Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija
Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (3.)
Rat muslimanskih sekti na Kosovu
Poznati zagrebački
novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija
Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin
Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji
je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke
dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno
uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj
knjizi, Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među
Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na
Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni
problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje
najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim
autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
U SAD-u i Europi na Albance se, sve
donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke
kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno
utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na
muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na
„prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjecivale razlike medu
muslimanima. Medutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno
dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali
jedinstveno nastupati.
U zadnjih deset godina stanje stvari se
bitno promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u
modernom smislu te rijeci, već kao na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih
sekti".
Dva simultana krizna žarišta izbijaju u
regiji. „Balkan će ponovno biti bačva baruta". Ovo je konstatacija koju se
u jesen 2009. godine moglo čuti u kuloarima stranih diplomatskih
predstavništava u Zagrebu. Dobro informirani krugovi tada su upozoravali da
„u regiji" „simultano izbijaju dva krizna žarišta". Jedno od tih
žarišta su Hrvatska i Bosna i Hercegovina. U tim zemljama su tajne službe
potpuno isprepletene sa trgovinom heroina i krijumčarenjem ilegalnih
imigranata, te su obje službe međusobno koordinirane, te povezane sa Islamskom
Republikom Iran.
U obje zemlje Iran, preko njemu bliskih
„klanova obavještajnog podzemlja" i to preko „Karamarkovog klana" u
Zagrebu i „Čengićevog klana" u Sarajevu, infiltrira svoje kadrove, koji su
instruirani na izazivanje kaosa.
Kosovo kao drugo krizno žarište regije
Drugo krizno žarište koje simultano izbija
u regiji je Kosovo. Strani analiticari smatrali su, sve do početka ove godine,
da je Kosovo „skinuto sa dnevnog reda" još prilikom uspješne vojne
intervencije protiv Srbije, prije desetak godina, kada je Kosovo stavljeno pod
protektorat zapadnih zemalja, odnosno kada je Kosovo postalo etnički homogena
albanska cjelina. Tada su Srbi i Albanci, odnosno pravoslavni kršćani i
muslimani faktično razdvojeni, te se smatralo da je time mogućnost izbijanja
sukoba u toj zemlji faktički eliminirana. Pri tome je na krajnjem sjeveru
ostala srpska enklava, koja je determinirana u ideji da se odcijepi od Kosova.
Antagonizam Srba i Albanaca više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju miru.
Medutim, to se smatralo „lokalnim"
problemom, kojeg se može lako kontrolirati. Pri tome se smatralo da su se „Srbi
faktično pomirili sa nezavisnošću Kosova", samo što to za sada „niti jedan
političar u Srbiji ne može javno priznati. Osim toga, smatralo se da su se „i
Albanci pomirili sa faktičnom autonomijom Srba na krajnjem sjeveru
Kosova", premda to, za sada „niti jedan albanski političar ne može javno
priznati".
„Zbir međusobno sukobljenih
muslimanskih sekti"
U SAD-u i Europi na Albance se, sve
donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke
kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno
utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na
muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na
„prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjećivale razlike medu
muslimanima. Međutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno
dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali
jedinstveno nastupati. U zadnjih deset godina stanje stvari se bitno
promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u modernom
smislu te rijeci, vec kao na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih
sekti".
Vjerski sukob medu Albancima spasio
državu Makedoniju
Da sa tom slikom o Albancima „nešto nije u
redu" su stratezi NATO saveza „otkrili" prilikom nedavnog
kratkotrajnog građanskog rata u Makedoniji. Naime, nakon zapadne intervencije
na Kosovu došlo je (uz velike simpatije odredenih krugova u SAD-u, te vlada
nekih zapadnoeuropskih zemalja) do pobune Albanaca u zapadnoj Makedoniji.
Budući da je zapadni dio Makedonije
gusto naseljen većinskim albanskim stanovništvom, koje je gotovo isključivo
muslimanske vjere, smatralo se da će se „Makedonija bez većeg krvoprolića
podijeliti", te da će time „stanje u toj zemlji biti bezbolno
stabilizirano". Medutim, pobuna je izbila na sjeverozapadu Makedonije, sa
izrazitim centrima u Tetovu i Kumanovu, odnosno po selima na obroncima Šar
planine. Na jugozapadu Makedonije stanje je bilo vrlo mirno, te albanski muslimani
nisu prihvatili pobunu. Ta činjenica je dovela do neuspjeha pobunjenika, te je
spasila teritorijalni integritet Makedonije.
Nevidljiva crta koja dijeli Albance u
Makedoniji
Tako su za vrijeme najžešćih uličnih borbi
u predgrađima Tetova, odnosno žestokih borbi
u neposrednoj blizini Kumanova, Albanci u
jugozapadnoj Makedoniji mirno živjeli, pa su na primer u turističkom Ohridu
Albanci-muslimani normalno odlazili na posao, služili kao konobari po hotelima
i restoranima i surađivali sa pravoslavnim Makedoncima.
Kad su pobunjeni Albanci muslimani iz
sjeverozapadne Makedonije ušli na područje jugozapadne
Makedonije, pokazala se neka „nevidljiva
crta" koja dijeli Albance, te su pobunjenici morali, nakon kratkog vremena,
napustiti grad Gostivar, te „zaboraviti na njega".
Iz Gostivara su pobunjene albanske
muslimane potisnuli lokalni albanski muslimani, i to bez borbe, odnosno na
prijetnju da će „dići ruku na njih, ako se smjesta ne povuku". Slično je
bilo i u pograničnom Debru, gdje je grupa kosovskih Albanaca, preko teritorija
države Albanije zaobišla planinski masiv Šar planine, te kroz dolinu Crnog
Drima, preko grada Peshkopi u državi Albaniji, prodrla na teritorij države
Makedonije, u okolicu Debra.
I ova grupa se morala brzo povuci iz
Debra, radi izbjegavanja sukoba sa lokalnim Albancima, a navodno su lokalni
Albanci u okršaju ranili ili ubili jednog ili više Albanaca s Kosova. Vlasti
Republike Makedonije o ovome nemaju nikakvih saznanja, jer je bila riječ o međualbanskom
okršaju.
Šijitima u Makedoniji bliži pravoslavni
Makedonci nego albanski muslimani Suniti
Tako se pokazalo da zapadnu Makedoniju,
koju naseljavaju Albanci muslimani, dijeli neka
"nevidljiva crta" koja se nalazi
"negdje sjeverno od Debra". Kako se pokazalo, ta "nevidljiva
crta predstavlja sjevernu granicu šijitske enklave u Makedoniji, a proteže se
sjeverno od grada Gostivara". Kako doznajemo u kuloarima stranih
diplomatskih predstavništava u Zagrebu, "nitko se u NATO paktu nije sjetio
da na Balkanu žive i Šijiti". Medutim, Šijiti žive na Balkanu, te ih na
području bivše Jugoslavije ima preko pola milijuna, a u državi Albaniji blizu
milijun.
Prema procjenama, Šijiti na Kosovu cine
preko 20% stanovništva, tj. nešto više od 400 tisuća stanovnika, a u Makedoniji
predstavljaju oko jedne trećine albanskog stanovništva, sa oko 170 tisuća
ljudi. U Makedoniji Šijiti naseljavaju kompaktnu enklavu koja se proteže u
pograničnom području od Struge preko Debra do Gostivara, te u planinskom
trokutu Gostivar - Kičevo - Debar. Budući da je ta enklava odlučno odbila
sudjelovanje u pobuni, smatra se da je ista spasila teritorijalni integritet
Makedonije.
Zbog toga se govori da "u Makedoniji
postoje tri vjere", od kojih su "za vrijeme građanskog rata dvije
(pravoslavni kršćani i Šijiti) bile u savezu protiv treće (Sunita)",
odnosno da je "sudbina Makedonije u rukama Šijita", kojima su, za
sada "bliži pravoslavni Makedonci nego albanski muslimani Suniti".
Ovo se objašnjava time da se "Šijiti
ne boje pravoslavaca", jer ih "u tihoj demografskoj eksploziji
konstantno potiskuju", pa s njima "bez straha surađuju", dok se
"boje Sunita", s kojima su "ratovali cijelo devetnaesto
stoljeće, sve do početka balkanskih ratova 1912. godine", te se boje da bi
u "Velikoj Albaniji bili manjina u sunitskoj državi". Da bi izbjegli
da budu manjina u sunitskoj državi, odbili su sudjelovanje u pobuni sunitskih
Albanaca početkom ovog desetljeća.
Povijesni antagonizam Sunita i Šijita
na Kosovu
I na Kosovu postoji, poput zapadne
Makedonije, podjela stanovništva na Sunite i Šijite. Premda točne statistike ne
postoje, jer popisi stanovništva nikada nisu bilježili ovu podjelu, smatra se
da se postotak Šijita medu muslimanima Kosova povijesno kretao oko 15% ukupne
populacije, te da je u zadnjih četrdesetak godina narastao na oko 20% ukupne
populacije. Za razliku od države Albanije, gdje Šijiti žive u središnjem dijelu
zemlje u području koje gravitira gradu Elbasani, te na jugu, gdje su izmiješani
sa pravoslavnim Albancima, te za razliku od Makedonije, gdje Šijiti žive na
jugozapadu Makedonije, na Kosovu ne postoji neko šijitsko područje, već su
Šijiti potpuno izmiješani sa Sunitima.
Odnosi ove dvije grupe povijesno nisu bili
dobri. Od 1820. do 1912. godine, u zapadnoj Makedoniji je tinjao sukob niskog
intenziteta izmedu Sunitia i Šijita, gdje su se Šijiti, sa uporištem u svojoj
enklavi u jugozapadnoj Makedoniji, suprotstavljali otomanskoj državi.
Kosovski Šijiti su ih u tome
simpatizirali, ali zbog svoje disperziranosti medu sunitskom većinom, nisu bili
u poziciji da se otvoreno suprotstavljaju. Medutim, Šijiti su na Kosovu bili
prezrena i potisnuta manjina. Dolaskom srpske vlasti od 1912. do 1915, te
vlasti Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije (od 1918. do 1941.), na Kosovu
su sukobi, koji su u razdoblju od 1919. do 1924. imali karakter gerilskog rata,
postojali isključivo na relaciji kosovski muslimani Suniti protiv Srba i
državne vlasti.
Uspon kosovskih Šijita na vladajuću
poziciju
Svoju prvu transformaciju iz podređene
manjine u vodeću snagu kosovskog društva Šijiti su ostvarili tijekom Drugog
svjetskog rata, i to zahvaljujući angažmanu Siegfrieda Kaschea, koji je
nominalno bio njemački ambasador u Zagrebu, ali je njegov stvarni utjecaj
daleko nadmašivao njegovu formalnu poziciju, kako po značaju, tako i po
teritoriju na koji je utjecao.
Kad je Italija tijekom 1942. počela vidno
vojno slabiti, Nijemci su, a naročito SS, i to iz svojeg regionalnog centra u
Zagrebu, počeli na tadašnjoj talijanskoj okupacijskoj zoni Balkana graditi svoj
utjecaj, te su pri tome, uz značajan osobni angažman Kaschea, gradili
savezništva sa ciljanim grupama lokalnog stanovništva.
Tako su već 1942. godine na Kosovu nastale,
tada još nominalno talijanske, vojne jedinice, koje su ciljano bile regrutirane
od Šijita, i u kojima je SS imao odlučujuću ulogu, i kojima je davana sve veća
kompetencija nad ukupnim teritorijem Kosova.
Prvo preuzimanje vodeće uloge od strane
kosovskih Šijita
Tijekom 1943. utjecaj iznemogle Italije je
sve više slabio, te su Talijani davali sve veće ovlasti lokalnim sunitskim
kolaboracionistima, koje je vodio Bedri Pejani. Pejani je pomoć potražio u
Zagrebu, u kojem je tada čvrstu poziciju imao veliki muftija Jeruzalema,
Mohammad Haj Amin Al-Hussaini, te je sa njim dogovorio da se kod Nijemaca
lobira za stvaranje islamske države koja bi uključivala Kosovo, Albaniju,
zapadnu Makedoniju, Sandžak i Bosnu i Hercegovinu. Premda to nigdje nije bilo
formalno rečeno, podrazumijevalo se da bi ta islamska država bila sunitska.
Nijemci, na insistiranje Kaschea ovo nisu
prihvatili, te je jeruzalemskom muftiji dano do znanja da će njegov utjecaj
biti ograničen samo na muslimane u Bosni i Hercegovini, ali ne i na Kosovu.
Stvarno vodstvo nad Kosovom tada preuzimaju Siegfried Kasche i Ernst
Kaltenbrunner, koji formiraju 21. SS diviziju Skenderbey.
U diviziju su, iz političkih razloga
primljeni neki kosovski Suniti, kao i manja grupa kosovskih Albanaca,
rimokatolika. Medutim, velika većina Albanaca koji su regrutirani u tu diviziju
bili su lokalni Šijiti. Divizija je imala ukupno blizu devet tisuća vojnika, od
kojih 6491 Albanca, koji su gotovo isključivo bili regrutirani na Kosovu,
većinom od Šijita, a njoj su dodane i neke SS jedinice sastavljene od
Austrijanaca, te vojvođanskih Nijemaca. Klanovi Albanaca iz kojih su
regrutirani vojnici 21. SS divizije dobili su kod Nijemaca poseban prestiž, te
su jedinice lokalne žandarmerije u velikoj mjeri bile klanovski povezane sa
vojnicima albanske SS divizije. Na taj način je njemačka okupacija Kosova po
prvi puta u povijesti donijela Šijitima vodeću ulogu u toj zemlji.
Drugo preuzimanje vodeće uloge od
strane kosovskih Šijita
Njemačkim porazom u Drugom svjetskom ratu
utjecaj Šijita na Kosovu zakratko prestaje, te se komunisti u prvoj fazi svoje
vladavine, prvenstveno oslanjaju na Srbe. Medutim, u unutrašnjim klanovskim
obračunima medu jugoslavenskim komunistima utjecaj Srba je tijekom vremena
slabio, te su krajem 1966. srpski komunisti definitivno izgubili vodeću ulogu u
komunističkoj Jugoslaviji.
Tako od početka 1967. godine Jugoslavija
transformira Kosovo u autonomnu komunističku državu albanskog naroda. Pri tome
se komunisti u vladanju Kosovom oslanjaju prvenstveno na albanske Šijite, te
vlast na Kosovu dobiva komunistički klan kosovskih Šijita iz Đakovice (Gjakovë)
kojeg vode Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli. Ovaj klan ostaje na vlasti sve do kraja
1980.-tih godina.
Obrazovano stanovništvo Kosova
regrutirano većinom od Šijita
Komunisti su od sasvim plemenskog
zaostalog društva htjeli doslovno preko noci stvoriti urbano društvo po
komunističkom uzoru. Na taj način je cijela tadašnja Jugoslavija bila obvezana
na financiranje razvoja Kosova, te su sveučilišta po Jugoslaviji bila obvezana
školovati određene kvote albanskih studenata. Ova nova elita koja regrutirana
je gotovo isključivo od šijitskih klanova.
Na taj način je malena šijitska zajednica
postala potpuno vezana za komunističku vlast, te je dobila zadatak kontrole nad
sunitskom većinom. Pri tome je tijekom 1970.-tih godina značajnu ulogu igrala i
činjenica da je mortalitet na Kosovu bio izuzetno visok, naročito među djecom
na ruralnim područjima, te da su medicinsku zaštitu šijitske zajednice u
pravilu dobivale prije sunitskih. Tako je u razdoblju od otprilike jedne
decenije natalitet Šijita bio veći od nataliteta Sunita, pa se i njihov
postotak u ukupnoj populaciji povećavao.
Osim toga, režim je stimulirao i
konverzije na šijitsku granu Islama, pa je uslijed toga postotak Šijita od
kraja 1960.-tih do danas narastao od otprilike 15% do iznad 20%, te se smatra
da je od oko 2,1 milijun stanovnika Kosova, oko 90% Albanaca, a od tih oko 1,9
milijuna Albanaca, na Šijite otpada nešto više od 400.000, odnosno "20-25%
ukupnog albanskog stanovništva".
Ovdje valja naglasiti da preciznih
podataka o omjeru Sunita i Šijita medu Albancima na području bivše Jugoslavije
nema, te svaka procjena predstavlja okvirnu, grubu procjenu.
Komunistički obračun sa Sufijama jačao
Šijite
Za razliku od kršćanstva, kojeg su
komunisti pokušavali pod svaku cijenu marginalizirati, odnos jugoslavenskih
komunista prema muslimanima karakteriziralo je izričito miješanje režima u
vjerska pitanja, te ciljano jačanje jedne grane Islama protiv druge.
Tako se jugoslavenski režim obračunavao sa
sufijskim vjerskim zajednicama, odnosno derviškim redovima, koji su na kraju
potpuno iskorijenjeni na području cijele Jugoslavije.
Medutim, preko pedeset posto kosovskih
muslimana bili su Suniti - Sufije, odnosno sljedbenici raznih sunitskih
derviških redova. Iskorjenjivanjem ovih vjerskih zajednica ciljano je jačana
Islamska vjerska zajednica "običnih" Sunita.
Medutim između "običnih" Sunita
i Sunita Sufija (sljedbenika raznih sunitskih derviških redova) postoje
određene razlike u vjerovanju (Sufije su mistici), te naročito u vjerskoj
praksi i obredima. Stoga je komunizam na ovaj način stvarao svojevrstan
"vakuum", jer su tradicionalna vjerovanja i vjerske prakse ostale u
raskoraku sa vjerskom institucijom koja je, silom prilika, odnosno
iskorjenjivanjem derviških redova, nametnuta većini stanovništva. Ovo je
medutim jačalo lokalne Šijite...
Kosovski Šijiti pripadaju vrlo
rijetkom pravcu Islama; tj. sufijskom Šijitizmu. Oni su dakle Šijiti - mistici,
te sljedbenici šijitskog derviškog reda Bektašija.
Tako su, od iskorjenjivanja derviša
tijekom 1950.-tih godina, te naročito od dolaska Šijita na vlast na Kosovu
krajem 1960.-tih godina, bilježene konverzije pojedinih klanova i sela sa
sufijskog sunitskog Islama na sufijski šijitski Islam. Ti su klanovi, da bi
zadržali mističnu praksu i vjerovanja, prihvatšijitska ucenja derviškog reda
Bektašija. Na taj način je iskorjenjivanje sunitskih derviša jačalo Šijite, pa
su i ove konverzije pridonijele, uz druge gore navedene razloge, povećanju
postotka Šijita na Kosovu sa 15% na više od 20% ukupne albanske populacije.
A 1.
Balkansko „ekonomsko čudo"
Za sada je Durres jedno od
"ekonomskih čuda" Balkana, grad koji osigurava strateške, vitalne
putove droge na Zapad, i koji je svojom ulogom zamijenio Zagreb, i time stvorio
vakuum vlasti i utjecaja u znatnom dijelu Balkana (izbacivši tako Hrvate, ali i
Srbe iz strateških pravaca međunarodnog krijumčarenja), i što je time omogućilo
obračun sa kriminalnim elitama Balkana, što u Hrvatskoj može prouzročiti u
nekom trenutku hapšenje Franje Gregurića i njegovih suradnika, poznatih kao
"ekipa iz Hennessya", odnosno "dečki iz Hennessya", te
obračun sa udbaškim elitama Hrvatske, koje tom zemljom vladaju u kontinuitetu od
1945. godine.