
"izračunao" da na prostoru bivše Jugoslavije samo Srbi
imaju dominantan slavenski gen (u proseku 30 odsto slovenskog gena, 21 odsto
ilirskog, 18 odsto starogermanskog, a genetičkim precima, u određenom malom
procentu, mogu se smatrati i Kelti, Feničani, Stari Grci i vikinzi). Zanimljivo
je da su, prema ovom istraživanju, Mađari, a ne neki nabeđeni Slaveni,
najslovenskiji narod u našem okruženju.
Posle srpskog
"otkrića" da ni oni gradišćanski Hrvati, o kojima se pored Lužičkih
Srba nekada temeljito učilo u osnovnoj školi, zapravo i nisu Hrvati nego Srbi,
Hrvati dolaze do možda najepohalnijeg saznanja otkad je Cezar uhvatio Bruta
kako mu nešto mulja iza leđa: jedno indijansko pleme u Severnoj Americi su,
zapravo, Hrvati. Saznali su, naime, da su Indijanci plemena Kroatan, koji su
živeli na području Severne Karoline, bili delom hrvatskog porekla. To se naučno
objašnjava činjenicom da su neki hrvatski mornari doživeli brodolom kod Kejp
Haterasa 1498. godine (šest godina posle Kolumba), pa ostaju da žive u
blizini, gde se asimiliraju sa domicilnim indijanskim stanovništvom.
Engleski istraživači su, navodno, 1593. godine pronašli tri rezbarija koji su
imali natpis Kroatan.
Sačuvaj me, Bože!
Pored redovnog
ažuriranja hrvatskog jezika novim rečima sa javnih konkursa (zbog čega su neki
jezički stručnjaci prognozirali da se Srbi i Hrvati za 100 godina više neće
razumeti, što je verovatno netačno, jer će jedni govoriti hrvatsko-engleskim, a
drugi srpsko-engleskim, pa će se ponovo vratiti istom jeziku), pre pet godina
izvršeni su značajni zahvati u pravopisu i gramatici književnog hrvatskog
jezika. Vođena je i javna "stručna" polemika o nekim konkretnim
rečima, pa je "stručna javnost" tražila da Hrvati više ne pišu "neću",
jer je to čist srbizam, nego "ne ću". Uloženo je mnogo
napora da se nacionalno neosveštenim jezikoslovcima dokaže da ova nova
varijanta nije idiotizam (spram srbizma) nego leksički i naučno objašnjivo
rešenje. I taman kad je javnost, posle dugih polemika, preparirana na "ne
ću", doneta je odluka da se piše - "neću". Neke je, međutim,
obradovalo rešenje, ali rastužilo zvanično obrazloženje: U međuvremenu je
ustanovljeno da je Vuk Karadžić pisao "ne ću" , što znači da
bi "ne ću" bilo zapravo veći srbizam od "neću".
Zbog toga se od te varijante gotovo preko noći odustalo.
Iako to ponekad može da
zvuči neverovatno (makar zbog onog Krležinog "Čuvaj me, Bože, srpskog
junaštva u hrvatske kulture!") čini se da Hrvati i nisu toliko kulturno
nadobudni kao što u vlastitoj mitologiji veruju. Primera radi, već godinama,
pogotovo povodom beogradskih sajmova knjiga, hrvatski mediji "znaju da
budu" pretrpani hvalospevima na račun srpskog knjigoljupstva, načitanosti,
opšteg odnosa prema knjizi i globalne "državne skrbi" u ovoj oblasti.
Kad im, primera radi, Miljenko Jergović objašnjava koliko su u odnosu prema
knjizi, izdavaštvu i književnosti uopšte iznad provincijalno zatucanih Hrvata,
koliko je, za razliku od Zagrepčana, knjiga sastavni deo života običnog
Beograđanina, ali i nekih drugih po Srbiji, ovi ne mogu da veruju da im se to
događa i da se Jergović s njima ne sprda. Kada na sajmovima knjiga u Zagrebu
ili u Puli žele da sebi i svojoj državi dočaraju kako su uniženi i kako je
knjiga pala na najniže grane, izražavaju se u jedinicama "beogradski Sajam
knjiga", pa je zagrebački sajam u kulminaciji snage "ni pola
prosečnog beogradskog", a onaj u Puli nije ni "predvorje
beogradskog". Ništa manje karikaturalan nije ni odnos čitalačkih navika
Hrvata i Srba (u korist Srba), što definitivno govori u prilog činjenici da sa
Hrvatima nešto nije u redu. Ovaj kulturološki aspekt ne može da dezavuiše ni
turbofolk kultura, koja Srbe, po Hrvatima, smešta na nivo odmah iznad
zglavkara.
Iz misterioznih razloga,
stvar nije bitno drugačija ni u oblasti masovnog sporta, takoreći - sportske
kulture. Autor ovih redova je u mnogo navrata bio svedok najneverovatnijih
opservacija srpskog sportskog "sustava", i to sa talasa hrvatskih
državnih masovnih medija, u koje niti jedan jedini poznavalac stanja u srpskom
sportu ne bi poverovao ni da ga muče. Tokom nekog košarkaškog "fajnel fora"
u Beogradu, radio-komentator je tako i toliko govorio o fantastičnim uslovima u
kojima žive i treniraju srpski sportisti (radilo se, valjda, o Partizanu), a
naročito o odnosu države prema košarci, da je, za njega, Cibonu na
"beogradskom parketu" bilo tužno i gledati, kad se ima u vidu njen
status u Hrvatskoj. Apsolutno ista stvar, sa nešto jačim epitetima, ponovila se
i povodom nekog visokog vaterpolo turnira, kada je TV komentator govorio o
srpskom sportskom "sustavu" (dakle ne o konkretnom odnosu snaga u
bazenu), kao perfekciji koja sama po sebi i može da rađa isključivo šampione.
Srpska država,
navodno, toliko ulaže u sport da nije nikakvo čudo da ima visoke
rezultate. Spram Hrvatske, u kojoj je pravo čudo da sport zbog nebrige države i
društva uopšte postoji!?
Zavide nam na kriminalnoj politici
Preko plota se gleda i
na druge načine. U ovom trenutku Hrvati imaju na stolovima barem dva pravna
projekta direktno prepisana od komšija Srba.
Sve isto, sa istim
obrazloženjima i propratnom propagandom (uz naziv trgovinski ataše), sada radi i Hrvatska.
Trgovinski atašei,
kaže se u najavi, biće zaposleni putem javnih konkursa, moraće imati najmanje
pet godina iskustva u bavljenju komercijalnim poslovima i dobro poznavati
svetske jezike. "Oni će svojim znanjem i obrazovanjem pridonositi
hrvatskoj izvoznoj orijentaciji, ali i privlačenju stranih ulaganja u Hrvatsku".
Kao da im je Dinkić diktirao.
Giljotina
"hitroreza"
Koliko god je Dinkić
"izvozno" orijentisan, toliko je i uvozno. Tako se njemu pripisuje,
na primer, prepisivanje hrvatskih varijanti "giljotine propisa" i
poreskog broja građana.
Ideji o projektu uklanjanja
iz pravnog sistema nepotrebnih zakona i pravilnika koji opterećuju pre svega
privredu, nazvanom "hitrorez", i hrvatski mediji su se 2006. godine
smejali. Konačni cilj "giljotine" bio je oko 12.000 normativnih akata
nasleđenih iz vremena prethodne države, među kojima barem dve trećine više nije
imalo nikakvu tehničku niti tržišnu vrednost i
predstavljali su balast za pravni sistem, pa bi zbog toga trebalo da budu
izbrisani. Tada se saznalo da među važećim pravnim aktima ima i onih koji
potiču još iz austrougarskog opšteg građanskog zakonika (!?), i da su još na
snazi, na primer, i neke odredbe "Zakona o vanparničnom postupku"
donesenog još
1934. odlukom kralja Aleksandra, za koji je rečeno da su mu "još uvijek
neke odredbe dosta suvremene, ali su neke ipak u neskladu sa
suvremenošću".
Zanimljivo je da pri tom
Hrvatska vlada nije insistirala na pravosudnoj nego na privrednoj motivaciji,
očekujući da ispunjenje plana eliminacije suvišnih ili čak štetnih akata donese
zaradu od čak 400-950 miliona dolara. Otud, valjda, i u srpskoj varijanti
uvoznik ideje Mlađan Dinkić, a ne, na primer, Ministarstvo pravde.
Kada je u jesen 2009.
aktiviran srpski projekat "giljotine propisa" najavljivano je
uklanjanje iz pravosudnog i uopšte sistema propisa oko 200 akata i približno
tolika ušteda u milionima evra. Međutim, do dana današnjeg od tog broja
realizovano je samo manje od trećine, što bi trebalo da znači da je ideja
propala.
Hrvatska
je polovinom
2006. godine, primorana od Evropske unije, u sklopu skrininga
usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s evropskim, i to za poglavlje koje se
odnosi na poreze, a nakon što joj je to od nadležnih finansijskih tela EU
sugerisano kao neizbežno, najavila urgentno uvođenje poreskog broja za svakog
svog građanina. Startovalo se od ideje da poreski broj zapravo bude ne samo
poreski, nego jedinstveni broj koji bi služio kao identifikacija građana i
firmi, dakle ne samo u klasičnom poreskom, nego i u zdravstvenom i penzijskom
sistemu. Zamišljeno
je da pomoću novog poreskog broja državne institucije mogu da identifikuju sve
raspoložive
podatke o nekom građaninu ili preduzeću, uključujući i stanje i promene njegove
pokretne i nepokretne imovine. Tako bi se neuporedivo lakše uočio nesklad između
prijavljenog poreza i stvarne imovine. Dugoročno, njegovo uvođenje trebalo bi
da smanji troškove administriranja. Fizička lica, dakle građani, svoj
jedinstveni poreski broj, koji će biti "jedinstven, neponovljiv,
nepromenjiv i nekazujući", dobijali bi rođenjem, a pravna lica prilikom
registracije. Prema zahtevu EU, jedinstveni poreski broj imao bi 12 cifara i
dva slova, odnosno oznaku države.
Početkom ove godine, pet godina kasnije, takav broj
počeli su da dobijaju građani Srbije, odnosno Poreska uprava je formirala
jedinstveni registar i obavestila građanstvo da će na adrese svih građana koji
su po bilo kom osnovu poreski obveznici pristići lični poreski broj koji će
biti potreban u svakoj budućoj komunikaciji sa poreznicima. Do tada se
komunikacija građana sa poreznicima vršila na bazi jedinstvenog matičnog broja
svakog građanina. Nije poznato koliko je građana dobilo najavljenu informaciju
(!?), ali je činjenica da projekat hteo ne hteo ne sme da ne uspe. Zbog Evrope,
ne zbog nas.
Prepisivali smo pijani
Ministarstvo unutrašnjih
poslova bilo je, sa svoje strane, odgovorno za preuzimanje i prilagođavanje
hrvatskog zakona o bezbednosti saobraćaja. Hrvati su ga doneli 2004. godine, a
mi smo sa selektivnom primenom svog, posle petogodišnjih premišljanja i
odlaganja počeli 1. januara ove godine.
Zanimljivo je da su se
Hrvati podsmevali na račun činjenice da su Srbi svoje prvobitno rešenje o 0,0
promila dozvoljenih maligana u krvi vozača pravdali i prvobitnim hrvatskim
rešenjem.
Hrvati su, međutim,
veoma brzo uvideli da su u mnogim "rešenjima" žestoko
preterali, da pola propisanog ni uz najbolju volju i saradnju i policije i
sudova i učesnika u saobraćaju, u praksi jednostavno - nije izvodivo. Oni su
2007. čak i zvanično proglasili debakl mnogih rešenja iz tog zakona, što se
pogotovo odnosilo na faktor "0,0 promila", koji ne samo da nije
smanjio nego je čak i povećao broj udesa izazvanih alkoholom! Pokazalo se da
nisu bile delotvorne ni visoke novčane kazne i kazneni bodovi. Konačno je
hrvatska policija položila koplja priznavši da je samo 2006. godine broj nesreća
koje su skrivili manje-više pijani vozači za čak 10 posto veći nego 2005, prve
godine primene novog, "europskog", rigoroznog zakona o saobraćaju. U
nekim hrvatskim županijama je broj alkoholisanih vozača za četiri godine
primene člana o prohibiciji porastao za preko 25 posto.
Ni ostala najrigoroznija
rešenja
iz tog zakona nisu prošla bolje. Ili se naprosto nisu primenjivala ili
su se primenjivala selektivno, a komplikovani sistem obuke i obrazovanja ni do
dana današnjeg,
posle šest
godina, još
nije startovao. Ispostavilo se da neka rešenja život jednostavno
nije prihvatio i da su u praksi i takvom okruženju izvan granica realnog, pa
čak i normalnog.
Tako su Hrvati vratili
dozvoljenu alkoholisanost vozača na 0,5 promila.
Mi smo se, međutim,
onoga što smo prepisali držali kao pijan plota. Iako su naši prepisivači zakona
sve to mogli da prate i vide, i iako im je logika hrvatske argumentacije za
ovakvu ili onakvu odluku morala biti bliska, nisu odustajali od ranijih rešenja,
koja su u Srbiji manje primenjiva za onoliko za koliko su "saobraćajne
okolnosti" i putna mreža lošiji nego u Hrvatskoj. A to je mnogo. Tako smo,
solomonskim rešenjem o dozvoljenih 0,3 promila alkohola u krvi postali veći
pape i od samih Hrvata, koji statistički čak i piju više nego Srbi. Nismo dobro
prepisali.
Zviždanje pištaljkom
Nedavno je u Srbiji
aktivirana jedna građanska "institucija" koju smo kao dobru uočili u
komšijskom dvorištu.
Radi se o privatnom sajtu www.pistaljka.rs, na koji anonimno mogu da se
javljaju oni koji su u svojoj sredini uočili primere korupcije i drugih
nelegalnih poslova. Termin "pištaljka" je očigledno inspirisan već
uveliko institucionalizovanim "zviždačima" u Hrvatskoj, koje Vladin
sajt www.antikorupcija.hr definiše kao "zaposlenike, bivše
zaposlenike ili članove organizacije koji prijave nelegalno postupanje
odgovornim osobama ili nadležnim telima državne
vlasti". Prema Vikipediji, "zviždač je
osoba koja javno upozorava na ilegalne aktivnosti (poput korupcije, nedoličnog
ponašanja, kršenja zakona ili zloupotrebe vlasti) moćnih pojedinaca. Uglavnom
se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga, uprkos
riziku za vlastitu karijeru, odlučuju da javno progovore o nezakonitim ili
neetičkim ponašanjima nadređenih osoba".
Iako
i u Hrvatskoj i u Srbiji ima više institucija, agencija i organizacija koje se
u ime i za račun države "bore protiv korupcije", građanski
legitimitet hrvatskog udruženja "Zviždač" i njegovog novog
internet-pandana u Srbiji - www.pistaljka.rs, predstavljaju sasvim drugačiji,
izvorni oblik borbe protiv korupcije, koji je, nažalost, povezan sa stradanjima
i ličnim žrtvama "zviždača" ili onih koji duvaju u pištaljku,
svejedno. O tome govori i huda sudbina većine onih koje čak i hrvatska država
podstiče i animira da budu aktivni "za dobrobit države", ali gotovo
ništa ne čini kad prema njima počnu mere odmazde, čak i od strane te iste
države.
Prvom
hrvatskom "zviždačicom", na primer, smatra se Ankica Lepej, koja je
kao službenica Zagrebačke banke 1998. otkrila kako je Ankica Tuđman oročila
239.000 nemačkih maraka, a njen muž Franjo, slučajno hrvatski predsednik, taj
novac nije naveo u svojoj imovinskoj karti. Vesna Balenović (osnivač i
predsednica udruženja "Zviždač"), kao službenica u Ini ukazala je na
nezakonite radnje u to vreme ključnih ljudi Ine. Obe su podobijale otkaze.
Krešimir Mišić, saobraćajni policajac koji je 2002. zaustavio u vožnji pijanog
zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, takođe je dobio otkaz. Na posao je
vraćen nakon tri godine. Itd. Za prvih nekoliko dana postojanja sajtu
www.pistaljka.rs javilo se gotovo 200 "zviždača".
Boris
i Ivo, Boris i Stipe
Možda je u funkcionalnoj
vezi sa prethodnim i delatnost drugih udruženja, čiji rad tek treba da bude
prepisan. I Tabloid je pisao o slučaju iz 2004. godine, kada je
predsednik hrvatskog Saveza udruženja za zaštitu potrošača (dakle jedne
narodske, građanske organizacije) Ilija Rkman (inače Srbin, bivši major JNA)
optužio multinacionalnu kompaniju Prokter&Gembl da u Hrvatskoj
prodaje deterdžent
ariel automat excell, čiji je kvalitet ispod nivoa onog za
zapadnoevropsko tržište, a uz to je i deklaracija tog proizvoda takva da krši
hrvatske zakone. P&G je odmah tužio Rkmana za klevetu, a suđenje je
završeno tek u februaru ove godine i to, što se može
smatrati presedanom i za ostale zemlje regiona, jer sve imaju isti problem i u
istom su odnosu prema multinacionalkama - oslobađajućom presudom za Rkmana. U
obrazloženju presude rečeno je da je u međuvremenu dokazano da je
"hrvatski ariel" lošiji od evropskog i da
nije sadržavao neke supstance koje su pronađene u evropskoj verziji tog
proizvoda. Sud nije prihvatio ni tvrdnje iz P&G da proizvode
"prilagođavaju potrebama regionalnih tržišta", jer se takvom
formulacijom pravdaju manjkavosti, a potrošači diskriminišu na one prvog i
drugog reda, balkanske i zapadnoevropske. Sudija je ocenio da "potrošači
imaju pravo na kvalitetan proizvod, jednak za sve i za sva tržišta, inače
dolazi do diskriminacije određenih građana i država".
Kakva prilika da se i u
Srbiji tuže svi koji na sličan način terorišu građane.
Konačno, možda
najbolji, a očigledan primer zavirivanja kroz ključaonicu predstavlja izjava
Ive Sanadera, tadašnjeg hrvatskog premijera, od 27.11.2008. godine,
da će se u 2009. "bitka voditi za radna mjesta, a ne za plaće".
Mesecima kasnije ova misao bila je lajtmotiv hrvatskog ekonomskog života.
Zanimljivo je, međutim, da je prvi koji ju je ukrao i uvezao u Srbiju, i to kao
epilog svog ekonomskog i političkog zaključivanja, svega nekoliko dana
kasnije (7.12.2008) bio naš Boris Tadić, koji od tada usta nije zatvarao
izgovarajući rečenicu "U 2009. godini najvažnije će biti sačuvati radna
mesta!". Poslednji put pre toga pomenuo je uopšte radna mesta dve i po
godine ranije, u sasvim devetom kontekstu.
Kad se ima u vidu da je
značajan deo svog današnjeg šarlatanskog ponašanja i petljanja u sve i svašta,
i o čemu nešto zna i o čemu blage veze nema, i kad je umesno i kad je svetski
blam, pokupio od Stipe Mesića, koji takav način komunikacije sa ljudima
patentirao, a jedinog fana imao u Borisu Tadiću, slika o srpsko-hrvatskim
spojenim posudama postaje znatno koloritnija.
Kad su ustanovili da je Vuk Karadžić pisao "ne
ću" , Hrvati su samo zbog toga odustali od ideje da tako pišu
"neću".
Hrvate više ne bi trebalo na tradicionalan način
svrstavati u slavenske narode, jer su veoma, veoma slični - Nemcima (i
Laponcima!).
Hrvatski mediji "znaju da budu" pretrpani
hvalospevima na račun srpskog knjigoljupstva, načitanosti, opšteg odnosa prema
knjizi i globalne "državne skrbi" u ovoj oblasti.
Hrvati su izbacili pa vratili "maligane" u Zakon o
saobraćaju. Mi prepisali, ali nismo hteli ništa da vratimo.