https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kriminalci iz Vučićevog kartela spas traže u bekstvu, bolesti i zaboravu

U slučaju nečega, ne sećaj se ničega

Kad dođe vreme za privođenje naprednjaka pravdi, svi će zaboraviti na omertu i za zajedničke zločine optužiće Aleksandra Vučića. Još kao radikal, posle pada s vlasti, Vučić je bežao iz Srbije, bežao je u bolest i pozivao se na amneziju kako bi bio amnestiran za ratno huškanje. Sad, kad padne s vlasti, neće imati gde da beži, a najbliži saradnici pokušaće da svoju slobodu otkupe svedočenjem, dokumentima i ostalim dokazima protiv njega.

Predrag Popović

Kako se bliži kraj vladavine zločinačkog udruženja oko Srpske napredne stranke, tako u sve veću paniku upadaju Aleksandar Vučić i pripadnici dvorske svite. Pametniji se već pripremaju za bekstvo iz Srbije, a gluplji i nesposobniji se nadaju da će se od odgovornosti izvući usled bolesti. U trećoj, najbrojnijoj grupi nalaze se nesrećnici, koje su alavost i bahatost namamili u kartel, pa sad mogu samo da se nadaju da će pomoću zaborava izbeći pravdu i pravosudnu kaznu za počinjene zločine nad Srbijom.

Šef kartela, Aleksandar Vučić, već je primenjivo sve spasilačke opcije. Dva dana posle sahrane Zorana Đinđića, kad je objavljeno da će istraga, osim pripadnika Zemunskog klana i Crvenih beretki, obuhvatiti Vojislava Šešelja i njegove saradnike, Vučić je pobegao u Crnu Goru. Uplašen izjavom tadašnjeg šefa policije Dušana Mihajlovića da će "odgovarati i oni koji su učestvovali u ubistvu premijera Đinđića, ali i oni koji su se tome radovali", još mamuran od šampanjca s kojim je proslavio snajperski hitac, Vučić se sklonio u Nikšić. Za tih pet nedelja, koliko se tamo skrivao, četiri puta je menjao lokacije, uvaljujući se kod jataka u Župi i Gornjem polju.

Kad je procenio da je opasnost prošla, vratio se u Beograd i nastavio s radikalskom retorikom. Nastavio je da optužuje Đinđića da je "čedo mafije", ali više nije recitovao stihove "Đinđića i Koštunicu, streljaćemo obojicu", koje je pevao na prvoaprilskom protestu 2001. godine, u noći kad je uhapšen Slobodan Milošević.

Vučić je u bolest pobegao u leto 1999. godine, kad je dezertirao iz Srpske radikalne stranke. Posle NATO bombardovanja, svestan tragedije kojoj je u značajnoj meri doprinela crno-crvena vlada u kojoj je on bio ministar informisanja, Vučić je bio ubeđen da će morati da odgovara za zločine nad medijima. Milan Božić, tadašnji potpredsednik Srpskog pokreta obnove, i Srđan Popović, vođa Otpora, uverili su ga da bi mu bilo najpametnije da se na vreme distancira od Šešelja i radikala. Popović je tada bio Vučićev komšija u zgradi u Yu biznis centru, pa je svakodnevnim brifinzima uspeo da ga nagovori da napusti SRS. Vučić je tada inicirao sukob sa Gordanom Pop Lazić. Znao je da će se ona žaliti Šešelju, a kad se to desilo, kad mu je Šešelj rekao da ne sme da vređa saradnike, Vučić je tobože demonstrativno napustio stranku. U Šešeljevom i Vučićevom policijskom dosijeu postoji beleška o tom događaju.

"Supruga Aleksandra Vučića, Ksenija, je ostvarila kontakt sa Vojislavom Šešeljem. U toku razgovora, Šešelj je rekao da je Vučić 'pukao sasvim', te da je zbog njega atmosfera u stranci postala nepodnošljiva. Sukob je, dodao je, izbio kada je Vučić uvredio Šešeljeve najbliže saradnike, koji su se zatekli u kabinetu, i nakon kraće rasprave, Vučić je napustio kancelariju i rekao da daje ostavku. Takođe, Šešelj je istakao da ne može više da bude 'dadilja' Aleksandru Vučiću. Na kraju, uz napomenu da mu je sam Vučić priznao da je prešao na strogi post i da ima svog duhovnika ('Bolestan je', rekla je Ksenija), Šešelj je izrazio svoje razočarenje pričama da Vučić prelazi u Demokratsku stranku. Uz stalno zahvaljivanje Šešelju za sve što je učinio za njih, Ksenija se složila sa konstatacijom da sa Vučićem nešto nije u redu", navodi se u izveštaju Petog odeljenja Centra Resora državne bezbednosti Beograd od 20. avgusta 1999. godine.

Mesec dana Vučić je bolovao u manastiru Kovilj, kod svog duhovnika Porfirija, tadašnjeg igumana, aktuelnog patrijarha. Ozdravio je čim mu se učinilo da je opasnost prošla, da će crno-crvena koalicija nastaviti da vlada, pa se poslednjeg septembarskog četvrtka pojavio na konferenciji za medije Srpske radikalne stranke.

Vučić je u bolest pobegao i 16. novembra 2019. godine. Srce mišje ga je izdalo dva dana posle hapšenja Predraga Koluvije i zaplene droge u "Jovanjici", najvećoj evropskoj plantaži marihuane. Kad je obavešten da je Koluvija odbio da, pred policajcima, ukuca pogrešnu šifru i "sprži" svoj "blackberry" telefon, Vučiću je pozlilo. Kako i ne bi, znao je da se u tom telefonu nalaze dokazi s kim je i kojim povodom komunicirao Koluvija. Što je još gore, Koluvijino odbijanje da uništi te dokaze, uverilo je Vučića da svakog časa može biti uvučen u tu aferu, bez mogućnosti da vrda. Kao što je pred Šešeljem odigrao igrokaz u kome je, tobože iz revolta, napustio SRS, tako je pred televizijskim kamerama ušao u prepirku s novinarom N1, kako bi to kasnije predstavio kao uzrok aritmije zbog koje je hitno prebačen na Vojno-medicinsku akademiju.

- Hvala lekarima i zaposlenima na VMA. Hvala svima koji su brinuli. Već od ponedeljka biću u punom radnom pogonu - poručio je bolesni Vučić.

Od odgovornosti za izvršene zločine, Vučić je najčešće bežao u zaborav. Četiri godine je huškao Krajišnike na rat i nazivao "srpskim fukarama" svakoga ko bi se usudio da javno kaže da nije realno insistiranje na zapadnoj granici Velike Srbije po liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Kad se odrekao radikalskog turbo-nacionalizma, kao evroatlantski naprednjak, u oktobru 2008, u emisiji Kažiprst, na TV B92, rekao je: "Iz mojih usta nikada, baš nikada niste čuli da sam pomenuo tu granicu". Naravno, B92 mu nije dozvolila da se poziva na zaborav, odmah je objavila seriju snimaka u kojima se Vučić zaklinje u tu granicu.

- Zaista, nikad nisam pomenuo Karlobag i Viroviticu, ja sam samo zevao, glas je Šešeljev - rugao se kasnije Vučić, kad je i drugosrbijancima dosadilo da ga podsećaju na rane radove iz radikalskog vremena.

Zaboravio je kako se hvalio ratnim zaslugama iz Sarajeva, kad je, kao dobrovoljac u četničkoj jedinici vojvode Slavka Aleksića, jurišao na muslimanske položaje kod Jevrejskog groblja. Pokušao je da u zaborav gurne i pretnju ubistvom sto muslimana za jednog Srbina, koju je izrekao 26. juna 1995, samo deset dana pre nego što je njegov predlog prihvaćen i sproveden u delo u Srebrenici. I to je natovario Šešelju na leđa: "Tada sam samo citirao ono što je rekao Vojislav Šešelj, a sad je izvučeno iz konteksta da bi mene prikazali kao čoveka koji je pozivao na ratne zločine".

Iako je ostalo bezbroj tragova njegovog huškanja na rat na Kosovu i Metohiji, Vučić se ni toga ne seća. Zaboravio je izjave o tome da "Srbi ne žele rat, ali moraćemo i ratom da branimo svoju zemlju" i "Nemci se pripremaju da nas opet napadnu, pa neka dođu, voleo bih da oborim jedan njihov avion, makar prvi ja poginuo"... Gordim izjavama iskopao je više od 2.500 grobova za žrtve NATO agresora i njihovih kopnenih snaga iz UČK. Za razliku od njih, on nije poginuo, ni prvi ni poslednji. Dok su oni dobili dva kubika zemlje na grobnim parcelama, Vučić je, kao nagradu za zasluge, od države Srbije dobio stan od 117 kvadrata, onaj u Yu biznis centru.

Vučić je u zaborav pobegao i pred senima Slavka Ćuruvije, jedine civilne žrtve u vreme bombardovanja, koju nisu ubili albanski ili NATO, nego srpski zločinci. U hajci na Ćuruviju i Dnevni telegraf učestvovali su svi predstavnici crno-crvenog režima, od Mire Marković i Šešelja, do policajaca, sudija i pripadnika Državne bezbednosti. Ipak, samo je Vučić javno pretio da će se kad-tad osvetiti Ćuruviji, kao što je zabeleženo na naslovnoj strani Argumenta, časopisa čiji vlasnik i urednik je bio Ratko Dmitrović.

Prva osveta je stigla 11. aprila 1999. godine. Izvršena je sa 18 metaka. Druga, još teža, osveta je okončana u februaru ove godine, kad je pravosnažnom presudom odbačena optužnica protiv četvorice pripadnika Resora državne bezbednosti: Radeta Markovića, Milana Radonjića, Ratka Romića i Miroslava Kuraka. Vučić je novu istragu ubistva Ćuruvije inicirao na osnovu izjave Milorada Lukovića Legije, koji je 8. januara 2014. dao iskaz zameniku tužioca za organizovani kriminal Milenku Mandiću. Legija je opisao kako mu je Rade Marković 29. ili 30. marta 1999. rekao da je "potrebno da se ukloni jedno lice koje trenutno svojim neprijateljskim delatnostima ozbiljno ugrožava bezbednost države".

Ipak, pošto je procenjeno da je važnije Legijino prisustvo u Jedinici, koja se tada borila na Kosovu, Marković je odlučio da zadatak poveri nekom drugom. Ko je to bio, Legija je, navodno, saznao 2000. godine. Rade Marković mu je tada dao novi zadatak, a na Legijino pitanje ko će učestvovati u toj akciji, odgovorio je: "Ova dvojica Radonjinih, što su ubili Ćuruviju" - Miroslav Kurak i Ratko Romić.

Međutim, u prvostepenom postupku, Legija je odbio da se "na bilo koji način izjasni" o svojim navodima iz saslušanja kod tužioca. U drugostepenom pretresu rekao je da "nema nikakva neposredna saznanja o ubistvu Slavka Ćuruvije, te da ne vidi svrhu ovog ispitivanja". Na pitanja advokata odbrane, Legija je istakao da nikad nije rekao da je Kurak pucao u Ćuruviju i da je Romić udario pištoljem u glavu Branku Prpu. Svojih tvrdnji iz istažnog postupka odrekli su se i braća Miloš i Aleksandar Simović, koji su rekli da ne žele da se izjašnjavaju iz straha i zato što se ne sećaju ni samih događaja, ni onoga što su o tome govorili tužiocu.

Dok je trajalo suđenje, Vučić je tvrdio da iza atentata na Ćuruviju "stoji država". Ista ta država, kojom on sada vlada, a u čijoj vlasti je učestvovao i u vreme ispaljivanja onih 18 metaka u leđa novinara, uspešno je obavila prljavi posao. Vučić nije pomenut u optužnici i presudi, okrivljeni su oslobođeni, tužilac Mandić je tako dobro montirao optužnicu da je morala da bude odbačena, a istina o ubistvu Ćuruvije nije bitna, nju su već prekrili snegovi, ruzmarin i šaš.

U Vučićevom ormaru ima još mnogo skeleta, koji čekaju da pravda stigne nalogodavce i izvršioce njihove zle sudbine. U razmaku od deset dana živote su tragično okončali Vladimir Cvijan i Oliver Ivanović. Kad se upustio u politički obračun sa Vučićem, Cvijan je ostao bez funkcije člana predsedništva SNS-a i savetnika predsednika Srbije, kao i poslaničkog mandata. Njegovo telo je izvučeno iz Dunava 6. januara 2018. godine. U telo, tačnije rečeno u leđa Ivanovića je 16. januara 2018. ispaljeno šest metaka. Obe misteriozne smrti još nisu razjašnjene, ubice su na slobodi, a niko se i ne trudi da ih otkrije i kazni.

Po principu "u slučaju nečega, ne sećaj se ničega", u slučaju smrti Cvijana, cela pokojnikova porodica je pristala na zaborav. Otac, majka, sestra i bivša supruga, svi su pristali da Cvijanovo telo bude ekspresno kremirano i sahranjeno u urni, pod pločom na kojoj je napisano samo ime. U slučaju smrti Ivanovića, njegova tzv. udovica Milena Popović se učlanila u SNS, da bi posle poslaničkog mandata dobila funkciju državnog sekretara u Ministarstvu turizma i omladine. Da bi dokazala privrženost omladini, objavljuje fotografije na kojima njen i Oliverov sin Bogdan pozira sa Danilom Vučićem.

Na naprednjačkog deponiji trunu gomile bednika, koji su zaboravili da je upravo kartel kojem pripadaju odgovoran za smrt njihovih bližnjih, za zaštitu ubica, pljačku imovine i sve ostalo zlo koje ih je zadesilo. Među njima, izdvaja se Dijana Hrkalović. Njen primer najbolje ilustruje političke, pravosudne i medijske procese koji kriminalizuju pojedince iz Vučićevog okruženja, a kasnije ih drakonski kažnjavaju.

Hrkalovićka je imala sve osobine, koje su bile poželjne za uspon u Vučićevoj dvorskoj nomenklaturi. Bahata i agresivna, bez kognitivnih i moralnih bezbednosnih sistema, koji su mogli da je zaustave na vreme i sačuvaju od suočavanja s posledicama. Kad se suviše uprljala, Vučić je s njom uradio isto što svi rade sa starim i smrdljivim četkama za wc šolju. Bacio ju je u kontejner, tj. u zatvor.

Dijana Hrkalović je uhapšena 15. oktobra 2021. godine. Njen šef Vučić je na konferenciji za medije objasnio da je hapšenje vezano za ubistvo Vlastimira Miloševića, koje je izvršeno u januaru 2017. godine. Za taj zločin su bili optuženi Veljko Belivuk i Marko Miljković, ali dok je trajao postupak uništeni su određeni dokazi i oni su pravosnažno oslobođeni.

- Postoje dokazi koje poseduju nadležni državni organi o ubistvu Miloševića, da je posle toga zamenjivan DNK i da su neki ljudi koji su učestvovali u ubistvu oslobođeni, a nisu kažnjeni za najteže krivično delo. Mi znamo ko je izvršio likvidaciju Miloševića. Policija operativno, nedvosmisleno, ne samo da ima saznanja, već i neposredne dokaze. Postojala je grupa ljudi u MUP-u koja je sarađivala sa pojedincima koji su bili doušnici stranih obaveštajnih službi, koji su pomagali u progonu moje porodice kako bi uticali na mene - rekao je Vučić.

Naprednjački funkcioneri, koji su do juče pred Hrkalovićkom stajali u stavu "mirno", uključili su se u Vučićevu hajku na "mafijašku čeličnu lejdi". Režimski medijski nezvanični tužioci pisali su optužnicu protiv nje, stavljajući joj na teret zaštitu klana Velje Nevolje, saradnju sa Darkom Elezom, pa i ubistvo advokata Dragoslava Miše Ognjanovića. Optužnica, koju je skicirao Vučić, a u javnosti zastupao Dragan J. Vučićević, obuhvatila je i druge Hrkalovićkine zločine.

- Dijana Hrkalović je bila predvodnik akcije prisluškivanja predsednika Aleksandra Vučića. Ona je naređivala njegovo tajno praćenje. Osim jednog ili dvojice policajaca, ne znam da se neko suprotstavio tome. Imate primer Dejana Jovića, inspektora beogradske kriminalističke policije, kome je život bukvalno uništen, na kraju je i umro od tog proganjanja, jer je insistirao na utvrđivanju istine o zločinačkom klanu Belivuk-Miljković. On ih je uhapsio zbog "ubistva na šinama" Vlastimira Miloševića, a Dijana Hrkalović je preko svojih ljudi uklonila, zaprljala, uništila te tragove da bi Belivuk i Miljković bili oslobođeni, a onda je policajca koji je radio na tom slučaju, Dejana Jovića, proglasila za korumpiranog i kriminalnog, uhapsila ga i držala ga mesec dana u pritvoru. Podigli su i nekakvu optužnicu. Posle godinu i po suđenja, sud je dokazao da su sve to laži, apsolutno. Jović dobija rešenje da bude vraćen na svoje staro radno mesto. Ministarstvo odbija da ga vrati i postavljaju ga na neko nebitno mesto u Odeljenju za strance. On biva najstrašnije šikaniran, razboljeva se i, na kraju, dobija koronu i umire - opisao je Vučićević deo zločina koji su se stavljali Hrkalovićki na teret.

Glavni urednik Informera istakao je i način na koji se Hrkalovićka ponašala tokom istrage. Vučićević je tvrdio da ona nijednom nije odbila da ide na poligraf, ali svaki put bi, pre tog testiranja, popila po nekoliko bromazepama, kako ne bi bila stavljena na poligraf.

- Što god je tužioci pitaju, ona ponavlja "ne znam", "ne sećam se". Eto, tako se brani - rekao je Vučićević, kome bi, s obzirom na ulogu koju ima u kartelu, bilo korisno da zapamti taj način odbrane tokom istražnih radnji i sudskog postupka, pa da se u slučaju nečega ni on ne seća ničega.

Hrkalovićka je u pritvoru provela dva meseca. Po izlasku, nije znala da ćuti. Na instagramu se junačila porukama u kojima je najavljivala otpor, borbu i haos. Preko svojih selfija lepila je samouverene budalaštine: "Mene se i haos plaši". Kad ju je haos, desetak dana kasnije, vratio u pritvor, Hrkalovićka je svedena na svoju realnu meru, na nulu.

Uplašena, pristala je da bude sve što Vučić hoće. Dobila je nanogicu, advokata Vladimira Đukanovića i obavezu da ide po režimskim medijima da recituje hvalospeve Vučiću, tom "Suncu" i "idolu", kao i da optužuje Nebojšu Stefanovića. Priznala je da je radila sporne stvari, ali isključivo po Stefanovićevom naređenju i, što je najbitnije, s uverenjem da on samo prenosi Vučićeve zahteve. Drugim rečima, Hrkalovićka priznaje da je verovala da Vučić štiti Belivuka, Eleza i ostale kriminalce. Nema sumnje da je imala i da ima čvrste razloge da veruje u to.

I Vučić ima razloge da strepi od Hrkalovićke, da ipak ne otrgne s povoca. Zato joj je, kao kontrolora, odredio Đukanovića kao branioca, a Milenka Mandića (istog onog iz montiranog suđenja za ubistvo Ćuruvije) za tužioca. Pre nekoliko dana, na ročištu u postupku protiv Hrkalovićke, tužilac Mandić je insistirao da se emituje snimak presretnutog razgovora Dragoslava Miše Ognjanovića i Dragoslava Miloradovića, koji su ubijeni u roku od dva meseca nakon što je Hrkalovićka saznala šta su govorili o njoj. Iako je sudija u prethodnom postupku naredio da se snimak uništi, tužilac Mandić to nije uradio, a sad je zahtevao da se emituje jer to, kako je rekao, "ide u korist optuženoj Dijani Hrkalović".

Na Hrkalovićkinom primeru mogu da svi budući optuženici nauče koliko je važno da se, u slučaju nečega, ne sećaju ničega. Međutim, mnogi istaknuti pripadnici kartela, osim u omertu, uzdaju se i u stvari otrgnute od zaborava: dokumente, svedočenja i ostale dokaze, koji mogu da posluže za ucenjivanje aktuelnog šefa Vučića. Takav materijal omogućio je opstanak na slobodi Nebojši Stefanoviću, Slaviši Kokezi, Miloradu Grčiću i ostalim kriminalizovanim naprednjacima. Kao polisu osiguranja, prikupljene snimke presretnutih razgovora i ahriviranih dokumenata, čuvaju Bratislav Gašić, Zlatibor Lončar, šef beogradske policije Veselin Milić, pa i Aleksandar Vulin.

Igor Mirović, dojučerašnji predsednik pokrajinske vlade Vojvodine i visoki funkcioner SNS-a, diskretno se povukao iz politike. Novosadskim prijateljima i poznanicima ne objašnjava razloge zbog kojih je odlučio da se skloni s vetrometine. Umesto toga, Mirović priznaje da mu se svi planovi svode na to da kupi kuću na moru, u Grčkoj ili Crnoj Gori, pa da uživa u svemu što je stekao u politici, ako tako može da se nazove ono što je radio s radikalima i naprednjacima.

- Stekao sam mnogo, ali od svega mi je najvažniji mobilni telefon. Dok mi je njega, miran sam i opušten - uz smešak govori Mirović, dokazujući da je pametniji od svih naprednjačkih štetočina.

Telefoni mnogih istaknutih pripadnika kartela, kao muzeji režimskih zločina, čuvaju zanimljive i značajne sadržaje, koji bi mogli da posluže za rekonstrukciju kriminalnih i koruptivnih afera i raskrinkavanje uloga koje su u njima imali Vučići i njihovi saučesnici.

Isti ovi bednici, koji sad sprovode teror nad narodom, uvereni da su nedodirljivi i neuništivi, kad dođe do smene vlasti i njihovog privođenja pravdi, zaboraviće na omertu i svi će se setiti Aleksandra Vučića. Za sva zlodela, koja su zajedno izvršavali, optužiće njega. U skladu sa srpskom preletačkom tradicijom, svoje debele, napunjene zadnjice otkupljivaće njegovom praznom glavom.

Na prste jedne ruke mogu da se nabroje pripadnici dvorske svite Slobodana Miloševića, koji ga se nisu odrekli posle 5. oktobra. Prvi su zbrisali oni koji su imali najviše finansijske koristi od SPS-a. Oprost grehova su tražili i dobili na razne načine. Branislav Ivković se stavio na raspolaganje Zoranu Đinđiću, a potom Ljubiši Buhi Čumetu. Oba Dragana Tomića, i "Jugopetrol" i "Simpo", povukli su se u ilegalu nakon što su otkupili ostanak na slobodi. Milorad Vučelić je, privremeno, pobegao iz Srbije, a Mihalj Kertes u bolest. Od pravde su se, novcem i uslugama, odbranili Željko Mitrović, Bogoljub Karić, Miroslav Mišković, Milan Beko i drugi tajkuni, kreirani u slobističkoj laboratoriji za pljačku Srbije u vreme ratova i sankcija.

Samo dva Miloševićeva ministra policije su imali hrabrosti da na najbrutalniji način prekrate muke. Umesto da se brukaju, svejedno da li prodajom Đinđiću ili u sudskim postupcima, Zoran Sokolović i Vlajko Stojiljković su izvršili samoubistvo.

Brojni Đinđićevi, a kasnije i Tadićevi saradnici su uradili nešto još gore od samoubistva. Prodali su se Aleksandru Vučiću. Najviše su profitirali Goran Vesić i Aleksandar Šapić, ali u tom nizu parazita-preletača ne treba zaboraviti Gordanu Čomić, Tanju Miščević, Nebojšu Krstića, Verana Matića, Radoslava Milojičića Kenu, pa i Vladimira Bebu Popovića i Čedomira Jovanovića. Svi su zaboravili na sve razmenjene udarce, baš kao što će zaboraviti i na lojalnost trenutnom gospodaru Vučiću.

Kad se osvrne oko sebe, Vučić vidi samo buduće svedoke saradnike tužilaštva, koje će voditi istrage njegovih zločina nad državom i narodom. Oni mu neće dozvoliti da se izvuče od odgovornosti i izbegne zasluženu kaznu bekstvom u inostranstvo ili u bolest, pa ni gubitkom memorije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane