Douglas Marey: Čudna smrt Europe (2)

Ulica u Britaniji u kojoj živi samo jedna bela žena

Europa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Mareja, koje objavljujemo u nekoliko nastavaka

Daglas Marej

Europa čini samoubojstvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Mareja, koje objavljujemo u nekoliko nastavaka

Daglas Marej

Ali problemi su se pojavljivali, primjerice za neke koji su u zemlju došli na poziv i zatim postali žrtve diskriminacije. Jedan od odgovora na to bilo je donošenje Zakona o rasnim odnosima 1965., 1968. i 1976., kojima je diskriminacija na temelju "boje te rasnog, etničkog ili nacionalnog podrijetla" stavljena izvan zakona. Koliko se malo razmišljalo o tom predmetu pokazuje to što nijedan takav zakon nije donesen unaprijed nego uvijek samo kao reakcija na probleme koji su se već pojavili. Primjerice, 1948. nije pripremljen nikakav Zakon o rasnim odnosima jer nitko nije predvidio broj ljudi koji će se u budućnosti doseliti u Veliku Britaniju ili činjenicu da će to imati vrlo neugodne posljedice.

Sve to vrijeme ankete javnog mnijenja pokazivale su da se Britanci u načelu žestoko protive imigracijskoj politici svojih vlada te da broj useljenika smatraju prevelikim. U travnju 1968. Gallupovo je istraživanje pokazalo da 75 posto britanskog stanovništva smatra nadzor imigracije nedovoljno strogim. Uskoro se taj broj popeo na 83 posto.

11. Bio je to jedini trenutak kad je imigracija zakratko imala potencijal postati veliko političko pitanje. Istoga mjeseca tadašnji ministar konzervativne vlade u sjeni Enoch Powell održao je govor pred Konzervativnom udrugom u Birminghamu, otvorio raspravu i zatim je brzo zaključio. Premda u njemu zapravo nije uporabio riječi po kojima je ostao zapamćen, govor poznat kao "Rijeke krvi" bio je pun proročkih pretkazanja o budućnosti Britanije ako se useljavanje nastavi tekućim tempom. "One koje odluče uništiti, bogovi najprije natjeraju u ludilo", izjavio je Powell. "Kao nacija moramo biti ludi, doslovce ludi, da dopustimo godišnji dotok od 50 000 uzdržavanih osoba koji su uglavnom temelj buduće populacije nastale doseljavanjem. To je kao da promatrate naciju koja užurbano sprema vlastitu pogrebnu lomaču."

12. Iako se Powellov govor odnosio na identitet i budućnost vlastite zemlje, bavio se i praktičnim pitanjima - o biračima koji moraju pronaći mjesto u bolnici ili školi za svoju djecu u inače jako opterećenome javnom sektoru.

Powella je s mjesta ministra vlade u sjeni odmah skinuo vođa stranke Edward Heath, pa je izgubio sve šanse za bilo kakvu veću političku potporu koju je mogao pridobiti - da i ne govorimo o vlastitoj političkoj budućnosti. Ali javnost je snažno podržavala njegova stajališta - ankete su pokazivale da se oko tri četvrtine stanovništva slagalo s njegovim stavovima, a 69 posto smatralo je da je Heath pogriješio što ga je smijenio.

13. Mnogo godina poslije jedan od Powellovih protivnika u Konzervativnoj stranci, Michael Heseltine, izjavio je kako bi Powell, da se poslije toga govora kandidirao za vođu Konzervativne stranke, pobijedio velikom većinom glasova, a da se kandidirao za premijera, "velikom bi većinom glasova pobijedio u cijeloj zemlji".

14. Ali politički Powell nije mogao proći, pa mu se karijera nije samo spotaknula nego je preostalih desetljeća njegova života ostala zaglavljena u političkim pustopoljinama.

Sve od govora "Rijeke smrti" Britanijom je prevladavalo mišljenje da Powellov nastup ne samo da mu je uništio političku karijeru, nego je za barem jedan naraštaj u Britaniji uništio svaku mogućnost otvorene rasprave o imigraciji. Powellove liječi bile su tako strašne, a njegova upozorenja tako mračna da je svatko tko bi priznao da ga brine imigracija uvijek riskirao da ga se proglasi "powellovcem". Dijelovi njegova govora jako su olakšali političkim protivnicima napade na njega i nudili previše zaklona ljudima ekstremnijih stavova od njegovih.

Međutim, pri čitanju njegova govora - i reakcija na njega - možda najviše iznenađuju dijelovi zbog kojih su ga najviše kritizirali, a koji danas izgledaju podcijenjeno: primjerice Powellovo uporno ponavljanje da u Velikoj Britaniji postoji ulica u kojoj živi samo jedna bijela žena. U raspravama i razgovorima koji su uslijedili, slučaj te žene uglavnom se odbacivao kao izmišljotina jer se smatralo da takva ulica ne može postojati. Međutim, da je Powellu 1968. bilo tko predložio da svoj birminghamski govor iskoristi kao pretkazanje da će unutar jednoga životnog vijeka većina koja se smatrala "bijelim Britancima" postati manjinom u vlastitu glavnome gradu, takvog bi savjetnika sigurno odbacio kao manijaka. Baš kao što je u svim drugim europskim zemljama čak i najpoznatiji prorok imigrantske zle kobi zapravo podcijenio stvarno stanje.

Istina na kojoj počiva tvrdnja da je Powellov govor za najmanje jedan naraštaj učinio imigraciju zabranjenom temom bila je da je njegov govor - i polemike koje je izazvao - omogućio političarima da se izbjegnu baviti posljedicama svoje politike. Mnogi su očito zaključili da se put kojim je zemlja krenula ne može promijeniti. Tijekom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Parlamentu se još raspravljalo o vraćanju useljenika u zemlju iz koje su došli ako su, primjerice, u Britaniji počinili neki zločin.

15. Poslije su doneseni propisi o sprečavanju prakse "brakova iz koristi" sklopljenih samo kako bi se dobilo državljanstvo.

16. Ali do sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća postalo je jasno da je svaka politika s ciljem smanjivanja te zajednice posve nemoguća, čak i ako se smatra poželjnom. Baš kao i zemlje diljem europskoga kontinenta, Britanija je bila u položaju u kojem se nije htjela naći i morala je improvizirati odgovore na sve izazove i koristi koje je novonastala stvarnost donijela. Ali prava mjera neizgovorene zabrinutosti o tome što znače te promjene tijekom cijeloga tog razdoblja zapravo je bila nemogućnost najizravnijeg izricanja istine.

U siječnju 1984. Ray Honeyford, ravnatelj škole u Bradfordu, u časopisu s malom nakladom The Salisbury Review objavio je članak u kojem je pisao o nekim vidovima upravljanja školom u kojoj 90 posto učenika čine djeca imigranata. Spomenuo je odbijanje nekih muslimanskih očeva da dopuste svojim kćerima sudjelovanje na satovima plesa, drame ili sporta te ignoriranje vlasti tih i sličnih kulturnih običaja, primjerice odvođenja djece natrag u Pakistan usred polugodišta. Također se zalagao za poticanje učenika da uče engleski i razumiju kulturu zemlje u kojoj žive te da ih se ne potiče da žive - kako su to činili oni koji su se bavili međurasnim odnosima - paralelnim životima unutar zajednice.

Nije trebalo dugo da industrija utemeljena na međurasnim odnosima, koju je Honeyford u jednom dijelu svojega članka također napao, organizira kampanju protiv njega. Muslimanski je gradonačelnik Bradforda zahtijevao da se Honeyforda otpusti i još ga je godinama poslije optuživao (među ostalim) za "kulturni šovinizam".

17. Među prosvjedima i povicima "Raysist" koji su odjekivali zemljom, Honeyford je doslovce otjeran s radnog mjesta i nikad više nije radio u obrazovanju. U svojemu je uvredljivom članku tvrdio da je zahvaljujući korumpiranoj politici, pa čak i jeziku, vrlo teško pisati o tim problemima, a ono što je doživio i više je nego jasno dokazalo tu tvrdnju. Zašto je omiljeni školski ravnatelj - na kojeg se nitko nikad nije požalio - natjeran u mirovinu zbog izražavanja takvoga mišljenja? Jedino je objašnjenje da u to doba čak ni gola istina o tim stvarima još nije postala probavljiva. Tada se uvriježio politički i društveni predložak - ne baš prikladno nazvan "multikulturalizmom" - pa se 1984. još nije moglo narušiti zasade takva vjerovanja. Iako bi to bila mala utjeha za Honeyforda, samo dva desetljeća od objavljivanja njegova članka u časopisu, sve je više ljudi smatralo da je možda imao pravo, a do njegove smrti 2012. glavninu njegovih stavova prihvatili su gotovo svi.

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, pod novom rubrikom "multikulturalizma" u Veliku Britaniju se nastavio stalan dotok imigranata s Indijskoga potkontinenta i iz drugih dijelova svijeta. No prešutnim se konsenzusom imigracija - premda se stalno povećavala - uopće nije spominjala. Ono što se dogodilo poslije premoćne pobjede laburista 1997. bilo je raskidanje tog konsenzusa. Iako to nije bila stranačka politika ili objavljeni cilj, vlada Tonyja Blaira je stupivši na vlast otvorila granice u mjeri koja nije bila zabilježena ni u desetljećima neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Ukinula je "glavno pravilo" namijenjeno sprečavanju sklapanja lažnih brakova.

Otvorila je granice svakome koga se smatralo potrebnim britanskome gospodarstvu - definiciji tako širokoj da je i konobare svrstala među "stručne radnike". A osim što je otvorila vrata ostatku svijeta, otvorila je i granicu za nove članice Europske unije iz istočne Europe. Posljedica svega, ali i više od toga, bila je slika zemlje otkrivena popisom stanovništva 2011.

Naravno da postoje različita tumačenja kako je poslije 1997. došlo do te imigracijske provale. Glasno je odjeknulo ono koje je 2009. iznio Andrew Neather, prijašnji pisac govora Laburističke stranke, rekavši da je vlada namjerno ublažila imigracijska pravila jer je "nosove desnice htjela natrljati raznolikošću" i stvoriti ono što su nerazborito smatrali glasačkim tijelom privrženim Laburističkoj stranci.

18. Zbog negodovanja koje je izazvala njegova izjava iz 2009., Neather je promijenio ili ublažio to sjećanje. Drugi laburistički dužnosnici iz tog doba počeli su govoriti da nemaju pojma tko je Neather. Ali teško je ne vidjeti kako bi itko, pa čak i na vrlo niskome političkom položaju, mogao steći takav dojam o onome što se zbivalo tih godina.

Primjerice, od trenutka njezina postavljanja za ministricu Azila i imigracije u vrijeme prvoga mandata Tonyja Blaira bilo je jasno da Barbara Roche želi iz temelja promijeniti britansku politiku useljeništva i davanja azila. Dok se premijer usredotočio na druge teme, Barbara Roche posve je promijenila sve vidove vladine politike na tom području. Od tog je trenutka svima koji su tvrdili da su tražitelji azila bilo dopušteno ostati u Britaniji - bez obzira na to jesu li to doista bili ili ne - jer, kako je Roche rekla jednom dužnosniku: "Ekstradicija traje predugo i previše je emotivna." Barbara Roche također je smatrala da su postojeća ograničenja imigracije "rasistička" te da je ozračje oko rasprave o imigraciji "toksično". Kao ministrica je stalno ponavljala da želi promijeniti Veliku Britaniju. Jedan je njezin kolega izjavio sljedeće: "Barbara Roche nije svoj posao shvaćala kao nadziranje ulazaka u Britaniju nego je u nastojanju da širu sliku sagleda na 'holistički način' željela da vidimo prednosti multikulturalnoga društva."

Ni premijer niti ministar unutarnjih poslova Jack Straw nisu se htjeli baviti propitivanjem nove politike azila, kao ni činjenicom da su pod Barbarom Roche svi koji su dolazili u Britaniju, bez obzira na to jesu li imali osiguran posao ili ne, proglašeni "ekonomskim migrantima". Svaki put kad bi netko, iz stranke ili izvan nje, pokušao osporiti njezinu politiku, Rocheova bi to odbacila kao rasističku kritiku. Doista je Roche - koja je kritizirala kolege da su previše bijeli - svako spominjanje imigracijske politike nazivala rasističkim.

19. Ono što su ona i nekolicina kolega oko nje htjeli bila je posvemašnja promjena britanskoga društva. Barbara Roche - dijete Židova iz londonskog East Enda - smatrala je da imigracija može biti samo dobra stvar. Deset godina poslije promjena koje je započela jednom je reporteru sa zadovoljstvom rekla: 'Ja volim londonsku raznolikost. Jednostavno se u njoj osjećam ugodno."

20. Aktivnosti Barbare Roche i nekolicine drugih iz laburističke vlade iz 1997. podupiru ideju da su provodili politiku namjerne preobrazbe Britanije: kulturološki se rat protiv britanskog naroda vodio s pomoću imigranata kao svojevrsnoga udarnog ovna. Druga teorija, ne baš suprotna takvom gledištu, bila je da je sve samo golema birokratska pogreška koja je izbjegla nadzoru nekolicine vlada, a najspektakularnije pod Novim laburistima.

Dokaz te tvrdnje je razlika između broja novopridošlih u zemlju koje je laburistička vlada tvrdila da očekuje u usporedbi sa stvarnom situacijom. Primjerice, kad je 2004. britanska vlada dopustila slobodan ulaz građanima iz novopridruženih zemalja Europske unije, najavila je kako očekuje da će tu povlasticu svake godine iskoristiti oko 13 000 osoba. Studija koju je naručila vlada tvrdila je da će se poslije ukidanja ograničenja priljev useljenika moći "potpuno kontrolirati". Ali to se nije dogodilo. Među ostalim, izmijenjeni su propisi o radnim dozvolama kako bi kvalificirani i nekvalificirani imigranti mogli ući u zemlju i svrstati se među "strane radnike".

Većina će ih ostati u Britaniji. Posve predvidljivo, brojevi su se ubrzo povećali iznad predviđanja čak i najvećih zagovornika masovnih migracija. Očekivalo se da će se broj useljenika izvan EU povećati sa 100 000 godine 1997. na samo 170 000 godine 2004. U stvarnosti je predviđeni broj u tih pet godina premašen za gotovo milijun osoba.

21. Još jedan od previda vladinih stručnjaka bilo je i da Velika Britanija može postati privlačno odredište za useljenike iz zemalja u kojima je prosječna plaća mnogo manja ili nije određena minimalna plaća. U svakome slučaju, zbog takve se useljeničke politike broj Istočnoeuropljana koji žive u Britaniji sa 170 000 godine 2004. povećao na 1,24 milijuna 2013.

22.Takvo je golemo podcjenjivanje razmjera migracije mogao, naravno, predvidjeti svatko s minimalnim poznavanjem povijesti useljeništva poslije Drugoga svjetskog rata - povijesti prepune golemih razlika u procjenama onoga što se očekivalo. Ali također je djelomice pokazalo da se u ranim laburističkim godinama nije poklanjalo dovoljno pozornosti nadzoru useljavanja. Najvažnije, dojam da su sva imigracijska ograničenja "rasistička" (čak i ograničenja nametnuta za "bijele" Istočnoeuropljane) jako je otežao djelovanje unutarnjim i vanjskim protivnicima takve politike. Bez obzira na to je li politika naglog povećanja imigracije bila jednostavno nezamijećena ili službeno potvrđena, u britanskoj joj se vladi nitko nije suprotstavljao.

Što god bio razlog, ili motiv, ono o čemu se rijetko govori je reakcija javnosti na takvo golemo povećanje imigracije te da se na brzu transformaciju dijelova Velike Britanije gledalo vrlo tolerantno. U sljedećem desetljeću nije bilo nikakvih većih ili trajnijih izljeva rasističkih osjećaja ili nasilja, a jedina rasistička stranka u zemlji - Britanska nacionalna stranka - neslavno je propala na izborima. Ankete javnog mnijenja i život u zemlji pokazivali su da prema imigrantima ili ljudima drukčijega etničkog podrijetla nije bilo osobnog animoziteta. No anketa za anketom pokazivala je da Britance doista brine što sve to znači za njihovu zemlju i njezinu budućnost. Usprkos tome, čak su i najblaži pokušaji političara da se tema stavi na stol (poput izbornog plakata konzervativaca 2005. koji je predlagao "ograničenja" imigracije) nailazili na osudu drugih političara, a posljedica je bila nedostatak bilo kakve ozbiljne javne rasprave.

Možda su uzastopne vlade svih boja desetljećima odgađale svaku ozbiljnu diskusiju o toj temi ne zato što su sumnjale da se javnost ne slaže s njima, nego zato što je bila riječ o temi koja je izmaknula nadzoru. Konzervativna stranka koja je 2010. sastavila koalicijsku vladu s Liberalnim demokratima obećala je da će broj useljenika sa stotina tisuća na godinu smanjiti na desetke tisuća, a to su obećanje ponovili i dok su bili na vlasti. Ali nisu dospjeli ni blizu cilja. Nije to uspjelo ni sljedećoj većinski konzervativnoj vladi iako je dala isto obećanje. Doista, poslije pet godina koalicijske vlade i početka djelovanja konzervativne vlade, obje posvećene smanjivanju broja imigranata, ne samo da se useljavanje nije smanjilo nego je čak dosegnulo rekordnu neto vrijednost od 330 000 osoba na godinu.

Drugo poglavlje:

Kako smo se navukli na imigraciju

Tijekom tih desetljeća, uz manje razlike, gotovo isti scenarij odvijao se posvuda po zapadnoj Europi. Poslije Drugoga svjetskog rata sve su zemlje dopustile ulazak i zatim poticale dolazak radnika iz drugih zemalja. Pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća Zapadna Njemačka, Švedska, Nizozemska i Belgija, ali i druge zemlje, uvele su sustave "gostujućih radnika" nadoknađujući na taj način nedostatak vlastite radne snage. Diljem kontinenta taj se "gastarbajterski" sustav, kako su ga nazivali u Njemačkoj, opskrbljivao iz istih izvora.

U Njemačkoj je većina radnika dolazila iz Turske, što se uvelike pojačalo poslije donošenja njemačko-turskoga radnog sporazuma iz 1961. U Nizozemsku i Belgiju također su stizali iz Turske, ali i iz sjeverne Afrike te drugih zemalja koje su im prije bile kolonije. Premda će dio tog dotoka radnika poslužiti za smanjivanje nestašice radne snage, posebice nekvalificiranih tvorničkih radnika, dio je svakako bio posljedica dekolonizacije.

U devetnaestome stoljeću Francuska je kolonizirala dijelove sjeverne Afrike, a Britanci su kolonizirali Indijski potkontinent. Poslije procesa dekolonizacije, prijašnjim građanima, primjerice Francuzima kad je bila riječ o Alžiru, kao da se nešto ostalo dužno, pa su u najmanju ruku imali prednost u sustavu gostujućih radnika. Koncept "carstva koje uzvraća udarac" pokazuje da je bilo neizbježno, a možda i pravedno da narodi iz bivših kolonija u dvadesetome stoljeću uzvrate posjet, doduše dolazeći kao građani, a ne kao osvajači.

U svakoj su europskoj zemlji vlasti djelovale u istoj zabludi kao i britanske, ponajprije smatrajući da će se gostujući radnici pokazali privremenom pojavom, odnosno da će se vratiti u domovinu kad prestanu raditi. Diljem kontinenta vlasti kao da su bile iznenađene činjenicom da će ti radnici pustiti korijenje u zemlji u koju su došli - da će pokušati dovesti svoje obitelji, da će tim obiteljima trebati socijalna pomoć te da će njihova djeca morati pohađati školu. Kad se korijenje učvrstilo, bilo je sve manje izgledno da će ga se moći iščupati. A premda su nesumnjivo čeznuli za domovinom, zbog standarda koji su si ti radnici mogli priuštiti živeći u zapadnoj Europi mnogo više ih je ostajalo nego što ih se vraćalo u domovinu.

Premda je Europa svoje granice otvorila zbog potrebe, kontinent kao da nije bio svjestan svoje privlačnosti ostatku svijeta, čak i u svojemu smanjenom izdanju.

Čak i kad su sporazumi o gostujućim radnicima istekli - to se, primjerice, između Njemačke i Turske dogodilo 1973. - ljudi su i dalje pristizali. A oni koji su počeli kao "gastarbajteri", postali su dijelom zemlje u koju su se doselili. Neki su dobili državljanstvo, drugi su imali dvojno. Za samo pet desetljeća od početka tog procesa - 2010. - u Njemačkoj je živjelo najmanje četiri milijuna ljudi turskoga podrijetla. Neke su zemlje - istaknimo Francusku - problemu pristupile malo drukčije. Primjerice, kad se Francuska otvorila useljavanju iz Alžira, bilo je to u skladu s idejom koju je Charles de Gaulle izgovorio u gradu Alžiru 4. lipnja 1958.: "U cijelom Alžiru postoji samo jedna kategorija stanovnika - tu živi samo francuski narod s istim pravima i istim dužnostima." Ipak, kad se seoba iz sjeverne Afrike u Francusku doista zahuktala, čak je i De Gaulle (De Gol) privatno priznao da se Francuska drugim rasama može otvoriti samo dok ostanu "mala manjina". Bliski De Gaulleovi suradnici tvrde da je ozbiljno sumnjao da Francuska može apsorbirati milijune doseljenika drugoga etničkog podrijetla.24

Premda je u imigraciji poslije Drugoga svjetskog rata bilo razlika, svaka je europska zemlja razvila slične kratkoročne politike s najdužim mogućim posljedicama. Svaka se zemlja našla zarobljena u beskonačnoj igri lovice - a to je bila posljedica potrebe za donošenjem važnih političkih odluka bez razmišljanja ili priprema. I u svim se zemljama rasprava o tome odgađala desetljećima. Kao što su se prognoze za pedesete godine dvadesetoga stoljeća pokazale pogrešnima, pokazale su se i one u idućim desetljećima. Očekivanja o budućim brojevima, u opreci s onima koji su se ostvarili, u svim su zemljama bila beznadno netočna. I dok su statistički podaci pokazivali jedno, oči europske javnosti vidjele su nešto posve drugo.

Kao odgovor na zabrinutost javnosti, vlade i vodeće stranke svih političkih boja govorile su o nadzoru imigracije - katkad se čak upuštajući u natjecanje tko će o toj temi govoriti oštrije. Ali s godinama se više činilo da je to bio tek izborni trik. Jaz između mišljenja javnosti i političke stvarnosti sve je više izgledao kao jaz uzrokovan drugim čimbenicima, a ne nedostatkom volje ili ogluhom na želje javnosti. Možda se ništa nije učinilo na obrtanju trenda jer jednostavno nitko na vlasti nije mislio da se išta može promijeniti. Ako je to bila politička istina, nitko je nije smio izgovoriti. Nitko tko bi to rekao ne bi bio izabran na izborima, pa se tako nastavila kontinentalna tradicija političara koji govore i obećavaju ono što znaju da ne mogu ispuniti.

Možda se baš zato glavnina reakcije na sve lošiju stvarnost počela okretati protiv onih koji su prvi izrazili zabrinutost, čak i kad su izražavali mišljenje javnosti. Umjesto da se pozabave problemima, političari i mediji počeli su zasipati javnost optužbama. To nisu činili samo optuživanjem za "rasizam" i "netrpeljivost" nego i nizom obrambenih taktika koje su postale zamjena za djelovanje. Sve se to moglo vidjeti iz rezultata britanskoga popisa stanovništva 2011., uključujući i zahtjev da se javnost jednostavno "pomiri s tim".