Drugi pišu: EKSKLUZIVNO IZ KALKUTE: Misionarake ljubavi - agneza iz ivanca i josipa iz lipovljana

Srca za ljubav i ruke za služenje

INA STAŠEVIC I SESTRE ANGEZA I JOSIPA

U domu Majke Terezije: Kontemplativno mjesto koje svakodnevno posjećuju mnogi iz Indije i svijeta.... O Misionarkama ljubavi slušala sam mnogo tijekom života. Ovu nemalu redovničku zajednicu 1952. godine u Kalkuti utemeljila je i vodila redovnica Majka Terezija, učinivši time mnogo za ljudski rod i čovječanstvo općenito. Majka Terezija mnogim je vezama povezana i s Hrvatskom koju je više puta posjećivala, mahom prigodom velikih crkvenih svečanosti. Njezine sestre, Misionarke ljubavi, već od 1979. godine djeluju u Zagrebu.

Dario Majetić, Glas Slavonije

Podsjetimo, Majka Terezija rođena je u kršćanskoj albanskoj obitelji u Skopju, 1910. godine, kao Agnes Gonxha Bojaxhiu. Zbog svog humanitarnog djelovanja dobila je brojna priznanja, među kojima najviše civilno indijsko odličje, a 1979. i Nobelovu nagradu za mir. Papa Franjo proglasio je ovu nesebičnu ženu 2016. sveticom. Stoga je, za mog boravka u Kalkuti, posjetiti mjesto gdje je živjela, radila i gdje je pokopana, bio logičan izbor.=

U bučnoj košnici kakva je Kalkuta, megapolisu sa 16 milijuna stanovnika, svako vozilo u prometu neprekidno koristi svoju sirenu, što kontinuirano proizvodi kakofoniju zvukova u sveopćem prometnom kaosu. Upravo je uz jedno takvu prometnu cestu smještena i Kuća Majke Terezije, sjedište misije.

U kući na četiri kata (koja je sagrađena sredstvima donatora) sjedište je svih karitativnih aktivnosti koje pokreću sestre Misionarke ljubavi. Njih nešto više od 5000 iz 200 zemalja skrbi o siromašnim, bolesnim, odbačenim od društva, umirućim, muškarcima, ženama, djeci, ne samo u Indiji nego diljem svijeta. Misionarke ljubavi postale su tako simbolom ljubavi i borbe za život ljudi u potrebi.

No, kada uđete u tu kuću, buka se nekako stiša i osjećate duboki mir koji vas obuzme i smiri. Kuća svete Majke Terezije vrlo je inspirativna i nemoguće je ne biti dirnut poniznošću i marljivošću časnih sestara koje se tiho, baveći se svojim poslom, kreću ovim prostorijama. Svetica je u ovoj kući provela najveći dio svoga života, više od 40 godina, a ovdje je i pokopana. Nesebična žena koja je pomagala najsiromašnijima, umirućima i svima u potrebi.

Sestra Concettina, zadužena za medije i desna ruka novoizabrane generalne poglavarice Misionarki ljubavi, duhovne voditeljice reda, sestre Mary Joseph, pokazala mi je osobne stvari Majke Terezije koje se čuvaju u zaštićenoj sobi. Skromne emajlirane posude za hranu iz kojih je jela, jednostavne sandale s kožnim remenčićima, rukom pisana pisma, njezine bilješke... Atmosferu ovog prostora prožima i danas njezina svetost. Pred brojnim slikama umirućih ljudi na ulicama ovog grada, iz ranih pedesetih godina 20. stoljeća, suze su mi nezaustavljivo potekle otkrivajući tako moju ranjivost i suosjećanje. Tijekom obilaska ovog prostora i volontiranja susrela sam dvije časne sestre, naše gore listove, sestre Agnezu iz Ivanca i Josipu iz Lipovljana, koje su mi se s radošću pridružile.

Uz časne sestre koje rade na različitim poslovima u posebnim kućama (kuća za teško stradale psihički i fizički, kuća za umiruće, kuća za napuštene, kuća za žene koje su bile u zatvoru, ili su se prostituirale, kuća za hendikepiranu djecu, kuća za izgladnjelu djecu...), u Kalkuti, mnogo je volontera koji im pomažu. Ovdje volonteri obično ostaju desetak dana do tri mjeseca. Neki i godinama, ali dobro je došlo i moje volontiranje samo jedan dan. Nakon jutarnje meditacije, u tišini, odlučila sam skromno darovati jedan dan za ljude u potrebi, živeći s njima i pomažući (uz mlade volontere različitih zvanja iz Rima, Lioret de Mara, San Francisca), pružajući im utjehu, dijeleći lijekove, razne potrepštine i donirajući redu novac moje obitelji. Ovdje mladi ljudi, volonteri i sestre, služe čovjeku ne obazirući se na kastu, rasu, vjeru...

Malo sirotište s djecom doživjela sam posebno emotivno. Više desetaka napuštene djece s Downovim sindromom, djeca s intelektualnim teškoćama koja su prosila na ulici, dovedena su i zbrinuta ovdje. U sirotištu, djeca mi prilaze, drže me za ruku, nadaju se da ću ih povesti sa sobom. Dobro su njegovani i dobro odjeveni. Briga i ljubav ovih sestara vidljiva je na svakom koraku. To vas prodrma iznutra i shvatite koliko smo svi okrenuti sebi, koliko smo zapravo sebični. To je pravo mjesto na kojem preispitujete svoje životne principe, način na koji živite, životne vrijednosti koje cijenite.

Redovnice, za koje je Majka Terezija rekla da imaju "srca za ljubav i ruke za služenje", pridržavaju se zavjeta poslušnosti, čistoće i svesrdno pomažu onima koji su pogođeni siromaštvom. Njihova nasmijana lica koja su otvorena prema svakome, njihova ljubaznost i život u jednostavnosti me osvojila.

Trenutačno u ratom razorenoj Ukrajini, gdje je život u opasnosti svake minute svakog dana, sestre su na djelu, borave u najtežoj situaciji, pružajući pažnju, hranu, krov nad glavom i sve drugo što im je potrebno tijekom rata. Misionarke ljubavi, kako gordo i empatično zvuči taj njihov naziv, vraćaju nadu i kad je nade oko nas i u nama sve manje. Ljubav je sve što nam treba prije posljednjeg suda, danas i sutra...