Istraživanje
Tajna
atentata: Đinđićeva istraga o Miloševićevim računima vodila prema
Zagrebu (2)
Likvidacija
najčuvanije tajne
Posle
dugogodišnjih spekulacija, nedovršenih istraga i protivrečnih iskaza u vezi sa
nalogodavcima ubistva Zorana Đinđića, novo svetlo na ovaj slučaj bacilo je
istraživanje poznatog hrvatskog novinara-istraživača, Domagoja Margetića, koji
je došao do zapanjujućih činjenica koje upućuju na umešanost hrvatske poslovne
elite u smaknuće bivšeg premijera Srbije. I u ovom slučaju, neraskidivo
zajedništvo srpsko-hrvatske kriminalno-političke elite, još jednom je dokazalo
da ih ni ratovi ni nacionalni raskoli nisu dotakli. Naprotiv, na njima su samo
dobro zarađivali.
Piše: Domagoj
Margetić
Zagrebačka
banka bila je za hrvatsku političku i ekonomsku elitu ključna financijska
institucija, jer je preko nje odrađena pretvorba i privatizacija glavnina
vodećih poduzeća u Hrvatskoj, te je bila ključna institucija za kontrolu monopolizacije
duhanske proizvodnje i uspostave logističke mreže onoga što danas nazivamo duhanskom
mafijom.
S druge
strane za Miloševićevu političku i financijsku elitu Zagrebačka banka bila je
jedan od glavnih punktova za pranje novca koji je izvlačen iz srbije na tajne
račune u inozemstvo, te su Miloševićevi povjerenici preko Zagrebačke banke kontrolirali
udjele u inozemnim bankama preko kojih je Milošević organizirao pranje novca izvlačenog
iz Srbije, dok su s druge strane upravo preko Zagrebačke banke prebacivani u inozemstvo
i financijski prihodi od šverca oružja, narkotika, nuklearnih materijala, ali i
krijumčarenja cigareta.
Istraga
Đinđićeve Vlade o Miloševićevim računima vodila je neminovno prema političkom
Zagrebu, a tijek srbijanske istrage mogao je dovesti do Zagrebačke banke, što
bi u konačnici urušilo tranzicijsku ekonomsku elitu Hrvatske. Upravo je slučaj
Zagrebačke banke ključ odgovora na pitanje tko je naručio ubojstvo Zorana
Đinđića. Đinđićeva istraga o tajnim Miloševićevim računima razotkrila bi,
dakle, detalje nastanka financijskih, ekonomskih i političkih struktura koje i
danas vladaju Hrvatskom.
Da je srbijanski
premijer Zoran Đinđić ostao živ, te nastavio istragu o tajnim računima
Miloševićeve Vlade u inozemstvu, otkrila bi se najstrože čuvana tranzicijska
tajna Balkana; tajni financijsko poslovni aranžmani i dogovori HDZ-ove vlasti u
Zagrebu, točnije Franje Gregurića i Franje Tuđmana, s Miloševićevom
vlasti u Beogradu. Konačno, istraga bi dovela do rušenja uspostavljenog poretka
moći ne samo u Srbiji, nego prije svega puno drastičnije u samoj Hrvatskoj, jer
bi se razotkrili detalji nastanka tranzicijskih financijskih, ekonomskih i
političkih struktura koje i danas vladaju Hrvatskom.
Ukratko, Srbijanska
istraga dovela bi do Zagrebačke banke što bi u konačnici urušilo tranzicijsku
ekonomsku elitu Hrvatske. Drugim riječima, istraga Đinđićeve Vlade o
Miloševićevim računima vodila je neminovno prema političkom Zagrebu, a tijek srbijanske
istrage mogao je dovesti do Zagrebačke banke, što bi u konačnici urušilo tranzicijsku
ekonomsku elitu Hrvatske. Upravo je Zagrebačka banka ključ odgovora na pitanje tko
je naručio ubojstvo Zorana Đinđića. Za hrvatsku elitu Zagrebačka banka bila je
važna za kontrolu pretvorbeno privatizacijskih procesa te kontrolu duhanske
mafije.
S jedne
strane Zagrebačka banka bila je za hrvatsku političku i ekonomsku elitu ključna
financijska institucija, jer je preko nje odrađena pretvorba i privatizacija
glavnina vodećih poduzeća u Hrvatskoj, te je bila ključna institucija za
kontrolu monopolizacije duhanske proizvodnje i uspostave logističke mreže onoga
što danas nazivamo duhanskom mafijom. S druge strane za Miloševićevu političku
i financijsku elitu Zagrebačka banka bila je jedan od glavnih punktova za
pranje novca koji je izvlačen iz Srbije na tajne račune u inozemstvo, te su
Miloševićevi povjerenici preko Zagrebačke banke kontrolirali udjele u inozemnim
bankama preko kojih je Milošević organizirao pranje novca izvlačenog iz Srbije,
dok su s druge strane upravo preko Zagrebačke banke prebacivani u inozemstvo i financijski
prihodi od šverca oružja, narkotika, nuklearnih materijala, ali i krijumčarenja
cigareta.
Dakle, dok je
u Hrvatskoj Zagrebačka banka bila financijska institucija preko kojeg su povlašteni
pripadnici financijske i ekonomske elite u tranzicijskom procesu pretvorbe i
privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća stjecali multimilijunska
bogatstva i tako postajali financijski oligarsi ratom opustošene i osiromašene
Hrvatske, Milošević je preko Zagrebačke banke kontrolirao svoje financijske
operacije na tajnim računima u inozemstvu, kao i srbijanski udio u poslovima
međunarodnog krijumčarenja cigareta preko balkanskih država.
Guverneri
pod komandom Miloševića osnovali Zagrebačku banku
Taj savez
ratnog, tranzicijskog Zagreba i Beograda nije nastao slučajno, preko noći, već
je uspostavljen dugotrajnim dogovorima o podjeli kontrole nad financijskim
tržištem u bivšoj Jugoslaviji, kojeg su predstavnici iz Hrvatske dogovorili s
Miloševićem krajem 1989. godine, nakon čega je Milošević prešutno dao suglasnost
da se Zagrebačka banka registrira prema novim zakonskim propisima kao dioničarsko
društvo, sa novom vlasničkom strukturom, u kojoj su bili prikriveni tzv. tajni suvlasnici
banke, kako iz Hrvatske, tako i iz Srbije.
Naime, kako
su 1989. godine prilikom stupanja na snagu tadašnjeg saveznog Zakona o bankama
i drugim financijskim institucijama suvlasnici Zagrebačke banke u značajnom udjelu
bile pravne osobe iz Republike Srbije, tako je kod preoblikovanja Zagrebačke
banke društvenopravne osobe u dioničarsko društvo po novom zakonu, trebalo regulirati
i odnose sa srbijanskim suosnivačima, odnosno sa srbijanskim ulagačima u
društveni kapital tadašnje Zagrebačke banke. Bez tog dogovora Narodna banka
Jugoslavije u Beogradu, kao tada nadležna institucija za izdavanje odobrenja za
osnivanje banaka u tadašnjoj SR Hrvatskoj, nikada ne bi dopustila osnivanje
Zagrebačke banke dioničarskog društva, odnosno njezino preoblikovanje iz
društveno pravne osobe u dioničarsko društvo prema Zakonu o bankama i drugim financijskim
institucijama.
Bila je to,
zapravo, prva privatizacija jedne banke u Hrvatskoj, točnije prva privatizacija
uopće provedena u tadašnjoj Hrvatskoj, potkraj 1989. godine. Radilo se ujedno o
strateški važnoj operaciji za odnose unutar balkanskih elita, jer je Zagrebačka
banka s jedne strane kontrolirala veći dio tadašnje hrvatske privrede, te
najveći dio hrvatske proizvodnje cigareta, što je kasnije postao jedan od
najvećih crnih prihoda tranzicijskih političkih elita kako u Hrvatskoj tako i u
Srbiji, dok je istovremeno nadzirala i inozemne bankarske, financijske
operacije srbijanske i hrvatske elite, koje su započele još krajem 1980.-ih
godina, osnivanjem nekoliko inozemnih banaka pod kontrolom banaka iz bivše SFRJ,
a preko kojih su obavljanje operacije izvlačenja novca na privatne i tajne inozemne
račune, te operacije pranja novca izvučenog iz nekadašnjih republika bivše SFRJ.
Zato je kontrola nad operacijama Zagrebačke banke bila gotovo podjednako važna
Miloševićevom režimu, obzirom da je ZABA i formalno bila suvlasnik banaka preko
kojih je Milošević izvlačio novac iz Srbije, a potom ga prao u financijskim
operacijama.
Uz
posredovanje bliskih suradnika Slobodana Miloševića, Savjet guvernera Narodne
banke Jugoslavije, izdao je 9. studenog 1989. godine Rješenje broj 116, kojim
je dao dozvolu za osnivanje Zagrebačke banke dioničarskog društva, koje je
potpisao tadašnji predsjednik Savjeta guvernera i guverner Narodne banke
Jugoslavije Dušan Vlatković. „Osnivački odbor Zagrebačke banke dioničarskog
društva, Zagreb podnio je Narodnoj banci Jugoslavije zahtjev za izdavanje
dozvole za osnivanje, sa propisanim dokazima i dokumentacijom.
Razmatrajući
ovaj zahtjev, Savjet guvernera je na svojoj 367. sjednici, održanoj 9.11.1989.
godine, ocijenio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za osnivanje banke,
kao i da je zahtjev opravdan, pa je riješio kao u dispozitivu", stoji u rješenju
Narodne banke Jugoslavije od 9. studenog 1989. godine. Samo četiri dana
kasnije, 13. studenog 1989. godine održana je praktički u tajnosti Osnivačka
skupština Zagrebačke banke d.d., sa osnivačkim fondom u iznosu od tadašnjih 8,630
milijarda dinara, kako to potvrđuje i potvrda o uplati osnivačkog fonda, koju
je 13. studenog 1989. godine potpisao predsjednik Skupštine Zagrebačke banke Vjekoslav
Srb.
Međutim, u
tom je postupku suglasnost srbijanskog partijskog čelnika Slobodana Miloševića
bila od presudnog značenja. Jer, Milošević je mogao spriječiti ovakvu tajnu pretvorbu
Zagrebačke banke u dioničarsko društvo, da je kojim slučajem otvorio pitanje srbijanskog
suvlasništva nad dionicama Zagrebačke banke, odnosno da je pokrenuo pitanje
vlasništva pravnih osoba iz Srbije nad društvenim kapitalom banke, te da je inzistirao
da ili Srbija, ili pravne osobe s područja Srbije budu upisani kao osnivači
usklađene Zagrebačke banke, kao dioničarskog društva.
Da je
Milošević otvorio to pitanje, Zagrebačka banka ne bi dobila suglasnost savezne
Narodne banke Jugoslavije za postupak osnivanja Zagrebačke banke kao dioničarskog
društva. Prema dogovoru s Miloševićem u prvoj emisiji dionica Zagrebačke banke 1990.
godine, utajene su dionice Zagrebačke banke koje su trebale pripasti pravnim
osobama u Republici Srbiji, po osnovu njihovog ulaganja u društveni kapital
banke, dok su prava na vlasništvo nad tim tajnim udjelima u vlasništvu banke,
pripala Miloševićevim povjerenicima koje je kasnije i u Zagrebačkoj banci i u Adris
grupi, odnosno Tvornici duhana Rovinj, predstavljala sada već pokojna Borka
Vučić.
Investicije
i parainvesticije
Dakle,
puštanjem u prodaju prve emisije dionica Zagrebačke banke stvoreni su preduvjeti
da operativnu kontrolu nad Zagrebačkom bankom zadrže s jedne strane menadžeri
povezani s kasnijim premijerom Franjom Gregurićem u Hrvatskoj, te Slobodan
Milošević preko tajnih povjerenika koji su kontrolirali tajno suvlasništvo u
Zagrebačkoj banci. Da je to doista tako, govori sam proces pretvorbe Zagrebačke
banke u dioničarsko društvo, tijekom kojeg su utajene dionice koje su trebale
pripasti pravnim osobama u Srbiji, te tajna izvješća Zagrebačke banke iz 2008.
godine, gdje se vidi kako je većinsko vlasništvo nad dionicama Zagrebačke
banke, suprotno javnim izvješćima te financijske kuće, skriveno iza tajnih skrbničkih
računa kod same banke, a kojima je donedavno operativno upravljala Uprava banke
tada još na čelu s Franjom Lukovićem.
Prema dostupnoj
dokumentaciji, koju je Zagrebačka banka označila i skrivala pod oznakom
poslovne tajne, razvidno je kako je prilikom osnivanja Zagrebačke banke kao dioničarskog
društva 1989. godine, te prilikom izdavanja prve emisije dionica početkom 1990.
godine došlo do utaje čak 888 tisuća 298 dionica, točnije za više od 50% osnivačkog
kapitala koji je bio upisan u bilanci za 1989. godinu, Skupština Zagrebačke
banke, prema dogovoru s Miloševićem nije izdala dionice, koje su trebale
pripasti Gradu Zagrebu, Republici Hrvatskoj, zaposlenicima banke, te Republici
Srbiji, odnosno pravnim osobama na području tadašnje SR Srbije. Bio je to tek
početak jedne od najvećih financijsko bankarskih prijevara na Balkanu 1990.-ih
godina, dogovorene na relaciji Zagreb - Beograd.
Na
temeljima te prijevare, Slobodan Milošević je preko Zagrebačke banke organizirao
mrežu financijskih organizacija i tajnih računa preko kojih je izvlačio novac
iz Republike Srbije, na tajne račune u inozemstvu, koje je kasnije reinvestirao
djelomično upravo na Balkanu preko parainvesticijskih fondova koji su
raspolagali novcem opljačkanim iz tranzicijskih balkanskih država. Osim toga,
upravo preko te financijske mreže, razvijene u početku preko kontrole nad
Zagrebačkom bankom i s njom povezanim pravnim osobama u inozemstvu, srbijanska
i hrvatska elita organizirala je sustav pranja novca od međunarodnog
krijumčarenja oružja, narkotika, nuklearnih materijala, cigareta, nafte, i
drugih za krijumčarenje profitabilnih roba, kao primjerice kave, šećera i slično.
Najveći dio
novca iz srbijanskog proračuna, kojeg je Slobodan Milošević transferirao na
tajne račune u inozemstvu, završio je upravo u inozemnim bankama čiji je
suvlasnik bila Zagrebačka banka d.d., koja je i kontrolirala te financijske
operacije. Slijedeći trag Miloševićevih tajnih računa, Zoran Đinđić, koji je u
Srbiji pokrenuo tu istragu, opasno se približio tragu balkanske tranzicijske
mafije u Hrvatskoj, koja je na kraju još 2002. godine naručila njegovo ubojstvo,
koje je tada trebalo biti izvršeno u Banja Luci, uz logističku pomoć pripadnika
albanskih kriminalnih organizacija.
(Nastaviće
se)