Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak (5.)
Vehabije protiv Bektašija
Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj
Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi
balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla
neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo
potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su,
uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu
teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje
ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične
zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo
tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku.
Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog
istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta
je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
Nakon što su se u osmom stoljeću nove ere
sudarile islamska i indijska civilizacija, kao rezultat miješanja kulturnih utjecaja
tih dvaju civilizacija nastao je na Indijskom potkontinentu mistični oblik
Islama - Sufizam. Pripadnike Sufizma još se naziva i dervišima, a karakterizira
ih organiziranje po vjerskim redovima. Sufijskih vjerskih redova u Islamskom
svijetu ima više desetina, i praktički nema sunitske muslimanske zemlje u kojem
nema Sufija - Derviša.
Do koje mjere doktrinarne razlike medu Sufijama
mogu biti velike pokazuje primjer derviškog reda Mevlevija (Mevleviye,
turski: Mevlevilik), koji su na Balkanu bili poznati i kao "derviši
koji plešu u krug", a slično ih bilježe i u literaturi na engleskom
jeziku.
Sufije dominiraju pojedinim
muslimanskim državama i regijama
U mnogim dijelovima islamskog svijeta
dominira Sufizam, a u pojedinim zemljama dominira samo jedan, u pravilu centraliziran
i monolitan sufijski red. Tako je militantan derviški red Senusita u
devetnaestom stoljeću postao dominantna grana Islama u Libiji, te u znatnom dijelu
Sahare, tj. pustinjskim dijelovima današnjeg Tunisa, Alžira, Čada, Nigera i Malija. Libiju se danas
smatra senusitskom zemljom. Ovaj red bio je poznat po svojoj militantnosti, kao
i po svojim utvrđenim samostanima-medresama zavijama (Zaouia ili Zawiyah).
Većina
Muslimana afričkih država Senegala i Gambije su Sufije, a jedan od tri najjača sufijska
reda su Muridije (Muridiya). Taj isti muridijski red dominira u tri
muslimanske regije Ruske Federacije: Ingušetiji, Čečeniji i Dagestanu. U
Nigeriji su Suniti oko dvije trećine ukupne muslimanske populacije (ostalo su Šijiti),
a većina nigerijskih Sunita su Sufije. Sufije su dominirali i Afganistanom za
vrijeme vladavine Talibana, a njihov vođa Mullah Mohammed Omar je
Sufija-Derviš.
Sufijski
Islam povijesno je bio dominantan pravac Islama na Balkanu. Sufizam je došao na
Balkan istovremeno kada i "obični" sunitski Islam (ortodoksni sunitski
Islam).
Dok su "obični",
odnosno ortodoksni Suniti bili ukorijenjeni u gradovima i političkim centrima (Travnik,
Sarajevo, Novi Pazar, Prizren, Skopje...), dotle su se derviški sufijski redovi
- tarikati (tariqat) širili po selima. Najznačajniji
od sunitskih redova, i to od Bosne do Albanije i Bugarske bio je Halvetski red
(Khalwatiyyah).
Glavne derviške tekije (muslimanski sufijski
samostani) i makami (maqam), derviški hramovi bili su npr. u Blagaju u
Bosni i Hercegovini, Babadagu u Rumunjskoj, Kruji u Albanij, pored Ohrida u
Makedoniji.
Osim Halvetijja i već ranije spomenutih Melvelvija,
prisutni su bili sufijski redovi Nakšibandija (Naqshibandi), njima
srodnih Kalidija (Khalidi), Kadirije (Qadiri) koji su imali svoje
samostane (tekije, tekke) u Sarajevu sve do kraja Drugog svjetskog rata,
zatim Bajramije (Bayrami) koji su bili izrazito prisutni u Makedoniji,
Bugarskoj i sjevernoj Albaniji, a jedna od glavnih tekija (samostana) je bila
sve do kraja Drugog svjetskog rata u Skopju.
U području uz rijeku Drinu prisutna je
bila derviška sekta (red) Hamzevija, koja je još za vrijeme Otomanskog carstva
bila zabranjena i iskorijenjena i uglavnom zamijenjena ranije spomenutim Halvetijama,
koji su se održali na tom području sve do kraja Drugog svjetskog rata. Najzad,
medu najjacim sufijskim sunitskim sektama (redovima) Balkana bili su Sadije (Sa'di),
koji su se po Balkanu, počevši od sedamnaestog stoljeća, širili iz svojeg
regionalnog centra u Prizrenu na Kosovu, a bili su izrazito prisutni na Kosovu,
Sandžaku i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine (npr. područje nekadašnje Cazinske
krajine, danas poznate kao Bihaćki džep). Smatra se da je u nekim krajevima
Kosova svakodnevna religioznost nominalno sunitskih Albanaca primarno obilježena
sadijskim sufijskim naslijedem.
Sufijske sekte u komunističkoj
Jugoslaviji
Ove sufijske sekte (redovi) bile su u fazi
osipanja već prije Drugog svjetskog rata, pa su npr. ranije spomenuti Halvetije
zatvorili svoje zadnje tekije (samostane) u Bosni i Hercegovini tijekom
1930-tih godina. Ostali redovi zabranjeni su 1952. godine. Formalnu zabranu
provela je "Islamska vjerska zajednica" koju je osnovala država, a
zabrana je provedena na inicijativu komunističkih vlasti, ali formalno po
vlastima ortodoksne sunitske vjerske zajednice. Na Kosovu su ove zabrane bile
manje efikasno provodene, pa su komunisti 1974. godine dozvolili onim sufijskim
zajednicama koje su se do tada uspjele održati da osnuju "Zajednicu
islamskih Derviških redova Socijalističke federativne republike
Jugoslavije" (ZIDRA, SFRJ), kao krovnu organizaciju pod nadzorom komunističkih
vlasti.
Uz sve ove, gore navedene sunitske sufijske
sekte, na području Kosova, Makedonije i u manjoj mjeri Sandžaka, djelovala je i
sufijska šijitska sekta Bektašija...
Bektašije i međunarodna trgovina
drogama
Upravo je činjenica da su vode međunarodne
albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije vode heroinsko
podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom, odnosno
u šijitskom Islamu. Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama po Europi nije
ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve operativne
funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije oslanja se
na: alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom (PKK) i time kurdskim
podzemljem po Europi, naročito Njemačkoj; turkofone Alavite, naročito tzv.
"tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni Alaviti,
koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku mafiju po Njemačkoj;
sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju niže rangirane
operativne poslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove ne obavljaju
sami bektašijski klanovi); senusitske klanove koji dominiraju arapskim
podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne
Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere"
(premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali
masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima; sufijske, naročito muridijske
klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom,
i to na način da se u ovim zemljama prekrcavaju pošiljke kokaina sa brodova
koji plove iz Latinske Amerike u treće destinacije na brodove koji plove iz
Afrike u Europu.
Vehabije
Salafitski vjerski pokret pojavio se u
Aziji u okviru sunitskog Islama još u srednjem vijeku, te je u nizu područja
(Kina, Indija...) osporavao učenja ortodoksnog sunitskog Islama. No sve do
osamnaestog stoljeća, ovaj vjerski pokret bio je u svim muslimanskim zemljama
ništa više od male ultraradikalne manjine. Ovo se promijenilo kada je Muhammad
ibn Abd-al-Wahhab al-Najdi (1703.-1792.) uveo na područje Arapskog poluotoka
salafitski Islam. Za vrijeme njegovog života su područja današnje Saudijske
Arabije i Katara, te djelomično Jemena i južnog Jordana prešla sa ortodoksnog sunitskog
Islama na salafitski Islam, što se zadržalo do danas. Stoga se Salafiti
Arapskog poluotoka, po vjerskom vodi koji je na tom području utemeljio Salafizam
zovu Vahabiti (Wahhabi, Vehabije).
Od kraja Drugog svjetskog rata, a naročito
od 1960-tih godina ova sekta se počinje rapidno širiti cijelim sunitskim
muslimanskim svijetom, tako da su u tu sektu prešle desetine milijuna ljudi u
zadnjih nekoliko desetljeća. Većinu ovog širenja proveli su vjerski misionari
sa Arapskog poluotoka, pa se velika većina konvertita na Salafizam nazivaju Vahabitima
(Vehabijama).
Milijun muslimana Balkana ispovijeda
Vahabizam
Na Balkanu se ova sekta počinje širiti još
1980-tih godina, a zamah njene ekspanzije dolazi u ovom desetljeću, kada su na
stotine imama nominalno sunitskih "islamskih vjerskih zajednica"
prešle u Vehabije. Tako da je danas u džematima (zajednicama vjernika) čiji imami
ispovijedaju salafitsko-vehabijsko učenje na cjelokupnom području Balkana oko milijun
muslimana. Vehabije su odlučni protivnici Bektašija, koje smatraju nevjernicima,
te mnogi analitičari predviđaju da je "mogućnost krvoprolića izmedu Vahabita
i šijitskih Bektašija sve veća na području Kosova, Makedonije i Albanije".
Osnovne značajke Vahabizma
Vahabizam odlučno odbacuje svaku
tradiciju, i insistira na vraćanju na izvorno učenje proroka Muhameda, odnosno
na izvorni tekst Kurana. Po Vahabitima, Kuran se tumači doslovno kako piše, a
svako, makar i najmanje odstupanje od kuranskog učenja, izjednačuje se sa nevjerništvom.
Zato su za Vahabite drugi muslimani, a naročito Šijiti "nevjernici",
a Vahabizam uči da je dužnost vjernika uništiti nevjernike. Stoga je u temelju vahabitskog
(vehabijskog, salafitskog) učenja borba protiv svih drugih religija. Pri tome Vahabizam
insistira na tome da svaki musliman izvorno čita Kur'an i da ga izvorno primjenjuje
u svakodnevnom životu. Stoga je sekta po definiciji revolucionarna, te odbacuje
svaki institucionalni vjerski autoritet.
Primjećuje se širom islamskog svijeta da
širenju sekte pogoduje sve veća pismenost, kao i sve veća primjena Interneta u
islamskom svijetu, te radikalno zalaganje ove sekte protiv raznih oblika
tradicionalne uzurpacije svjetovne i duhovne vlasti i korupcije. Tako su na
Balkanu upravo Vahabiti ti koji, naročito na Kosovu, govore protiv notorne
trgovine drogom. Većina današnjih islamističkih terorista u svijetu su Vahabiti,
a uz njih su terorizmu skloni neki najradikalniji sufijski redovi (npr. Senusiti
i Muriditi), sunitski Mahditi, te radikalna škola učenja u imamitskom Šijitizmu,
o kojoj je ranije u tekstu bilo više riječi, a koja zagovara kaos radi povratka
Mahdija (i koja je po tome slična sunitskim Mahditima, o kojima će u nastavku
biti više riječi).
U svakom slučaju današnja Al Qaeda je isključivo
vahabitska organizacija, te su njene franšize po svijetu uglavnom sastavljene
od konvertita na Vahabizam.
Sunitski Mahditi
Treći vjerski pokret, koji je uz Sufije i Vehabije
osporavao ortodoksnu sunitsku zajednicu, bio je pokret sunitskih Mahdita. Ovaj
pokret je sličan pokretu unutar imamitskih Šijita, koji očekuje povratak Mahdija
- zadnjeg proroka prije Sudnjeg dana, i koji zagovara kaos kao moralnu i vjersku
vrlinu. Sunitski Mahditi proširili su se po nekim dijelovima islamskog svijeta
u devetnaestom stoljeću. Ovu sektu je na području današnjeg Sudana u krajem
devetnaestog stoljeca proširio Muhammad Ahmed Al Mahdi, (poznat
kao vođa ustanka protiv britanske kolonijalne vlasti), koji je sunitske Mahdite
organizirao po uzoru na Sufijske redove. Tako da je dominantan oblik Islama u
Sudanu danas Mahdizam, odnosno Mahdijski red, kojeg neki autori nazivaju kvazi-derviškim,
odnosno kvazi-sufijskim redom (sektom). Osim Mahdita u Sudanu su značajni i
"pravi" derviški redovi odnosno izvorni sufijski Islam.
Za razliku od drugih muslimana, pa tako i
struje u imamitskom Šijitizmu koja zagovara kaos radi povratka Mahdija, ovi sunitski
Mahditi smatraju da u svakom "odlučnom času" muslimane vodi "Alahom
nadareni vođa" koji na taj način ima određene božanske atribute.
Stoga ovi Mahditi štuju svojeg osnivača Muhammada
Ahmeda Al Mahdija kao sveca "poslanog od Alaha i nadarenog Alahom".
Današnji režim u Sudanu koji je na kršćanskom i animističkom jugu te zemlje, te
u Darfuru počinio nebrojene ratne zločine i koji je odgovoran za smrt stotina tisuća
ljudi, oslanja se prvenstveno na ovu sektu Mahdita.
Položaj Bektašija u okviru podjela
islamskog svijeta
Naprijed navedeno izlaganje osnovnih podjela
unutar islamskog svijeta bilo je neophodno kako bi se razložio položaj Bektašija
unutar Islama. Bektašije su po svojoj definiciji podsekta imamitskih Šijita,
vrlo srodni Alavitima, te su pri tome oganizirani kao sufijski vjerski red.
Stoga se govori o "trostrukom
identitetu Bektašija", koji su istovremeno Imamiti, Alaviti i Sufije.
Stoga Bektašije zbog ovog svojeg trostrukog identiteta predstavljaju spojnicu
koja spaja razne grane Islama, prije sve spojnica koja spaja Sufizam kao granu sunitskog
Islama sa dominantnim pravcem Šijitizma - Imamijama (Imamiti, Twelvers,
Imami Shi'ism).
Trostruki identitet Bektašija u
odnosu na pojedine muslimanske zemlje
Zbog ovog svojeg trostrukog identiteta, Bektašije
su kao sekta srodna Alavitima izuzetno bliski Siriji, u kojoj je na vlasti
lokalna alavitska manjina, kao sekta koja sebe definira kao podsektu imamitskih
Šijita, srodni šijitskim državama Azerberjdžanu, Iranu, Iraku, Kuvajtu i Bahreinu,
te srodni šijitskim alavitskim područjima Kurdistana u Turskoj, te šijitskim podrucjima
sjevernog Jemena i južnog Libanona, kao sekta koja je po svojoj definiciji sufijska,
odnosno predstavlja šijitski sufijski red, srodni zemljama u kojima su na
vlasti, ili u kojima su većina sunitski sufijski redovi, tj. Nigerija, Senegal,
Gambija i Libija, kao i sufijska područja sjeveroistočnog Kavkaza u Ruskoj
Federaciji: Dagestan, Čečenija i Ingušetija, kao sufije srodni Sudanu, u kojem
je na vlasti kvazi-sufijska sekta Mahdita.
Bektašije i međunarodna trgovina
drogama
Kao što je već rečeno, upravo je činjenica
da su vode međunarodne albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije
vode heroinsko podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom,
odnosno u šijitskom Islamu.
Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama
po Europi nije ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve
operativne funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije
oslanja se na alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom (PKK)
i time kurdskim podzemljem po Europi, naročito Njemačkoj, turkofone Alavite, naročito
tzv. "tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni
Alaviti, koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku
mafiju po Njemačkoj, sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju
niže rangirane operativne poslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove
ne obavljaju sami bektašijski klanovi), senusitske klanove koji dominiraju
arapskim podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne
Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere"
(premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali
masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima, sufijske, naročito muridijske
klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom,
i to na način da se u ovim zemljama prekrcavaju pošiljke kokaina sa brodova
koji plove iz Latinske Amerike u treće destinacije na brodove koji plove iz
Afrike u Europu.
Bektašije na vrhu hijerarhije
balkanskog kriminalnog podzemlja
Kako su komunisti 1960-tih godina
zabranili religiju, centar Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u
Detroitu, odnosno u gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe
Detroida.
Neki analitičari koji analiziraju veze
balkanskog podzemlja sa Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski
centar, odnosno pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom
Hrvata, koja je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval,
vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to preko
Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.
Jedan od ključnih ljudi prema tim izvorima
u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko Šušak, koji je
kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske Albancima Bektašijama davao značajne
pozicije u vojsci, a koji je pomagao i Tomislava Karamarka,
kasnijeg ministra unutrašnjih poslova, danas šefa opozicijskog HDZ-a u
Hrvatskoj, čiji je bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija,
prema istim izvorima jedan od ključnih ljudi albanske mafije u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini. Osim toga su norvalske veze u Latinskoj Americi korištene
1990-tih godina za prodaju bespilotnih letjelica koje su Karamarkov bivši tast Osman
Muftić i Gojko Šušak tajno proizvodili u Zagrebu, a koje su korištene
za transport kokaina u andskom području.
Osnovne karakteristike Bektašizma
Bektašije je oko godine 1230. osnovao osnivač
sekte, kojeg Bektašije, ali i njima srodni Alaviti slave kao sveca, Hajji
Bektash, koji se doselio u tursku pokrajinu Anatoliju sa turkmenskim
plemenima koja su bježala od Mongola, odnosno koji je vjerojatno bio turkmenskog
porijekla. (Kasnije su se pojavila bektašijska učenja o njegovom perzijskom porijeklu.)
Osnivač sekte nije pohađao islamske škole,
već je sa svojom ženom živio (po nekim autorima usvojenom kćeri, a po nekima
usvojenom kćeri koja mu je kasnije bila žena) kao nadriliječnik. Stoga je u
svoje učenje ugradio tada postojeća pučka vjerovanja Anatolije, koja su
sadržavala razne elemente predkršćanskih i predislamskih paganskih religija,
ali i elemente samog kršćanstva, uz koje je razvio i kult štovanja četvrtog kalifa
Alija.
(Nastaviće se)