Pogled na Ameriku

Po kojim linijama danas se deli američka imperija

Imperija levičara i pedera

Uoči, tokom i neposredno posle njegove inauguracije vodeći mediji predstavljali su novog američkog predsednika Džoa Bajdena kao pobožnog katolika, koji je zakletvu dao držeći ruku na staroj porodičnoj Bibliji. Svakome ko ima zrno soli u glavi bilo je jasno kako će manifestovati Bajdenovo „katoličanstvo", koje je - kako je, najblaže moguće, rekao nadbiskup iz Kanzasa Džozef Numan - „zavaravajuće i zbunjujuće", jer Bajden, između ostalog podržava namerni abortus, odnosno ubijanje nerođene dece.

piše: Viktor Matić (objavljeno na blogu Večernjeg lista)

Premda levo-liberalna revolucija, koju podrobno opisuje Patrik Bjukenen u svojoj knjizi „Smrt Zapada" (za koju je prikladniji naslov „Smrt Amerike") traje već decenijama, njen krajnji cilj, a to je levičarska kulturna hegemonija, još se nije u potpunosti realizovao i ukorenio u svakoj pori američkog društva. Delovi tog društva, pa i neke savezne države, koje koliko-toliko, održavaju tradicionalne vrednosti, još pružaju otpor. S druge stran, za izvršnu vlast SAD-a s pravom može da se kaže da je, dolaskom Bajdena na čelo, čvrsto u rukama levičarskih elita.

Te elite su, čak i žešće nego u vreme Baraka Huseina Obame i Hilari Klinton, nastavile da šire tekovine levičarsko-liberalne kulturne revolucije izvan američkih granica. Tako je vrlo brzo nakon Bajdenove inauguracije državni sekretar Entoni Blinken naredio da zastave LGBT pokreta budu istaknute na zgradama američkih ambasada širom sveta, a najavio je i da će imenovati specijalnog izaslanika za prava homoseksualnih osoba. Biće zanimljivo videti da li će se LGBT zastava vijoriti na zgradi ambasade SAD-a u savezničkoj Saudijskoj Arabiji, toj autokratskoj petrodolarskoj monarhiji „poznatoj" po „gay-friendly" politikama.

Kako piše francusko-italijanski politikolog Aleksandar del Vale, Saudijska Arabija je jedna od najsnažnijih, aktivnijih i prepredenijih izvoznica salafizma-vehabizma u svetu, a samo bi naivan čovek mogao poverovati da Ameri nemaju pojma o tome i o umešanosti istaknutih Saudijaca u terorističke napade u Njujorku 11. septembra 2001. godine.

Međutim, selektivno „real-političko" podržavanje „ubilačkih režima" je, kako nedavno podseća Glen Grinvald, konstanta američke spoljne politike, pa je samo prividno protivurečno to što levičari poput Obame ili Bajdena podržavaju takav režim kao što je onaj u Saudijskoj Arabiji. Ostaje otvoreno pitanje koliko će trajati američko tetošenje te izvoznice radikalnog islamizma, koji je mnoge „obične" Amerikance, i ne samo njih, koštao života.

Poništavanjem odluke Donalda Trampa, transrodnim osobama ponovo je dopušteno da služe u američkoj vojsci, svojevrsnoj avangardi levičarsko-liberalne revolucije, koja će, valjda, osigurati sprovođenje memoranduma koji nalaže promociju LGBTQI prava diljem sveta (pritom nije jasno da li je u interesu, na prmer, lezbejki da se s njima u sportu slobodno nadmeću muškarci koji glume žene. Možda će ta vojska osiguravati da se širom siromašnog sveta novcem američkih poreskih obveznika ponovo ubijaju nerođena deca?

Iako je, usled razvoja tehnike hidrauličnog frakturiranja, Amerika postala jedan od najvećih svetskih proizvođača nafte, američkoj vladajućoj eliti, ili uticajnijoj frakciji te elite, i dalje je bitna vojna prisutnost na Bliskom istoku kako bi obezbedila da se crno zlato i dalje denominira u američkoj valuti. Naime, ta valuta je jedan od najvažnijih stubova te supersile, a zbog nje se, kako je opisao ekonomista Izver Prased, dobar deo sveta još uvek nalazi u „dolarskoj zamci".

Nije teško shvatiti da je američkoj vladajućoj klasi jasno da bi se povlačenjem s imperijalnog položaja na Bliskom istoku stvorio vakuum koji bi rado popunila komunistička imperija u usponu Kina. Koliko god to u ovom trenutku izgledalo nemoguće, nije teško zamisliti autokratske kineske i saudijske vođe kako uspostavljaju monetarno-vojne sporazume na obostrano zadovoljstvo. S obzirom da to američka vlast sigurno shvata, izvesno je da će se nastaviti prećutni ili otvoreni savez „glavne države", kako je Ameriku nazivao Semjuel Hantington, i njoj bliskih islamista.

Dakle, levičari poput Bajdena i islamisti ruku pod ruku? Američka levičarska imperija često protivureči sama sebi, pa i na primeru istovremenog odnosa prema LGBT populaciji i islamofiliji. Da li je zalaganje dela američke političke elite za ustavne reforme i stvaranje kurdske autonomne zone (de fakto paradržave) na severoistoku Sirije, te istovremeno dobro poznato zalaganje za unitarnu i „građansku" Bosnu i Hercegovinu (dakle, bošnjačku nacionalnu državu) deo tih protivrečnosti ili je tu samo reč o imperijalnoj oholosti koja se drži one stare quod licet loci lovi, non licet bovi? Bilo kako bilo, izgleda da prepredeni kineski totalitaristi i mačo komunisti, koji muslimanske Ujgure kao stoku trpaju u logore, ne žele da budu volovi, pa - milo za drago - levičarski diskurs koriste upravo protiv američke levičarske elite i njenog imperijalizma. O tempora o mores. Ali, bar nije dosadno.

Kulturni rat između leve hegemonije u nastanku i konzervativne zdravorazumske opcije besni u srcu Sjedinjenih Američkih Država. Prema projekcijama, SAD bi do sredine ovog stoleća trebalo da ostanu u grupi pet najmnogoljudnijih zemalja sveta. Imigracija je jedan od razloga zbog kojih će SAD zadržati taj status.

Postoji ilegalno i legalno useljavanje. Američki levičari se decenijama suprotstavljaju nezakonitom i masovnom useljavanju. No, poslednjig godina se, kako to objašnjava popularni voditelj Foks Njuza Taker Karlson, njen stav radikalno promenio. Zaokret je izazvan time što imigrant, bar u početku, većinski glasaju za levu opciju, odnosno Demokratsku stranku. Američka radnička klasa je, takvim razvojem stvari, izvukla deblji kraj, pa i ne čudi da se poslednjih godina sve više okreće desnim opcijama.

Pored toga, kako primećuje američki istoričar Viktor Dejvis Henson, Demokratsku stranku podržavaju vrlo bogati i vrlo siromašni. Mnoge je iznenadila velika podrška latinoameričkih glasača Donaldu Trampu na predsedničkim izborima prošlog novembra, i to uprkos njegovim oštrim stavovima prema ilegalnom i masovnom useljavanju.

Neki smatraju da je prebacivanje Trampovog fokusa s nezakonite imigracije na nerede koje je širom Amerike izazivao BLM pokret doprineo tom razvoju, no na populaciju poreklom iz Latinske Amerike ne sme se gledati kao na monolitnu zajednicu s ujednačenim stavovima po svim pitanjima. Nisu svi Latinoamerikanci skloni masovnom i ilegalnom useljavanju iz Meksika i drugih latinoameričkih država. Nisu svi skloni višim porezima, levičarsko-liberalnim stavovima prema abortusu, odnosu pola i „roda", itd. Naravno da nisu svi ni predani katolici, no dolaze iz zemalja koje su većinski katoličke, tako da u ovom demografski propulzivnom delu američkog stanovništva leži potencijalna slamka spasa za Republikansku stranku i, uopšte, američku desnicu.

Pridobijanje tog stanovništva trebalo bi da bude jedan od ključnih zadataka konzervativne ili zdravorazumske opcije u kulturnom ratu u SAD. No, kako ga pridobiti?

Zdrav razum, u kontekstu pitanja kao što je, na primer, odnos pola i „roda" teško da je dovoljan, a možda je upravo Tramp pokazao određene smernice kako pristupiti latinoameričkom glasačkom telu. Veliki broj glasova Amerikanaca latinoameričkog, pa čak i afričkog porekla Tramp je, prema Hensonu, stekao svojom autentičnošću koja nedostaje mnogim uštogljenim i elitističkim levičarima, ali i republikanaca.

Mnogim Trampovim glasačima, naglašava Hanson, nije bilo bitno njegovo veliko materijalno bogatstvo već njegov stav i jednostavan diskurs kojim nisu dominirala rasno-etnička, već klasna pitanja s kojima su se mogli identifikovati. Međutim, osim „populističkih" izjava i garda, nužan je i sistemski rad. Treba poraditi na integraciji i asimilaciji ljudi koji dolaze iz Latinske Amerike i to bez napuštanja stava da je ilegalno ili nekontrolisano masovno useljavanje opasna stvar.

U javnom diskursu, konzervativne opcije u Americi trebalo bi da, s jedne strane, deluju protiv demonizacije asimilacije i integracije useljenika u američko društvo, a, s druge strane, protiv česte demonizacije institucije državne granice. Granice i (samo)ograničenja, pa tako i državne granice, čine civilizovano društvo, kako društvo u jednoj državi, tako i društvo država.

Na kraju, kako delimično implicira Bo Vajnegard, izuzetno je važno da se konzervativni stavovi prema slobodnom tržištu i privatnom vlasništvu usklade s politikama koje su na korist radničke ili srednje klase, a protiv monopolističkih ili oligarhijskih igrača.

Vrlo siromašni i neo-marskisti socijalisti u tom kontekstu često tek korisni idioti etabliranih korporacija koje su protiv slobodnog tržišta, a bez slobodno-tržišne ekonomije srednje klase,naprosto ne mogu da napreduju. Tu poruku je važno preneti useljenicima iz Latinske Amerike jer mnogi od njih dolaze iz država u kojima nema dovoljno slobodnog tržišta, nego vlada klijentelistički kapitalizam. Zato su često laka meta diaboličnog saveza marksista i famoznih mega-korporacija potut Big-Techa.

Po tim linijama danas se deli američka imperija.