Feljton

NDH u Beogradu (1)

Teroristička ispostava

Hrvatski istoričari objavili su brojne analize vojnih i političkih uzroka i posledica postojanja Nezavisne Države Hrvatske, ali ne i zvaničnih odnosa s vlastima okupirane Srbije. Aleksandar Vojinović je, prikupljajući materijal za knjigu „NDH u Beogradu", istraživao dokumentaciju koja je sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, kao i u Centru za informaciono-dokumentacionu delatnost u Beogradu, koji je osnovao i koristio Savezni sekretarijat za spoljne poslove SFRJ. U Vojnoistorijskom institutu je postojala arhivska građa koja je obuhvatala oko 700 metara prostora, ali nije bila klasifikovana i obrađena. Arhivske jedinice su bile nepotpune, pa nije moguće da se hronološki prati izveštavanje diplomata NDH s „najnezgodnijeg stranog terena". Ipak, i takav arhivski fond je dovoljan da islustruje odnose između predstavnika nemačke, hrvatske i srpske vlasti od 1941. do 1944. godine. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najznačajnije i najzanimljivije dokumente i izveštaje hrvatskih diplomata u Beogradu tokom Drugog svetskog rata.

***

Primjerno opsežna djelatnost Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu (osobito 1942, u vrijeme kada je na dužnosti gen. konzula bio dr. Ante Nikšić), nije nikad posebno obrađivana, a izvorni akti ove diplomatske ispostave "na najnezgodnijem stranom terenu" - po ocjeni gen. konzula Nikšića - samo se u dva navrata izričito navode u sveukupnoj hrvatskoj povijesnoj literaturi (Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I. dio, str. 148 - o Nedićevu putu u Berlin 1943, isto djelo, II. dio, str. 56 - o četničkom zborovanju 1944).

U specijaliziranim beogradskim povijesnim izdanjima pak, u kojima se razmatra ustrojstvo njemačke okupacijske uprave u glavnome gradu Srbije - ni spomena o prisutnosti diplomatskih prcdstavnika NDH (Mr. Muharem Kreso, Njemačka okupaciona uprava u Beogradu 1941 - 1944, str. 78: "Od diplomatskih i konzularnih predstavništava u toku okupacijc u Beogradu su se nalazili: Mađarsko, Bugarsko, Rumunjsko, Švajcarsko i Dansko konzularno predstavništvo, Norveški konzulat, te kao najjače Talijansko diplomatsko predstavništvo. U prvim mjesecima zadržao se Konzulat SAD, a kasnije je otvoren i Konzulat Višijske francuske vlade".)

Jcdini srpski autor koji bjelodano potvrduje postojanje beogradskog "konzulata NDH" - po njemu "od prvih dana okupacijc" - pripisuje mu isključivo ulogu obavještajne točke do koje svakako dopiru konci terorističkih akcija, prikazujući tako prilike izmedu srbijanske prijestolnice i hrvatskoga Zemuna kao krajnje zaoštrene i opasne. Medutim, pronađeno službeno dopisivanje svjedoči sasvim suprotno (Milan Borković, Milan Nedić, str. 284):

„U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade HDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji kao i brojnim stanjem Nedićevih oružanih formacija, nego što je zastupao interese stanovništva hrvatske nacionalnosti koje je boravilo u Srbiji.

Kada je reč o stanovništvu hrvatske nacionalnosti na teritoriji Srbije, treba naglasiti da je Nedić uvek insistirao da se prema njemu preduzimaju oštre represalije; da se Hrvati otpuštaju iz upravne i vojne službe; da se proteraju iz Srbije u NDH. Mnogi su hapšeni, pa im je davana kvalifikacija bilo agenata ustaša ili pripadnika NOP-a. Mnoga kvislinška dokumenta govore da su često grupe ustaša iz Zemuna prelazile za Beograd, oblačili se u nemačka odela i pojedine gradane srpske nacionalnosti uništavali ili ih prebacivali na teritoriju NDH-a gde su ih mučili a potom streljali".

Posljednja Nedićeva tvrdnja zvuči odviše nevjerodostojno, upravo fantastično, iako nema nikakve dvojbe da su se preko Zemuna u hrvatskim rukama protezali razni kanali, vojni i civilni - njemački, hrvatski, srpski, i možda još nečiji. Krupniji i sitniji krijumčari snalazili su se kako su znali i umjeli: u Beogradu bi, recimo, osvanule velike svote kuna, a zlatnici i zlatnina uopće putovala je amo-tamo u nevjerojatnim količinama (najbolje se "poslovalo", kao što ćemo poslije prikazati, s lađarima i njemačkom vojskom).

Potraga za Brozom

Iz tih uskomešanih pograničnih zemunskih dana poznat je u povijesnoj publicistici samo jedan jedini slučaj zadiranja zemunskog redarstva u djelokrug beogradske policije (Slavko Odić, Dosije bez imena, str. 67-68):

Saznavši za ovo (tj. da je u beogradski telefonski imenik unesen neki - Broz Josip, Zavod za kupoprodaju nepok. imanja 'Dunav', Njeguševa UI. 11/11, 27-659, op. AV), ustaše su hitno tražili preko Retla, šefa političkog odjeljenja zemunske policije, da provjeri navedene podatke, radi čega je ovaj uputio pomenutog čovjeka u beogradsku Cenlralnu prijavnicu. Budući da se činovnik, koji je pošao u Centralnu prijavnicu radi provjere gornjih podataka, predugo zadržao, od 10 sati prije podne do 16 sati, te pretpostavljajući, da je imao nekih neprijatnosti, intervenisao je Retl kod Paranosa. Saznavši razloge, zbog kojih mu je službenik bio zadržan, Retl je zamolio Paranosa da ga pusti, rekavši mu, da je on po njegovu naređenju došao da izvrši provjeru za Josipa Broza, za kojega je iz Zagreba javljeno da je registrovan kao telefonski pretplatnik grada Beograda, a da je inače poznati komunist, kojega Zagreb traži.

Paranos je na Retlovu intervenciju pustio zadržanog civila, a s Retlom je tom prilikom razgovarao o uzajamnoj suradnji i o izručivanju prebjeglih komunista iz Zemuna u Beograd odnosno obratno. Mada Retl nije saopštio Paranosu, da se u slučaju Josipa Broza zapravo radi o Vrhovnom komandantu Narodno-oslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije, poznatom pod nadimkom Tito, ovaj ipak nije propustio, da se zainteresuje za osobu, koja je zanimala ustašku policiju, i slao je u dva maha svoje činovnike, da provjere, ko stanuje u Njeguševoj 11/11, i prikupe podatke o Josipu Brozu, vlasniku kupoprodajnog poduzeća 'Dunav'. Naravno, to je bio uzaludan i promašen posao, jer se za toga Broza nije moglo ustanoviti ništa, što bi iole interesovalo Specijalnu policiju.

Isti događaj, ali u nešto sažetijem obliku, spominje Zvonko Ivanković-Vonta u svojoj knjizi Hebrang (str. 160):

Odić navodi više dokaza - da ni 'ustaše dugo vremena nisu bili načisto ko se krije pod konspirativnim imenom Tito'. U dokaz tome Odić ističe činjenicu da je ustaška policija tražila podatke o Josipu Brozu čak - u Nedićevom Beogradu! Tako je šef Političkog odjela zemunske policije Rudolf Retl poslao svoga agenta u beogradsku Specijalnu policiju 22. ili 28. 6. 1942. da provjeri - da li bi Josip Broz mogao biti istovjetan s Josipom Brozom iz beogradskog telefonskog imenika! Ustaški agent -nastavlja Odić - imao je tada velikili problema, postao je beogradskim policajcima sumnjiv, pa je zadržan, da bi bio pušten tek na intervenciju Retla kod šefa Specijalne policije Ilije Paranosa.

Prikupljena diplomatska izvješća iz beogradskog Konzularnog predstavništva NDH (u nekim se izvorima to predstavništvo još naziva "konzularnom agencijom", "konzularnim zastupnišvom" i "konzularnom ispostavom") prije svega svjedoče kako su bez svake osnove pretpostavke o nekakvoj "hermetički" zatvorenoj granici između tadašnje Hrvatske i Srbije, kao što bi se očekivalo s obzirom na poznate međusobne odnose i na sve ostalo što su ti odnosi donosili u danima Drugoga svjetskog rata.

Hrvatski Zemun

Rad i djelovanje Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu bili su usko povezani s uspostavom hrvatske vlasti u Zemunu kao i u istočnom Srijemu, u čemu je imao prilično udjela dr. Vjekoslav Vrančić (umro u Buenos Airesu 21. listopada 1990), tada državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, i upravo iz Vrančićeva memoarskog djela Branili smo državu (objavljeno 1985.) doznajemo redoslijed zbivanja na ondašnjoj granici izmedu Hrvatske i Srbije.

Vrančić nam iznosi događaje ovim redom:

NEPOSREDNO nakon proglašenja državne nezavisnosti, privremena hrvatska državna vlada doniela je dne 15. travnja 1941. odluku, kojom se dr. Marka Lamešića, odvjetnika iz Rume, imenuje državnim povjerenikom za iztočnu Slavoniju, koju dekret označuje prostorom od Vinkovaca na iztok do uključivši Zemuna. Povjereniku se odredbom daju pune ovlasti sa zadatkom, da uspostavi sve vojne i građanske oblasti Države Hrvatske. Sve se oblasti poziva, da se pokoravaju povjereniku i njegove naloge izvršuju. Odluku o imenovanju podpisuju Slavko Kvaternik kao zamjenik Poglavnika i dr. Andrija Artuković u svojstvu ministra unutarnjih poslova.

Uvođenje hrvatske državne uprave u Sriemu nije naišlo na potežkoće, osim u gradu Zemunu. Tu su s hrvatske strane odmah nakon proglašenja nezavisnosti bile preuzete željeznice s kolodvorom i uzpostavljen priemni ured za hrvatske vojnike, koji su se vraćali iz zarobljeničtva kući. Ured su osnovali i vodili dopukovnik Aurel Schlacher i satnik Rogoz (Vladimir - op. A.V.). Nakon toga, mjestne njemačke vojne ovlasti osujetile su daljnje preuzimanje državnih i drugih ureda, stanje koje je potrajalo sve do polovice srpnja 1941.

Valja znati, da su nakon dolazka u bombardiranjem težko oštećeni Beograd, mnoge njemačke jedinice, pretežno one pripadajuće zrakoplovstvu, bile smještene na području grada Zemuna, zaposjednuvši za svoje potrebe mnoge javne zgrade. Nakon 20. travnja, kada je započelo djelovanjem njemačko Vojno zapovjedničtvo u Srbiji, smješteni su iz istih razloga u Zemun brojni njegovi uredi. Da se ne bi dao smetati, njemački vojni zapovjednik u Zemunu (Feldkommandant) spriečio je uzpostavu hrvatskih državnih oblasti na području grada, dok je vojni zapovjednik u Srbiji, sa svoje strane, zatražio od predpostavljenih mu viših oblasti dozvolu, da može zaposjesti i svojoj upravi podrediti grad Zemun i dio iztočnog Sriema. Ovo podređivanje grada izvršeno je de facto još prije postavljanja zahtjeva, a od strane njemačke vlade odobreno je dne 10. svibnja 1941. Budući da se radilo o hrvatskom državnom području, prema hrvatskoj vladi nađeno je s njemačke strane rješenje, da je zapovjednik Srbije dobio uputu, da posjeti Poglavnika i zamoli pristanak za provedbu mjera, koje je tražio, što je on dne 13. svibnja učinio, te pristanak dobio.

Daljnji razvoj bio je, da je između hrvatske i njemačke vlade ugovorom (4. VI.) utanačen doseg hrvatskih ustupaka, nakon čega je moglo usliediti preuzimanje hrvatske državne uprave u Zemunu i iztočnom Sriemu (15. VII.). Stvar se, međutim, nije završila time, jer je poslanik Kasche polovicom kolovoza do početka rujna od ministarstva vanjskih poslova Reicha tražio i postigao, da se Zemun i iztočni Sriem konačno i podpuno vrate pod hrvatsku državnu viast. Nakon njegova uspjeha, pregovori za vraćanje ovog područja u vlast NDH vođeni su u dvie prilike (25. DC. i 3. X. 1941.), te završili uspješno za NDH.

Hitlerovom odlukom od 12. travnja 1941. o podjeli Jugoslavije, za Srbiju je rečeno, da spada pod njemačku vojnu upravu (koja stoji) pod Vrhovnim zapovjedničtvom kopnene vojske (OKW).

Prema namienjenom joj zadatku, vojna uprava Srbije dielila se na dva stožera: a) na vojni i b) na upravni. Vojni je bio odgovoran za javni red i sigurnost. Na čelu mu se nalazio viši glavnostožemi častnik. Kako mu ime kaže, drugi stožer bio je odgovoran za upravne poslove zaposjednute Srbije. Na čelu mu se nalazio viši državni savjetnik u činu general-pukovnika, dr. Harald Turner.

Od strane ministarstva vanjskih poslova Reicha vojnom je zapovjedniku bio dodieljen opunomoćeni poslanik dr. Felix Benzler.

Od strane organizacije Četirigodišnjeg njemačkog gospodarskog plana, čija se provedba nalazila u rukama maršala zrakoplovstva Hermanna Goringa, vojnom zapovjedniku bio je dodieljen obći opunomoćenik za gospodarstvo u Srbiji, u osobi Franza Neuhausena, bivšeg generalnog konzula za gospodarska pitanja u Srbiji.

Prvi vojni zapovjednik Srbije bio je general zrakoplovstva Helmuth Forster.

Za prve mjere protiv uvodenja hrvatske državne uprave u gradu Zemunu doznali smo u Zagrebu pod konac travnja od dopukovnika Schlachera, koji je obaviestio, da je njemački zapovjednik mjesta u Zemunu odklonio uvođenje u dužnost gradskog načelnika, postavljenog od hrvatskih državnih vlasti, isto kao i preuzimanje mjestnog redarstva od strane hrvatskih organa.

U to vrieme i neposredno poslije toga, u Beogradu i Berlinu poduzeti su u pitanju Zemuna i iztočnog Sriema sliedeći koraci:

Dne 24. travnja 1941. zamjenik poslanika dr. Benzlera u Beogradu, savjetnik Gerhard Feine, obavješćuje brzojavno ministarstvo vanjskih poslova, da je namjera vojnog zapovjednika Srbije, da Zemun s okolicom ostane u sastavu grada Beograda, kojemu je u upravnom pogledu i do tada pripadao. Razlozi, koje zapovjednik navodi, jesu: snabdievanje Beograda živežnim namirnicama, a iznad svega radi toga, što se beogradsko zrakoplovno uzletište nalazi kod Zemuna.

Dne 28. travnja vojni zapovjednik Srbije hitno se zauzeo kod Vrhovnog zapovjedničtva vojske (OKW), da Zemun predbježno ostane u njegovoj područnoj vlasti, o čemu je dne 5. svibnja njemačko poslanstvo u Beogradu brzojavno obaviestilo ministarstvo vanjskih poslova, sigurno zato, da se odluka ne donese bez njegova znanja.

Traženje vojnog zapovjednika Srbije, zrakoplovnog generala Forstera, naišlo je na podporu i odobravanje vrhovnog zapovjednika zrakoplovstva i istovremeno voditelja njemačkog Četirigodišnjeg gospodarskog plana, maršala Hermanna Geringa, tako da je OKH donielo odluku, da Zemun ima privremeno ostati pod vlašću zapovjednika Srbije. Prema toj odluci, razgraničenje uz pridodatak Zemunu uzke pozadine, imali su provesti vojni zapovjednik Srbije i njemački general u Zagrebu. Obaviešteno o toj odluci, ministarstvo vanjskih poslova Reicha nije prigovorilo tome rješenju, samo je iztaklo, da se time ne prejudicira buduća politička granica NDH.

Tome treba dodati razloge obskrbe Beograda, koja je ovisna o dobavi iz Zemuna i okolice. Bezodvlačno prepuštanje Zemuna Hrvatskoj imalo bi, prema tome, veoma nepovoljne posljedice za područje vojnog zapovjedničtva Srbije'.

Bilježka nastavlja priedlogom, kako riešiti to pitanje, pa kaže, da Zemun, kao i preostali dio Sriema, budu dodieljeni Hrvatima, no da se još odgodi predaja Zemuna hrvatskim vlastima tako dugo, dok postoji njemačka vojna uprava u Srbiji. Čim ona prestane, njemačka strana nema nikakva interesa, da Srbima i tada ostane na razpolaganju uzletište i kratkovalna radio-postaja, pogotovu kad Zemun prije nije pripadao Srbiji, nego je bio u sastavu Austro-Ugarske.

Dva dana poslije toga, dne 10. svibnja, poslanstva u Zagrebu i Beogradu primila su brzojavnu obaviest, da je ministarstvo prema OKW u pitanju Zemuna zauzelo ovaj stav: Nema se što prigovoriti ostajanju Zemuna pod vojnim zapovjedničtvom u Beogradu. Uređenje pojedinosti o budućoj upravnoj granici prepusta se njemačkom generalu u Zagrebu i vojnom zapovjedniku Srbije. Te se neće prejudicirati politička granica.

Razgraničenje Srbije i NDH

Neposredno nakon toga, dne 13. svibnja (možda po uputi samog Hitlera), Poglavnika je u pratnji poslanika Kaschea posjetio zapovjednik Srbije, general Forster. Razgovaralo se o razgraničenju izmedu Hrvatske i Srbije, za koje je pitanje s njemačke strane bio mjerodavan njen vojni zapovjednik, kao i o pitanju Zemuna i iztočnog Sriema. Kasche je o tome (15. V) brzojavno izviestio ministarstvo vanjskih poslova, napomenuvši, da su prilikom razgovora o razgraničenju sa Srbijom sačuvani svi politički obziri prema NDH. Izdvajanje pak Zemuna i njegove pozadine prikazano je kao čisto privremena vojnoupravna mjera, i Pavelić je na to dao svoj pristanak.

Do sastanka i pregovora predstavnika Reicha i NDH došlo je u Zagrebu dne 4. lipnja 1941. Sudjelovali su: s hrvatske strane, vojskovođa Kvatemik, državni tajnik Lorković i veliki župan župe Vuka, dr. Jakob Elicker; s njemačke, poslanik Kasche kao predsjedatelj, državni savjetnik dr. Tumer i Gruppenfuhrer Neuhausen, za vojnu upravu Srbije; poslanik dr. Benzler kao opunomoćenik ministarstva vanjskih poslova, na službi u Beogradu; generalmajor Glaise von Horstenau, njemački general u Zagrebu i SS-Standartenfiihrer Vessenmayer, posebni opunomoćenik ministarstva vanjskih poslova.

Na tom sastanku razpravljana su dva pitanja: 1) razgraničenje izmedu NDH i Srbije i 2) upravni položaj grada Zemuna i okolice, te o tome zapisnički ustanovljeno sliedeće:

Granična crta Nezavisne Države Hrvatske, koju je Fuhrer povukao, polazi od madžarsko-hrvatske granice i teče duž Dunava do ušća Save u Dunav, zatim Savom uzvodno do ušća Drine u Savu, pa Drinom uzvodno do koljena Drine kod Bajine Bašte.

Daljnji tok granice još nije konačno određen, budući da izmedu Hrvatske i Italije tamošnja granica nije još definitivno utvrđena. Predbježno je od strane Nezavisne Države Hrvatske zaposjednuta jedna granična crta, koja je posebnom notom saobćena njemačkom poslanstvu u Zagrebu, a polazi od Bajine Bašte, te preskačući staru bosansku granicu u pravcu iztoka teče u obćem jugoiztočnom pravcu, iztočno od Nove Varoši.

Njemački vojni zapovjednik Srbije upotriebit će grad Zemun i okolicu za vojne svrhe iz sliedećih razloga: a) radi uzletišta; b) radi (vojnih) oblasti smještenih u Zemunu; c) radi posebnih uređaja smještenih u Zemunu; d) radi potrebnog snabdievanja živežnim namimicama sa zemunskog područja. Te vojne ustanove bit će jedinstveno snabdievane platežnim sredstvima. Snabdievanje s dvie vrste novčanica nije moguće. To iziskiva potrebu posebnog platežnog uređenja za područje Zemuna te okolice. Postoji jednodušnost, da to područje prema vani razgraniče sliedećim obćinama: Slankamen, Novi Karlovci, Inđija, Stara Pazova, Vojka, Ugrinovci, Dobanovci, Surčin, Jakovo, Boljevci, uključujući navedena mjesta i obćine unutar njihovih međa. Gruppenfuhrer Neuhausen iztiče, da je i on za to područje radi osiguranja prehrane Beograda za sada interesiran.

Vlada jednodušnost o tome, da spomenuto područje politički pripada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U njemu imaju vriediti načela NDH. U svrhu osiguranja probitaka NDH, jedan hrvatski opunomoćenik podređen velikom županu zupe Vuka, imat će svoje uredovno sjedište kod vojnog zapovjednika Srbije, kao osoba za vezu. Sva osobna pitanja rješavat će se uzajamnim sporazumievanjem, između vojnog zapovjednika Srbije, predstavljenog u osobi glavara njegova upravnog stožera, i NDH, koju će predstavljati veliki župan velike župe Vuka. NDH će izravno preuzeti sliedeća upravna područja: nastavu i pravosuđe. Niže navedena upravna područja preuzet će NDH, ali će ih ona za trajanja ovog posebnog utanačenja podrediti Vrhovnom zapovjedniku Srbije: unutrašnju upravu, željeznice, poštanski i brzojavni promet. O financijskoj upravi, ubiranju poreza, izplati službenika, doniet će se propisi ugovornim riešenjem, kojim će biti osigurano hrvatsko vrhovničtvo, a bit će prilagođeno gospodarskim potrebama spomenutih područja.

U svrhu zaštite gospodarskih probitaka NDH osnovat će se u Zemunu hrvatski ured, koji će s vojnim zapovjednikom, odnosno obćim opunomoćenikom za gospodarstvo u Srbiji, razpraviti sve postupke, koji budu došli u obzir.

Podpisuju: (za Njemački Reich) Kasche; (za NDH) dr. M. Lorković, dr. Jakob Elicker.

antrfile

Paveliću, žalosna ti mati

Najstrožim središtem Nedićeva Beograda danomice prolazi otmjeni osobni automobil (oznake CD Za 76) diplomatskih predstavnika NDH, a na ulazu nekoliko velebnih zgrada - najprije tik Narodne skupštine a onda nedaleko od beogradskog kazališta i u prvom susjedstvu generala Milana Nedića - sve je to vrijeme bio istaknut odgovarajući natpis s hrvatskim grbom, dopunjen ustaškim znakom.

Jedini incident zbio se u Beogradu i bio sasvim bezazlen: netko je zataknuo u vrata konzulata istrgnutu stranicu dječjeg časopisa Smilje s Pavelićevom slikom, nacrtao na njoj "četnički znak" i našvrljao olovkom "Smrt svakom Hrvatu!" (o čemu je hitno obaviješteno Ministarstvo vanjskih poslova NDH u Zagrebu posebnim "tajnim" dopisom od 28. studenoga 1942. uz priloženu "sliku Poglavnika nadenu na vratima Konzulata" - A-VII, NDH, Kut. 253, f. 2, dok. 15). Od manje su važnosti, a spominjem ih tek usput kako bi dočarali beogradsku svakodnevicu, češća javljanja o pjevanju "skarednih" i u to doba "novokomponiranih" pjesmuljaka po krčmama i gostionicama protiv Hrvatske i Hrvata, što ga pomno prati osoblje Konzularnog predstavništva NDH, izvješćujući primjerice "vrlo tajno" 4. srpnja 1942. sljedeće (HDA, MVPNDH): „Po raznim beogradskim javnim lokalima još se uvijek prostački i neukusno govori o Poglavniku i čak ga se javno vrijeđa. U lokalima gdje svira stalna glazba nuđaju se prostačke pjevačice gostima, da će im pjevati pjesme protiv Poglavnika i Hrvata. Među tim pjevačicama imade najviše takovih, koje su prebjegle iz Bosne. Jučer baš u podne odnosno 1. srpnja pjevala se u gostionici u Karađorđevoj ul. br. 1 (na uglu) ogavna pjesma: 'Paveliću, žalosna Ti mati'. U lokalu je bilo čak i njemačkih vojnika, koji su s nerazumijevanjem pratili to pjevanje i čudili se oduševijenju publike. Pjevačice zarađuju na ovom 'šlageru' po 100 i više Din. jer je to 'nešto novoga i izabranoga'. Subotom i nedjeljom publika uči tu pjesmu, prateći pjevanje tih pjevačica.