Feljton

Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (11)

 

Razdor na argentinskoj emigrantskoj ledini

 

Decenijama pre knjige Pere Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički emigranti.

Tabloid prenosi obimne izvode iz knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve dešavalo

...

 

Na koji je način izraženo neraspoloženje vojne hunte prema ustašama? - tražio je dokaze Šiljo, a Grabovac na to uzme papire iz beležnice:

"Jedan od naših dostavljača iz ustaškog rukovodstva domogao se izveštaja ministra vlade NDH Vjekoslava Vrančića o tome šta im je vojna hunta, naravno posle naših diverzija, natovarila na glavu. Vrančiću je za to bila kriva, kako je naveo, grupa komunista, četnika i nekih Hrvata.

 

Izveštaj dostavljača

 

Kako ne bih previše zahtevao od svoga pamćenja, pročitaću vam šta je on napisao: Nakon uspjeha revolucionaraca, poslie 16. rujna 1955, a naročito nakon 20. rujna, kada su pripadnici Alianze pružili oružani odpor organima vlasti, usliedio je i javni napadaj u argentinskom tisku, nakon što su dvojica Hrvata, pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnostnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu. Dne 28. rujna, izvršena je prva premetačina u hrvatskom skloništu u Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje smo dobili od bivše vlade.

Dne 1. listopada 1955, dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćerke Mirjane udate Pšeničnik i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja. Traženju je udovoljeno, te se istrazi stavila na razpolaganje gđica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol. Neposredno nakon toga stavili su se iztrazi na raspolaganje i članovi Glavnog Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić koji su bili saslušani u prisutnosti gđice Višnje Pavelić, velečastnog otca Don Joze Zovka i rumunjskog izbjeglice gosp. Nikole Popa.

Preslušavanje je trajalo dva sata i tom prilikom pobijene sve obtužbe. Sutradan, dne 3. listopada 1955. preslušan je i Poglavnik dr. Ante Pavelić u prisuću gospođice Višnje Pavelić i dr. Vjekoslava Vrančića. Iztražitelji su bili veoma učtivi, te su nam saobćili, da će čitav predmet biti predan upravnim oblastima, koje će nastaviti iztragu.

 Dne 5. listopada izvršene daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dr. Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marijana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja. Traženo je oružje, i premda ništa nije nađeno, lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće.

Vršena je potraga za daljnjih 15 Hrvata, kojih kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi. Od toga je časa Hrvatski Domobran preuzeo obranu te je u društvenim prostorijama uvedena trajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.

Privremenom predsjedniku Republike, generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglila u donošenju odluke o izručenju.

Četnički Jugoslovenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine, punili su međutim stubce argentinskih novina napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije u unutrašnjosti i u inozemstvu.

Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo prijaviti Vrhovnom Zapovjedniku Oružništva, koji da je preuzeo iztragu protiv nas. Najprie je saslušan Poglavnik sam, a onda dr. Vrančić u prisustvu Poglavnika. Bivamo pušteni na slobodu, jer nam uspieva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kanimo napustiti Argentinu, jer se ničim nismo ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a iztrazi stojimo svako vrieme na razpolaganju. Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se ne će prenagliti u donošenju odluke.

Naši hrvatski tužitelji brinu se međutim, da napadaji izađu i u hrvatskom iseljeničkom tisku. Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve.

Početkom studenog počinje i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada. Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić i dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i zapisnici doseći ogroman obujam! Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimaju u obranu.

 Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojeg je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montiranje slike. Naručitelj je platio za samo četiri broja 250.000 pesosa! Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, svo se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanju novinskih laži.

Grabovac presavije listove i zapiljen u trojicu slušalaca, uzoholjeno rekne: "Slažete li se, drugovi, da smo savesno pripremljenim udarima u glavu, neprekinutom galamom, uveravanjem i govorenjem saterali neprijatelje u slepu ulici i napunili ih strahom? Ponašali smo se kao sipa koja crnom bojom zavarava trag. Od tada ustaše, siguran sam, nemirno ležu i trzaju se u tankom snu, u neprestanoj bojazni od sudnjega dana. U mozgu im zuji kako policija samo što nije upala u njihove kuće da ih isporuči Jugoslaviji".

Stevo Krajačić odvrne limeni čep i treće boce viskija:

"Iako skupo plaćen, to je bio vrlo dobro izveden program. Muy bien. Posle ovoga što sam saznao od tebe, druže Predraže, postajem uvereniji da je ustaško jezgro u Argentini grogirano. I da nam izgledi u Operaciji Pavelić značajno rastu."

Čarobna škrinja

Šiljo Milić se vratio zaboravljenoj temi:

"Rekao si nam, Predraže, da je Vinko Nikolić za prvih emigrantskih dana u Buenos Ajresu stanovao zajedno s Pavelićem. Zato su među ustašama vernim poglavniku s nevericom dočekali vest o njihovom razlazu. Jer Nikolić je važio kao njegov nepokolebljivi apologet... Kaži, koji je bio uzrok pucanja tog prijateljstva?"

"Pavelić je procenio da ga je Vinko Nikolić podmuklo izneverio time što je u Hrvatskoj reviji ustupao prostor ustašama koje su se posle sloma NDH disidentski udaljile od njega; a i Hrvatima koje nije podnosio zbog njihovih ranijih veza s kraljem Aleksandrom, kome su odano služili, na primer: Ivanu Meštroviću, Anti Smit-Paveliću, Bogdanu Radici i još nekima.

Pavelića je najviše zapeklo što je jedan od Nikolićevih najplodnijih saradnika postao Eugen Dido Kvatemik, koji se 1952. u četiri priloga razračunao s njime. Napao je poglavnika u Hrvatskoj reviji da je kao Musolinijev vazal prodao Hrvatsku Italijanima. Pavelić je pobesneo zato što je Dido u sećanjima okačio ustaški prljav veš. Nazvao ga je sistemskim ocrnjivačem, a o objavljenim tekstovima rekao da su ispod nivoa i najgorih tračeva s pijace..."

"Šta, na primer?" - upita Šimurina.

"Na primer, da je Dido Kvaternik dokazivao kako ga je Mara Pavelić iskonski mrzela, toliko da je svoju netrpeljivost prenosila i na muža. Dido je naveo da ga je pokosilo kad je nekoliko godina posle smrti svoje majke od izliva krvi u mozak - a umrla je krajem leta 1941. - saznao da su ga Mara i Ante Pavelić oklevetali dok se ona još nije bila ni ohladila na samrtnoj postelji. Zagrebom su širili glasine da je sin ubio majku jer nije mogao podneti što je po dedi Jevrejka..."

Stevo Krajačić je u svojoj čarobnoj škrinji pronašao dokaz i za to:

"Imam Hrvatske revije s tim Kvaternikovim člancima, koji su mi nalik šminkanju pokojnika... Trenutak, amigos, dok pronađem ovo o čemu nam govori drug Predrag..." Posle desetak sekundi izdvojio je i taj odlomak. Ubrzano je nizao Didine retke: Ča sam već prije bio na čistu, tko bi mogao biti autor te klevete. Ali potvrdu za to dobio sam tek u rujnu 1944. u Beču, kad sam slučajno u holu hotela Imperial sastao Vanču Mihajlova. Razgovarajući o našim stvarima, ustanovio sam, da Vanča o razlozima razvoja naših prilika imade isto mišljenje kao i ja.

Razvoja, koji je mogao pratiti iz bliza, kao gost dr. Pavelića od 1941-1944. potvrdio je također, da se njemu i njegovoj gđi Menči ta kleveta htjela sugerirati, i dodao je ovu klasičnu definiciju položaja u Hrvatskoj: Tragedija Hrvatske leži jedino i isključivo u činjenici, što Poglavnik nije vodio borbu protiv neprijatelja Hrvatske, nego protiv svojih najboljih prijatelja!

 - Kleveta o nasilnoj smrti moje majke nastala je onog istog jutra, kad sam ja bio s Vladom Singerom na putu iz Zagreba u Petrinju. Nju su izmislili dr. Ante Pavelić i njegova supruga. Pred monstruoznošću optužbe moramo se pitati zašto je dr. Pavelić ubacio u hrvatsku javnost baš u času najtežeg opterećenja za državu Hrvatsku i njezin režim?

 - Zato, jer mu je trebalo svratiti pozornost hrvatskog javnog mišljenja, pogotovo ustaškog, od teške situacije s Talijanima i zabaviti ga jednom ogavnom kriminalnom senzacijom. Napose je trebalo u očima hrvatskog javnog mišljenja diskreditirati one, koji su zastupali stanovište da je s Talijanima prestala svaka mogućnost političkih pregovora i da je došao čas, da se na silu odgovori silom. Zato se nije žacao optužiti svog najvjernijeg suradnika, kao autora najstrašnijeg zločina, samo da može udovoljiti zahtjevima neprijatelja, koji se je proglasio saveznikom. Takva je bila moralna razina čovjeka, koji je kroz četiri godine upravljao sudbinom Hrvatske."

Stevo je na časak prestao da čita i potom izložio još jedno posejano seme razdora na argentinskoj emigrantskoj ledini: "Lane, u junskoj Hrvatskoj reviji, Kvaternik je zgrozio ustaše kad se predstavio kao pobornik saradnje - sa četnicima! Napisao je: Dr. Pavelić je danas politički mrtvac. Njegova današnja politička aktivnost spada u kategoriju iživljavanja političara ancien regime. Krvava je ironija, da se on danas hoće da se prikaže antikomunističkim borcem i paladinom novog hrvatsko-srpskog antikomunističkog sporazuma. Taj sporazum donijeli smo mu serviran na tanjuru, a da on za nj nije ni prstom maknuo, već u proljeće 1942, David Sinčić, dr. Sava Besarović i pisac ovih redaka. Taj sporazum odobrili su Nedić i Draža Mihailović, što je proces potonjega u Beogradu izričito potvrdio. Konačno je sve to dr. Pavelić odbio riječima: Kako ćeš Bobanu dokazati, da se zajedno s četnicima bori protiv partizana? - Pobijedilo je antisrpstvo a tout prix, koje je konačno rodilo srbo-komunizam. U stvari, nije se radilo o Bobanu, nego o Talijanima. Zajednička hrvatsko-srpska borba protiv komunista-partizana u onom razdoblju značila bi njihovo uništenje u roku od nekoliko tjedana i stvarno smirenje u N.D.H. Ostao bi bio samo problem Pavelićevog ustavnog položaja i njegovog odnosa spram Talijana. I protiv nje mogla je nastupiti koalicija hrvatskih i srpskih snaga, a to je trebalo spriječiti."

 

Retka poslastica

 

Stevo je zastao, skupio tri prsta u obliku pupoljka, priljubio ih na usne, zvučno cmoknuo i onda ih brzo raširio, tresući gore-dole glavom. Svetski prepoznatljiva najava da priprema retku poslasticu: "Didin šećer na kraju izludeo je ustaški štab. Krvavo im ga je natočio. Odapinjući strele ravno u čelo, u Hrvatskoj reviji bez ustezanja je odao kako je Pavelić godinama debelo plaćao vernost svojih ministarskih skutonoša. Dido ga je opasno zavrnuo. Njemu i njegovim ministrima skrojio je ludačku kapu. Pazite ovo:

Pavelić je uvijek mogao računati - a to je napose dolazilo do izražaja za vrijeme latentnih kriza s Talijanima - s jednom skupinom ministara - kovertaša, koji bi svakog prvog u mjesecu, osim svoje redovite plače, primali od dr. Pavelića osobno, u posebnoj koverti, 30.000 dinara, kasnije kuna, iznos koji je ljeti 1941. iznosio oko 3.000 švicarskih franaka, a koji je s inflacijom trajno povećavan. Sam Pavelić znao bi im se rugati, govoreći: Da vidiš kako pokorno dolaze po koverte. Znaš, vladar koji ne daje bakšiše, neće dugo vladati. Među ove kovertaše spadali su, uz neke još žive i već mrtve, dr. Andrija Artuković, dr. Jozo Dumandžić i Janko Tortić. Ova trojica, zajedno s Pavelićem, nosioci su balkanštine u vrhove hrvatske politike.

Pavelić je uvijek mogao biti siguran, da sa strane ministara - kovertaša neće naići na opoziciju, kad bi se, kao u ljeti 1941, rješavali načelni problemi, ovaj put naš odnos s Talijanima. Oni bi, doduše, potajno kritizirali Pavelićevu politiku, no ministarski položaj i koverte, koje su čekali svakoga prvoga u mjesecu, prevladali su nad svim načelima."

Stevo se topio od blaženstva: "Kvaternik je mučki poturio riblju kost, od koje se Pavelić zagrcnuo!" Cerekajući se, Šimurina je primetio:

"Iako nismo kanili, ipak smo načeli i trvenje Pavelića i mlađeg Kvaternika... Verujem, drugovi, kako nam i taj podatak može poslužiti".

"Može... Ali ponovo smo zaobišli nezaobilaznog Vinka Nikolića" - živo se ubacio Stevo:

"U listu Hrvatska u leto 1950, o šezdesetom Pavelićevom rođendanu, objavio je najbljutaviji panegirični ditiramb koji kao da je bio naručen za antologiju najudvornijeg pesništva na svetu.

"I to imam, caballeros. Poslušajte odu koju je Janus s dva lica Vinko ganutljivo ispevao svome

ljubljenom poglavniku:

Nemam svježa cvieća, niti lovor grane, Da Ti glavu viencem pobjedničkim krasim, Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem. Mramora ni bronca ja siromah nemam, Da Te vjekovječim za sve naraštaje. Ja u Tebi štujem svojega vladara, Uvrede na Tebe na svoj obraz primam. I ja Tebe nikad odreći se neću Nasljedniče častni hrvatskih vladara. Zdravo Poglavniče! Zdravo svietli kralju!"

"Ipak se odrekao poglavnika, mada se u pesmi zarekao da nikada neće..." - kliberio se Predrag.

"Nisam vam pročitao kako su ustaše koje su ostale uz Pavelića nagrdili Didu Kvaternika i Vinka Nikolića" - nije ispuštao banku Stevo, vidno zadovoljan što ga i Šiljo pažljivije sluša:

"Svakako da je to međusobno jalovo nadmudrivanje počelo na podsticaj poglavnika, koji se danonoćno uveravao kako mu se osipaju i doskorašnji prvi jurišnici, okreću mu glave i izneveravaju ga u brojnim izdanjima, doduše štampanim u jadnim tiražima. No to ga je, svejedno, peklo, pa su njegovi čuvari zato krenuli zubima i noktima u obračun s disidentima. Najpre ih je u listu Hrvatska u nekoliko traktata, sve onako đuture, prokleo sam Ante Pavelić, trenutno ih proglasivši prevrtljivim karijeristima.

O Didi Kvaterniku, Ivi Bogdanu, Branku Jeliću, Vinku Nikoliću, Maksu Luburiću, Stijepi Periću, Krunoslavu Draganoviću, Srećku Roveru, Edi Bulatu, Jeri Jarebu, Anti Ciligi, Krsti Spalatinu, Stjepanu Buću i drugima, napisao je: Kada su došli teški sudbonosni dani, kada je svršio rat pobjedom, ne kako se običava reći, zapadnjaka, nego pobjedom sovjetske Rusije i komunizma, i kada je hrvatski narod, ne krivnjom svojom, nego krivnjom tužne političke zablude, svoju slobodu izgubio i opet u tuđe robstvo dospio, a Hrvatska došla pod tuđu vlast, i kada su time prestale blagodati i dobra, koja su ta gospoda do tada uživala, onda je prestalo i njihovo pristaštvo pokretu, kome su prisizali, jer to za njih nije više imalo privlačivosti. Misleći uviek na svoje osobne interese, i u nadi, da bi do njih još jedanput doći mogli, stali su se ogledavati, tko bi mogao biti onaj, tko bi nakon pada sadanje komunističke vlade u Hrvatskoj na vlast mogao doći, i pomislivši u prvi čas, da to prijašnja vladavina Nezavisne Države Hrvatske ne bi mogla biti, pošli su u potragu za nečim, što su mislili da bi zapadnim silama, a budućim pobjednicima, bilo prihvatljivo. Ta gospoda i onako ne misle o tom, i najmanje rade na tom, kako će se hrvatski narod osloboditi, nego samo na to, tko će u Hrvatskoj na vladi biti, kako bi oni do toga do vlasti i dobara došli.

Među ovima koji su radi svoje koristi i radi položaja, na koje su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj gurali, i te kako ustaševali, a sada se nazivaju velikim demokratima, valja ubrojiti i one, koji su za vrieme Nezavisne Države Hrvatske bili proti ustaškome režimu, nu zato, jer su bili oduševljeni i veliki pristaše njemačkoga nacionalizma, a ustaški su režim i njegove ljude smatrali premalo prijateljski raspoloženim prema istome, te ih jedni tužakali neprestano njemačkom nacističkom vodstvu, a neki su od njih svojedobno čak i Fuhrerschule (vodstvenu školu) u Njemačkoj pohađali da se izobraze za vođe nacističke stranke, koju su mislili u Hrvatskoj osnovati. Ta ista gospoda se danas prave prekaljenim demokratima i govore, da su oni pozvani predstavljati hrvatski narod. Nitko im ne brani niti ima išta proti tome, da si prave stranku kakovu hoće i da se bave politikom svoga ukusa, nu moraju znati da se znade za njihovu prošlost, za njihovu spekulaciju i da ih se prema tome i ocjenjuje, te da če svaki čestiti Hrvat prije dobro promisliti, nego li bi njima u ruke stavio sudbinu svoje domovine i svoga naroda...

Dok su poslie nesreće, koja je hrvatski narod godine 1945. zadesila, razna ta gospoda lutala i tražila druge linije, od onih balkanskih, podunavskih i habzburških federacija, pa do istoga puta, u ponovnu, kraljevsku Jugoslaviju, dotle je Hrvatski Ustaški Oslobodilački pokret ostao, radio i borio se, te i dalje radi i bori se samo na jedinoj liniji, a to je oslobođenje hrvatskoga naroda od komunističke i svake druge nametnute vladavine a to je linija Nezavisne Države Hrvatske, bez koje, kako glasi naše staro geslo, nema sreće za hrvatski narod.

"Poglavnik je sav taj svoj bućkuriš mogao sabiti i kazati u tri reči... Jedino prihvatam njegovu epsku opširnost ako ga je Hrvatska plaćala po retku pa da tako namlati više para" - podsmešljivo će Šiljo, koji je u sebi ponovo prepoznao starog kozera, duhovitog i brzog na jeziku. Na to je podsetio Stevu: "Iz svojih spisa duguješ nam, baćo, šta su Pavelićeve ustaše iznele protiv Dide i Vinka Nikolića. Ali što kraće, molim te, jer zora rudi, a petli tek što nisu propevali..."

Nastaviće se

 

 

 

 

 

"Među ovima koji su radi svoje koristi i radi položaja, na koje su se u NDH gurali, i te kako ustaševali, a sada se nazivaju velikim demokratima, valja ubrojiti i one, koji su za vrieme NDH bili proti ustaškome režimu, nu zato, jer su bili oduševljeni i veliki pristaše njemačkoga nacionalizma, a ustaški su režim i njegove ljude smatrali premalo prijateljski raspoloženim prema istome."

 

 

 

Pavelić je procenio da ga je Vinko Nikolić podmuklo izneverio time što je u Hrvatskoj reviji ustupao prostor ustašama koje su se posle sloma NDH disidentski udaljile od njega; a i Hrvatima koje nije podnosio zbog njihovih ranijih veza s kraljem Aleksandrom, kome su odano služili, na primer Ivanu Meštroviću, Anti Smit-Paveliću, Bogdanu Radici i još nekima.

 

 

 

 

Pavelić je uvijek mogao računati - a to je napose dolazilo do izražaja za vrijeme latentnih kriza s Talijanima - s jednom skupinom ministara-kovertaša, koji bi svakog prvog u mjesecu, osim svoje redovite plače, primali od dr. Pavelića osobno, u posebnoj koverti, 30.000 dinara, kasnije kuna, iznos koji je ljeti 1941. iznosio oko 3.000 švicarskih franaka, a koji je s inflacijom trajno povećavan.