https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Prikaz

Povodom zbirke reportaža Grlom u grlo, Beograd 2015. godine

Novo djelo akademika Burovića

Aleksa Muzaka

Nedavno nam je akademik Kaplan Burović stavio u ruke izdanje njegove nove knjige, zbirke reportaža Grlom u grlo, koje - kao obično - razdaje na poklon.

Po broju, ovo je 134 djelo Akademika Burovića, a kao zbirka reportaža - treća je po redu. Dvije prethodne su objavljene na stranim jezicima. Iz njih su prevedene i prenete u ovu neke, dok su sve druge nove i, prethodno, objavljene po organima naše štampe, najviše pet, na sajtu Glas dijaspore, zatim na stanicama lista Tabloid i sajtova Tragovi, BF Reporter, Štajerske novice, Spona i Srpska dijaspora. Svega 16 reportaža, podijeljene u tri grupe: jugoslovenske, jugoslovensko-albanske i albanske reportaže. Neke od ovih reportaža su preštampane i od drugih organa štampe, sigurno zbog njihovog posebnog značaja.

U appendix-u knjige objavljuje se reportaža Lovra Lovrenčića "Akademik Burović i ambasador Pavičević", objavljena svojevremeno na stranicama lista Tabloid i preštampana u njegovom djelu Bumerang titoista, Beograd 2014.

Knjizi je pridodat i dopis Antona Zmajevića "Mitropolit Amfilohije dočekao Akademika Burovića", ranije objavljen u srpskim elektronskim novinama ISTINA, God. II, Br. 77, Beč, 01.X.2006., kao i citati od književnice Biljane Živković, javnog tužioca Gavrila Neševskog, albanologa Aleksandra Antića i istoričara Komnena Bećirovića, odabrani od Alesia Resulbegovića.

Kao moto ove knjige postavljene su riječi nama dobro poznatog književnika Miodraga Lukića: "...Poznajem gospodina Burovića i drago mi je da sam upoznao ovog velikog čovjeka, koga, na žalost, naši mediji zaobilaze, naša Akademija nauka i umjetnosti takođe. Ostavljen je da se sam, kao hrid u sred mora, bori protiv talasa, koji nam odnose kolijevku srpstva. Pokušao sam da mu omogućim štampanje knjige 'Ko su Albanci?', ali - na žalost - nisam u tome uspio. Nikog u Srbiji ne zanimaju istorijske istine, jer oni, koji bi mogli - neće da pomognu, a oni koji ne mogu - uzalud se trude".

Mada je pogođena i sasvim karakteristična, mišljenja smo da bi bolje bilo da je autor postavio tu moto reportaže "...Revolver, šmajser i sanduk sa municijom".

Kako možete vidjeti, tamo piše: "...Lako je pisati reportaže o drugima. Čojstvo je pisati reportaže o sebi i svojima, i to - ovakve".

Kad ih budete pročitali, ako ih već niste pročitali tamo gdje su se po prvi put objavile, sigurni smo da ćete se ubjediti u vjerodostojnost tih riječi, koje su sigurno buknule iz dna duše ovog publiciste, književnika i naučnika, za koga su već i njegovi albanski neprijatelji, javno i preko medija, priznali da je - umjesto zahvalnosti - uvrijeđen do srži njegove plemenite duše.

Sve reportaže, ako nisu autentični doživljaji samog autora, doživljaji su ljudi koje je on lično poznavao, ako mu nisu i bliski, rođaci, pa i braća. I u onim reportažama gdje ne govori o sebi, on je prisutan ne samo kao autor, kao obično svi autori reportaža i svih drugih djela, već i kao neko trećestepeno lice, koje, iako se jedva nazire u pozadini, osjeća se da je prisutan iz reportaže u reportaži i sa stranice na stranici. Posebno gdje je drugostepeno lice. Da ne govorimo o onim reportažama gdje je glavno lice, pa nam je i napisano u prvom licu.

Sve ličnosti ovih reportaža, i one najbeznačajnije, verodostojne su, sa njihovim pravim imenima. I ona za koja nam kaže da su predsjednici republika, predsjednici vlada, ili ministri, ambasadori, generali, isljednici i šefovi UDB-e ili albanskog SIGURIMI-a, bili pozitivne ili negativne. Upravo zato, je tu prisutan i sâm autor, ne samo kao svedok događaja, već i kao ličnost koja garantuje verodostojnost događaja.

Zato, sve što se navodi u ovim reportažama, bez i najmanje sumnje može da se uzme i upotrebi kao dokumenat o vremenu, vladama i ličnostima o kojima je riječ, o režimu, koji se razobličava i snažno demaskira dokumentima, činjenicama i zdravim, sasvim ubjedljivim argumentima.

Reportaže su smještene tamo gdje su se i razvijale, na nacionalnom terenu, u Jugoslaviji, međunarodnom - jugo-albanskom i stanom, u Albaniji. U njima se govori ne samo o domaćim ličnostima, Jugoslovenima, već i o stranim - Albancima. Pozitivne su i negativne i jedne i druge. Podjednako, sa istih pozicija. Kao i u ostalim djelima, Akademik Burović je objektivan, sasvim iskren, besprekorno. Ne drži stranu ni jednih niti drugih, ni po babu ni po stričevima. On nemilosrdno udara i po svojoj rođenoj braći, demonstrirajući ovako svoju doslednu i svestranu disidenciju, koju su počeli da mu priznaju i istaknute ličnosti, eks-ministri onih vlada, koje ga dan-danas drže po crnim listama i nemilosrdno proganjaju, u ime titoizma ili enverizma, a praveći nam se kao da su uspostavili nekakvu "demokratiju".

Iako je ovaj čovjek pretrpio najgore, i na jednoj i na drugoj strani granice, koja je razdvajala Jugoslaviju od Albanije (jedna mu je negirala nacionalnost i oblila ga u krvi, slomila zube i nogu, a druga ga na živo odrala, slomila preostale zube i krilo, masakrirala mu nedoraslu djecu!), Akademik Burović, kako u životu, tako i na stranicama njegovih reportaža postojano ustraje na pozicije internacionalizma.

Iako su ga oblili svojim ekstremnim nacionalizmom i šovinizmom, rasizmom, on se nikada ni za trenutak nije poljuljao sa svog položaja doslednog internacionaliste.

Srbe i Crnogorce ne razlikuje, ne podvaja, dok Makedonce smatra isto tako za svoju braću. Pa i posle zločina, koje su mu učinili Titoisti Makedonije, on razlikuje njih, Titoiste, od prostog radnog makedonskog naroda. Zato i nastavlja da se bori za makedonski narod kao za svoj, ne razlikujući ga od svoga. Zato su ga Makedonci pozitivno uveli i u svoju enciklopediju, bez obzira što ga makedonske vlasti još uvijek drže u svojim crnim listama.

Isto se ovo desilo sa njim i preko granice, tamo - u Albaniji. Sve Albance ovih reportaža on tretira sa istih pozicija, kao i svoje Srbo-Cnogorce, Makedonce. Iako je ovo očigledno, u procesu mobinga i satanizacije, koje mu čine Enverovci i oni koji se od Enverovaca vuku za nos, ovi nastavljaju da udaraju u svoje bubnjeve o nekakvom šovinizmu Akademika Burovića, jer za njih je antialbanski šovinista svako ko se ne slaže sa njihovom falsifikovanom veliko-albanskom istorijom, ko ne priznaje da su Albanci autohtoni, Iliri, pa i Pelazgi, iza čega se krije kult Envera Hodže, nastojanje da se Enver Hodža ne kritikuje ni za što, dok ga Akademik Burović dokumentima demaskirao kao socijal-fašistu, njega i njegovu kliku, kao crnu bandu najobičnijih kriminalaca, koji nisu poštovali nikakve zakone, nikakva pravila i principe.

Sami su Albanci Kosmeta priznali da su u Albaniji više hapšeni i gore tretirani negoli u Jugoslaviji. Akademik Burović nam to ilustruje svojim reportažama o njima. Bolna je reportaža o kosovskom Albancu, Namiku Ljuci, iz Peći, o njegovim patnjama i stradanjima u Albaniji. Jednu takvu reportažu nijedan Albanac još nije napisao niti će napisati, ne jer nema kreativne snage, talenta, već zato što mu društveno-politička svijest još nije stigla na taj nivo da bi to učinio, da bi tako nešto napisao.

Svojom društveno-političkom sviješću, aktuelno, Akademik Burović je prethodio i prethodi Albancima ne samo kao publicista, već i kao književnik (setite se njegovog romana IZDAJA, koji nema premca u albanskoj književnosti), i kao naučnik, albanolog, i - posebno - kao društveno-politička ličnost, kao borac za slobodu i demokratiju Albanije, koji je još uvijek nedostiživ ne samo od Albanaca, već i od eks-Jugoslovena. Režime istočnih zemalja, koji su nam se busali u prsa za diktaturu proletarijata, za narodnu vlast, za socijalizam, pa i za komunizam, Akademik Burović je demaskirao kao socijal-fašističke režime, koji su uzurpirali narodnu vlast, pretvorili proletersku diktaturu u ličnu diktaturu poglavara partije i, umjesto socijalizma, gradili svoju tvrđavu, Bastilju socijal-fašizma.

Otuda i revolt naroda. Otuda i sve ovo što nam se desi. Niko se protiv dobra ne diže. Nepravda dozlogrdi jednog dana svakome, pa se zato i revoltira, uzbuni i ustaje na noge, traži ono što mu pripada.

Na uzbunu je trubio i trubi naš Akademik Burović od kad se latio pera (setite se njegove disidentne poeme BOJANA!). Otuda napadi na njega od svih staljinista i staljinističkih vlastodržaca prema njemu, na sve strane svijeta, počev od Pariza (Setite se lista L'HUMANITE!), pa do posljednjeg balkanskog gradića i sela.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane