https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kriminalna saradnja jugoslovenskih i albanskih vlasti

 

 

Kriminalna saradnja jugoslovenskih i albanskih vlasti

 

("Socijalistièke" zemlje su potpisale Helsinšku Konvenciju o emigraciji, a zatim su je svestrano izigravale i gazile )

 

Piše: Prof dr Kaplan Buroviæ

 

Po Helsinškoj Konvenciji o emigraciji, zemlje koje su je potpisale, primile su na sebe mnoge humane obaveze u vezi politièke emigracije. Sem dobrog tretmana i poštovanja njihovih ljudskih prava, obavezale su se da politièke emigrante - bez njihove potražnje - ne vraæaju matiènoj zemlji. Sa druge strane su se obavezale da ovim emigrantima dozvole da iz zemlje, gde su stigli, preðu legalno u neku drugu zemlju, gde im se bude htelo, naravno - uz pristanak dotiène zemlje.

Skoro sve "socijalistièke" zemlje su potpisale ovu Konvenciju, pa i Jugoslavija, i Albanija. Ja sam ne samo svedok, veæ i osoba koja je na svoja leða pretrpeo svestrano izigravanje i gaženje ove Konvencije sa strane Albanije i Jugoslavije.

Ne samo pre potpisivanja Konvencije, veæ i posle potpisivanja, titoistièka Jugoslavija i enveristièka Albanija nisu je poštovale. I jedna i druga su vršile trgovinu politièkim emigrantima, razmenjivale ih, svezanih ruku ih predavale jedna drugoj.

U straviènom zatvoru Albanije Burelji, u godinama 1970-1990, upoznao sam mnoge Albance koji su na jedvite jade uspeli da ilegalno preðu granicu u Jugoslaviji, gde su tražili politièki azil. U razmenu za svoje politièke emigrante, Jugoslavija ih je vraæala Albaniji, gde su hapšeni i osuðeni na više dekada monstruoznog zatvora, kao narodni neprijatelji, izdajnici. Isto su to èinile i jugoslovenske vlasti sa svojim emigrantima, koje im je vraæala Albanija.

Godine 1960. stigao sam u Albaniju kao politièki emigrant, pošto sam u Jugoslaviji izdržao zatvor za agitaciju i "neprijateljsku" propagandu, kao disidentni književnik. Tražio sam odmah da mi se dozvoli da preðem u SSSR. Albanske vlasti su do tada dozvoljavale nekim emigrantima to, pa i mom drugu, generalu Vladu Dapèeviæu, koji se nekoliko dana pre pope na avijon i odlete. Meni ne samo što mi ne dozvoliše, veæ su se i izmotavali samnom, pregovarajuæi sa jugoslovenskim vlastima da me razmene sa njihovim književnikom Martin Camaj, koji je prebegao u Jugoslaviju.

Kasnije sam saznao da je SSSR i skoro sve tzv. Istoène zemlje prekinule Albaniji i diplomatske odnose, povukle ambasade, zbog mnogih neslaganja sa klikom Envera Hodže, koja je uzurpirala narodnu vlast i proletersku diktaturu pretvorila u svoju socijal-fašistièku diktaturu, krvaviju od one Musolinija i Hitlera.

Izolirana sa svih strana, kako sa Istoka tako i sa Zapada, Albanija je pretvorena ne samo za nas, emigrante, veæ i za sâm albanski narod, u jedan stravièni koncentracioni logor, iz kojeg i krila da smo imali, nismo mogli odleteti. Ne samo što smo maltretirani od policije na svakom koraku, veæ su i granicu ogradili bodljikavom žicom, kroz koju su propustili i struju, u jedno vreme kad struju, ni za osvetljavanje, nisu imali ni gradovi Albanije, kamoli sela, koja su predstavljala preko 80% stanovništva.

Oni emigranti koji su pravili molbu da se vrate u Jugoslaviju, ako albanskim vlastima nije odgovaralo to, ne samo što im nisu dozvolili da se vrate, veæ su im inscenirali i sudski procesi, pa su kažnjeni i za agitaciju i neprijateljsku propagandu, iako na to albanske vlasti nisu imale pravo, jer - ne samo po meðunarodnim zakonima, veæ i po njihovom, za neprijateljsku propagandu nisu imali pravo da kažnjavaju strane državljane.

Da bi bila "u redu" sa potpisanom Konvencijom, Albanija je praktikovala ovu taktiku:

Podvrgla bi emigranta monstruozno nesnosnom tretmanu u koji od svojih koncentracionih logora emigracije. Ponižavali bi ga svakojako, svakodnevnim uvredama, glaðu, prljavštinom, bolestima. Izvrgli bi ga degradiranju i degeneraciji, svestranom mobingu, ne dozvoljavajuæi mu ni da pomisli da se bilo kako spasi tog pakla.

Prošao sam kroz jugoslovenske zatvore, ali se nisam nijednom razboljeo. Ovde sam inficiran tuberkulozom u toku od dva-tri meseca. Srpkinju Milku, koja je stigla kao devojka, nevina, lièno komandant policije Naum Prifti tukao ju je pesnicama i pendrekom, tražeæi od nje da se defloriše i prokurva, da se prostituiše, jer su albanskim vlastima samo takve služile kao špijunke i provokatorke. One koje su došle sa svojim suprugom, primoravali su ih da se razvedu i da proðu od ruke do ruke. Pa i majke sa decom! Razaranje porodica i prostituisanje žena bila je najobiènija pojava.

 Emigrante su huškali jedne protiv drugih da se tuèu i da oèi vade jedan drugom, pa i da preduzmu emigriranje, da bi tako imali èime da opravdaju njihovo hapšenje. Divide et impera je bila deviza ovih vlasti i sa svojim graðanima, kamoli sa nama - tuðincima.

Pod ovakvim tretmanom vlasti su ubacivale svojim žrtvama provokatore za sve i svašta, pa i da pišu molbe za povratak u Jugoslaviju, da bi tako opravdale njegov povratak-predaju jugoslovenskim vlastima, koje su u zamenu predavale albanskim vlastima njihove emigrante. Na ovaj naèin ove su vlasti bile "u redu" sa Konvencijom.

Ako bi im propali ovi pokušaji, pribegli su jednoj drugoj metodi: pozvale bi emigranta na planini Dajti, iznad Tirane, "izvežbali" bi ga za diverzanta, kako da upotrebljava oružje, pesnicu, nož, i kako "da minira" mostove, fabrike. Zatim bi ga prebacili preko granice i obavestili jugoslovenske vlasti u kojoj je "bazi". Organi UDB-e bi ga opkolili i "junaèki" išli na cev njegovog šmajsera, revolvera, uhvatili mu oružje za cev, jer mu je albanski SIGURIMI sve metke napunio peskom.

Pošto su im propali svi pokušaji da me uèine da napravim molbu za povratak, i mene su "izvežbali" na planini Dajti za "diverzanta", ali im propade pokušaj da me ubace u Jugoslaviju, jer - èim sam sišao sa te planine - obratio sam se pismeno CK Partije rada protestom, naglašavajuæi da sam došao u Albaniju kao disidentni književnik i da hoæu da se bavim mojim stvaranjem, a ne da im služim kao diverzant.

"Ako nemate parèe hleba da mi date kao književniku, recite mi, i ja sam spreman da se udalim iz Albanije u koju drugu zemlju, kod Fidela Kastra ili i kod Ho Shi Mina, na Frontu Vijetnama, spreman i da poginem za opštu stvar èoveèanstva, ali ne i da me udbaši Josipa Broza Tita ubiju u kojem grmu kao zeca !"- rekao sam im i ne sumnjajuæi što su mi spremili.

Sa druge strane, nije mi ni na kraj pameti bilo, da me ni Fidel Kastro niti Ho Ši Min ne bi prihvatili, jer su bili u savezu sa ovim albanskim banditima.

Posle ovoga više me nisu pozvali na "vežbanje", ali su pokušali preko jedne svoje "lepotice" (meštanka, udata za jednog oficira!) da me dovuku do jugoslovenske granice, da me ubace u vreæu i tako predaju udbašima. Opisao sam ovo detaljno u mojoj pripovetci ANA APIS, veæ objavljena. Vidite moje delo KRUNA (Ulcinj 2013, str. 130-144).

Pošto im propade i ovo, uhapsiše me kod kuæe i razglasiše na sve strane da su me uhapsili na granici sa 24 druga i radio primo-predajnikom, jer - pošto mi je propao pokušaj da svrgnem Envera Hodžu sa vlasti oružanim puèem i da ujedinim Albaniju sa Jugoslavijom, kao njenu sedmu republiku, pokušao sam da se spasim bekstvom.

Koliko sam mogao da saznam, svi su uhapšeni jugoslovenski emigranti optuženi i osuðeni u Albaniji kao agenti UDB-e. Što je istina, mene ne samo što me nisu optužili za agenta UDB-e, veæ UDB-u nisu spomenuli ni usmeno, ni pod istragom, niti pred sudom. Ja sam taj koji sam ih pred sudom optužio za saradnju sa UDB-om! Tada su me oba policajca, i desni i levi, uhvatili za grlo i zatvorili usta, zamalo su me zadavili, urlajuæi:

-Ne spominji UDB-u! Ne spominji UDB-u!

Pošto su im propali svi pokušaji da me predaju UDB-i, dogovorili su se sa njom da me likvidiraju (i fizièki!), ali ne i da iskoriste to za njihovu propagandu protiv Jugoslavije, kako su to obièno èinili, jer onaj dan, kad su mene uhapsili, u Tiranu je stigao Jovan Peèenoviæ - jugoslovenski ambasador u tek otvorenoj ambasadi u Tirani.

Ipak, godine 1991., èim sam izašao iz albanskog zatvora, lièno Ramiz Alija, šef "komunistièke" Partije rada i presednik Republike Albanije, u francuskom listu L'HUMANITE, piše doslovno: "Književnik Kaplan Resuli je ovih dana pušten iz zatvora, pošto je izdržao kaznu od 20 godina kao jugoslovenski agent".

Kad su me uhapsili u Albaniji, kako rekoh, na sve strane su razglasili da sam uhapšen kao agent UDB-e, ali je odmah protestirao jugoslovenski ambasador Jovan Peèenoviæ i podsetio ih na ono kako su se dogovorili u vezi mog likvidiranja. Tada je Enver Hodža, na plenumu CK Partije rada u Ljušnje izjavio da Kaplan nije uhapšen kao agent UDB-e. A zašto je uhapšen? "To æete videti kad ga budu sudili!" - rekao im je. Moje "suðenje" je održano iza zatvorenih vrata i, pošto su me osudili na 43 godine zatvora za agitaciju i neprijateljsku propagandu (iako sam insistirao da sam jugoslovenski državljanin!), nisu ni mojoj deci dozvolili ni da me vide, niti da se dopisujemo, da ni oni ne saznaju da sam potpuno nevin. Došla su mi iz Jugoslavije dva brata da me vide, nijednome nije dozvoljeno to.

Interesantno: za glasine, da sam uhapšen kao agent UDB-e, jugoslovenske vlasti su odmah protestirale, dok za pismenu laž ne samo protiv mene, veæ i protiv njih, i to na stranicama L'HUMANITE, najveæeg "socijalistièkog" lista na svetu, nisu protestirale. Nema sumnje da su Titoisti trpeli tu laž samo i samo da bi se naškodilo meni. Èinjenice su neosporne da oni i dan-danas nastavljaju njihovu saradnju sa albanskim kriminalcima. Ili ovo nije istina, gospodine Ilija Petroviæu?/

Manje-više ovako su tretirani svi emigranti u Albaniji, ne samo mi - Jugosloveni, veæ i Grci. U ovom zloèinaèkom tretmanu jugoslovenske vlasti su uzimale aktivno uèešæe, busajuæi se u prsa da poštuju Helsinšku Konvenciju o emigraciji ništa manje od albanskih vlasti.

Je li moguæe da OUN dan-danas nema uvid u ovu njihovu kriminalnu saradnju?

 

 

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane