https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dežurna

Vučića će sa vlasti oboriti Vučić!

U srpskoj narodnoj epici postoji stih: „I ti možeš i konj ti može, ali ti Bog ne da." Ovo je po kazivanju nepoznatog umetnika anđeo rekao Stefanu Visokome kada je ovaj proterao Turke preko mora pa bacio buzdovan u vodu i rekao: "Kad ovaj buzdovan izašao na suvo, onda se i Turci vratili amo.", a buzdovan se sam odmah vratio na breg. U jednom delu se ova mudrost može primeniti i na situaciju u kojoj se trenutno nalazi Aleksandar Vučić, ali i mi kao nacija koja se nalazi u poziciji taoca njegovog mafijaškog režima. Naime, puno stvari se namestilo na međunarodnom planu koje su mogle da Srbiju lansiraju kao državu koja bi bila glavni posrednik u pregovorima o miru između Rusije i Ukrajine, ili ispravnije rečeno u pregovorima o novim odnosima između Moskve i Vašingtona. Za takvu ulogu imamo bukvalno sve predispozicije, nismo ni u jednom vojnom niti političkom bloku (NATO, EU, BRIKS...) i Beograd je jedini evropski grad u koji svi svetski državnici mogu da dođu bez bilo kakvih ograničenja. Pri tome, odmah da raščistimo, ovakva pozicija Srbije nije posledica nekakve mudre politike koju vlast vodi, već refleksa koji narod ima i uz pomoć kojeg još uvek odolevamo svakodnevnim nasrtajima i besomučnoj propagandi kojoj smo svi izloženi, zaključuje kolumnista dr ing. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta

Miroslav Parović

Kao politički predator i Vučić je uočio mogućnost da se međunarodno afirmiše, ali ga je u tome osujetio njegov kukavički mentalitet koji mu je nadvladao racio. Prva fatalna greška koju je napravio je ta da nije ostao neutralna strana u sukobu iako je to apsolutno prirodna pozicija. Čak je poruka prema zapadnjacima mogla da bude kako je srpska neutralnost mera teškog kompromisa između stava javnog mnjenja koje je preko osamedest procenata za Rusiju i geopolitičke pozicije zemlje koja je u okruženju NATO.

Međutim kao po običaju vlast je pokušala da političku poziciju neutralnosti održava kroz medije i to kroz vulgaran pristup u kojem su preko Bezbednosno informativne agencije angažovali jedan broj psihički labilnih osoba koje su podelili u dva tabora, jedan rusofilski (značajno veći po broju) i jedan proukrajinski.

Ovi nesrećni ljudi su se u ovih dve i po godine, koliko traje oružani sukob u Ukrajini, razmileli po televizijama koje vlast kontroliše i tamo su iznosili gomile gluposti, ali nikome se nije omaklo da slučajno spomene Vučićevu ulogu već su i rusofili i oni proukrajinski ukazivali na uravnoteženu politiku koju vlast navodno vodi. Istovremeno opet povezano sa Vučićevim karakterom i kleptomanskim manirima koje je nedavno pokazao pred kamerama u manastiru Studenica kada je od čoveka iz pratnje dobio novac da ga stavi na ikonu nakon celivanja, a on umesto da dariva sveca dobijeni novac stavio u svoj džep.

I bukvalno je bilo po onoj narodskoj „leva ruka desni džep" jer je novac od pomoćnika uzeo levom rukom, potom ga prebacio u desnu i stavio u desni džep, da bi pred ikonom nakon celivanja pare potražio u levom džepu gde ih naravno nije bilo i potom je mirno nastavio dalje nakon što je izvršio malu, ali značajnu krađu u jednoj od naših najvećih svetinja.

Uzgred, ono što se pred kamerama desilo u Studenici u potpunosti oslikava mentalni sklop čoveka koji se nažalost nalazi na čelu ove države, pa tako od njega slušamo da je siromašan i da živi u garsonjeri od trideset kvadrata, da mu sin radi u podrumu vina, da se oblači iz fundusa itd. Dok u stvarnosti za život koristi nekoliko državnih vila (Bokaljka i Vila Mir), a na svakom javnom događaju se pojavljuje u novoj odevnoj kombinaciji koja košta po nekoliko hiljada evra. Elem, po istom tom kleptomanskom maniru on je pokušao da poput devedesetih godina iskoristi ratnu tragediju za sticanje lične koristi. Pa je tako ušao u trgovinu i sa Rusijom i sa Zapadom.

Rusima je dao da u Srbiju premeste dobar deo svoje IT industrije, kao i dela ličnog kapitala jednog broja tajkuna bliskih Kremlju. Uz to je omogućio da se u srpskim medijima čuju već spomenute bljuvotine od strane psihički poremećenih osoba koje su kasnije korišćene za onaj najniži stupanj ratne propagande koja se sprovodi u Rusiji, a koja je inače potpuno uobičajena za svako ratno stanje.

Tako da ono što se kod nas priča na nacionalnim frekvencijama u udarnim terminima, Rusi posle puštaju po telegram grupama čiji su administratori nepoznati jer je i njih sramota da objave takve stvari. Sa druge strane, zapadnjacima je dao sve pogone srpske namenske industrije i veliki deo zaliha našeg naoružanja koje se formalno vode na stanju u vojnim magacinima.

Svo to oružje preko posredničkih država već godinama završava kod ukrajinske vojske. Tako da je nedavno u javnost dospeo podatak kako je iz Srbije preko država posrednika u Ukrajinu dopremljeno oružja u vrednosti 800 miliona evra. Po ovom kriterijumu naša zemlja je u odnosu na veličinu i snagu ekonomije dopremila Ukrajincima više oružja negoli većina NATO država.

I konačno je pukla tikva. Rusi su naravno od početka znali šta Vučić radi, ali su iz svog interesa (ali i pod uticajem lobi grupe u Kremlju) ćutali i tolerisali. No, očito se vlast zaračunala i ruska strana je poslala javnu poruku nezadovoljstva. Na taj način je Srbija u potpunosti izgubila svoj najveći geopolitički kapital, a to je neutralnost i mogućnost da se postavi u poziciju međunarodnog posrednika i pregovarača o miru. Videvši ovo, mađarski premijer Viktor Orban je iskoristio priliku i praktično se vinuo u sam špic međunarodne politike time što je napravio turneju Kijev, Moskva, Peking, Vašington u okviru koje je sam sebi praktično dodelio ulogu posrednika i pregovarača. Pri tome, Mađarska je uvela sve sankcije Rusiji i uopšte nemaju tradiciju dobrih odnosa.

Naprotiv, vojne snage nekadašnjeg SSSR su u krvi ugušili pobunu 1956. godine što je u kolektivnoj svesti Mađara događaj koji oni tretiraju slično kao što mi Srbi gledamo na NATO bombradovanje. Međutim, uprkos svemu tome Orbana je Putin prihvatio kao svog najvećeg evropskog saveznika zbog činjenice da ni jedan komad mađarskog oružja nije završio u rukama ukrajinske vojske, te da nijedan Rus nije ubijen mađarskim metkom ili granatom, dok su sa druge strane hiljade Rusa ubijeni srpskim oružjem.

Sličan kukavički mentalitet Vučić ispoljava i u pogledu odnosa sa Amerikom. Dok je bio uveren da Tramp sigurno pobeđuje dao je njegovom zetu zgradu Generalštaba u centru Beograda kako bi time platio naklonost. Međutim, kada se pojavila priča da bi demokrate mogle da zamene kandidata i da umesto otpisanog Džo Bajdena u trku uđe recimo Mišel Obama, Vučić je brže bolje počeo da plaća i demokrate pa je tako gradonačelnik Njujorka javno najavio da će doći na EKSPO2027. Čak je i u intervjuu koji je dao Fajnenšl tajmsu Vučić izjavio kako on nije kao Viktor Orban koji javno i bez rezerve podržava samo Donalda Trampa, već da će sačekati rezultate izbora i da će sarađivati sa onim koji pobedi. Na ovaj način se ponovo na međunarodnom planu pokazao kao krajnje nepouzdan partner.

Uzgred, najveći deo sveta čeka ko će da pobedi u SAD i ne izjašnjava se ko im je favorit već će gledati da sarađuju sa pobednikom. Međutim, za razliku od Vučića ti drugi se drže po strani i ne jure Trampovog zeta ili Obaminu kuvaricu da sa njima prave dilove. Dakle, opet se vraćam na problem njegovog mentalnog sklopa i karaktera koji mu ne dozvoljavaju da uradi bilo šta časno i hrabro.

I konačno. Ovakva situacija nas dovodi u stanje u kojem Vučić postaje sam sebi najveći problem. Niko njemu trenutno ne nanosi toliku političku štetu kao on sam. Još da stvar bude gora po njega, kada je uplašen i svestan da je u problemu, on pokušava da se vadi besomučnim gostovanjima na televiziji računajući da na taj način makar učvršćava poziciju unutar zemlje i da će onda trgovati time.

Međutim, sada mu je i to postalo kontraproduktivno imajući u vidu da mimo njega i njegove volje u javnost dospevaju informacije da mu se klima pozicija u Moskvi, a da sa druge strane u Evropi ne postoji neki pouzdan i jak partner za koga bi se vezao kao što je to nekada radio sa Angelom Merkel koja ga je i sačuvala na vlasti u turbulentnoj 2015. i 2016. Pokušao je sa Makronom, ali se ispostavilo da ovaj nema baš nikakvu snagu i da jedva održava i sebe, a kamoli još da na leđima nosi nekog Vučića.

Shodno svemu ovome, mi koji smo opozicija moramo pokretati teme koje krune podršku režima, a to se najbolje može uraditi kroz stvaranje jedne široke opozicione platforme sposobne da okupi i artikuliše interese one tihe većine građana Srbije.

Kada to budemo uspeli kod Vučića će se javiti još dodatna paranoja i nova doza straha jer je trenutno potpuno relaksiran na domaćem terenu imajući u vidu da opozicija ne postoji, odnosno bolje rečeno najveći deo opozicije radi direktno za njega. Vučića će sa vlasti oboriti Vučić i taj proces je već krenuo, ali da bi se stvari ubrzale mora se ponovo artikulisati narodno nezadovoljstvo i potom se organizovano usmeriti na ulični pritisak na vlast.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane