https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Promena(da)

Promena(da)

 

Rusija i Kina ušetale u ekskluzivnost Sjedinjenih Država na Bliskom istoku

 

Neoèekivani obrt za Vašington

 

Klupko politièkih odnosa je sve zamršenije na Bliskom istoku, jer saveznici velikih sila, posebno Amerike, poèinju da shvataju da njihovi usko regionalni interesi ne moraju da budu usklaðeni sa globalnim interesima sile zaštitnice. Posle skoro dve decenije ekskluzivnosti Sjedinjene Države ponovo na ovom prostoru moraju da trpe ruski uticaj, a novitet je i prodor još jednog svetskog igraèa - Kine

 

Marko Vasiæ

dopisnik iz Vašingtona

 

Bliski Istok je region koji poslednjih pola veka stalno izaziva zebnju da bi tu mogao da izbije svetski rat. Nije samo izraelsko-arapski konflikt razlog za ova strahovanje, veæ da je ta oblast bogata naftom i kao takva interesantna velikim silama.

Po povlaèenju kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske, posle Drugog svetskog rata, na Bliski istok prodiru Sjedinjene Amerièke Države èiji najvažniji i najverniji saveznici u regionu postaju Izrael i Saudijska Arabija. Iako je nekadašnji Sovjetski Savez, isto kao i današnja Rusija, imao nafte na pretek, Moskva se na Bliskom istoku angažovala iz strateških razloga - da bi usporila, ako veæ ne može da spreèi amerièko napredovanje.

 

Kreditna bomba

 

U neposrednoj blizini Bliskog istoka, u Sredozemnom moru nalazi se ostrvo Kipar, prirodni nosaè aviona ukotvljen na idealnom mestu izmeðu Male Azije, Bliskog istoka i Severne Afrike. Zbog ovakvog svog položaja je Kipar vekovima bio meta svih osvajaèa koji su dolazili u ovaj region ili iz njega kretali u dalja osvajanja.

Republika Kipar je èlanica Evropske unije i evro-zone, zbog èega je kao bomba odjeknula vest da je od Rusije zatražila hitan kredit od pet milijardi evra. Ruski ministar finansija Anton Siluanov je samo prokomentarisao da je zahtev stigao i da se analizira, dok je predsednik Kipra Dimitris Hristofijas dodao da ne vidi ništa sporno u tome što se njegova zemlja za pomoæ obratila Moskvi, a ne Briselu.

Ništa ni ne bi bilo sporno da nema tihog, ali snažnog konflikta izmeðu SAD i Rusije upravo u regionu Bliskog Istoka. Još od vremena raspada Sovjetskog Saveza Moskva nije bila jaèe prisutna u ovom regionu, i to ne samo vojno i politièki, veæ i ekonomski. Rusija u suštini sledi istu strategiju koju Sjedinjene Države sprovode veæ decenijama.

U Vašingtonu su još u vremenu dekolonizacije shvatili da je privredna saradnja isto toliko znaèajna kao i vojna, jer male državice vezuje za SAD. Istom tom logikom danas nastupa Rusija, koja za razliku od SAD ima dovoljne kolièine svežeg novca, i nema nikakvog interesa da se domogne arapskih naftnih rezervi.

Zbog toga ruska diplomatija tiho, ali odluèno napreduje u regionu, dok su se Amerikanci do guše zaglibili u živom blatu vojnih intervencija u regionu koje vreðaju slobodarska oseæanja arapskog stanovništva. Osim toga, amerièka preka potreba za blisko-istoènom naftom njihove diplomate tera da se otvoreno ponašaju kao nekadašnji kolonijalni guverneri.

Zato Kiparski zahtev da mu Moskva hitno odobri kredit od pet milijardi evra Zapad doživljava kao pljusku po sred lica, jer još šire otvara vrata ruskom uticaju u regionu. Sa druge strane, Kipar nema mnogo izbora, jer do kraja jula mora da pronaðe 1,8 milijardi evra potrebnih za spas Cyprus Popular banke.

 

"Demokratizacija" Severne Afrike

 

Da je Rusija izuzetno zainteresovana za snažno prisustvo  na Bliskom Istoku, pokazuju i dešavanja oko Sirije. Ova arapska republika se granièi sa dva velika amerièka saveznika u regionu: Turskom i Izraelom, ali i sa od amerikanaca okupiranim Irakom, kao i sa hašemitskom kraljevinom Jordan koja decenijama vodi proamerièku politiku. Sirija je, faktièki opkoljena amerièkim saveznicima i satelitima.

Sa druge strane se ova država koju od 1970. vodi porodica Asad (prvo otac Hafez, zatim sin, današnji predsednik Bašar) u politièkom, diplomatskom i vojnom smislu èvrsto oslanja prvo na Sovjetski Savez, a kasnije na Rusiju. Za razliku od voða u Bagdadu (Sadam Husein) i Tripoliju (Moamer Gadafi), vlastodršci u Damasku se nikada nisu kolebali izmeðu Vašingtona i Moskve.

Zbog toga ne èudi da je upravo u sluèaju unutrašnjih sukoba u Siriji Rusija nepokolebljivo stala iza principa nemešanja u unutrašnje probleme, što nije bio sluèaj ni sa jednom drugom zemljom tokom "arapskog proleæa". Odluèno rusko "njet" svim pokušajima Zapada da stvori situaciju u kojoj bi koliko-toliko legitimno mogao da sprovede vojne udare koji bi doveli do smene režima u Damasku, ne samo da je spaslo Asada veæ i duboko uzdrmalo ionako poljuljani kredibilitet Sjedinjenih Država u ovom regionu.

Prva žrtva je bila Turska, posle Izraela najverniji i najvažniji amerièki saveznik u istoènom Mediteranu. Obaranje turskog vojnog aviona od strane sirijskih snaga ne samo da je pokazalo kakao režim u Damasku raspolaže najmodernijim PVO sistemima, veæ i da je odluèan da ih upotrebi. Još je veæi znaèaj ovog dogaðaja èinjenica da je on pameti dozvao turske generale, koji od tada odbijaju da svoje vojnike i pilote žrtvuju za amerièke interese.

Drugi udar Zapadu je došao od do sada najvernijeg saveznika - Izraela. Posle "arapskog proleæa " u svim "demokratizovanim" zemljama Severne Afrike na vlast su došli islamski fundamentalisti, koji predstavljaju direktnu pretnju jevrejskoj državi. Zbog toga se u Jerusalimu sve glasnije pitaju, da li SAD i zapadne sile i dalje delaju u izraelskom interesu.

Skoro pola veka je Sirija predstavljala stabilnu državu sa predvidivom politikom, zbog èega Izrael ne vidi razlog da se režim u Damasku menja, pogotovo jer bi, po dosadašnjim iskustvima, verovatno na vlast došla neka islamistièka struja koja bi snažni vojni potencijal zemlje iskoristila upravo u obraèunu sa Izraelom. Tako se dospelo do paradoksalne situacije da interese dojuèerašnjeg izraelskog protivnika u Vašingtonu brani jevrejski lobi.

Konaèno je i najvažniji amerièki saveznik u arapskom svetu, Saudijska Arabija, poèela da samostalno vodi svoju politiku. Iz dobro obaveštenih vojnih krugova u zapadne medije je procurela vest da pustinjska kraljevina upravo intenzivno pregovara sa Kinom o kupovini raketa srednjeg dometa tipa Dongfeng 21 (NATO oznaka CSS-5) koje po potrebi mogu da nose i nuklearne bojeve glave. Saudijci bi sliène i bolje rakete mogli da kupe i na Zapadu, ali im je to bilo onemoguæeno zbog izraelskog straha da bi one jednog dana mogle da budu okrenute ka jevrejskoj državi.

Klupko politièkih interesa na Bliskom Istoku se sve više umotava i postaje sve zamršenije. Iskustva iz ovog regiona, meðutim, pokazuju koliko je za male države važno da imaju stabilne veze sa nekom od velikih sila. SAD èvrsto stoje iza svog saveznika Izraela, dok Rusija to isto èini sa Sirijom. Da nema ovih savezništava, Izrael bi odavno nestao sa lica zemlje preplavljen arapskim susedima. Isto bi se desilo i sa režimom u Damasku da Rusija nije jasno stavila do znanja da neæe tolerisati nikakvu nelegitimnu vojnu akciju Zapada protiv Sirije.

 

Krv za reizbor

 

Male države, jednostavno, moraju da imaju moæne zaštitnike, ali se oni ne stièu tako što se svakodnevno menja politika. Velike sile imaju imperijalni naèin razmišljanja, a to znaèi da dugo pamte i unapred planiraju. Stalno menjanje kursa malih zemalja dovodi ih u situaciju da ih velike sile ne uzimaju za ozbiljno i da ne vide razlog zbog koga bi se za njih zalagale.

Treba se samo setiti primera Severne Koreje, beznadežno siromašne zemlje Dalekog Istoka, koja je odani Kineski saveznik veæ decenijama. Ni jedna smena režima u Pjong Jangu ne može da proðe, ako se sa tim prethodno ne složi vlast u Pekingu. Zbog ovakve vernosti severno-korejski režim je nagraðen kineskom zaštitom koja mu omoguæuje i da nekažnjeno bombarduje teritoriju Južne Koreje, amerièkog satelita.

Najbolji primer kako prolaze nedosledni vladari malih zemalja je sudbina Moamera Gadafija koji je zarad poboljšanja odnosa sa Vašingtonom okrenuo leða Moskvi, tako da na kraju nije postao amerièki prijatelj, ali je prestao to da bude za Ruse.

Bašar al Asad nije napravio ovu grešku, zbog èega može da raèuna na bezrezervnu podršku Rusije, svog višedecenijskog saveznika. Sigurno je da ovo odlièno razumeju i stratezi u Vašingtonu, kojima imperijalno razmišljanje takoðe nije strano. Da li  æe, ipak, doæi do vojnog obraèuna sa Sirijom zavisi ponajviše od procena Obaminog izbornog štaba da li bi mu u finišu izborne kampanje za drugi mandat u Beloj Kuæi odgovaralo krvoproliæe na Bliskom Istoku.

Pre je slogan bio Krv za naftu, a danas je - Krv za reizbor.

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane