Susjedi

Srbi na istoku, Albanci na jugu i zapadu, Hrvatska u čudu

Slavljenička tortura i koljači

Izgleda da kosovski Albanci, gde god ih ima, za sebe obezbede nekakav poseban status. Ako ste uređena država, kad-tad morate da prelomite da li je gore da vam budu prijatelji ili neprijatelji. Hrvati su takav odnos do sada imali samo prema Srbima. A onda su počeli da se uveravaju da neprijatelji hrvatskih neprijatelja baš i ne moraju da budu hrvatski prijatelji. Baš kao ni prijatelji prijatelja. Objavljujemo tekst iz 191. broja Magazina Tabloid, nakon nedavne izjave gospođe Kolinde Grabar Kitarović u Tirani da su Albanci i Hrvati braća po oružju.

Piše: Ivan Molotok

Kad je Kosovo proglasilo nezavisnost, Hrvati su to, usklicima i manifestacijama lokalnih Albanaca, odnosno Kosovara (jer ni oni ni dan-danas nisu načisto kako im je politički i državotvorno oportunije da ih nazivaju), obeležili skoro kao svoj nacionalni praznik.

Pohrlili su u pekare presrećnih Albanaca, koji su ih ceo dan častili besplatnim mekikama i đevrecima, sve za sasvim male kontrausluge - tirade preko pulta o ispunjenju albanskog "stoljetnog sna".

Bilo je tu i podsećanja na teških 500 godina pod Turcima i još težih 100 pod Srbima, i na učešće Albanaca u stvaranju nezavisne Hrvatske, a bilo je i opservacija koje bi trebalo da zabrinu pre svega Hrvate dok su žvakali njihove somune, poput one jednog urbanog Albanca: "...Imati vlastitu državu za nas znači puno, jer ćemo imati kome da se obratimo; biće nam lakše, na primer, u pogledu papirologije, a valjda će nas i Hrvati i drugi narodi drukčije percipirati..."

Možda najbolji komentar svih tadašnjih događanja sročio je u Jutarnjem listu Miljenko Jergović:

"...Na dan proglašenja kosovske samostalnosti po Zagrebu i celoj Hrvatskoj slavili su ljudi u jurećim automobilima, kroz čiji prozor se vijorila zastava Republike Albanije. Sutlićeva (državna, prim. aut.) televizija je u svim informativnim emisijama emitirala dirljive priče o pekarima albanske narodnosti, koji su Zagrepčanima darivali svoje proizvode.

Nakon toga, Dijana Čuljak i Mislav Bago (HTV-ovi tv voditelji, prim. aut.) danima će, u emisiji 'Otvoreno', ponavljati pitanje kada će već jednom Hrvatska priznati nezavisnost Kosova...

Na dodeli Večernjakove ruže nekakav Danijel Delale čestitaće Kosovarima nezavisnost, iako je prema protokolu samo trebalo da dodeli nagradu jednoj radijskoj urednici, koja nije s Kosova i koja s ovom pričom nema ama baš nikakve veze. Kada su dva automobila u Puli odletela u vazduh, Sutlićev radio je u svojim glavnim informativnim emisijama, pre policijske istrage, za taj teroristički čin optužio Srbe, a jedan od dvojice oštećenih pročitao je u program navodnu sms poruku navodnog napadača, naravno - Srbina...

Televizija je dala priliku nekom zagrebačkom zlataru da najgorim šovinističkim uvredama vređa Srbe općenito...Zbilja, šta mislite kako su se osećali pripadnici najveće hrvatske nacionalne manjine dok su se po Hrvatskoj vijorile zastave Republike Albanije i dok je trajalo sedmodnevno slavlje u emisiji 'Otvoreno', jer je Kosovo proglasilo nezavisnost? Pri tom su znali ono što zna svako od nas, da se ne radi o kolektivnom oduševljenju zbog još jedne albanske države, nego je riječ o uživanju u srpskom gubitku. Možete li zamisliti situaciju u kojoj bi se oni, kao pripadnici najveće hrvatske nacionalne manjine, vozali po Zagrebu s istaknutim srpskim zastavama?..."

Istočnjačka kletva

Pre svega u "srpskom kontekstu", Albanci (teško bi se reklo Kosovari, jer ni Hrvati pod "Albancima" ne podrazumevaju ni one kosovske Egipćane, ni Gorance, ni kosovske Rome, pogotovo ne janjevske katolike) poodavno imaju specifičan položaj u hijerarhiji tamošnjih nacionalnih manjina.

Iako ih je po poslednjem popisu stanovništva iz 2001. godine u Hrvatskoj tek 0,34 posto (nešto preko 15.000) i po brojnosti predstavljaju tek šesti nacionalni korpus (iza Hrvata, Srba, Mađara, Italijana i Bošnjaka), u hrvatskoj nacionalnoj matematici imaju značaj mnogo jače varijable.

I to ne zbog toga što su im Albanci uistinu mili i dragi, niti su im albanski bureci i sirnice nešto bolji od hrvatskih, mađarskih ili bošnjačkih, pogotovo ne zbog toga što ih iz kojekakvih istorijskih razloga kao nacionalni entitet naročito poštuju, nego što im pred nosom i danju i noću visi ona srpska kletva - zaigraće Albanci i pred vašim vratima. Pa, iako Hrvati ovu istočnjačku narodnu umotvorinu ne cene čak ni kao neuspeo vic a kamoli kao kakvu istorijsku pretnju ili nužnost, ipak se, po pisanim ili nepisanim pravilima, po njoj sasvim ozbiljno i, reklo bi se, organizovano - ponašaju. I to ne bez razloga.

Iako županijske privredne komore ne vode takvu vrstu evidencije, javna je, na primer, tajna da u nekim delovima Hrvatske, na frekventnim i profitabilnim lokacijama, Albanci, formalno direktno ili formalno preko hrvatskog posrednika, drže između 50 i čak 95 posto ugostiteljskih i drugih uslužnih objekata. To se posebno odnosi na šire područje grada Zagreba i jadransku obalu. Od svih Albanaca u Hrvatskoj, naime, oko 30 posto njih živi i deluje u Zagrebu, a oko 45 posto u mestima na obali. Od ovih koji su svoj posao vezali za more, čak 65 posto ih se smestilo na severnom Jadranu u širem riječkom regionu i celoj Istri, sa akcentom na zapadnu obalu, od Umaga do Pule. U nekim mestima na ovim područjima, od deset restorana na rivi devet je u vlasništvu Albanaca, a ako se zađe malo u kontinent pa ubroje i pekare, slastičarne, kafići, bižuterije, suvenirnice, kockarnice i slične turističke ponude, procenat albanskog vlasništva nad uslužnim objektima u elitnim zonama dostiže i pomenutih 95 posto.

Sam svoj majstor

Ova činjenica, sama po sebi, ni za Hrvate ni za goste nije ni na koji način pežorativna, jer turista iz ko zna kog dela sveta pojma nema, niti ga zanima, ko je vlasnik restorana u koji ulazi.

Međutim, upravo u vezi sa lokalitetima na kojima ugostiteljsko kolo vode Albanci, sezona se završava (bez)brojnim primedbama pojedinačnih turista i agencija koje ih dovode - da je usluga na nivou celog mesta jednolična, monotona, bezbojna i neatraktivna. Svejedno je da li ušli u prvi, deseti ili sedamdeseti restoran na rivi, svugde je meni gotovo identičan, a ono na meniju istog ukusa, boje i mirisa. Reklamne table kao da svi štampaju na istom mestu, kao da ih piše isti čovek, slika isti fotograf.

Za one koji znaju o čemu se radi objašnjenje je jednostavno: svi ti različiti ugostiteljski pravni subjekti zapravo su deo iste mašinerije, koja funkcioniše po "familijarnom principu" i nastoji da poslovanje racionalizuje i pojeftini.

Nabavke se vrše iz istog izvora, najčešće preko albanskih posrednika, nema poželjnih ekstravagancija, jer ih istovremeno usvajaju svi, čime se opet gube razlike, itd. Tako se dešava da se celi nacionalno jednoličan ugostiteljski esnaf ponaša kao deo jedne porodice, iako to nije, a gostima to zasmeta kad požele nešto drugačije od "svakog dana isto". Tako ispada da Albanci, s jedne strane, svojom tvrdokornošću i prodornošću predstavljaju motor turizma, trgovine i uslužnih delatnosti tamo gde se angažuju, a s druge svojom inertnošću taj isti turizam ubijaju.

Problem ima i mnogo konkretniju stranu, koju takođe nije moguće pronaći među zvaničnim statističkim godišnjacima. Lokalni ekonomisti, naime, smatraju da Albanci, kojih, na primer, u riječkom regionu ima oko 0,7 posto, a u Istri oko jedan posto, prisvoje nesrazmerno veliki deo turističkog kolača, koji u proseku desetak puta prevazilazi njihovu procentualnu zastupljenost kao homogene nacionalne populacije.

To u prevodu na jezik cifara znači da, s obzirom na to da na kvarnerski i istarski turizam otpada oko 50 posto celokupne hrvatske zarade od turizma, koja se kreće oko sedam milijardi evra, u ove dve "najalbanskije" regije samo Albanci pokupe kajmak od (ne)verovatnih 300 miliona evra. Sa ovom činjenicom vezan je i više nego značajan bezbednosni i kriminalistički aspekt.

Naime, značajan deo te ogromne sume je sastavni deo poslovanja autohtone i međunarodne albanske mafije, odnosno pranja novca od droge, prostitucije i trgovine belim robljem, što bi moglo i da se proguta kad bi taj novac bio vraćen u finansijske tokove u Hrvatskoj.

Ali, smatra se da njegov najveći deo biva investiran negde drugde. Jednim delom tako stečenog novca albanska mafija je finansirala i rat na tlu Hrvatske i time formirala nepisani pakt o nenapadanju sa policijom i hrvatskom državom, ali je takvo stanje proteklih nekoliko godina postalo preozbiljan bezbednosni rizik i još veća, sve teže objašnjiva finansijska šteta za državu, koja je dovedena u pat poziciju iz koje nema politički i pravno prihvatljive mehanizme za izvlačenje.

Uzgred, i simptomatično, poslednjih godina se pod hrvatskim turističkim nebom, od Dubrovnika do Piranskog zaliva, afirmisalo dvadesetak lokacija i destinacija koje su postale svetske džet-seterske Meke, ali se niti jedna od njih nije "dogodila" na teritorijama koje spadaju u albanske "zone odgovornosti".

"Profesionalac" Milorad-SMS terorista

Neposredno po "oslobođenju Kosova od srpskog jarma", što je Hrvatska na sva unutrašnja i spoljna zvona pozdravila, hrvatska policija i mediji imali su i prvo vatreno krštenje, ispostavilo se veliku blamažu, u prijateljskom odnosu sa novom "nezavisnom" albanskom manjinom.

Naime, krajem februara 2008, četiri dana nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, u Puli su u jednoj minuti dignuta u vazduh dva dostavna vozila u vlasništvu Albanaca (jednog sa hrvatskim, drugog sa makedonskim državljanstvom). I mirni istarski živalj i celokupna hrvatska javnost bili su konsternirani zločinačkom akcijom "zna se kojih" elemenata.

U nastavku događanja, nećak jednog od "dignutih" u vazduh, sa prebivalištem u Rijeci, dobija SMS poruku sledeće sadržine:

"Nemojte ni slučajno dignuti glavu gore jer i vama će biti ista stvar kao vašem rođaku u Puli. Kosovo je srce Srbije i bit će zauvijek kako ti piše ispred pekare".

Nakon prijema prvog SMS-a nećak naziva broj s kojeg je stigla poruka na kojem se niko nije javljao, ali je ubrzo stigla nova poruka:

"...Nemoj zvati na ovaj broj, to ti je samo znak upozorenja Šiptaru, inače ti ide pekara u vazduh". Nećak istog momenta obaveštava medije i riječku policiju (u to vreme, riječka županijska policija, zahvaljujući brojnim uspešnim akcijama u borbi protiv terorizma, droge, trafikinga i organizovanog kriminala uopšte poslednjih godina, slovi za najefikasniju u Hrvatskoj, a njen prvi čovek, Oliver Grbić, nešto kasnije, u junu ove godine, postaje za nagradu i prvi operativac celokupne hrvatske policije.)

E, ta riječka policija je ekspresno "utvrdila, sa kojeg je broja poruka stigla", a nećak medije obaveštava da se radi o teroristi prozaičnog imena - Milorad. Za to vreme pulska policija uz pomoć veštaka iz Zagreba na licu mesta vrši uviđaj i "neslužbeno saznaje da su eksplozije delo profesionalaca, jer je upotrebljen plastični eksploziv".

Videvši da će uskoro postati kolektivni terorista, tamošnji lokalni Srbi počinju da se izvinjavaju zbog nemilog događaja, a Albanci da ih "nije strah, terorizirani su više od 100 godina i na gore načine". Opovrgavaju svaku mogućnost da se situacija oko priznavanja nezavisnosti Kosova koristi za prikrivanje mogućih obračuna između albanskih porodica. Konačno, 19. marta, na dan hrvatskog priznanja kosovske nezavisnosti, mediji su objavili nalaze puljanske policije prema kojima su SMS pretnje Albancima stizale od - njihovih sunarodnjaka. Pri tom su primaoci poruka, Albanci koji su slučajeve prijavljivali policiji, znali da su poruke lažne. Uz sve to, ni tada, a ni do dana današnjeg, policija nije odgonetnula ko je zaista digao u vazduh ona vozila u Puli, čime je sve i počelo.

Put za vizu nije blizu

Ovo su samo neki od detalja koji su hrvatsku vlast nagnali da pod hitno donosi mere koji će razigravanje mečke i pred njenim vratima ako ne onemogućiti a ono barem odgoditi dok se ne vidi šta i kako dalje. Tako je prvo sledeće oduševljenje kosovskom nezavisnošću i ultimativan zadatak posle egzaltiranog priznavanja te nezavisnosti bio sadržan u - ograničavanju prava kosovskim Albancima da uopšte ulaze u Hrvatsku. I u toj nameri se Hrvatska de facto oslonila na skromnu pomoć od države Srbije.

Naime, kosovski Albanci su do tada u Hrvatsku ulazili slobodno ili sa srpskim pasošima (izdatim u Srbiji, u opštinama "izmeštenim sa Kosova" - Niš, Vranje, Kraljevo..., što je i za Hrvate znak da su Albanci koliko-toliko pod kontrolom, odnosno evidencijom) ili sa UNMIK-ovim pasošima, ali isključivo preko Crne Gore i BiH, jer ih Srbija nije priznavala.

Međutim, samo petnaest dana nakon što je priznala Kosovo, Hrvatska je donela odluku da (od 1. maja 2008) uvede vize za nosioce UNMIK-ovih pasoša (koje je ekspresno i interventno uvrstila u isprave koje pripadaju "posebnoj vrsti putnih isprava koje podležu viznom režimu"), jer Kosovo "nije donelo osnovne propise kojima se uređuje državljanstvo i putne isprave" (a kad bi pa stiglo!, prim. a.).

Vlada je tada obećala da će pitanje viznog režima za državljane Kosova ponovno razmatrati nakon što Kosovo donese propise koji će urediti pitanja državljanstva i putnih isprava građana.

Za to vreme, nosioci srpskih pasoša, dakle i Albanci koji su nominalni državljani Srbije, i dalje su u Hrvatsku mogli ulaziti bez viza. Sa svoje strane, nova kosovska vlast intenzivno štampa nove dokumente, pa i pasoše, i uređuje prigodnu zakonsku regulativu.

Albanci masovno traže novi pasoš nove države, a tek retki, ako im je nužda, za pasoš se obraćaju Srbiji. Hrvatsku vlast, međutim, ni novi "originalni" kosovski pasoši nisu umilostivili pa je jedva dočekala priliku da objavi kako i sa novim kosovskim pasošima "režim za građane koji žele putovati u Hrvatsku ostaje nepromenjen".

Ukinula je doduše vize za nosioce diplomatskih i službenih pasoša Republike Kosovo, ali to je zvučalo više kao provokacija nego kao olakšavajuća okolnost za albanske prijatelje. Tako je Hrvatska, i pre nego što je poslednjeg dana juna 2008. slavodobitno objavila uspostavljanje diplomatskih odnosa između dveju suverenih država, objasnila Albancima sa Kosova da, pre nego što "zaigraju pred hrvatskim vratima", moraju sa tim pasošem da odu u okolna hrvatska diplomatska predstavništva po vizu, na primer u Beograd (!), ali da im je, pošto do Beograda sa tim pasošem nije lako stići, pametnije da to učine negde u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Albanci sa srpskim pasošem mogu i dalje autoputem kroz Srbiju pravo do Zagreba i mora.

Hrvatska je Albance bez hrvatskog državljanstva, koji su iz Dubrovnika, Poreča, Zagreba ili Osijeka pohrlili da uzmu nove kosovske pasoše, izložila i dodatnoj nacionalno-moralnoj dilemi. Mnogi od njih su, naime, nakon "crnogorsko-BiH golgote" i traženja vize za ulazak u Hrvatsku osetili potrebu da, makar radi izbegavanja putnih muka, zatraže i omraženi srpski pasoš (ako već imaju formalno pravo i neophodnu dokumentaciju).

Međutim, Hrvati im u taj, ovaj put kod Srba omraženi pasoš, lepe odobrenje privremenog ili stalnog boravka, što je, opet, jedan od uslova za traženje srpskog pasoša. Tako, svoje ustavno pravo kao državljanin Srbije Albanac u Zagrebu može da ostvari ako mu diplomata Srbin prizna informaciju iz "nepostojećeg" i, čak, kažnjivog dokumenta - pasoša Republike Kosovo. I Srbi i Albanci u vezi s tim veruju da je to samo administrativna zvrčka hrvatske vlasti usmerena prema Albancima, jer da je htela da im život učini dostojnim čoveka - to bi, na neki drugi način, lako i učinila.

Uz sve to, ni razmena diplomata nije išla u skladu sa euforijom, kojom je počelo "nova doba" u međudržavnim odnosima. Prvo Hrvatska nije mogla da nađe ni dobrovoljca koji bi išao da službuje u Prištinu, a onda je odlučeno da, kao po kazni, tamo ide Zlatko Kramarić, potpredsednik HSLS-a i ratni gradonačelnik Osijeka, koji je fizički tamo i otišao tek u januaru ove godine.

Ne bi to ovde bilo ni notirano da Kramarić mesecima ranije, u doslovno svim medijima u Hrvatskoj, nije najavljivao i lobirao za sebe kao budućeg "sigurnog" i "dogovorenog"ambasadora u - Beogradu.

S druge strane, na "konkurs" Ministarstva spoljnih poslova Kosova za ambasadora Kosova u Zagrebu, javilo se, navodno, 19 kandidata (više nego za sve ostale ponuđene zemlje zajedno, što je objašnjeno uglavnom nepoznavanjem svetskih jezika, a poznavanjem hrvatskog). Činjenica je da još niko nije zaseo u stolicu ambasadora u Zagrebu. O nesporazumima i nezadovoljstvima obeju strana u vezi s tim prijateljskim činom nema ni slova.

Srbi & Albanci u Hrvatskoj

- Lako je dokazati da su i Srbi i Albanci (iako Srba ima petnaestak puta više) u Hrvatskoj u suštini inferiorne nacionalne manjine (za Srbe se čak može dokazivati da su, i pored institucionalne ravnopravnosti, objektivno građani drugog reda).

Međutim, dok je patriotski zadatak svakog poštenog Hrvata da kako-tako locira svakog Srbina i označi ga fluorescentnom bojom kako bi bio pod kontrolom, jer je po definiciji sumnjiv i antihrist, Albanci su ljudi-senke, koji se previđaju i kad su očigledni, koji ne daju znake života, ako baš ne moraju.

- Srbi smatraju da svoja prava mogu da ostvare prvenstveno kroz učešće u vlasti, pa im je borba za malo vlasti najomiljenija "hrvatska disciplina". Albance, opet, vlast uopšte ne zanima, pa je i mikroskopom teško naći društveno ili politički aktivnog Albanca.

- Sve što žele da urade za sebe lično ili kolektivno, Srbi, valjda po navici iz vremena kad su bili konstitutivan narod, nastoje da započnu odozgo - iz vrhova vlasti, Vlade, kabineta predsednika, kakvog ministarstva ili barem sa nivoa županije. Albanci se, opet, ne dižu iz prizemlja ili čak podzemlja, efikasnije svoje interese ostvaruju muljanjem u lokalu i po "mračnim i suhim prostorima".

- Bez obzira na sve što im se događalo u novijoj istoriji, hrvatski Srbi ne samo da ne odustaju od one "dva Srbina u tri partije", nego ni oni vanpartijski ne mogu da sede dvojica a da se ne posvađaju ili da, barem, ne unesreće nekog trećeg. Raditi o glavi jedan drugom, što javnije to bolje, gotovo da je imanentno svojstvo nacionalnog entiteta. Od Albanaca, s druge strane, ne možete čuti ni tragove prepirki unutar vlastitog nacionalnog korpusa, niti čak žele da pokažu da međusobno uopšte komuniciraju.

- Iako su im usta puna nacionalnog ponosa i borbe protiv sistemske asimilacije, Hrvatski Srbi zapravo vape da budu asimilirani verujući da će tako od građana drugog reda postati normalni. Čak i kod većine najviše srbujućih Srba, uključujući i najviđenije funkcionere, već se deca, o unucima da se i ne govori, izjašnjavaju kao Hrvati.

Kad čujete Srbina da arlauče kako ga samo smrt može rastaviti od srpstva i da očima da vidi ne može one koji bi radi nekog interesa prodali mesto u srpskom carstvu nebeskom, možete uložiti sve što ste stekli u životu na opciju da mu se sin ili ćerka oženio ili udala za "protivničku stranu", da se izjašnjavaju kao Hrvati (a, šta on tu može, deca imaju pravo na svoj život!), a unuci već misle da je Srbija navijačka grupa slična BBB-u.

Ženidba i udadba dece za pripadnika hrvatskog naroda ključna su preokupacija najglasnijih Srba i najčešći način inače omražene asimilacije. Kod Albanaca je, pak, takav oblik povlađivanja većinskom narodu gotovo zanemariv.

Kako su bili samogetoizirani na Kosovu i u Srbiji uopšte, tako su i u Hrvatskoj. U rodbinske veze stupaju gotovo isključivo unutar svoje populacije. Radije će u porodici prigrliti nekog sunarodnika, ilegalnog imigranta s Kosova, o kojem ne znaju maltene ni kako se tačno zove ni kako je uopšte dospeo u Hrvatsku, nego neku drugu naciju.

Ponekad je to uslovljeno strahom pripadnika većinskog naroda od albanske zatvorenosti i mentalne getoiziranosti, ponekad albanskim porodičnim kišobranom koji ne dozvoljava novu krv u poslovima i tradicionalnim odnosima, ali Albancima kao da ne smeta svojevrsna samoizolacija, pa čak ni status mafijaškog porodičnog ustrojstva. Iako to ne žele da priznaju, Hrvati se toga groze više nego Srbi.

- Iako će, pod uticajem svega što doživljava i čemu ga uče, prosečan Hrvat imati više naklonosti prema nekom Albancu nego prema agresoru Srbinu, u stvarnom životu nećete sresti Hrvata koji poznaje nekog Albanca, koji je s njim u dobrim ili, ne daj bože, prisnim ličnim ili porodičnim odnosima. Nikada niko nije bio u kući nekog Albanca, nikada albanska porodica nije pozvana u kuću nekog Hrvata...

Čak i da je neki Hrvat na korzou popio kafu sa nekim komšijom Albancem, kojeg je slučajno sreo u šetnji - kosmički je mala verovatnoća. Sa Srbima ipak nije tako, preko nišana ili uz potpisano primirje, kontakti u odnosu na one sa Albancima - bujaju.

Upotrebna vrednost

O specifičnom, čak i bizarnom otklonu prema Albancima u novim međudržavnim okolnostima govore i neke relevantne polemike na hrvatskim internet-forumima nakon donošenja presude generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu pred Županijskim sudom u Zagrebu 30. maja prošle godine, optuženima za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u septembru 1993. na području Medačkog džepa.

Naime, tom presudom je prvooptuženi, general Rahim Ademi, inače kosovski Albanac, oslobođen optužbe po svim tačkama optužnice, dok je general Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora.

Za Ademija je rečeno da ne može da odgovara za ratni zločin u Medačkom džepu, jer je dokazano da je imao suženu komandnu odgovornost, odnosno da mu je postavljena "paralelna komandna linija". Oslobođenje od svih optužbi bio je veliki korak za samog Ademija, ali su "lucidniji" forumaši procenili da se radi o pretežno političkoj presudi-odluci, kojom se albanski nacionalni korpus, u vezi sa učešćem u stvaranju hrvatske države, pokušava staviti na (niže) mesto kakvo mu pripada. Drugim rečima, Albancima se, makar i na hrvatskoj strani i sa hrvatskom puškom u ruci, nije ni onda preterano verovalo. S druge strane, ne treba da gaje iluzije da su za Hrvate u ratu imali značenje drugačije od - najobičnijeg upotrebnog.

Narod sa više imena

Hrvati ni godinu i po nakon vlastitog priznanja Republike Kosovo ne mogu da odluče ni kako da kosovske Albance zovu. Iako u novim kosovskim pasošima u rubrici "državljanstvo" eksplicitno piše "Kosovar", mediji, pogotovo u crnim hronikama, još uvek vrludaju između "državljana Kosova", "kosovskih Albanaca", "srbijanskih državljana poreklom Albanaca", već u zavisnosti od toga koji su dokumenti kod njih pronađeni ili kako sami žele da ih se oslovljava.