Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak (6.)
Reinkarnacija duše i strah od zeca
Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj
Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi
balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno
uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo,
praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć
Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije
Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam
i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da
ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki
međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka
objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim
lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
Na tradicionalnom Balkanu je bilo poznato
da se Bektašije najlakše prepoznaju po svojem strahu od zeca. Stoga su se
tradicionalno, sve do današnjih dana, naročito medu Albancima, sačuvale šale na
račun Bektašija zbog ovog vjerski ukorijenjenog straha. Korijen ovome je u tome što su Bektašije
iz pučkih vjerovanja Anatolije iz trinaestog stoljeća preuzeli ideju reinkarnacije
duše koju ideju su razvijale razne orijentalne religije.
Premda Bektašije
vjeruju u zagrobni život, te raj i pakao kako su prikazani u Kuranu, dopuštaju
i mogućnost reinkarnacije duše. Stoga Bektašije vjeruju da je Yazid,
inače omraženi lik u šijitskom Islamu, koji je ubio Muhamedovog unuka Huseina i
njegovu obitelj, vječno reinkarniran u zeca, te svaki put kad vide zeca
dopuštaju mogućnost da je baš taj zec u biti reinkarnirani Yazid! Stoga
je zečevina u Bektašizmu zabranjena kao i svinjetina, a Bektašije u prilikama
kada vide živu životinju zeca često pokazuju strah od te, inače sasvim bezopasne
životinje.
Na širenje
Bektašizma utjecali Janjičari
Otomansko
carstvo je svoje elitne trupe, janjičare regrutirala iz kršćanskog stanovništva
Balkana. Tako su elitne postrojbe Otomanskog
carstva govorile albanski i bosanski jezik.
Kako je ovo stanovništvo pretežito regrutirano
od kršćana (Albanci su do druge polovine sedamnaestog stoljeća pretežito bili kršćani),
ovim konvertitima je Bektašizam bio bliži od ortodoksnog Islama, kako sunitskog
(koji je bio službena religija Otomanskog carstva), tako i šijitskog. Na to je
bitno utjecala i bektašijska tradicija štovanja svetaca i štovanja ikona, što
Islam inače ne poznaje (ikone su u Islamu inače strogo zabranjene). Osim toga, Bektašije
su u pravilu monogamni, te je uloga žena u toj sekti znacajna, za razliku od
restrikcija koje Islam inace odreduje prema ženama.
Bektašije su poznati i po svojem ucenju
"jedinstva bica" (Wahdat-ul-Wujood, the Unity of Being), zbog čega
autori na Zapadu smatraju da je Bektašizam preuzeo antički koncept panteizma.
Osim toga Bektašije vjeruju da Kur'an sadrži dva nivoa značenja, vanjsko
(zahir) i unutrašnje (batin), koje je superiornije, i koje dovodi do spoznaje
univerzuma i čovječanstva. I ovo učenje zapadni autori smatraju panteističkim.Osim
toga, Bektašizam je poznat (i u Islamu osuđivan) zbog svojeg koncepta
"Alah-Muhamed-Alija", pa tako Bektašije recitiraju ova tri imena kao
jedno ime. Stoga i islamski i zapadni autori ovo tumače kao "sveto
trojstvo", odnosno neislamsko učenje izravno preuzeto iz Kršćanstva.
Piramidalna organizacija Bektašija
Bektašije su od drugih sufijskih redova
preuzeli piramidalnu strukturu organizacije, te svoje članove rangiraju u niz
nivoa, od "inicijalnih" pa do vrhovnih. Nakon inicijacije (nesib) ulazi
se u prvi nivo (mahip). Obični Bektašije su u pravilu u ovom prvom inicijalnom
nivou. Pojedinac koji se uzdiže može dostići viši nivo derviša. Iznad nivoa derviša
je nivo "baba". Baba je pripadnik bektašijskog klera i vodi tekiju (tekke),
što je neka vrsta bektašijskog vjerskog centra i džamije, pa je baba zapravo u rangu imama (hodže). Iznad babe je rang "halife-baba",
još znan i kao "dede", a što se usporeduje sa nivoom biskupa kod kršcanskih
crkava. Na vrhu hijerarhije je "dedebaba", (ili "kryegjysh")
koji je poglavar sufijskog reda.
Paralelne piramidalne strukture u Bektašizmu
Osim ove piramidalne strukture, postoji i
paralelna struktura, koju sacinjavaju muhibi, tj. članovi reda koji su dali
posebnu prisegu redu, te ašikije (ashiks), koji predstavljaju nešto kao laike
uključene u rad reda. U svakom slučaju muhibe se smatra jačima od baba (imama, hodža,
glavara /vjerskih centara-džamija/ tekija, a status muhiba može biti i tajan,
pa je na taj način u Bektašizmu institucionalizirana tajna piramidalna struktura u
sekti.
Počeci Bektašizma
Sve do
početka šesnaestog stoljeća Bektašije su bili locirani isključivo u Anatoliji,
te su predstavljali neorganiziranu sektu - polupagansko pučko vjerovanje - na
samom rubu otomanskog društva. Ovo se promijenilo kada je Balim Sultan,
drugi "pir", odnosno osnivač Bektašizma, na temelju ovog pučkog vjerovanja osnovao sufijski red sa strogim ustrojem.
Ovaj sufijski red ubrzo su prihvatile janjičarske
trupe, te je do kraja šesnaestog stoljeća Bektašizam bio poluslužbena religija janjičara,
a Hajji Bektash svojevrsni svetac-zaštitnik janjičara. Tako su se Bektašije
do kraja šesnaestog stoljeca proširili medu janjičarima, a preko janjičarskog utjecaja
i opće islamizacije Albanaca sredinom i u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća,
po cijelom Balkanu, a naročito po krajevima nastanjenim Albancima.
Ovo stanje ostalo je sve do 1826. godine,
kada je sultan Mahmud drugi zabranio i uništio Janjičare, pri
čemu je proveo i opširan progon i pokolj Bektašija širom Otomanskog carstva.
Ovo se u današnjem Bektašizmu zove "prva tragedija Bektašija"
(albanski: gjëma ë parë e Bektashizmës).
Bektašije nakon pokolja 1826. godine
Većina Bektašija preživjela je ovaj
pokolj, i to na način da su svoje aktivnosti pritajili, tako da su se formalno
predstavljali kao pripadnici nekog drugog sufijskog reda, ili su se jednostavno
održali u planinskim i drugim izoliranim područjima, gdje ih je štitio
plemenski ustroj tadašnjeg albanskog društva. Ovo je narocito važilo za jug
Makedonije, gdje praktički od 1826. do danas Bektašije kontinuirano prikrivaju
svoj identitet, premda je područje od Gostivara do Kičeva, Debra i Struge pretežito
bektašijsko.
Za razliku od Balkana, gdje je kroz devetnaesto
stoljeće bilo puno plemenskih i sektaških obračuna izmedu sunitskih i bektašijskih
Albanaca, u Anatoliji se stanje smirilo ubrzo nakon ovog pokolja, te su Bektašije
nastavili prakticirati svoju vjeru kao i prije.
Ataturkova
zabrana derviša u Turskoj 1925. godine
Reforme koje
je Mustafa Kemal Ataturk provodio u okviru modernizacije i vesternizacije
Turske, dovele su godine 1925. do opće zabrane derviških redova, koje je
moderna turska država energično i efikasno provela. Tako je zabranom Bektašija u
Turskoj došlo do migracije nekoliko tisuća Bektašija, uglavnom vodećih ljudi u
sekti iz Turske u Albaniju, čime je sekta postala gotovo isključivo albanska.
Ovome je pomogla činjenica da je zadnji poglavar reda u Turskoj prije zabrane,
"dedebaba" Sali Niazi Dede bio Albanac, koji je nastavio
aktivnosti vjerskog centra Bektašija u izgnanstvu u Albaniji. (Sali Niazi je
Tursku napustio 1931., tj. šest godina nakon službene zabrane reda, kad se
pokazalo da će državna opresija biti dovoljno efikasna da eliminira svaku
aktivnost sekte u Turskoj.)
U svakom
slučaju, ova zabrana se u bektašijskoj tradiciji zove "druga
tragedija" (gjëma) Bektašija.
Premda danas
u Turskoj živi više stotina tisuća Bektašija, riječ je uglavnom o urbanim
doseljenicima sa Balkana, koji su u urbanim uvjetima konvertirali mnoge druge useljenike
s Balkana, ili su kroz miješane brakove kooptirali u sektu starosjedioce.
Ovo je
naročito prakticirano kroz djelovanje žena u sekti, čime je relativna emancipiranost
bektašijskih žena bila atraktivna u uvjetima turskog urbanog života, i sekta se
širila po Turskoj u novije vrijeme. Tako da danas u Turskoj oko 1-2%
populacije, odnosno blizu milijun ljudi čine Bektašije. Međutim, među njima
gotovo da i nema potomaka izvornih sljedbenika ove sekte u Tuskoj, prije njene
zabrane 1925. godine.
Osnivanje
moderne albanske bektašijske sekte
Uspostava
nove albanske države na Balkanu 1912. do 1919. institucionalizirala je albanski
acionalizam kao obranu od susjednih država Jugoslavije i Grčke, ali isto tako i
Italije, te od turskih pretenzija. Tako je u sukobu Bektašizma i novog turskog
nacionalizma u Bektašizmu prepoznata "jedina izvorno albanska vjera",
te je država počela favorizirati Bektašije. Tako je nova država sumnjičila
pravoslavnu crkvu za suradnju sa grčkim vlastima, rimokatoličku crkvu za suradnju
sa Talijanima, (premda je ista izrazito podržavala albanski nacionalizam), a sunitske
institucije za suradnju sa Turskom, u Bektašijama se vidjelo "prave
Albance" koji nisu vezani "ni za kakve strance".
Tako je pod
zaštitom albanskih vlasti u tekiji u gradu Prishta u Albaniji dana 28. rujna
1929. organizirana moderna bektašijska sekta i donesen "ustav" sekte
(nešto kao Kanonski zakonik kod rimokatolika). Tako je sekta organizirana u
hijerarhiji: 1. kryegjysh (glavar sekte), 2. gjyshërit (dede) kao lokalni glavar
(slično biskupu u Kršćana), 3. prindërit (baba) kao imam (hodža) koji vodi pojedinu
bogomolju (tekiju, tekke), 4. derviši i 5. ostali djelatnici u sekti. Kao
službeni jezik sekte uzet je albanski jezik. (Ovu odluku se u Islamskom svijetu
inače smatralo krivovjernom, budući da je jezik Kur'ana arapski i da je arapski službeni jezik svake "prave"
muslimanske kongregacije.)
Sekta je teritorijalno organizirana u šest
područja (gjyshëri ili dedelik), slično kao biskupije kod kršćana, sa sjedištima
u gradovima Kruja Elbasan, Korça, Frashëri, Prishta i Gjirokastra. Ovaj proces
je kod Bektašija stvorilo mit o Albaniji kao "bektašijskoj državi". Ovo su kasnije potencirali
komunisti koji su 1946. priznali Bektašijama status "posebne vjerske zajednice" u Albaniji, zajedno sa Sunitima, Katolicima
i Pravoslavnima.
Podjela Bektašija na dvije struje
Ovo osnivanje moderne sekte je bilo dobro prihvaćeno
na samom jugu Albanije, gdje je velika većina Bektašija ušla u novoosnovanu
sektu. Medutim u srednjoj Albaniji, oko Elbasana i na sjeveru su Bektašije bili
još od 1826. ukorijenili funkcioniranje u ilegali, u tajnosti, te su smatrali
da sekta mora i dalje ostati neprimjetna i da njeno postojanje mora ostati tajnovito.
Tako je većina Bektašija u srednjoj i sjevernoj Albaniji odbila uči u sektu. Slično
se dogodilo na području bivše Jugoslavije, gdje su Bektašije u Đakovici, Tetovu
i još nekim krajevima simpatizirali novu sektu i kasnije se u nju učlanili, dok
su Bektašije u Drenici (središnja dolina na Kosovu), te u jugozapadnoj
Makedoniji odbili uključivanje u sektu.
Stoga su na Balkanu nakon ove podjele
ostale dvije grupacije Bektašija: pripadnici službene nacionalističke albanske
sekte i polutajne zajednice vjernika koje ne žele ni na koji način isticati
svoj identitet. Tako da je danas u Albaniji oko 25% Bektašija (oko jedan milijun
ljudi), od kojih je oko 15% (oko šest stotina tisuća) učlanjeno u službenu bektašijsku
sektu, dok je oko 10% (oko četiri stotina tisuća) u "prikrivenim" bektašijskim
kongregacijama. Službena sekta je prisutna na jugu, a prikrivene zajednice u
središnjoj Albaniji oko Elbasana i raštrkane medu Sunitima na sjeveru.
Sukobi medu Bektašijama
Kad je Makedoniji 2001. godine izbio
kratkotrajni rat, i pobunjenici i Albanci koji su podržali vladu u Skoplju bili su Bektašije.
Pobunjenici, koji su već prije zavladali Kosovom, išli su za tim da pobune
Albance, neovisno o tome jesu li Suniti ili Šijiti. To je podržala i
"službena" bektašijska zajednica u suradnji sa Sunitima. No u Debru
na jugu Makedonije je postojao drugi centar Bektašizma, i to
"prikrivenog" Bektašizma koji nije ušao u "službenu" bektašijsku
sektu, koji je, pod izlikom da će u "velikoj Albaniji" Bektašije biti
manjina u sunitskoj zemlji, usmjerio Albance jugozapadne Makedonije da podrže
nastojanja vlade u Skoplju, odnosno nastojanja slavenske pravoslavne većine u
Makedoniji da sačuva teritorijalni integritet države.
Ovaj sukob
koji je djelomično bio sukob između samih Bektašija, a djelomično između Sunita
i dijela Bektašija s jedne strane sa Bektašijama s druge strane, podsjetio je
na nemire u Albaniji (građanski, odnosno plemenski rat u Albaniji 1936-1937.)
kada je "službena" bektašijska sekta zajedno sa Sunitima podržavala
kralja Zogua u obračunu sa pobunjenicima iz središnje Albanije koji su većinom
bili pripadnici "prikrivenog" dijela Bektašija.
Bektašije i Alaviti
Kao što je ranije rečeno, oko petnaest milijuna
ljudi u Turskoj pripada sekti Alavita. Alaviti čine preko dva milijuna
stanovnika Sirije, tj. oko 10% populacije, koja je koncentrirala svu vlast u
toj zemlji, a prisutni su i na krajnjem sjeveru Libanona, gdje ih ima preko sto
tisuća. eliki broj Alavita u Turskoj sebe naziva "Bektašijama-Alavitima"
(Alevi-Bektashi). Alaviti u posebna sekta, starija od Bektašita, koja je nastaa
miješanjem predislamskih religija Anatolije i Kurdistana sa Islamom. Tako su Alaviti
sačuvali niz vjerovanja i obreda preuzetih iz nekadašnjeg Maniheizma, što je
bila predislamska paganska religija tog područja, slična današnjoj, ranije spomenutoj
sekti Yarsana (koja još više odstupa od Islama nego Alaviti).
Premda Alaviti nisu Bektašije, isti su
preuzeli kult osnivača bektašijske sekte, Hajji Bektasha, pa se stoga znatan dio Alavita
naziva Alavitima-Bektašijama. Međutim, ovi Alaviti-Bektašije su u osnovi Alaviti,
samo što isticanjem kulta Hajji Bektasha sebe približavaju Bektašijama.
Odnosi ove dvije
sekte su dobri i iste u mnogo čemu surađuju, a to se vidi i u evropskoj
organizaciji uvoza, transporta i distribucije heroina, te u pranju novca od tog
biznisa, a o čemu je ranije bilo više riječi. No doktrinarno i organizacijski je riječ o dvije različite sekte.
Bektašijske
veze sa nacistima i komunistima
Činjenica je
da su se nacisti u Drugom svjetskom ratu u svojoj okupaciji Albanije i Kosova
oslanjali na Bektašije, te da je u suradnji sa sektom došlo do mobiliziranja
21. SS divizije (1. albanske SS divizije) "Skenderbey", u kojoj su,
uz manji broj sunita i rimokatolika većinu činili Bektašije. Komunisti su u
Jugoslaviji, nakon prvotnog proganjanja, zauzeli tolerantan stav prema sekti,
te je komunistička vlast na Kosovu od kraja 1960-tih regrutirana iz redova Bektašija.
Bektašijskog porijekla su bili vodeći kosovski komunisti Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli,
te šef komunističke tajne policije SDB (u javnosti znane kao "Udba")
Kosova, Sellim Broshaj. Broshaj je u suradnji sa zagrebačkim centrom jugoslavenskih
tajnih službi, koje je do svoje smrti u dubokoj tajnosti vodio osnivač tih
službi, Stevo Krajačić, organizirao krijumčarenje droge preko notornog Beghjeta
Pacollia, koji je izvorno organizirao
svoje uporište u Hamburgu, i to uz pomoć dijela političke elite Njemačke, koji
je bio na platnom spisku istočnih tajnih službi.
Kako se Pacolli morao povuci nakon afere
"obnove Kremlja", odnosno nakon sukoba sa Rusima
krajem prošlog i početkom ovog desetljeća,
na celo ove organizacije stupili su braca Osmani, te su isti energično reorganizirali
narko-podzemlje, i nastavili ga uspješno voditi sve do danas. Trendovi razvoja
islamske religioznosti na Balkanu te medu dijasporama muslimanskih vjernika
balkanskog porijekla u zapadnoj Europi, SAD-u i Turskoj
Kriza tradicionalnih "islamskih vjerskih
zajednica"
Kao što se iz ranijeg teksta vidi,
današnje "islamske vjerske zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije
nastale su putem nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane komunističkih
vlasti. Iste su uz pomoć komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu
- sufijski mistični Islam. Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu
pripada šijitskim Bektašijama, koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom
albanskom heroinskom mafijom.
(Nastaviće se)