Planirani haos

Ratni memoari Ibrana Mustafića, političkog i vojnog predvodnika Muslimana u Srebrenici (1)

Rat je počeo pre roka

Ibran Mustafić je rođen u radničkoj porodici u Potočarima kod Srebrenice 25. jula 1960. godine. Osnovnu školu je završio u rodnim Potočarima, gimnaziju u Srebrenici, a Mašinski fakultet u Sarajevu.Političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora postao je poslanik u Veću opština Skupštine Republike BiH, a tada je izabran na mesto predsednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Tokom rata bio je jedan od ključnih ljudi u "organizaciji odbrane BiH i Srebrenice od agresije". Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Ibrana Mustafića su izvršena tri atentata, koja je uspeo da preživi. Nakon pada Srebrenice, uhapšen je pod optužbom za ratne zločine, da bi nakon devet meseci pritvora bio zamenjen za srpskog pukovnika Krsmanovića. U ratu je izgubio jedinog brata i mnogobrojne muške članove uže i šire familije.

Posle rata je napustio SDA, ali nastavio je "borbu za domovinu" kroz angažman u nevladinom sektoru. Kao ratni vojni invalid sa nedefinisanim statusom i bez radnog angažmana, 2008. godine je objavio memoare "Planirani haos 1990-1996", u kojima je opisao ratne strahote u Srebrenici. Mustafić je 2016. svedočio u postupku protiv svog bliskog rođaka Nasera Orića, optuženog za ratne zločine.

Ibran Mustafić

U ljeto 1991. godine najteža situacija na području opštine Srebrenica je bila u Skelanima. Jedna prikrivena težnja da se formira opština Skelani postajala je sve izraženija, jer su Srbi smatrali da bi to bila "srpska opština", iako je samo na prostoru MZ Skelani omjer stanovništva bio 2:1 u korist Muslimana. Mislili su da tako mogu kontrolisati granicu na Drini, jer je Skelane od Bajine Bašte faktički dijelio samo most.

Opštinski odbor SDS a je zaista u Skelanima radio mudro i organizovano. Njihova najveća skupina odbornika je bila iz Skelana, koju je predvodio Milenko Ćanić, tako da su planski radili na razbijanju jedinstva opštine Srebrenica. Pored Ćane, kao ideologa, u Skelanima, kad je u pitanju srpski narod, sve konce u rukama jc držao pop Slavko, Buco... Goran Zekić svoje glavno utočište je imao u Podravanju, koje je bilo okosnica srebreničkih nalazišta rude boksita, a koje su imali u planu pripojiti Vlasenici, ili, bolje rečeno Milićima.

Dok su sve opštine u Srednjcm i Donjem Podrinju imali u planu odmah uzeti, Srebrenicu su imali u planu razbijati. Zanimljivo, i pored toga što je u Srebrenici počinjen genocid, da bi mogla postati integralni dio Republike Srpske, nikad nijc prestao plan disolucije Srebrenice, koje je trenutno pri kraju i na čijem projektu učestvuju i "muslići" iz Srebrenice.

Trgovačke firme na prostoru opštine Srebrenica su uglavnom, pored BiH, svoje tržište prehrambenim artiklima snabdijevale iz Srbije. Već u ljcto 1991. godine Vlada Srbije je donijela odluku o embargu na uvoz prehrambenih artikala u BiH iz Srbije. S obzirom da je Srebrenica bila sirovinska baza tj. kolonija Srbije, Izvršni odbor Skupštine opštine Srebrenica je donio odluku o zabrani izvoza drvnih sortimenata u Srbiju, a jcdini način izvoza u Srbiju je samo uz plaćanje kompenzacijom za prehrambene proizvode, s obzirom da je topčiderski dinar postajao sve bezvrijedniji. Grupa naših aktivista sa Skelana, na čelu sa Ahmom Tihićem, pravi barikade na skelanskom mostu koji povezuje Srbiju i BiH, stavljajući do znanja da ćemo i mi štititi suverenitet i granice BiH.

Situacija se komplikuje do te mjere da je u Skelanima morao intervenisati i odred specijalne policije iz Tuzle kojeg je uputio tadašnji načelnik Centra Službe bezbjednosti Tuzla Enver Šarić.

S obzirom da je "rat" u Sloveniji bio završen i da je Srbija, ili, bolje rečeno, ostatak Jugoslavije, već u agresorskom ratu sa Hrvatskom preko teritorije BiH, koja je faktički porobljena, sasvim je logična odluka Vlade Srbije o zabrani izvoza hrane u druge republike. Kontrola kompletnog platnog prometa i monetarne politike je još uvijek bila u Beogradu. Za svoje potrebe na Topčideru štancaju dinara koliko im je potrebno, a sebe bezvrijednim novcern snadbijevaju neophodnim sirovinama za dugotrajni rat.

Na jednoj sjednici Skupštine Republike BiH, Jovo Mijatović, poslanik iz Zvornika, između ostalog je rekao da je "Drina kičma srpskog naroda". Nisam mogao ostati dužan, te sam mu odgovorio riječima "da će na tom organizmu biti šlogirana lijeva strana i da će biti oduzeta." Očito, Jovo Mijatović, ratni zločinac za kojeg niko i ne pita, tada je mnogo više znao od mene.

Dok Srbija uvodi embargo i nama daje neoborive dokaze da imamo pravo uzvratiti istim mjerama, naši tukci, ili bolje rečeno izdajnici, u Sarajevu čekaju milost od Boga. Nije istina da je agresija na Republiku BiH od strane Srbije i Crne Gore bila 1992. godine! Agresija je bila u dubokom jeku i 1991. godine, ali naši tukci to nisu vidjeli, ili bolje rečeno nisu željeli da vide.

Ustvari, agresija na Republiku BiH nije nikada ni izvršena, jer je doslovno tog momenta BiH bila okupirana, osim nekoliko enklava i dijelova, kao što je bila Srebrenica. Vlada RBiH se već ponašala podanički i nije imala hrabrosti i da se suprotstavi Beogradu. Za mene je pokolj u okupiranoj BiH počeo napadom na selo Ravno u Hercegovini.

Ja sam zaista zagovarao da ne čekamo da Srbija i Crna Gora selektivno ratuju protiv pojedinih republika, nego istog momenta da krenemo u rat za oslobađanje svoje domovine kada i Hrvatska, ali ja sam bio samo jedan sitni, mali "ekstremist".

Kako faktički Vlada RBiH postoji samo na papiru, u tom momentu Izvršni odbor SO Srebrenica se pokušava ponašati kao republička Vlada i donosi odluke koje su, na našu žalost, trebale da budu donešene od strane republičkih organa vlasti. Dok se građani BiH i njena privreda doslovno pljačkaju od strane Srbije, za to vrijeme u Sarajevu ne znaju smijeniti guvernera Narodne banke RBiH Hajru Balordu koja je tog momenta bila veći četnik po interese BiH i od samog Karadžića.

Pored odluke o zabrani izvoza drvnih sortimenata sa područja opštine Srebrenica, IO SO donosi odluku kojom nalaže firmama sa područja opštine Srebrenica da obustave uplate saveznih poreza. Tog momenta se u Srebrenici poštivao samo Ustav i zakoni RBiH i zaista smo se u tom periodu ponašali kao država u državi u okviru naših mogućnosti koje su bile minimalne. Ipak smo zaista tog momenta bili prepušteni sami sebi, ili, preciznije rečeno, bili smo prepušteni Srbiji.

Uloga Nasera Orića

S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci.

Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužbi na kompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije i to u noćnim satima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao jc kretao poslije 15 sati, obilazeći teren stranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam kako je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine. Ne mogu a da ne spomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edhema Bektića koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

Nakon loše bezbjednosne situacije sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku konstantno sugerisao da svakom čovjeku, koji može nabaviti naoružanje, odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu.

Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovništva duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kada sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđcmo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade.

Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strane jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tara. Kada smo sišli niz Osat i došli do sela Radanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali oko puta sa sjekirama i vilama u rukama.

Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instikt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće. Sa ljudima smo proveli jedno vrijeme, smirujući situaciju i ubjeđujući ih da ćemo poduzeti sve što je u našoj moći da im olakšamo život. Zaista, iz pravca Srbije se čula paljba. Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prohićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo naišli na tri-četiri momka koji su držali stražu. Kada smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je to Nekir Bečić, član IO stranke, i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom.

Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ, Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patrioti se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu.

Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smo stigli u grad zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani. Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora SO Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi IO SO su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice.

Nakon kratke diskusije donesena je Odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu Odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zaintrigirali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka IO SO je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru MUP-a Aliji Delimustafiću. Decidno smo rekli, ako oni ne donesu takvu Odluku ili nam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

Mobilizacija i naoružavanje

Kako je u nas mobilizacija bila u toku, načelnik Službe javne bezbjednosti je insistirao da se na nivou opštine Srebrenica za početak mobiliše 50 posto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, je ušla u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje.

Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu.

Ipak, iznašli smo neki modus.U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dode do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a i direktor "Srebrenicakamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik". Adib je osjetio potrebu da se treba približiti rukovodstvu opštine i SDA, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktima sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kahve, Adib mi je rekao: "Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za kojeg je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bi trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima koje već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo Odluka IO SO da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko jebe Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao!"

Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojim bi bila donirana ta sredsrva pod uvjetom da od tih sredstava izdvoje po 30 posto za SDA. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka".

Pored našeg razgovora o opštoj problematici, Adib je iskoristio priliku da me upita i za moje porodično stanje: "Znaš šta Ibrane, tvoj brat Same nigdje ne radi, fakuitet je zanemario, tako da bi bilo dobro da ga zaposlimo. Ja ga istog momenta mogu primiti u "Srebrenicakamen" na mjesto poslovođe. On je završio građevinsku tehničku školu, tako da bi mu u potpunosti odgovaralo mjesto poslovođe."

"Adibe, moja mati ima porodičnu penziju, a ja imam dobra primanja, tako da nam nije uopšte kriza. Ja svom bratu mogu od sebe odvojiti dovoljno sredstava da može pristojno živjeti, a rekao sam mu da, ako hoće nastaviti studije, ja ću ga finansirati. Hvala ti najljepša, ali kada bih ja svoga brata zaposlio, ne bih smio od stida pred narod izaći. Ima ih na Birou za zapošljavanje, a da im u kući niko ne radi, tako da ima prečih od moga brata Samida", odgovorih Adibu.

Možda je ovaj dio razgovora sa Adibom, koji se odnosi na moje privatne srvari, nije ni bitan, ali je, ipak, jako bitan. Dok sada po ovoj napaćenoj zemlji hoda u beznadu lavina mladosti, pokušavajući da dođe do bilo kakvog posla, kupujući od bosanskohercegovačkih lopova na vlasti radno mjesto za pozajmljene pare, a ima ih ogroman broj koje moraju prodati i svoje tijelo, neću da zaposlim brata, iako me Adib na to "tjera". Istina, i tada se neki od mojih saboraca nisu ponašali kao ja. I u poštenju i moralu postoji granica. U ratnom i poratnom periodu imati dušu i držati se morala, bio je uvod u zločin.

Ja sam zločinac! Zločinac sam prema rahmetli bratu, prema bratiću, koji kao ratno siroče ne živi onako kakav bi mu život želio priuštiti amidža. Zločinac sam prema sebi koji, kao predratni diplomirani inžinjer i visoki funkcioner, utemenjitelj domovine i borac, trenutno se nalazim na Birou za zapošljavanje. U ovakvoj državi ostati uspravan i sačuvati dostojanstvo znači činiti zločin prema sebi i svojoj porodici.

Ubistvo u Kravici

U tom periodu Naser Orić je konstantno uz mene, a ja sam već dva puta odlazio u MUP u Sarajevo, insistirajući da zasnuje radni odnos sa našim ministarstvom.

Najednom vijest kao grom iz vedra neba! Na putu Konjević-Polje - Bratunac, u mjestu Kajići, u neposrednoj blizini Kravice, u kasnim večernjim satima, iz zasjede, u autu ubijena dvojica Muslimana iz Bratunca. Noć je. U Potočarima vanredno stanje. Sve je pripravno i ne spava se. U kafani Mehe Hrvačića već se raspreda o mogućim kombinacijama. Oružja veoma malo. U Bratuncu sve zamrlo od straha. Stižu informacije da je trenutno najteže stanje u Glogovoj, muslimanskom selu koje neposredno graniči sa srpskom Kravicom. Nekoliko momaka stiže iz Bratunca sa informacijom da je izuzetno teško stanje i u samom Bratuncu. Sa mnom je u kafani sjedio i Ibrahim Golubović, koji me pozvao da odemo do Bratunca. Krenuli smo njegovim "mercedesom". Pri prolasku kroz Bratunac nismo primijetili ništa neobično pa je Ibrahim predložio da krenemo u pravcu Glogove.

Kada smo prošli Hranču i došli do pred sami ulaz u Glogovu, ispred nas se ispriječilo oboreno stablo koje je zakrčilo kompletan put. Za daljnji prolazak nije bilo ni teoretske šanse. Zaista sam se uplašio, te sam Ibrahimu sugerisao da pod hitno okrene auto i da se što prije vratimo u Potočare. Kako je u Potočarima bila konstantno i patrola naše policije uz ostale momke od kojih su neki nosili sa sobom i naoružanje, sa Hamedom Salihovićem Sadom sam sa autom SBJ Srebrenica i dvojicom policajaca krenuo na teren. Obišli smo većinu teritorije opštine Srebrenica i vratili se pred zoru. Stanje na našoj opštini je bilo stabilno. Ustao sam sutradan, kao i obično, nenaspavan, otišao u Srebrenicu, a poslije toga se vratio u Potočare.

Situacija je bila napetija nego prethodnu noć. Prethodnu noć, prije nego što ću i krenuti na teren sa Sadom i policijom, oko jedan sat iza pola noći sačekali smo drugu smjenu radnika koji su radili u vlaseničkom rudniku boksita koji su na putu do Srebrenice morali proći kroz Kravicu. Kada se autobus zaustavio u Potočarima i kada su radnici počeli izlaziti vidno uplašeni, odmah smo im prišli da nas informišu kako su prošli kroz Kravicu. Ramo Salihović nam je ispričao njihov prolazak koje je očito bio uzbudljiv. Presrela ih je velika grupa naoružanih ljudi u samoj Kravici, a najviše ih je bilo sa automatima tzv. "dobošarima" i u raznim uniformama. Bili su, uglavnom, lokalni Kravičani koji su vrijeđali i prijetili radnicima. Tada nam je definitivno bilo jasno da je malo ljudi srpske nacionalnosti u ovom kraju koji nisu bili naoružani.

Kada smo se sutradan ponovo okupili u Potočarima, došla je jedna veća grupa ljudi iz Glogove sa autoprijevoznikom Čomom. Zaista, svi su izgledali iscrpljeno, sa zakrvavljenim očima kao znakom nenaspavanosti. Prišao mi je Čomo i zamolio me za pomoć: "Čitavu noć nismo spavali! Pucnjava iz pravca Kravice je trajala cijelu noć. Mi smo uzvraćali, uglavnom iz lovačkog naoružanja. Nemamo više nijednog metka. Imate li išta municije da nam date, jer, valja ponovo dočekati noć?" - pitao je Čomo.

Odmah sam pozvao jednog mladića i rekao mu da uzme auto i da sa Čomom ode u Srebrenicu kod Huseina Karića u Lovačko društvo i kaže da je Ibran rekao da im da municije. Odmah su otišli u Srebrenicu i donijeli oko 150 komada municije za sačmarice.

Moram spomenuti i ulogu Lovačkog društva u Srebrenici. Nastojao sam imati dobre odnose i saradnju sa ljudima iz Lovačkog društva i svim ljudima koji su posjedovali lovačko naoružanje. Oni su, pored stanice policije, bili najjača oružana formacija. Moja osnovna briga je bila da lovci budu dovoljno snabdjeveni municijom, a Sadi, kao načelniku, sam stalno davao u zadatak da mi dostavlja najnovije informacije o broju i imenima ljudi muslimanske nacionalnosti koji posjeduju lovačko naoružanje i koliki broj, s obzirom da su neki lovci imali i po tri naoružanja. Posebno mi je bilo zanimljivo koji od lovaca posjeduje snajper.

Tog dana pročula se informacija da se sprema oružani napad na muslimanska sela iz pravca Kravice. Vidio sam da je vrag odnio šalu i da se mora nešto konkretnije raditi. Cijeli dan sam, uglavnom, bio sa Hamedom Efendićem, Hamedom Salihovićem Sadom, mojim bratom Samidom i Naserom Orićem. Oko tri sata poslijepodne uzeo me je Hamed Efendić ispod ruke, odveo u stranu, i rekao: "Ti znaš da mi imamo onih sredstava iz Fonda! Moramo nešto konkretno raditi na naoružavanju!?" Istina, i prije toga me je u dva navrata Hamed opominjao za ta sredsrva, govoreći da ih treba utrošiti, jer ih, kako Hamed reče, "pojede inflacija".

Kupovina pušaka

Kada sam vidio da je "vrag odnio šalu", bez razmišljanja sam rekao da Hamed ode do kuće i, s obzirom da imam broj telefona, da nazove Saju u Foču. Hamed je istog momenta otišao svojoj kući, a ja sam ostao sa Naserom koji mi je rekao da je on u svakom momentu na raspolaganju sa svojim "renoom 5". Kada se Hamed vratio iz kuće odmah mi je rekao da je razgovarao sa Sajom i da je on, poslije malo natezanja, obećao da nam može prodati 10 PAP-ovki.

Odmah sam rekao Naseru da se spremi i da idemo po te puške? Zovnuo sam i amidžu Enesa Mustafića Ibrahima i rekao mu šta nam je raditi. Odmah je otišao i uzeo "golfa" od svog šuraka Azema Hadžovića. Za deset minuta već smo bili na putu za Foču. U "renou 5" Naser i Hamed, a u "golfu", ja i amidža Ibrahim. Krenuli smo preko Kragljivode za Skelane, a poslije prelaska Drine uputili smo se preko Tare, u pravcu Višegrada.

U Dobrunu, na granici BiH i Srbije, zaustavila nas je srbijanska kontrola koja je bila na putu sa punktom i izvršila detaljnu kontrolu. Kada smo ponovo nagazili tlo BiH, pojurili smo u pravcu Foče, uz malu pauzu u Višegradu. U Foču smo stigli pred sami akšam. Kako sada naći Saju? Otišao sam do njegove piljare i u objektu zatekao djevojku koja je radila. Pitao sam je za Saju, ali nisam mogao doznati ništa bliže, tako da sam produžio do jedne kafane koja je bila u neposrednoj blizini. Našao sam jednog momka koji mi je rekao da će nam objasniti.

Odmah sam sa Hamedom krenuo po uputama i konačno smo se našli pred Sajinom kućom. Za to vrijeme Naser i amidža Ibrahim su ostali da nas čekaju. Ušli smo u kuću i poslije kratkog razgovora Saja nam je rekao da naoružanje nije tu već da trebamo krenuti u pravcu Goražda i poslije prelaska mosta, nakon jednog kilometra, skrenuti lijevo. Našli smo Nasera i Ibrahima i krenuli.

Poslije nekoliko minuta vožnje, našli smo se u jednom skrovitom naselju u neposrednoj blizini Foče. Došli smo do pred kuću izvjesnog Šljive. Odmah sam sa Šljivom ušao u podrum koji je bio zakrčen vojnim sanducima. Iz dva sanduka smo izvadili 10 PAP-ovki koje su bile konzervirane. Sedam pušaka smo stavili pod zadnje sjedište "golfa", kojeg je vozio moj amidža, a ja išao sa njim. Tri puške smo stavili pod zadnje sjedište "renoa 5", kojeg je vozio Naser, a sa njim je bio Hamed Efendić.

Dok smo pakovali cijevi, Hamed je otišao da završava račune sa Sajom. Pored pušaka uzeli smo po 110 komada municije za svaku pušku. Puške su plaćane dinarski, a njihova pojedinačna protuvrijednost je bila negdje oko 800 DM, a sa municijom je otprilike iznosila oko 920 DM. Poslije završenog posla odmah smo krenuli za Srebrenicu. Ovog puta povratak je bio preko Romanije. Goražde, Ustiprača, Rogatica, Podromanija, Sokolac, nikakvih problema... Idemo dalje prema Han-Pijesku. Prvi Naser i Hamed, a za njima ja i amidža Ibrahim.

Na ulazu u Han- Pijesak, u naselju pored bolnice, ništa posebno zanimljivo. Idemo dalje. Na ulazu u sami Han-Pijesak, poslije jedne krivine ispred nas se ispriječila ogromna jelika oborena preko ceste. Ostalo je samo prostora sa gornje strane puta da se jedva može provući auto. Naser je krenuo dalje, a mi za njim. Odjednom mi je stao dah od straha. Odmah iza barikade, pored hotela na Han-Pijesku, našli smo se u klinču napravljenog od kamiona iza kojeg nije bilo teoretske šanse da možemo nazad. Oko tristo naoružanih četnika je bilo postavljeno oko barikade od kamiona.

Odjednom smo svi bili opkoljeni. Sav izbezumljen, bez bilo kakvih šansi, samo sam čuo kada amidža govori "Šta ćemo sada"? Glas mu je bio toliko oduzet da se osjetilo kako teško izgovara preko osušenih usta. Grlo se speklo i šuštalo kao da je od najlona. Neka nam je Bog na pomoći, govorio sam u sebi. Pod našim sjedištem sedam PAP-ovki. Ako ih nađu, to je naš kraj.

Kada su navalili na auto i počeli da zaviruju, samo sam što više propinjao glavu skrivajući lice, bojeći se da me ne prepoznaju, jer je moje lice bilo već dobro poznato široj bh. javnosti koja je pratila informativne emisije i direktne prijenose zasjedanja Skupštine RBiH. Uglavnom su bili prepoznatljivi moji radikalni istupi u Skupštini.

Jedina nada koja je ostala je Naser i njegov "reno 5" beogradskih registarskih tablica. Naser je izašao iz auta. Okupiše se oko njega i poče priča. Čujem njegove riječi na srbijanskom dijalektu: "Šta je ovo, bre, momci!?"

"Jebaćemo im tursku majku! Samo da se zna ko vlada ovim prostorima", dopire iz gomile.

"Jebite im mater! Medutim, ja radim u Beogradu u policiji, moram, bre, stići do jutra na posao, dajte da prođem", uzvrati Naser.

"Nema za tebe problema, sada ćemo skloniti jedan kamion!", reče jedan iz gomile.

"Ima li vam Jovice, je li ovdje sa vama?", nastavi Naser diskusiju, dok je jedan od njih palio kamion i manevrisao.

"Ovamo je u jednom kafiću, hoćeš li da ga zovemo?", rekoše.

"Nema potrebe, samo ga pozdravite?", rekao im je Naser.

Ukočio sam se od straha! Može se u međuvremenu pojaviti, pa smo još gore najebali!

Vidim da će Naser proći, beogradske registracije su učinile svoje ali šta sa nama, jer su na "golfu" zvorničke registracije?

Naser sjede u auto i krenu, a kroz otvoreni prozor okupljenoj gomili dobaci: "Ovo iza mene su moji frendovi, zajedno smo, pustite ih!?"

Čim je Naserovo auto krenulo, amidža Ibrahim ga je pratio u milimetar i kada smo se provukli pored kamiona, koji nam je oslobodio prolaz, našli smo se na jednom sporednom putu koji vodi za Žepu.

Neko iz okupljene gomile reče da trebamo, nakon dvjestotinjak metara vožnje, skrenuti lijevo i preko kruga servisa za opravku automobila na Han-Pijesku izaći preko kapije na glavni put za Vlasenicu. Poslije par stotina metara skrenuli smo lijevo i obreli se u krugu servisa.

Kada smo izašli na glavni put pojurili smo prema Vlasenici. Ja sam bio mokar kao čep, znoj me je toliko probio da me poslije uhvatila groznica. U Vlasenicu smo stigli bezbjedno, ali kako dalje? Zastali smo da se odmorimo i ja sam rekao da ne mrdamo dok se ne vidimo sa Fadilom Turkovićem, komandirom policije u Vlasenici. Došli smo pred Fadilovu kuću. Iako je bilo blizu dva sata poslije pola noći, pozvonio sam na vrata. Izašao je Fadil u pidžami. Srdačno smo se poselamili i Fadilu ukratko objasnili situaciju u kojoj smo se našli.Valjalo je dalje nastaviti prema Srebrenici, a na tom putu trebalo je proći kroz Miliće i Kravicu.

Fadil nam je rekao da oko prolaska kroz Miliće nema nikakvih problema, a da na Kravicu ne mrdamo, nego da koristimo put preko Dervente i Rudnika boksita ili preko Sućeske. Poslušali smo ga i krenuli dalje.

Zaista, u Milićima situacija je bila sasvim normalna. Nastavili smo prema Derventi. Iako je Derventa okorjelo četničko gnijezdo, prošli smo mirno i nastavili prema Žutici.

Spuštamo se konačno u Srebrenicu. U gradu mirno. Krećemo za Potočare. U Potočarima dosta ljudi na ulici, iako je tri sata iza ponoći. Doduše, dosta ljudi u Potočarima je znalo da smo otišli u Foču i jedva su čekali da stignemo. Na Potočarima nismo ni zastali. Bila je to odluka Hameda Efendića. Odmah smo produžili do Gornjih Potočara, tačnije do kuće Hamedovog brata i tu istovarili puške. Imao sam osjećaj da su te večeri okupljeni u Potočarima mislili da će neko dovući toliko pušaka da će im biti dijeljeno kao glavnje, tako da sam sutradan doživio i prozivanje pojedinih ljudi.

Dok smo cijelu noć bili u situaciji kako doći do Potočara žive glave, boreći se da ne budemo goloruki, čovjek sebe dovede u situaciju da se treba pravdati onim koji bi bili u stanju iz istih pušaka pucati na one koji žrtvuju svoju glavu da bi se odbranili. Na kraju, tako je i bilo. Lešinari uvijek čekaju gotovinu, a lešinarima je rat najbolja prilika. Duboko me zaboljela istina kakvi mogu biti pojedinci, tako da sam sebi odmah sutradan postavio pitanje da li ovo vrijedi raditi? Za koga?

Odmah sam se konsultovao sa Hamedom šta sa puškama. Hamed mi je rekao da je on isplatio većinu sredstava i da treba dati još oko 2.000 DM za cijelo izmirenje duga Saji. Rekao mi je da osam pušaka možemo podijeliti našim ljudima kojima treba i koji su zaslužili, a da dvije moramo prodati po približno istoj nabavnoj cijeni da bi izmirili obaveze.

(U sledećem broju: Naser Orić - policajac i kriminalac)