Feljton
Nepoznata istorija okupirane
Srbije: Nezavisna država Hrvatska u Beogradu
Aleksandar Vojinović
Posve neistražena, i prijašnjih
godina s mnogih razloga potpuno zanemarena beogradska epizoda diplomacije NDH
1941 - 1944, bilo stoga što sačuvana arhivska grada nije bila pohranjena ni razvrstana
na jednome mjestu te joj je istom trebalo ući u trag, bilo pak zato što se diplomaciji
NDH odricala svaka važnost, a njeno predstavništvo u Beogradu smatralo pukim uredom
za promidžbu i mrskom "uspomenom" na ratne hrvatsko-srpske odnose,
prožeta je spletom zaprepašćujuće zanimljivih događaja, osebujnim ljudskim
sudbinama i posve nepoznatim ali dalekosežno znakovitim okolnostima.
Recimo: najstrožim
središtem Nedićeva Beograda, danomice prolazi otmjeni osobni automobil (oznake CD
Za 76) diplomatskih predstavnika NDH, a na ulazu nekoliko velebnih zgrada - najprije
tik Narodne skupštine a onda nedaleko od beogradskog kazališta i u prvom susjedstvu
generala Milana Nedića - sve je to vrijeme bio istaknut odgovarajući natpis s
hrvatskim grbom, dopunjen ustaškim znakom!
Jedini incident na koji je autor naišao
prikupljajući gradu o Konmlamom predstavništvu Nezavisne Države Hrvatske u
tri arhiva - jedan u Zagrebu, dva u Beogradu - zbio se u Beogradu i bio sasvim
bezazlen: netko je zataknuo u vrata konzulata istrgnutu stranicu dječjeg časopisa
Smilje s Pavelićevom slikom, nacrtao na njoj "četnički znak" i
našvrljao olovkom "Smrt svakom Hrvatu!" (o čemu je hitno obaviješteno
Ministarstvo vanjskih poslova NDH u Zagrebu
posebnim "tajnim" dopisom od 28. studenoga 1942. uz priloženu
"sliku Poglavnika nađenu na vratima Konzulata" - A-VII, NDH, Kut.
253, f. 2, dok. 15).
Od manje su važnosti, a spominjem
ih tek usput kako bi dočarali beogradsku svakodnevicu, češća javljanja o pjevanju
"skarednih" i u to doba "novokomponiranih" pjesmuljaka po krčmama
i gostionicama protiv Hrvatske i Hrvata, što ga pomno prati osoblje Konzularnog
predstavništva NDH, izvješćujući primjerice "vrlo tajno" 4. srpnja
1942. sljedeće (HDA, MVPNDH):
"...Po raznim
beogradskim javnim lokalima još se uvijek prostački i neukusno govori o Poglavniku
i čak ga se javno vrijeđa. U lokalima gdje svira stalna glazba nuđaju se prostačke
pjevačice gostima, da će im pjevati pjesme protiv Poglavnika i Hrvata. Među tim
pjevačicama imade najviše takovih, koje su prebjegle iz Bosne. Jučer baš u
podne, odnosno 1. srpnja, pjevala se u gostionici u Karađorđevoj ul. br. 1 (na
uglu) ogavna pjesma: ...Paveliću, žalosna ti mati ...
U lokalu je bilo čak i njemačkih vojnika, koji
su sa nerazumijevanjem pratili to pjevanje i čudili se oduševljenju publike. Pjevačice
zarađuju na ovom šlageru po 100 i više dinara, jer je to nešto novoga
i izabranoga.
Subotom i nedjeljom
publika uči tu pjesmu, prateći pjevanje tih pjevačica. Ovo Predstavništvo nije do sada poduzimalo
korake kod gospodina njemačkog poslanika radi ovakovih slučaja, nego je samo podnosilo
izvješće Naslovu. U koliko Naslov traži, da ovo Predstavništvo zamoli na istom mjestu
intervenciju, umoljava se za odredbu u tom pogledu (...). Primjerno opsežna djelatnost
Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu (osobito 1942, u vrijeme kada je na
dužnosti generalnog konzula bio dr. Ante Nikšić), nije nikad posebno obrađivana,
a izvorni akti ove diplomatske ispostave "na najnezgodnijem stranom
terenu" - po ocjeni gen. konzula Nikšića - samo se u dva navrata izričito
navode u sveukupnoj hrvatskoj povijesnoj literaturi (Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I.
dio, str. 148 - o Nedićevu putu u Berlin 1943, isto djelo, II. dio, str. 56 - o
četničkom zborovanju 1944).
Od Zemuna, svačijim
kanalima
U specijaliziranim beogradskim povijesnim
izdanjima pak, u kojima se razmatra ustrojstvo njemačke okupacijske uprave u glavnome
gradu Srbije - ni spomena o prisutnosti diplomatskih predstavnika NDH (mr.
Muharem Kreso, Njemačka okupaciona uprava u Beogradu 1941 - 1944,
str. 78: "...Od diplomatskih i konzularnih predstavništava u toku
okupacije u Beogradu su se nalazili: Mađarsko, Bugarsko, Rumunjsko, Švajcarsko
i Dansko konzularno predstavništvo, Norveški konzulat, te kao najjače Talijansko
diplomatsko predstavništvo. U prvim mjesecima zadržao se Konzulat SAD, a
kasnije je otvoren i Konzulat Višijske francuske vlade").
Jedini srpski autor koji bjelodano potvrđuje
postojanje beogradskog konzulata NDPF - po njemu "od prvih dana
okupacije" - pripisuje mu isključivo ulogu obavještajne točke do koje
svakako dopiru konci terorističkih akcija, prikazujući tako prilike između srbijanske
prijestolnice i hrvatskoga Zemuna kao krajnje zaoštrene i opasne. Međutim,
pronađeno službeno dopisivanje svjedoči sasvim suprotno (Milan Borković,
Milan Nedić, str. 284):
"...U Beogradu je već od prvih dana
okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro
vlade HDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog
pokreta u Srbiji kao i brojnim stanjem Nedićevih oružanih formacija, nego što je zastupao
interese stanovništva hrvatske nacionalnosti koje je boravilo u Srbiji. Kada je
reč o stanovništvu hrvatske nacionalnosti na teritoriji Srbije, treba naglasiti
da je Nedić uvek insistirao da se prema njemu preduzimaju ostre represalije; da
se Hrvati otpuštaju iz upravne i vojne službe; da se proteraju iz Srbije u NDH.
Mnogi su hapšeni, pa im je davana kvalifikacija bilo agenata ustaša ili pripadnika NOP-a.
Mnoga kvislinška dokumenta govore de su često grupe ustaša iz Zemuna prelazile
za Beograd, oblačili se u nemačka odela i pojedine građane srpske nacionalnosti
uništavali ili ih prebacivali na teritoriju NDII-a gde su ih mučili a potom
streljali...".
Posljednja Nedićeva
tvrdnja zvuči odviše nevjerodostojno, upravo fantastično, iako nema nikakve dvojbe
da su se preko Zemuna u hrvatskim rukama protezali razni kanali, vojni i
civilni - njemački, hrvatski, srpski, i možda još nečiji. Krupniji i sitniji
krijumčari snalazili su se kako su znali i umjeli: u Beogradu bi, recimo, osvanule
velike svote kuna, a zlatnici i zlatnina uopće putovala je amo-tamo u nevjerojatnim
količina (najbolje se "poslovalo", kao što ćemo poslije prikazati, s lađarima
i njemačkom vojskom).
Potraga za Titom
Iz tih uskomešanih pograničnih zemunskih dana
poznat je u povijesnoj publicistici samo jedan jedini slučaj zadiranja
zemunskog redarstva u djelokrug beogradske policije (Slavko Odić, Dosije
bez imena, str. 67-68): Saznavši za ovo (tj. da je u beogradski
telefonski imenik unešen neki - Broz Josip), ustaše su hitno tražili
preko Retla, šefa političkog odjeljenja zemunske policije, da provjeri navedene
podatke, radi čega je ovaj i uputio pomenutog čovjeka u beogradsku Centralnu prijavnicu.
Budući da se činovnik,
koji je pošao u Centralnu prijavnicu radi provjere gornjih podataka, predugo
zadržao, od 10 sati prije podne do 16 sati, te pretpostavljajući, da je imao
nekih neprijatnosti, intervenisalo je Retl kod Paranosa.
Saznavši razloge, zbog kojih mu je službenik bio
zadržan, Retl je zamolio Paranosa da ga pusti, rekavši mu, da je on po njegovu
naređenju došao da izvrši provjeru za Josipa Broza, za kojega je iz Zagreba
javljeno da je registrovan kao telefonski pretplatnik grada Beograda, a da je
inače poznati komunist, kojega Zagreb traži.
Paranos je na Retlovu
intervenciju pustio zadržanog civila, a s Retlom je tom prilikom razgovarao o
uzajamnoj suradnji i o izručivanju prebjeglih komunista iz Zemuna u Beograd
odnosno obratno. Mada Retl nije saopštio Paranosu, da se u slučaju Josipa Broza
zapravo radi o Vrhovnom komandantu Narodno-oslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije, poznatom
pod nadimkom Tito, ovaj ipak nije propustio, da se zainteresuje za
osobu, koja je zanimala ustašku policiju, i slao je u dva maha svoje činovnike,
da provjere, ko stanuje u Njeguševoj 11/11, i prikupe podatke o Josipu Brozu,
vlasniku kupoprodajnog poduzeća 'Dunav'.
Naravno, to je bio
uzaludan i promašen posao, jer se za toga Broza nije moglo ustanoviti ništa,
sto bi iole interesovalo Specijalnu policiju. Isti događaj, ali u nešto sažetijem
obliku, spominje Zvonko Ivanković-Vonta u svojoj knjizi Hebrang
(str. 160): Odić navodi više dokaza - da ni 'ustaše dugo vremena nisu bili načisto
ko se krije pod konspirativnim imenom Tito!'
U dokaz tome Odić ističe činjenicu
da je ustaška policija tražila podatke o Josipu Brozu čak - u Nedićevom Beogradu!
Tako je šef Političkog odjela zemunske policije Rudolf Retl poslao svoga agenta
u beogradsku Specijalnu policiju '22. ili 28. 6. 1942,' da provjeri - da li bi
Josip Broz mogao biti istovjetan s Josipom Brozom iz beogradskog telefonskog imenika!
Ustaški agent, nastavlja Odić
- imao je tada velikih problema, postao je beogradskim policajcima sumnjiv, pa
je zadržan, da bi bio pušten tek na intervenciju Retla kod šefa Specijalne
policije Ilije Paranosa.
Prikupljena diplomatska izvješća iz beogradskog Konzularnog
predstavništva NDH (u nekim se izvorima to predstavništvo još naziva konzularnom agencijom", "konzularnim
zastupstvom" i "konzularnom ispostavom") prije svega svjedoče
kako su bez svake osnove pretpostavke o nekakvoj "hermetički"
zatvorenoj granici između tadašnje Hrvatske i Srbije, kao što bi se očekivalo s
obzirom na poznate međusobne odnose i na sve ostalo što su ti odnosi donosili u
danima drugoga svjetskog rata.
Nijedan od tih dokumenata nije nikada nigdje
objavljen (izuzev u okviru moga feljtona u Startu krajem 1990. i
početkom 1991), a gotovo svaki od njih otkriva mnoštvo zakulisnih zbivanja koja također nisu bila do danas nigdje opisana. Velika je šteta što se ne može kontinuirano i dosljedno pratiti izvješćivanje diplomata NDPI, jer je pronađena i istražena arhivska građa necjelovita, pa tako poimanja o vremenu i prilikama
kada su prvi hrvatski diplomati boravili
u glavnom gradu Srbije ostaju nepotpuna.
Neupotrebljivi fond
Zatečena i korištena dokumentacija u
Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Vojnoistorijskog
instituta u Beogradu (u oba ova arhiva autor je prikupljao potrebnu građu početkom jeseni 1990) bila
je izdvojena i pregledno pohranjena, dok je u tzv. Diplomatskom arhivu ondašnjeg Saveznog sekretarijata inozemnih poslova Jugoslavije
u Beogradu (puni služb. naslov: "Centar
za informaciono dokumentacionu delatnost - Grupa za zaštitu i čuvanje spoljno-političkih dokumenata", radi se o istraživanjima u siječnju i veljači 1991) - vladala posvemašnja
zbrka!
U potonjem slučaju
bila je riječ o pravom "rudniku"
dokumenata HDH, kojih se, osim toga, dotična ustanova pošto-poto željela osloboditi, budući da je navedena dokumentacija zapremala - prema pričanju tamo zaposlenih - nekih 500-750 metara arhivskog
prostora.
Sve ono što je bilo doneseno u čitaonicu na uvid, ne samo
da je izgledalo kao da doista potječe iz rudarskog okna
(koliko je bilo prašnjavo i prljavo) već je istovremeno
tako nesustavno odlagano i k tome manjkavo (postoji recimo košuljica spisa, a spisu ni traga!) da je jedino puka sreća mogla pomoći u pronalaženju određenih akata. O žalosnoj sudbini te povijesne građe dovoljno govori sam za sebe interni "Zapisnik o
osnovnoj kvalifikaciji (razvrstavanju i unutrašnjem
razgraničenju) arhivskog fonda
Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske u
Zagrebu (1941-1945) i njegovih
diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu, učinjenog u Diplomatskom arhivu DSIP-a 1962.-1963.
godine". Ovaj zapisnik, koji je inače autor prepisao mimo
znanja rukovoditelja Dipl. arhiva, pošto mu je bilo uskraćeno fotokopiranje, zapravo je službeno izvješće o "Stanju fonda
pre kvalifikacije", a glasi ovako:
Rad na ovom poslu - izvješćuje stanoviti Velimir Srbinović:
"...Započeo sam aprila 1962.
godine, radeći uporedo i na drugim poslovima
završio ga 29. marta 1963. godine.
Fond je zatečen u Diplomatskom arhivu DSIP-a u
trenutku otpočinjanja ovih poslova u potpuno nesređenom stanju koje nije dopuštalo,
ne samo nekakvo istraživanje u njemu, nego se
nije znalo ni šta je u njemu sadržano. Nisu
postojale nikakve spoljne oznake koje bi makar upućivale na hronologiju ako ne i na sadržinu arhivske građe. Takav je slučaj bio i sa administrativnim knjigama i sa arhivskom građom.
Tokom rada konstatovao
sam da je unutar arhivskih jedinica (fascikli) građa bila izmiješana kod pojedinih odelenja i rasuta u razne
godine više odelenja. To je naročito bio slučaj sa arhivom Upravnog i Osobnog
odsjeka (Opći odjel), Ureda ministra,
tajnom, vrlo tajnom arhivom
ministarstva, Novinskim odjelom i donekle Političkim
odjelom i Računovodstvenim odsjekom (Opći odjel),
pa i Konzularno-Gospodarskim odjelom. Osima toga nije bila razgraničena ni arhiva tzv. perioda centralnog delovodstva (izraz
je moj, V. S.) od 23. aprila do 13. oktobra 1941. godine, u koje vreme su sva
akta hila zavođena u jedan delovodni protokol
(počev od 13. oktobra 1941. god. pa
nadalje bile su izvedene 'pismare' po odelenjima), kao i fragmenti arhiva
izvesnih predstavništava NDH na strani, arhive Državnog
tajnika pri MVP, arhive pododseka za šifre itd. Fond je, dakle, bio praktično neupotrebljiv za istraživanje (op. podcrtao A.V).
To što se u popisu ovog
fonda objavljuje unutar arhiva pojedinih
organizacionih jedinica prilično velika količina građe koju nisam razvrstao
unutar odgovarajućeg odelenja (razvrstao sam je po odeljenjima
pod razno) može samo donekle ilustrovati situaciju koliko je fond hio ispreturan
i izmešan. Slučaj sa administrativnim knjigama fonda je sličan. Ni jedna od njih nije nosila oznaku kome odelenju
pripada, pa prema tome i kojoj arhivi ministarstva. Cak mnoge od njih nisu
imale ni oznaku godine, što je slučaj bio gotovo sa svim knjigama osim urudžbenih zapisnika (delovodnih protokola), pa i kod ovih se
godina mogla utvrditi samo iz nekog unutrašnjeg dela. Stoga je putem upoređenja moralo da se izvrši utvrđivanje njihovih pripadnosti i datiranja.
Neke su bile vođene u tabacima, a ovi su bili rasuti i pomešani sa drugima, što je uzelo prilično vremena pri njihovom kompletiranju. Popis (inventar)
knjiga ovog fonda, učinjen je u Diplomatskom
arhivu pre ovog razvrstavanja fonda, nije mogao odgovarati potrebi u potpunosti
baš iz gore navedenih razloga, pa je on načinjen ponovo tokom ovog rada na razvrstavanju arhive
fonda.
U fondu postoje fragmenti
arhiva nekih predstavništava NDH u inostranstvu,
koji su bili rasuti po čitavom fondu
ministarstva. Izvršeno je njihovo izdvajanje u posebne delove fonda. Arhiva
Konzulata NDII u Milanu je količinski najveća (o njenom dopremanju u zemlju vidi akta Upravnog odseka
MVP-a Upr. br. 4986, 5084 i 5352 iz 1944. g.), a bila je pomešana sa arhivom raznih odelenja ministarstva. Najzad, u
fondu su zatečeni fragmenti arhiva koji ne
pripadaju ni vremenski ni matično ovom fondu i oni su
izdvojeni (vidi njihov popis na kraju ovog zapisnika), ali su neki i ostavljeni
u fondu, kao napr. fragmenti Zavoda za unapređenje spoljne trgovine Min.
trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije - Delegata za banovinu Hrvatsku
(vidi deo zapisnika pod VII, VIII koji se odnosi na Konzularno-Gospodarski odjel),
jer imaju veze sa predmetima nastalim u toku postojanja ministarstva...".
Velimir Srbinović s. r.
Arhivska organizacija
fonda
Fond počinje 23. aprila 1941. godine. Do zaključno 12. oktobra iste godine postoji centralna arhiva
ministarstva - sva akta su zavođena u jedan delovodni
protokol. U istom razdoblju posebno je vođena 'tajna arhiva
ministarstva' ... Posebni prilog - prvi: Predstavništva NDH u inostranstvu 1. Poslanstva; Berlin (Nemačka), Bratislava (Slovačka), Budimpešta (Mađarska), Bukurešt (Rumunija), Helsinki
(Finska), Madrid (Španija), Rim, Venecija (Italija), Sofija (Bugarska), Vien
(Beč, Nemačka), Minhen (Nemačka), Milano (Italija), Zara (Zadar,
Italija), Prag (Protektorat - Nemačka), Grac (Nemačka), Fijume (Rijeka, Italija), Ljubljana (Italija), 2.,
3., 4., 5., 6., 7., 8., 9. Gen. konzulat, 10., 11., 12., 13., 14. Konzulat,
15., 16., 17. Konzulamo zastupstvo - Beograd (Srbija), 18. Socijalno predstavništvo
- Marburg (Maribor, Nemačka), 19. Stalno
trgovinsko predstavništvo - Cirih (Švajcarska), 20. Počasni gen. konzulat - Berlin (Nemačka), 21. Počasni gen. konzulat - Lajpcig (Nemačka), 22. Počasni gen. konzulat - Hanover (Nemačka), 23. Počasni gen. konzulat - Bremen (Nemačka), 24. Počasni konzulat - Vien (Beč, Nemačka), 25. Počasni konzulat - Dresden
(Nemačka), 26. Počasni konzulat - Esen (Nemačka), 27. Počasni konzulat - Keln (Nemačka), 28. Počasni konzulat - Barcelona (Španija), 29. Konzularna
agencija - Firenca (Italija).
O autoru
Novinar, reporter i publicista,
Aleksandar Vojinović, rođen je 1936.
godine u Zagrebu. Radio je u "Vjesniku" i "Večernjem
listu", a najbolje godine svoje karijere, proveo je u slavnom magazinu
"Start". Najviše je istraživao Nezavisnu državu Hrvatsku, i među
prvima promovisao ličnost dr. Franje Tuđmana. Dobitnik je više novinarskih
nagrada u Hrvatskoj.