Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (5)

Rušenje sramotnog „Vukovarskog mita"

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

Svaki narod ima jedan ili više nacionalnih mitova. Mitovi su koheziv na sila naroda i motivacija. Pogotovo u teškim vremenima, mitovi pomažu da svaki pripadnik određenog naroda postane svjestan svoje pripadnosti i svog mjesta u tom narodu, svog dioništva u jednoj velikoj porodici čija je prošlost često bila mukotrpna, ali i slavna, a očuvali su je hrabrost, čast i spremnost pojedinaca na žrtvu za zajednicu. Tako Francuzi imaju „Ivanu Orleansku", Srbi „Kosovski mit", itd. Mit nije laž ni izmišljotina nego stvar ni događaj koji je kroz stoljeća poprimio mitske dimenzije u svijesti naroda i postao centralna točka u oblikovanju nacionalnog identiteta. Hrvati kao i mnoge druge umjetno stvorene nacije sve do 1991. godine nisu imali svoj.

Tekst Mislava Horvata „Rušenje sramotnog 'Vukovarskog mita'" izdvojen je upornim ustrajavanjem Svetozara Livade prema načelu audiatur et altera pars (neka se čuje i druga strana), kako bi se omogućilo svestrano razmatranje, stekao pravilan vrijednosni sud i dao pravilan odgovor na konkretne povijesne okolnosti i prilike. Napomena: Izdvojeni rad je zadržao strukturu autentičnog dokumenata. Višekratna nastojanja da se stupi u kontakt sa autorom teksta kako bi se zamolila suglasnost za uključenje ovoga teksta u rukopis knjige, nisu polučila uspjeh.

Katolička crkva i vladajuće garniture u Hrvatskoj izabrale su baš vukovarsku bitku za službeni hrvatski nacionalni mit. Međutim, „Vukovarski mit" je za razliku od drugih nacionalnih mitova potpuno utemeljen na laži, prevari i podvalama.

Danas sva djeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom Selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika", kako je Vukovar „grad heroj", „hrvatski Staljingrad" koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelji", kako je Ovčara najveći zločin...

U nastavku ćemo kori steći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalje raspiruje mr žnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata. Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubij Srbina!", čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje" iščuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara" koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete sa su i svi oni odgovor ni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na beščasnom „Vukovarskom mitu", pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj.

Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanove desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravoj nih jedinica na Srbe i srpska sela. Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubija nje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Sr be, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovar ski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skro man doprinos demisticiranju tog odvratnog mita.

8.2. Zabluda: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad

Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stoljeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doselja vati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolja iz 1941, a nastavio se smanjivati i u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doseljava le Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hercegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gdje je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. Na posljednjem predratnom popisu stanovništva (1981.) čak se 21,2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbo ra u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: „Zapamtit će me crveni Vukovar!" I zapamtio ga je.

8.3. Zabluda: rat u Vukovaru su počeli Srbi

Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano proljeće 1991, Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskim izvorima (šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400). Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišljeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla. Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće: „Krajišnik" (15.4.), „Sarajka" (3.5.), „Tufo" (3.5.), „Brdo" (6.5.), „Mali raj" (28.6.), „Popaj" (2.7.), „Točak" (21.7.), „Čokot bar" (24.7.), „Šid" (30.7.). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatica. Nju su hrvatske paravojne jedinice potpuno opljačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divljanju i orgijanju i obiteljske fotografije spalili. Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu"), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.7.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske.

Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš. To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Boljkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van" gdje opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko rangirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu. To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika:

„Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijedanja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanja pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada policije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju...".

Koliko licemjerno zvuče izjave pojedinih vukovarskih Hrvata koji su se u onom krivotvorenom gebelsovskom filmu B92 „Posljednji rez" iščuđava li zašto su Srbi u proljeće i rano ljeto 1991. bježali iz Vukovara! Jedna su govornica Ljiljana Alvir čak vrlo loše glumi razočaranost što im vukovarski Srbi koji su bježali nisu rekli kako se sprema rat. To je vrhunac bezobra zluka, jer vukovarski Srbi, kao i ostali hrvatski Srbi, nisu bježali iz Hrvat ske zbog toga što su znali da se sprema rat, nego jer su svakodnevno mal tretirani, otpuštani sa posla, likvidirani. To je vrijeme kada hrvatske novine objavljuju imena, prezimena, adrese i brojeve telefona Srba i Jugoslavena po kvartovima. I šta je ta bjednica, Ljiljana Alvir mogla misliti kakav će od govor JNA biti na to što su hrvatske paravojne jedinice blokirale kasarnu u Vukovaru i snajperima ubijale ročnike? Da će JNA u Vukovar ući sa cvijećem?! Taj film „Posljednji rez" čitavo vrijeme na jedan vrlo pokvaren način manipulira sa činjenicama, prikazujući događaje kronološki krivo, pušta jući izjave najgorih hrvatskih zločinaca kao što je Ivan Vekić (koji je prijetio hrvatskim vlastima da će ako ga uhapse radi zločina nad Srbima dignu ti neku svoju „hrvatsku stražu" sa oružjem na njih), koji za Merčepa, ratnog zločinca iz Vukovara kaže da je „dobročudna pričalica" i time se izruguju svim žrtvama koje su njegovi eskadroni smrti pobili. Interesantno da i čak i taj Merčep svojim izjavama ruši vukovarski mit; jednom je baš u Vu kovaru izjavio da je Vukovar dobar primjer lopovluka, pokvarenosti i dogovorenog rata.

8.4. Zabluda: U Borovom selu se dogodio pokolj „hrvatskih redarstvenika"

Istina: Borovo selo bilo je čisto srpsko selo. Srbi su činili više od 98 po sto stanovništva. Na izborima iz 1990. u Borovom selu je, kao i u dru gim općinama sa srpskom većinom, pobjedio SDP što pokazuje da su Sr bi iz Borovog sela bili za suživot sa Hrvatima. Nekoliko mjeseci ljudi su ži vjeli mirno, a onda su hrvatske paravojne jedinice pod vodstvom Tomisla va Merčepa počele dizati tenzije. HDZ je svojim članovima u Vukovaru već početkom 1991. podijelio oružje. Ubrzo su hrvatske paravojne jedinice di gle u zrak prve srpske objekte, a onda i likvidirali prve srpske civile. 15.4. minirana je srpska kavana „Krajišnik" na sajmištu. 1.5. dogodilo se i svire po ubojstvo srpskog starca Stevana Inića u Bršadinu, selu blizu Borova. U Borovom selu za praznik rada mještani su kao i svake godine do tada izvje sili jugoslavensku zastavu na mjesnu zajednicu, zastavu države koja je ta da još uvijek bila zajednička država i Hrvata i Srba, a predsjednik i premi jer Jugoslavije bili su Hrvati. Ta zastava smetala je patroli tzv. hrvatskih po licajaca iz Osijeka, a u stvari se nije radilo o policajcima, nego o pripadni cima hrvatskih paravojnih jedinica kojima su podjeljene policijske značke nekoliko mjeseci ranije. Kada je kraje 1990. godine tadašnji hrvatski mini star obrane Špegelj snimljen kako govori da će ubijati obitelji oficira JNA na kućnom pragu i kada je otkriveno da se hrvatske paravojne jedinice već uveliko naoružavaju, hrvatske vlasti su svim pripadnicima paravojnih jednica, među kojima je bilo puno kriminalaca i bivših ustaških terorista iz di jaspore, podijelile iskaznice MUP-a. Mještani su tim tzv. policajcima pružili otpor; ovi su se dali u bijeg, a dvojicu su mještani zarobili. Tuđmanu i vla sti u Zagrebu je to bila idealna prilika za izazivanje incidenta većih razmje ra koji im je bio prijeko potreban - referendum o samostalnosti Hrvatske se bližio i trebalo je senzibilizirati javno mjenje u Hrvatskoj. Odmah idu ći dan, Tuđmanov režim šalje u Borovo selo do zuba naoružane pripadni ke paravojnih jednica sa značkama MUP-a, autobus i mnoštvo osobnih vozila. Čim su ušli u centar Borovog sela i izašli iz autobusa otvorili su vatru po civilima, iako je u neposrednoj blizini bila škola puna djece. Na licu mjesta je ubijen starac Vojislav Ilić, nekoliko civila su ranili, a među njima i jednog Hrvata koji je kupovao pelene za dijete koje samo čudom nije pogođeno.

Tzv. hrvatski redarstvenici pokušali su zauzeti najvažnije točke u selu, ali im je iz dvije najposjećenije kavane u centru uzvraćena vatra, a za tim su se uključili i drugi mještani Borova sela koji su u tom trenutku bili usred poljoprivrednih radova. „Redarstvenici" nisu očekivali takav otpor, pa su se u kukavičkom bijegu odlučili za gnusan čin. Upali su u ambulan tu gdje su vadili bombe pred majkama i djecom i djecu uzeli kao taoce, čak su na prozor dok je trajala pucnjava stavili desetogodišnju kćer lokalnog vlasnika diskoteke Mladena Grbića, kao i kćer zapovjednika obrane Borova sela Vukašina Šoškoćanina koji će se navodno utopiti nešto kasnije, ma da ostaje sumnja da su ga ubili hrvatski paravojnici jer je bio sklon pregovorima. Tuđmanu u Vukovaru nije trebao mir nego rat.

Kad su vidjeli da će mještani obraniti selo i da im nema spasa, jer im je pojačanje zaustavljeno i odbijeno na ulazu u selo, „redarstvenici" su u pomoć pozvali JNA koja je oko 15 sati ušla u selo, prvo zaštitila, a onda i evakuirala hrvatske „redarstvenike". Isti ti „redarstvenici" i hrvatske paravojne jedinice samo mjesec dana kasnije, blokirat će kasarnu u Vukovaru, te iste JNA koja ih je spasila, zatvorit će im vodu, struju i ubijati ročnike iz snajpera. 19.5. održan je re ferendum o Hrvatskoj samostalnosti u nedemokratskim uvjetima, a napad hrvatskih „redarstvenika" bila je false flag operacija koja je trebala neod lučne uvjeriti da sa Srbima nije moguć miran suživot. Skoro 18 godina nakon tog događaja, Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, koji je u vrijeme napada na Borovo selo obnašao tu funkciju i bio Tuđmanova desna ruka, priznat će u svojoj knjizi „Istina mora izaći van" koju je objavio pred smrt, da je rat u Hrvatskoj počeo napadima hrvatske policije na Srbe i da je napad na Borovo selo bio hrvatska provokacija. Samo je besramna hrvatska propaganda mogla takav gnusan čin prikazati kao nekakvu žrtvu i „pokolj hrvatskih redarstvenika".

8.5. Zabluda: Srbi su u Beogradu bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar

Istina: Beograd je tada imao više od 1,5 milijuna stanovnika, a tenkove je ispratilo nekoliko stotina ljudi što je vidljivo i na snimkama. U Beogradu su se održavali anti-ratni prosvjedi, za razliku od Zagreba i cijele Hrvatske gdje nije bilo niti jednog jedinog anti-ratnog prosvjeda. U Zagrebu je u to vrijeme Tuđman prijetio da će Srbe svesti na 3.5 posto, hvalio se da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a hrvatsko ludilo je išlo do te mjere da je komentator HRT-a njegov dolazak na trg Bana Jelačića pred opijeno mnoštvo usporedio sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Za razliku od Hrvatske, gdje je odaziv na mobilizaciju bio od 30 do 60 posto, u Beogradu je odaziv bio 2 do 10 posto, a i oni koji su bili mobilizirani su često dezertirali i odbijali sudjelovati u ratu. Jedan vojnik je čak doveo oklopni transporter sa ratišta pred skupštinu u Beogradu.

8.6. Zabluda: JNA je napala Vukovar

Istina: JNA je 14.9.1991. krenula u legitimnu i legalnu deblokadu svo je kasarne u Vukovaru. Hrvatske paravojne jedinice 20 dana držale su ka sarnu JNA u blokadi bez ikakvog razloga. Prema priznanju Tomislava Merčepa, JNA je bila vrlo korektna u Vukovaru, a ne treba zaboraviti da je baš JNA tri mjeseca prije nego što će joj hrvatske paravojne jedinice blokirati kasarnu u Vukovaru spasila hrvatske „redarstvenike" u Borovom selu. Danima prije početka deblokade, Tuđman je odbijao svog negdašnjeg prijatelja Kadijevića koji ga je molio da deblokiraju kasarnu, uključi vodu i struju ili da bar dozvoli pokapanje leševa mladih ročnika JNA koji su bili ubijeni od hrvatskih snajpera i koje se radi tih snajpera nije moglo pokopati.

Tuđman, kako je već ranije odlučio u Vukovaru napraviti pokolj, ostao je gluh na sve Kadijevićeve molbe, nagovaranja i prijetnje. Ne treba zaboraviti da je veliki dio stanovnika Vukovara JNA doživljavao kao svoju vojsku koja ih je oslobodila. JNA je 14.9.1991., kada je krenula u deblokiranje kasarne, i dalje bila jedina legitimna i legalna vojska u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Vukovaru. Prema tome, JNA nije mogla napasti grad u državi gdje je ona jedi na službena vojska, gdje se nalazi njezina kasarna pod blokadom i paljbom i gdje je veliki dio stanovnika grada smatra svojom vojskom.

8.7. Zabluda: JNA je bila srpska vojska

Istina: Na čelu JNA je bio Veljko Kadijević, Hrvat po majci, rođen u Hrvatskoj, oženjen Hrvaticom. Njegovi zamjenici bili su Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet. Od svih hrvatskih generala u JNA, tada je na hrvatsku stranu prešlo manje od 25 posto, dok je preko 75 posto hrvatskih generala ostalo u JNA do kraja rata u Vukovaru. U vrijeme bitke za Vukovar Glavni komandant štaba Centralne komande u Beogradu bio je Hrvat Andrija Silić, glavni komandant Ratnog vazduhoplovstva bio je Hrvat Zvonko Jurjević (koji je baš tada zamjenio Hrvata Antona Tusa), glavni komandant Jugoslavenske ratne mornarice Hrvat Božidar Grubišić, glavni komandant Centra visokih vojnih škola u Beogradu bio je Hrvat Ivan Radanović, glavni komandant Komandno štabne akademije Hrvat Tomislav Bjondić, glavni komandant Vojne akademije u Beogradu Hrvat Mate Pehar, dok je nešto prije rata u Vukovaru Aleksandar Vasiljević (porijeklom Bugarin) preuzeo KOS od Hrvata Milivoja Pavičevića, koji je i dalje ostao u JNA.

Komandant Prve Armije koja je krenula u deblokadu svoje kasarne u Vukovaru bio je Aleksandar Spirovski, Makedonac. Tokom cijele 1991, dakle u vrijeme borbi za Vukovar, u sastavu JNA bio je veliki broj Hrvata, Muslimana, Crnogoraca i nešto manje Slovenaca. Muslimanskih oficira tada je u JNA bi lo oko 500, a najpoznatiji su Atif Dudaković, Sefer Halilović i Izet Nanić kojeg će 1995. sa leđa ubiti muslimani u Hrvatskoj, dok je sa svojim vojnicima činio zločine nad srpskim civilima u Krajini koji su bježali od hrvatske vojske. I na svim ostalim funkcijama bili su Hrvati. Od Titove smrti realno najutjecajnija osoba u Jugoslaviji bio je premijer. Svo troje premijera nakon Titove smrti su bili Hrvati. 1991. predsjednik predsjedništva SFR Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić, premijer Hrvat Ante Marković, ministar vanjskih poslova Hrvat Budimir Lončar, načelnik Službe bezbjednosti Hrvat Zdravko Mustač...

8.8. Zabluda: JNA je bila strana, agresorska vojska

Istina: Osim što je u njoj još uvijek bio velik broj Hrvata, JNA je bila regularna vojska tada međunarodno priznate države, Jugoslavije. Kada je 14.9.1991. JNA u Vukovaru pokušala deblokirati svoju kasarnu, Hrvatska je tada još uvijek bila u sastavu Jugoslavije, još nije bila donijela nikakav pravni akt o izlasku iz Jugoslavije, a i kad ga je kasnije donijela, on je po stao važeći tek međunarodnim priznanjem Hrvatske 1992, kada su borbe u Vukovaru već mjesecima bile okončane. Zato Hag nije sudio JNA za agresiju jer ona u Vukovaru nije bila agresorska vojska, već je bila napadnuta od strane hrvatskih paravojnih jedinica, a dobar dio tih hrvatskih paravojnika nije uopće ni bio iz Vukovara.

8.9. Zabluda: Vukovar je bio važna strateška točka

Istina: Strateški gledano Vukovar je bio potpuno nebitan. Bio je udaljen više od 50 kilometara od auto-puta, a čak 250 kilometara od Zagreba. Nakon njega bili su dobro utvrđeni Vinkovci, Osijek, Požega, Nova Gradiška, Kutina, Ivanić Grad...da je JNA htjela napasti Zagreb krenula bi preko Karlovca (48 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), Siska (47 kilometara, nijedno veće naselje od Zagreba), ili Novske (94 kilometra, od većih naselja Kutina i Ivanić grad), jer je tamo imala svoje položaje, odnosno to su bila područja sa srpskom većinom koja su kontrolirali hrvatski Srbi. Da je JNA krenula u napad na Zagreb preko Vukovara, imala bi na putu Vinkovce, pa Osijek, grad od 100 000 stanovnika, pa Požegu, pa Novu Gradišku, a onda bi došla u Okučane, područje koje su kontrolirali Srbi i od kuda je mogla odmah krenuti na Zagreb.

(Nastavak u sledećem broju)