Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (8)

Mučitelji su tvrdili da su obavili dobar posao

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

Ovo je bila posebno ozbiljna optužba ako se uzme u obzir u kojoj mjeri je partija godinama tvrdila da je njeno marksističko-lenjinističko upravljanje društvom uspjelo da stvori novog sovjetskog čovjeka kog krase najbolji kvaliteti socijalističkog morala. U Pravdi od 14. februara 1987, pojavio se veoma oštar članak Čingiza Ajtmatova, autora romana "Krvnikovo stratište" o kom se mnogo raspravljalo, koji je bio optužen da je "Bogotragalac", ili pretjerano religiozan, od strane fanatičnih pobornika partijskog pravovjerja. On je odlučno izjavio da je sedamdeset godina sovjetske vlasti uspjelo, zaista, da satre hrišćanske vrijednosti ali ne i da ih zamijeni bilo čim pozitivnim. Optužio je sovjetsko društvo da je bilo lišeno shvatanja "samilosti" i da je njim vladalo uvjerenje da je "postizanje uspjeha u životu bilo moguće zahvaljujući nemilosrdnosti, iskorišćavanju drugih, sumnjivim poslovima u sektoru usluga ili trgovine, ili konačno u službi inostranih poslova. Na taj način su moralno izopačena naša shvatanja društvene pravde."

Drugi poznati sovjetski pisac, Danil Granin, usredsredio se na iste teme u časopisu Literaturnaja gazeta od 18. marta 1988. godine. On je zapazio nemilosrdni karakter sovjetskog društva, odsustvo bilo kakvog duha samilosti u njegovom sistemu vrijednosti, a porijeklo takvog stanja vidio u nepojmljivoj surovosti s kojom je kolektivizacija bila nametnuta sovjetskim seoskim masama. "Samilost nije slučajno nedostajala," pisao je on. "U teškim godinama masovnih represija, ljudima nije bilo dopušteno da pomažu svojim bližnjima, svojim susjedima, porodicama zlostavljanih. Djeci optuženih i deportovanih nije se moglo dati utočište. Ljudi su bili prinuđeni javno da veličaju stroge osude. Bilo je zabranjeno pokazivanje čak i saosjećanja sa zatočenima. Osjećanja bliska sažaljenju tretirana su kao sumnjiva, čak kao kriminalna... Sažaljenje je odista moglo da zasmeta nezakonitosti, okrutnosti, hapšenju, potkazivanju, narušavanju prava, batinanju i likvidiranju. Tokom tridesetih i četrdesetih godina taj pojam je iščezao iz našeg rječnika, pa je poslije toga prestao da se koristi."

Čuvari partijske dogme - profesionalni teoretičari u centralnom komitetu - razni penzionisani veterani NKVD-KGB-a, i funkcioneri partijske nomenklature mora da su bili zaprepašćeni čitajući takve riječi. Za sve njih, bilo kakva rasprava o moralnom promašaju komunizma mora da je predstavljala ne samo ideološki izazov već isto tako i moguću prijetnju postojećoj strukturi vlasti. A u tom pogledu njihova zabrinutost je bila vjerovatno opravdana, jer je buđenje ove nove i narastajuće svijesti o moralnoj truleži otvaralo vrata oživljavanju religije.

Postojeći moralni vakuum i ponovo probuđena svijest o nacionalnoj istoriji među Velikorusima pridonio je da ponovo oživi njihovo zanimanje za rusko pravoslavlje i njegovu ulogu u nacionalnom životu. To je bio značajan razvoj s obzirom na to da je u početku sovjetskim vođama bilo lako da potisnu rusku Pravoslavnu crkvu, najviše zbog njene tradicionalne pokornosti državnoj vlasti. U skladu s tim, činilo se da je zvanični ateizam postigao suštinski napredak, naročito u ruskim urbanim centrima, sa organizovanom vjerom ograničenom na samo nekoliko preostalih crkava i u velikoj mjeri svedenom na privatne porodične obrede. Nasuprot tome, vjerski običaji su među malobrojnijim sovjetskim katolicima, koji su bili koncentrisani pretežno u Litvaniji i zapadnoj Ukrajini, i među Muslimanima u sovjetskoj Centralnoj Aziji, istrajavali. Za njih, takvi crkveni običaji su predstavljali - osim duhovnog aspekta - oblik nacionalnog otpora ruskoj kao i sovjetskoj dominaciji.

U ovoj fazi, bilo bi preuranjeno govoriti o značajnijem preporodu ruske pravoslavne vjere i neumjesno razmišljati o njenoj crkvi kao nečemu što je na bilo koji način predstavljalo prijetnju partiji (kao što je bio najdramatičniji slučaj sa rimskom katoličkom crkvom u susjednoj Poljskoj pod vlašću komunista). Pravoslavna crkva je kao institucija ostala pod čvrstom kontrolom partije, sa efikasnom političkom pa čak i tajnom policijom umiješanom među njeno svještenstvo. Ali rusko pravoslavlje kao hrišćanska vjera počelo je da se vraća kao jedini dostupan izvor moralnog nadahnuća i kao istinski nacionalni izraz trajnijih kulturnih vrijednosti. U tom smislu, ono je predstavljalo duboko ukorijenjeni odgovor na duhovnu i kulturnu pustoš što je sovjetski komunizam produkovao.

Činjenica da je 1988. godine bila hiljadugodišnjica preobraćanja u hrišćanstvo drevne Rusije -geografski ekvivalent za današnju Ukrajinu - ojačala je ovu tendenciju. Proslava jubileja je ponovo probudila opšte zanimanje za religiju i njenu ulogu u ruskoj istoriji. Među inteligencijom, postajalo je sve modernije nositi vjerske ambleme a isto tako i uključiti se u umjetničku obnovu davno napuštenih i oskrnavljenih crkava. Za sve veći broj ruskih intelektualaca, religija je prema tome bila "moderna" a ideologija je sada bila "zastarela".

Nijesu samo pripadnici ruske inteligencije bili ti koji su podlegli uticaju religije. Simbolično za širenje duhovne obnove bilo je neobično preobraćanje u rusku pravoslavnu vjeru - malo zapaženo u inostranstvu ali o kom se mnogo raspravljalo u Moskvi - Georgija Maljenkova, jednog od Staljinovih najodanijih pristalica tokom krvavih godina velikih čistki. On je proveo svoje posljednje godine u predanom sudjelovanju u crkvenom horu, a insistirao je i uslišeno mu je da bude sahranjen prema hrišćanskom obredu poslije smrti 1987. godine. Što god da su neprijatelji staljinizma mogli da misle o Maljenkovu, ovaj čin Staljinovog odabranog nasljednika sam po sebi je dramatizovao promašaj partijskog širenjanja ateizma.

Na Vanrednoj partijskoj konferenciji, održanoj 1988, Gorbačov je uvažio i prividno prihvatio obnovu reliigije u Sovjetskom Savezu. On je rekao, "Mi ne skrivamo naš stav da je religiozni pogled na svijet nematerijalistički i nenaučan. Ali to nije razlog da ne poštujemo duhovni stav vjernika, još manje da primjenjujemo administativni pritisak da bi učvrstili materijalistička shvatanja." Tako je Gorbačov prećutno objavio neuspjeh pohoda ka ateizmu - partijskoj religiji - i odobrio uvaženiji društveni položaj za autentičnu religiju.

Istorija (ili staljinizam). U biti svakog od ovih vrlo spornih pitanja bilo je pitanje staljinizma. Skoro svaka rasprava je u krajnosti vodila do politički osjetljivih pitanja koja su se odnosila na savremeni značaj staljinističkog sistema, do ljutih rasprava o mjeri do koje je prošlost trebalo podrobno pretresti, i do još uvijek neugodnog pitanja pojedinačne krivice za staljinističke (a ne samo Staljinove) najgore zločine.

Neriješeno pitanje staljinizma je stvaralo ozbiljnu dilemu za rukovodstvo i njegov politički sistem. S jedne strane, da se reforme pokrenu naprijed, bilo je potrebno prevladati ne samo birokratsku inerciju već i otpornost staljinističkih institucija i tradicija. Preustrojavanje je podrazumijevalo odbacivanje davno ustanovljenih načina rješavanja stvari, a mnogi od njih su institucionalizovani u onoj četvrti vijeka kojom je dominirala Staljinova brutalna obnova sovjetskog društva. S druge strane, potpuno odbacivanje boljeg dijela prošlosti prijetilo je da oslobodi zatomljene emocije i dugo potiskivana sjećanja i tako da potkopa temelje na kojima je partijska vlast počivala.

Nije čudo onda što je rukovodstvo oklijevalo i mučilo se. U zvaničnoj ocjeni staljinizma, koju je iznio po ovlašćenju samog Politbiroa na sedamdesetogodišnjicu Boljševičke revolucije, Gorbačov je osudio Staljina i staljinizam jasnim i oštrim riječima, ali je izbjegao svaku dramatičnu određenost, govoreći bezlično o "hiljadama" Staljinovih žrtvi. Na Vanrednoj partijskoj konferenciji, Gorbačov je produžio s ovako suzdržanm pristupom, primjećujući jedino da "je činjenica - a mi to danas moramo da priznamo - da je u određenoj mjeri politički sistem ustanovljen kao rezultat Oktobarske revolucije iskusio ozbiljnu deformaciju."

Drugi visoki rukovodioci, naročito Ligačev, tražio je uravnoteženu ocjenu prošlosti u kojoj izlaganje zala prošlosti ne bi poništilo sjećanje na navodna dostignuća. Ali kad su jednom bila otvorena vrata odbacivanju te ere, bilo je nemoguće zaustaviti provalu teškog jada, poplavu uspomena, sjećanja na neopisive surovosti i - ono najopasnije - pozive na ulaganje napora za povraćaj u prvobitno stanje pa čak možda i za odmazdom.

Sovjetska štampa i časopisi su bili zasuti izvještajima, često vrlo bolnim i mučnim, o pojedinačnoj i kolektivnoj patnji. Neki su dramatizovali poniženje koje je masovni i možda bezumni staljinistički teror nanio vrlo lakovjernim i priprostim ljudima. Drugi su slali vrlo lične izvještaje o padu nekadašnjih moćnika, od kojih su mnogi u to vrijeme jednostavno nestali bez traga, gurajući svoje porodice u neočekivani društveni bojkot ili progonstvo ili čak smrt. Žena i sin likvidiranog maršala Tuhačevskog, na primjer, bili su takođe ubijeni. Ipak su i drugi ljudi u širim razmjerama snosili posljedice staljinističke tiranije, kao što je fizičko uništenje doslovno nekoliko miliona ukrajinskih seljaka ili dobrog dijela sovjetskog oficirskog sastava (doprinoseći time početnim sovjetskim porazima tokom nacističke invazije 1941. godine).

Očito, neka pitanja su i dalje ostala tabu. Zvanična sovjetska štampa je izbjegavala bilo kakvu temeljnu raspravu o staljinističkom tlačenju neruskih naroda. O gušenju ukrainskih ili litvanskih nacionalnih težnji poslije Drugog svjetskog rata, kao i o masovnim deportacijama iz baltičkih republika (poslije njihove aneksije 1940. godine i potom njihovu ponovnu okupaciju 1944-45), raspravljalo se samo uopšteno. Bila je takođe istina da je prognano i silom raseljeno po Sibiru oko 1,5 milion Poljaka, što je izvedeno s krajnjom okrutnošcu usred zime 1940, iz polovine Poljske koja je pripala Sovjetskom Savezu prema paktu Hitler-Staljin iz 1939. godine. Sovjetski mediji su ostali nijemi i povodom 15.000 poljskih oficira, koji su zarobljeni 1939. godine i ubijeni jedan po jedan u potpunoj tajnosti u Katinskoj šumi i drugdje u proljeće 1940. Time je staljinizam kao afirmacija velikoruskog imperijalizma i dalje uživao određen oprost grijeha.

Ipak, izlaganje Staljinovih domaćih zločina neizbježno je podstaklo još tri, potpuno različita, pitanja. Prvo od njih je bilo postavljeno otvoreno i sa povećanim intenzitetom; o drugom se raspravljalo uglavnom iza zatvorenih vrata u partijskom skrovitom svetilištu; a treće nikad nije bilo otvoreno izgovoreno ali je bilo povezano sa potragom za istorijskom istinom.

Prvo se odnosilo na pojedinačnu krivicu. Da li je Staljin jedini odgovoran za svoja zlodjela? Je li to bilo vjerodostojno, s obzirom na njihove istorijski nečuvene razmjere? Ako nije, šta onda s njegovim saučesnicima i sljedbenicima? Bez sumnje, njegovi bliski saradnici su svi bili mrtvi, ali mnogi izvršoci, mučitelji, isljednici, čuvari u koncentracionim logorima, pa čak i zapovjednici bili su zasigurno još uvijek živi. Mladi NKVD major, koji je mogao imati dvadesetpet godina kad je mučio zatvorenike za vrijeme Velikog terora krajem tridesetih, sada bi imao 75 godina; oficiri i ljudi koji su lično ubijali poljske oficire u Katinskoj šumi sada bi mogli biti u kasnim šezdesetim ili ranim sedamdesetim godinama. MVD mučitelji žrtava uhapšenih u anti-jevrejskim čistkama, kao i u širokoj mreži terora s kraja četrdesetih, sada bi mogli biti u ranim šezdesetim.

Nemoguće je bilo otkriti Staljinove zločine bez otvorenije rasprave o konačno obrađenoj krivici. Do 1987. godine je to učinjeno. Jedan broj sovjetskih pisaca postavio je otvoreno pitanje Staljinovih saučesnika. L. G. Jonin, pišući u sovjetskom sociološkom časopisu Sociologičeskie Isledovanija (br. 3, 1987), ne samo da je koristio zapadnjački koncept totalitarizma za analizu prirode staljinističkog fenomena već je čak izveo namjernu analogiju sa nacizmom upotrebivši njemački pojam Schuldfrage (i. e., pitanje krivice) pri postavljanju pitanja krivice drugih. To pitanje se takođe pojavilo u cjelini u štampi. Izvjestija navodi, 26. decembra 1987, čitaoca koji je napisao da mnogi "mučitelji mora da su još uvijek živi... Ne mogu a da ne pomislim da se oni smiju vašim člancima."

Sovjetska TV je takođe postavila to pitanje. U emisiji od 22. juna 1988, posvećenoj Staljinovim zlodjelima, rečeno je da neki bivši mučitelji smatraju da su obavili "dobar posao," dodajući,

I tako se nameće logično pitanje: Zašto postoji zakon o zastarijevanju za ove užasne zločine, kao za bilo koga ko, recimo, ukrade tašnu ili pijan istuče susjeda? Ako ne postoji zakon o zastarijevanju za ratne zločince, ili za veleizdaju, zašto bi onda postojao za izdajnika koji je ubijao vlastite sunarodnike, ko je mučio časne sovjetske ljude? Kako ovaj zakon može važiti za njih? Zar oni nijesu izdajnici domovine?

U očitom pokušaju da svede bilans ovog osjetljivog pitanja, visokotiražni nedjeljnik Nedelja objavio je početkom februara 1988. godine dugačak članak istaknutog sovjetskog naučnika koji je posebno proučavao pitanje krivice. On je razriješio krivice "mnoge čekiste" kao "besprijekorno čestite lenjinističke komuniste," tvrdeći da "mnogi ljudi koji su službovali u NKVD-MGB jedinicama i podjedinicama apsolutno nijesu neposredno bili uključeni u represije," ali je podvukao razliku prema pojedinim isljednicima, ispitivačima, čuvarima i potkazivačima koji su imali udjela u moralnoj odgovornosti za staljinizam. Ali on nije bio spreman da ide dalje od toga, ostavljajući nesumnjivo mnoge preživjele žrtve s osjećanjem frustriranosti.

Dok god pitanje ostaje neriješeno, nije bilo vjerovatno da će se oni aktivno progoniti. S tog razloga, ne samo što političko rukovodstvo nije željelo da pooštrava podjele, zato što je rasprava o staljinizmu izbila na vidjelo i što je još uvijek priličan broj sovjetskih zvaničnika i građana bio odan Staljinu, već i zbog toga što je društvo u cjelini bilo zbunjeno ovim činjenica i prema njima imalo ambivalentan stav. Neko bi mogao pomisliti da će sovjetska omladina biti najkritičkije nastrojena prema Staljinu, pa ipak, sovjetska anketa navodno sprovedena među studentima na sovjetskim univerzitetima i na višim partijskim školama, je pokazala, prema vijestima agencije TASS od 24. januara 1988, da je samo 8% smatralo da ima dovoljno saznanja o prošlosti, dok je 72% dalo o Staljinu lično konfuznu ocjenu, 3% je odobravalo, a 18% osuđivalo njegovu politiku.

Društvena podvojenost, a ne samo zvanična uzdržanost, ukazivali su da će pitanje staljinizma nastaviti da nagriza sovjetsku savjest ali bez odlučne riješenosti i oštrog reza, potpunog odbacivanja. To će, zauzvrat, sigurno ne samo iskomplikovati proces preustrojavanja nego će takođe i spriječiti komunizam da se potpuno pročisti od staljinističke moralne ljage.

Drugo politički i ideološki osjetljivo pitanje odnosilo se na posljedice rehabilitacije nekih od Staljinovih najistaknutijih boljševičkih žrtava. Montirani procesi od 1936. do 1938. godine doveli su do pogubljenja ukupno preživjelog lenjinističkog rukovodstva, u koje Staljin većinom nije imao povjerenja a sa nekima od njih se ideološki nije slagao. Da su te vodeće ličnosti bile nepravedno i čak nezakonito ubijene više nije bilo sporno. Obavljena je njihova zakonska rehabilitacija i istorijska restauracija, u sablasnom i jezivom obredu koji može biti opisan kao jedinstveni sovjetski posthumni mimohod elite. Ali rehabilitacija njihovih stavova je očito zabrinula partijsko rukovodstvo pošto je to moglo da uzdrma već zategnut partijski ideološki konsenzus. U skladu s tim, Kremlj se trudio da povuče crtu između potpune zakonske i djelimične doktrinarne rehabilitacije, osujećujući tako dalje napore na potpunoj destalji-nizaciji i izazivajući otvorena negodovanja od strane preživjelih rođaka žrtava.

Treće neizrečeno pitanje koje se tiče staljinizma imalo je još dalekosežnije posljedice: vezu između lenjinizma i staljinizma. Solženjicinov Arhipelag Gulag uvjerljivo je pokazao da korjeni staljinističkog terora leže u lenjinizmu a naročito u Lenjinovom pristupu prema prisilnoj društvenoj obnovi. Pa ipak, da bi očuvalo barem privid istorijske legitimnosti, sovjetsko rukovodstvo je moralo da povuče jasnu crtu između lošeg Staljina i bezgrješnog Lenjina. Mada je pitanje Lenjinove krivice za staljinizam bilo postavljeno vrlo bojažljivo u sovjetskoj štampi prije Vanredne partijske konferencije, bilo je jasno da ma kakvo zvanično istraživanje staljinizma mora biti zaustavljeno prije nego potpuno odbacivanje njegovih zločina dovede do primjerenog i potpunog istraživanja njegovih istinskih uzroka - obezbjeđujući tako da duh staljinizma nastavi da komplikuje sovjetsku budućnost.

Unutrašnji nacionalni problemi. Izgledalo je da je Staljin riješio nacionalno pitanje jednom za svagda - ponajviše istrijebivši sve samosvjesne ne-ruske lidere. Ipak je čak i djelimično odbacivanje staljinizma pokazalo da je to pitanje ostalo potencijalno najdelikatnije od svih unutrašnjih političkih dilema. Pošto je ugušio svako ispoljenje nezavisnosti ili čak i same želje za autonomijom među sovjetskim ne-Rusima, Staljin je stvorio vještački privid etničke harmonije, kojim su dominirali ritualizovani proglasi uvažavanja i ljubavi prema ruskom "Velikom bratu". Čak su i najzapadnjačkiji posmatrači Sovjetskog Saveza bili skloni da prihvate mišljenje da je njegov "nacionalni" problem bio riješen. Karakteristično je za ovu sklonost bilo nesmotreno prihvatanje na Zapadu sovjetske terminologije po kojoj su jedino Velikorusi bili opisani kao "nacija", dok su svi ne-Rusi - kojih zapravo ima oko 50% sovjetske populacije - bili označeni samo kao "nacionalnosti".

Fasada sovjetskog nacionalnog jedinstva brzo je ispucala, čim se glasnost proširila na pitanje samog staljinizma. Potiskivane nacionalne aspiracije i nacionalni antagonizmi izašli su brzo na površinu kod više istinski istorijskih nacija Sovjetskog Saveza, raskrinkavajući tvrdnju da su se te "nacionalnosti" utopile u širem značenju sovjetskog nacionalizma. Između januara 1987. i sredine 1988. godine, nekih tri stotine nacionalnih nemira - neki od njih u masovnim razmjerama - zbilo se u devet od petnaest ne-ruskih sovjetskih republika. Oni su išli od masovnih mitinga, koji su obuhvatali desetine pa čak i stotine hiljada okupljenih učesnika, do krvoprolića među lokalnim zajedni-cama, koja su imala kobne posljedice.

Pritužbe neruskih naroda bile su usmjerene u dva glavna pravca: (1) vertikalno, protiv centralizovane dominacije od strane Velikorusa u Moskvi; (2) horizontalno, kroz otvorenije izražavanje sukoba interesa između neruskih nacija. Neke od onih koji su bili kivni na velikorusku vlast prvenstveno su zahtjevali ispravljanje nepravde iz prošlosti, kao što je bio slučaj sa krimskim Tatarima koje je Staljin prisilno raselio 1944-45. sa njihovog toplog crnomorskog poluostrva u daleku Centralnu Aziju i Sibir. Drugi, kao što su ukrajinski ili bjeloruski intelektualci, digli su glas protiv rusifikacije svog jezika i kulture. Drugi opet, kao što su centralnoazijski Muslimani, postali su izričitiji u svojim zahtjevima za većom vjerskom kao i kulturnom auto-nomijom. Neki od njih su otišli još dalje, kao u slučaju Litvanaca, Latvijaca i Estonaca koji su - poslije četiri decenije tlačenja - pohrlili u masovne ulične demonstracije protiv svog prisilnog prisajedinjenja Sovjetskom Savezu 1940. godine.

Izliv patriotskih osjećanja bio je osobito eksplozivan u baltičkim zemljama. Prividno skršeni staljinizmom, Litvanci, Latvijci i Estonci nikad nijesu izgubili svoj osjećaj posebnog identiteta, koji je imao više zajedničkog sa demokratskom Skandinavijom nego sa sovjetskom Rusijom. Gorbačovljeva glasnost je oslobodila ova osjećanja, pa su se ona prvo ispoljila u masovnom razvijanju dugo zabranjivanih nacionalnih zastava i u stalnom pjevanju dugo izopštene nacionalne himne na opštim javnim demonstracijama, na kojima su se čak pojavljivali i bivši antisovjetski gerilci kao glavni govornici. Neki baltički visoki partijski zvaničnici bili su takođe pometeni euforijom, javno podržavajući novi i viši politički status ovih "Sovjetskih republika" i preobražaj njihovih iz Moskve upravljanih privreda u "slobodne privredne zone" (ideja koju je takođe podržavao Gobačovljev ekonomski savjetnik, Abel Aganbegjan), veoma slične specijalnim kineskim priobalnim regijama određenim za slobodno preduzetništvo i inostrano investiranje. Spontano nastali Baltički narodni frontovi, koji su formulisali ambiciozne planove za autentičnu autonomiju i kvazi-suverenost svojih zemalja, predstavljali su takođe začetak političke strukture koja je mogla postati suparnik vladajućoj Komunističkoj partiji. Formalni zahtjevi za punom nacionalnom suverenošću bili su samo pitanje vremena, ukoliko se glasnost nastavi.

U međuvremenu, javna osuda staljinizma je služila kao zaklon za antiruska osjećanja koja je još uvijek bilo suviše opasno otvoreno izražavati. Tako je, u časopisu Literaturnaja Ukraina od 18. februara 1988, ukrajinski pisac, Oleksa Musijenko, mogao javno da optuži Staljina kao "monstruma" koji je ubio ukrajinsku političku i intelektualnu elitu za vrijeme čistki i za namjerno izazivanje opšte gladi ukrajinskog seljaštva, a da nije upro prstom neposredno u Velikoruse. Balti su mogli da se okupe i u jesen 1987. i u proljeće 1988. godine da odaju počast žrtvama staljinističkih deportacija i da traže veća prava a da ne moraju javno da optužuju velikorusko ugnjetavanje. Tatari su demonstrirali zbog prava na povratak svojim kućama izražavajući svoje odbijanje da prihvate progonstvo koje im je silom nametnuto. Centralnoazijski Muslimani su mogli da organizuju navodna vjerska hodočašća grobovima svojih mula koje su bile ubijene pružajući otpor Staljinovom ugnjetavanju njihovih oblasti i bližnjim Muslimanima koji su bili strijeljani zato što su odbili da služe u Crvenoj Armiji u Drugom svjetskom ratu. Drugi su iskoristili Gorbačovljevu zamjenu njihovog lokalnog neruskog namjesnika Velikorusom kao izgovor za višednevno žestoko demonstriranje protiv centralne vlasti, što se dogodilo krajem 1986. u glavnom gradu Kazahstana, Alma-Ati. Sve te nacionalističke manifestacije su imale za cilj da oslabe, možda čak i da raskinu, veze koje su im odozgo nametnuli moskovski Velikorusi.

Religija kao osnova nacionalnog samopotvrđivanja bila je naročito važna u slučaju Centralne Azije, sa njenih četrdesetpet do pedeset miliona Muslimana. Nakon godina javnog objavljivanja da je uporište "praznovjerja" skršeno, sovjetska štampa je priznala 1987. i 1988. da je Islam doživljavao značajan preporod, budući da su tajne religiozne aktivnosti bile u porastu, i da je rat u Avganistanu oživio osjećanje muslimanskog identiteta. Čak su i komunistički zvaničnici u musli-manskim oblastima govorili da bi rado uzeli učešće u vjerskim obredima i sve su se više poistovjećivali sa lokalnim običajima i nacionalnim tradicijama. U časopisu Literaturnaja gazeta od 20. maja 1987, autor članka se žalio da su u Taškentu, "u republičkom speci-jalizovanom centru za komunikacije... gdje, uzgred, rade prilično obrazovani ljudi, počeli da se pojavljuju 'neobični' tekstovi na oglasnoj tabli skoro svakog dana... pozivajući svoje kolege na različite vjerske događaje" i da je sekretar lokalnog komsomola pozivao narod "na memorijalni skup sa čitanjem molitve iz Kurana".

Horizontalni nacionalni sukobi su predstavljali istovjetnu ozbiljnu prijetnju razdora. Animozitet je bio vrlo izražen među nekim neruskim narodima, na Kavkazu. Istorijski drevni Gruzijci, Jermeni, Azerbej-džanci i više drugih manjih naroda se vjekovima svađalo zbog vjerskih i teritorijalnih sporova. U oblasti koja predstavlja mozaik hrišćanskih i islamskih religija i sekti - i etnički konglomerat - žestoko neprijateljstvo je ostalo pritajeno tokom godina staljinističke jednoobraznosti. Ono je buknulo okrutno i smrtonosno u jermensko-azerskom sukobu početkom 1988. godine u Jermenima naseljenom regionu Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu, nagovještavajući još šire nacionalne i vjerske sukobe u budućnosti. Bilo je mnogo mrtvih, glavni grad Jermenije, Jerevan, bio je danima preplavljen masama koje su brojale na stotine hiljada, a Kremlju je zapao nezahvalan zadatak da posreduje između uzavrelih nacionalističih strasti Jermena i Azerbejdžanaca.

Gorbačovljeva politika je dozvolila svim tim problemima da izbiju na površinu. Razlog za to je bio sasvim jednostavan. Bilo je nemoguće propovijedati pa čak i umjereno upražnjavati glasnost i demokrati-zaciju bez otvorenog izražavanja nacionalnih pritužbi. Nasljeđe staljinističke prošlosti je bilo je suviše bolno, a sjećanja na velikoruska zlostavljanja previše svježa za neruske intelektualce i studente da bi iskoristili prilike koje im je sada pružala glasnost. Sam Gorbačov je smatrao da su čak i horizontalni sukobi težili da postanu vertikalno odbacivanje velikoruske vlasti, zapazivši 19. jula 1988. da su u jermensko-azerskom sukobu "strasti u izvesnoj mjeri izmakle kontroli. Tamo se pojavljuju parole koje imaju antisocijalistički, antisovjetski i antiruski karakter." Uz to, čak je i umjerena privredna decentralizacija takođe služila da se ojača lokalni pritisak za neposrednijom kontrolom, stapajući tako ali i usložnjavajući zahtjev za privrednom reformom sa daleko eksplozivnijim nacionalnim pitanjem.

Čak i dobronamjerne i umjerene vođe u Kremlju bile su vjerovatno zatečene ovakvim razvojem događaja. Sudeći prema analizama nacionalnog pitanja objavljenim u Moskvi poslije ovih nacionali-stičkih provala, pokazalo se da je centar bio zaslijepljen vlastitom propagandom i da je morao biti iskreno ubijeđen da nacionalni problem više ne postoji. Reakcije su se tako kretale od pogrdnih optužbi Izvjestija od 9. februara 1988. godine "ideoloških sabotera"...