Pogledi
Usud jednog puta-
zašto vekovna islamska žudnja za osvajanjem Evrope i dalje traje?
Srbija između
Stambola i Brisela
Islamski fašizam najvećim delom je uvezen
preko tobožnjih ekonomskih interesa pod blagoslovom bulumente petokolonaša, a
mogao bi uskoro da preko islamističke Turske prodre na Balkan preko egejsko - vardarsko
moravske doline, i završi u dolinu Dunava pred bivšim carskim Bečom. O tome piše sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i
nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...
Goranko Đapić
Povijest zna
za mnogo puteva i raskrsnica. Za nas, europske narode od najvećeg značaja je
put koji je tako veliki da se zove čak i Kaspijska vrata. Račva se na obodu Kaspijskog
jezera. Sjeverozapadnim pravcem stiže se iza Karpata u Centralnu Europu, a
južnije od toga i u Panonsku nizinu. Jugozapadnim pravcem stiže se preko
iranskih visoravni u Mesopotamiju i još zapadnije u Malu Aziju. Jednim dijelom
tog puta stiže se u deltu Dunav, a južnim krilom preko Fenihije, Sirije i
Palestine do samog drevnog Egipta. Kada se krene sjeverozapadnim pravcem stiže
se do velike okuke Dunava u Južnoj Ugarskoj i još južnije do ušća Save u Dunav.
Jugozapadnim pravcem stiže iz Male Azije do vitalne egejsko - vardarsko -
moravske doline. Dalje do Dunava. Dakle kako god da se krene, sa sjevera ili sa
juga putuje se navedenom dolinom. I putovalo se mnogo i burno.
Svi preci današnjih Europljana
došli su tim pravcem tokom Velike seobe naroda koje je trajala tisućama godina.
Neki su išli na zapad, neki na jug. Neki su ostajali u Aziji. Kelti su poplavili
Europu, Germani i Slaveni zajedno u relativno kratkom roku. Sa juga su stizali
stari Grci, a sam Aleksandar Makedonski umirujući Ilire i Tračane jezdio je
ovom dolinom. Rimljani su izgradili pravac iz Konstantinopolisa, takozvana
"via Mesia" koja se račvala u rodnom gradu Konstantina i Justinijana
- Naisusu (Niš) na jug do Soluna.
Poslije su iza Karpata ovom dolinom grunuli
Huni i Avari, dva turanska naroda da najave nesrečni dolazak svoje potonje subraće.
Baš u toj živahnoj dolini smjestila se srpska srednjovjekovna država Nemanjića baštineći
i dajući doprinos procvatu istočnorimske kulture. Na vrhu svoje državnosti i
civilizacije srpska je država van svake sumnje postala pojedinačno najači
faktor na Balkanu čak i u odnosu na staro i još uvijek jako Istočnorimsko
carstvo sa središtem u gradu nad gradovima, bedemu kršćanstva- Konstantinopolisom
(okupaciono ime - Istambul).
Sedam stoljeća odolijevalo je staro
carstvo islamskim napadačima, ali polako se bližio kraj. Već od XI stoljeća
počeli su upadati Turci Seldžuci plaveći Malu Aziju, srce Carstva i srce kršćanskog
svijeta na Istoku.
Dolaskom Osmana krajem XIV stoljeća i
bitkom kod Miriokefaluma od Carstva je ostao samo grad pod zaštitom Majke
Božije - Konstantinopolis.
Baš tada, Srbija je bila u jednoj od
uobičajenoj krizi karakterističnih za feudalni poredak toga doba. Smrću Dušana,
država je izgubila jakog vladara i počelo je feudalno cjepkanje države i borbe
za prevlast između krupnih feudalaca. U sred tog sukoba banula je rastuća sila Osmana,
sila koja je vodila sveti islamski rat za VMV. Tursko carstvo nije bilo
prevashodno tursko, ono je bilo carstvo islamskih boraca za islamsku svevlast,
za satiranje neistomišljenika sa ciljem da se uspostavi Alahovo carstvo na zemlji.
Tako je kada je cijeli Balkan bio u metežu; egejsko-vardarsko-moravskom dolinom
ka Dunavu pohrlio cijeli islamski svijet.
Boj na Kosovu nije bio boj samo
Srba i Turaka, nego boj Srba i islamskog svijeta, utoliko simboličan što će stoljećima
kasnije nesreća ponovo uzjahati sve konje Apokalipse. Bio je to vjerski i
civilizacijski boj kršćanstva i islama, a logika tog boja sve je aktuelnija i
danas.
Dalje, znamo. Turci su došli do
Dunava i uz Dunav do Beča, do samog srca Srednje Europe. Tek napornom i krvavom
kontraofanzivom Eugena Savojskog u znatnu pomoć srpskih četa austrijska
je vojska došla do Skopja. Nakon daljnjih neuspjeha vratila se preko
Dunava zajedno sa znatnim brojem kosovskih Srba i granica se ustalila na
Dunavu.
Tursko carstvo u opadanju više nije imalo
snage za daljnje širenje. Njegova fiskalna moć je slabila, a time su rasli nameti
na kršćanske podanike širom Carstva. Prvim i drugim ustankom Srbija je stekla
znatnu autonomiju i počeo je postepen rast nove, moderne srpske države.
Već u drugoj polovini XIX stoljeća Srbija
je imala sve oblike moderne države. Imala je organiziranu vlast kroz monarhističko
uređenje ustavnog tipa, vojsku, činovništvo, prosvjetu i Univerzitet. Srbija je
bila balkanska država koja je imala najveću mrežu telegrafskih veza i željeznicu
u ekspanziji.
Kada je Sanstefanskim mirom Rusija
došla do pred Konstantinopolis, krenula je britanska diplomatska ofanziva za
njeno obuzdavanje. Rusija je preko Bugarske, svog tadašnjeg najvećeg oslonca na
Balkanu stekla odlučujuću prednost u baštinjenju turskog carstva u raspadanju. Berlinskim
kongresom sva ruska prednost je anulirana. Bugarska je podijeljena.
Turska je zadržana na europskom tlu
preko Galipolja, a ruski cilj ovladavanja Bosforom i Dardanelima nestao je kao zavještanje
za budućnost. Zašto je Britanija očuvala balkanskog krvnika kroz toliko stoljeća?
Britanija, odnosno londonski bankari, još
od HenrikaVI aktivno su vodili politiku spri ječavanja stvaranja integracione
sile u Europi. Jednom, riječju Europa je morala biti politički impotentna i razdrobljena
i vječita žrtva i glavnica i kamata. Rađanje bilo koje kontinentalne sile od Napoleonovih
vremena razbijeno je u korijenu. Pa ipak, na Zapadu je rasla moć dinamične Njemačke,
a na Istoku rastuća moć Rusije. Nije pogrešno reći da su londonski bankari
zamislili Prvi svjetski rat već tada. Bila su čak dva kandidata da izrastu u
kontinentalne sile velikog opsega. Njemačka je istina osjećala nedostatak
energenata, sirovina i tržišta i bila je na strategijski uskom području. Rusija
tih problema nije imala. Njen glavni problem bila je brzina kojom će se reformirati
i shodno tome početi da eksploatira svoje neizmjerne resurse.
Zbog svega toga sa stanovišta londonskih
bankara mnogo veća opasnost u budućnosti prijetila je od Rusije. Trebalo je
dakle što prije uništiti obje kontinentalne sile, a po mogućstvu Rusiju
osobito.
Sada je za Rusiju izvjesna šansa za
izbijanje na topla mora bio pravac preko egejsko - vardarsko - moravske doline,
sa račvanjem preko Crne gore. Balkanskim ratovima i izbijanjem srpske vojske na
Vardar i granica sa Crnom gorom veoma su obećavali. Londonski bankari
tada su izrekli i Srbiji smrtnu kaznu još goru negoli Rusiji.
Potonji ,"saveznici" koji su ešalone
ruskih i srpskih boraca slali u smrt samo su željeli da smrt bude potpuna. I
državna i biološka. No, prije toga trebalo je da cvijet omladine i i svu demografsku
moć dva slovenska naroda padne za Marni i Somu.
Konačno i to nije bilo dovoljno. Kada je
knez Pavle Karađorđević pokušao da spasi svoju Kraljevinu od silnih
političkih oluja, britanski agenti su organizirali sulude manifestacije 27
marta 1941 g., srušili kneza namjesnika, izazvali rat, glavački uskočili u
avione i nestali iz Jugoslavije, ostavljajući narod svakom mogućem uništenju
koje ga je snašlo. Potom su 1944 g. u Beograd ušli crvenoarmejci i uspostavili partizansku
samovolju koju je izmrcvareni srpski narod preskupo platio.
Danas, već značajno u XXI stoljeću, opet
plaćamo strašnu cijenu. Još iz prošlog stoljeća neobuzdana Miloševićeva
politika, lišena svake taktike i strategije uletjela je u sve ratove i bez
resursa i bez saveznika. Ona nije razumijela koliko je duga i opasna politika
londonskih bankara i njihove podružnice iz Njujorka. Pakt sa islamskim fašistima,
vladari u sjeni su namijenili uništenju europske samobitnosti, njene
civilizacije i njenih nosilaca naše arijevske rase. Umjesto nas Europa mora
biti trećesvjetski savez kalifata. Tako će velika duhovna i kulturna svijest biti
uništena i čitava grčko - rimsko kršćanska civilizacija iščeznut će sa nama. Do
tada treba bespogovorno čuvati kosovsku visoravan i kvazi-makedonsku državu da
se stari put blokira. Kosovska visoravan za bankare znači stvoreni put za
daljnje nadiranje u srce Europe i njeno barbariziranje. Suprotno, visoravan
treba spriječiti bilo kakovu rusku nadu da će se naći na Jadranu. Isto onako,
kako je bilo i poslije San Stefana treba biti i sada. Cilj je isti. Nikada se
od njega nije odstupalo.
Zbog toga Albanci tako potpuno odbacuju
bilo kakovo rješenje za sjever Kosova koje pretpostavlja autonomiju za srpsko
stanovništvo. To čine oni koji su tako dugo uživali potpunu autonomiju u SFRJ,
pa čak bili i u situaciji da preko skupštine Federacije odlučuju o Srbiji, a
Srbija nije imala prava da se miješa stvari Autonomne pokrajine. Vlada
"bankara" razumije se odlučuje o tome, a nisu samo Srbi gubitnici već
i sami Albanci koji također žive mnogo lošije nego ikada i čiji mali poslenici
trpe decenijsku štetu što se privredni odnose na administrativnoj granici svode
na organizirani šverc u kome dobijaju samo manjinski srpski i albanski tajkuni.
Do savršenstva je Tadićeva banda pomoć od petsto
milijuna eura namijenjenih Kosovu (naslijeđenih od druga Koštunice) prala preko
Mitrovice sa svojim raznim Oliverima Ivanovićima, pa onda dvije do tri
stotine milijuna vraćala u Beograd u svoje nezasite džepove.
Tako je zemlja slaba
i urušena, čija je privreda, pravosuđe, vojska, policija, stranke u rukama
kriminalaca predvođena arhirazbojnicima bestidne Tadićeve bande, postala lak plijen
ucjena i pritisaka. EU bi možda i popustila, ali Vašington naravno neće. Cilj
je da se područje stalno drži u napetosti i turbulenciji. Pa tko izdrži.
GLOSA
Kosovska visoravan za bankare znači
stvoreni put za daljnje nadiranje u srce Europe i njeno barbariziranje