Drugi pišu

Ukrajinski rat: Propast industrije u senci fronta

Kucanje na vrata apokalipse

Ekonomska propast Ukrajine počela je pre rata sa Rusijom, usponom komunističkih kadrova iz Dnjepra. U tom klanu bili su bivši predsednik Leonid Kučma i njegov zet Viktor Pinčuk, najmoćniji ukrajinski tajkun, zatim bivša premijerka Julija Timošenko, kao i Igor Kolomojski, glavni mecena Volodomira Zelenskom, kome je spoznorisao televizijsku seriju "Sluge naroda" i predsedničku kampanju 2019. godine. Iz tog klana su oligarh Rinat Ahmetov i njegov politički zaštitnik, bivši predsednik Viktor Januković. U fabrikama uz reku Dnjepar nastalo je oko 40% nuklearne moći SSSR-a, ali ne može se sa sigurnošću tvrditi koliko je stručnjaka i tehnike ostalo samostalnoj Ukrajini, koliko je ščepala Amerika, koliko su dobile Nemačka, Francuska i Britanija, koliko je duboko zagrabila Kina, koja sada sve prebacuje u Tursku, i šta je zapravo od strateških znanja i tehnologija pripalo Rusiji.

Dario Majetić, Glas Slavonije

Zemlje srednje i istočne Europe, koje su nakon Drugog svjetskog rata postale komunističke ekonomije, proces industrijalizacije provodile su planski i ubrzano, što je poslije rezultiralo općim društveno-ekonomskim kolapsom, sukobima i ratovima.

Uključujući i sadašnji ukrajinski rat, koji pod šifrom "demilitarizacije i denacifikacije" Rusi taktički vode za deindustrijalizaciju kao i 1941, kada su pred naletom hipermilitariziranih nacista izveli veliku evakuaciju industrijskih tvrtki i tvorničke opreme na istok, posebice u Magnitogorsk, Zlatoust, Kuznjeck, Čeljabinsk, Ufu, Sverdlovsk i druge gradove. Poznata tvornica traktora iz Harkiva demontirana je i prevezena u Altajski kraj, gdje je na njezinoj osnovi stvorena tvornica traktora u Rubtsovsku. Uništeno je ili potopljeno sve što je bilo nemoguće evakuirati, posebice rudnici, oprema za industriju željezne rude, metalurške peći itd.

Prema dostupnim podatcima, ukupno je iz Ukrajinske SSR pred nacistima evakuirano više od 1300 velikih industrijskih tvrtki i desetci tisuća kamiona opreme. Nakon rata oprema je reinstalirana i dodatno je unaprijeđena industrija jugoistoka Ukrajinske SSR, čime ona postaje glavna industrijska baza i predvodnica vojnoindustrijskog kompleksa SSSR-a. Od strateški važnih tvornica sovjetske obrambene industrije u Ukrajini poznat je Zaporoški aluminijski kombinat, najveći u Europi u to vrijeme, proizvođač kemijskog aluminija, silumina i magnezija. Susjedna tvrtka Motor Sič od tih je legura proizvodila turbomlazne i druge motore nuklearne trijade i zračnih snaga SSSR-a, za optiku i automatizirane sustave upravljanja bio je zadužen Projektni biro Luč. Blizu Zaporižja, u tzv. kadrovskom gradu Dnipru, od sudbonosne važnosti bili su Južni projektni biro i zavod Juzmaš, tvrtke koje su imale prestižan ugled diljem svijeta u proizvodnji vojnih i civilnih raketa, a u Krivom Rogu smještena je tvornica mangana. Harkiv je bio centar velikih industrijskih tvrtki Turboatom, Mališev, Hartrona, a pedeset kilometara dalje nalazi se Institut za ionosferu, vodeća znanstvena ustanova u Ukrajini, koja provodi istraživanja u bližem svemiru koristeći se visokoinformativnom radiofizičkom metodom - tehnikom nekoherentnog raspršenja (IS). Rad Instituta temelji se na istraživačkom laboratoriju odjela Elektronika Nacionalnog tehničkog sveučilišta Harkovski politehnički institut, koji radi od 1963. i u sovjetsko je doba uz sebe vezao tri tisuće inženjera...

Kronike bilježe da je u zenitu komunizma, sredinom 1980-ih, više od 1000 subvencioniranih "ukrajinskih" tvrtki isporučivalo svoje proizvode u 105 zemalja. Općenito, Ukrajina je ostvarila oko četvrtinu izvoza sovjetske unije: gorivo, metali i mineralne sirovine činili su gotovo 50 % toga izvoza, oprema i strojevi poput vozila, traktora, lokomotiva s unutarnjim izgaranjem, električnih lokomotiva, kamiona, turbina, generatora, motora, električnih peći, strugača činili su 25 %, vojna industrija 17 %, a proizvodi prehrambene industrije oko 10% izvoza. Unatoč širokom rasponu robe koju su proizvodile, ukrajinske i ostale sovjetske tvrtke bile su dio sustava ekonomskog zoniranja usmjerenog na strukturno isprepletanje i međuovisnost gospodarskih kompleksa sovjetske unije, zbog čega nisu imale potpuno završene tehnološke procese.

Zajedno u klanu

S krahom komunizma svi ti sigurnosni i sistemski osigurači počinju izbijati, te Ukrajina tone u ekonomsku propast i stare narodnjačke prijepore kojima upravljaju različiti klanovi, od kojih je najžilaviji onaj iz spomenutog "kadrovskog" Dnipra. Podsjetimo, s mjesta komunističkog partijskog sekretara Dnipra i direktora najveće svjetske tvrtke za proizvodnju nuklearnih raketa Južmaš dolazi bivši predsjednik Ukrajine Leonid Kučma, čiji je zet, usput budi rečeno, Viktor Pinčuk, najmoćniji ukrajinski tajkun. Pripadnica klana je i bivša premijerka Julija Timošenko, kao i Igor Kolomojski, glavni mecena Zelenskog kao glumca i pokrovitelj njegove predsjedničke pretkampanje (TV serija Sluga naroda) i kampanje 2019. godine. Vezano uza sve to, gruba je procjena da se 40 % posto udarne nuklearne moći SSSR-a proizvodilo u ukrajinskim tvornicama uz rijeku Dnjepar, ali se sa sigurnošću ne može tvrditi koliko je stručnjaka i tehnike ostalo samostalnoj Ukrajini, koliko je ščepala Amerika, koliko su dobile Njemačka, Francuska i Britanija, koliko duboko je zagrabila Kina, koja sada sve prebacuje Turcima, i što je zapravo od strateških znanja i tehnologija preostalo susjedima Rusima. Čini se, ne previše, jer su Rusi tek nedavno, u povodu godišnjice napada na Ukrajinu, samostalno uspjeli završiti i lansirati interkontinentalnu raketu s nuklearnim punjenjem Sarmat.

"Posebnu pozornost, kao i do sada, posvećujemo jačanju nuklearne trijade. Ove će godine prvi lanseri raketnog sustava Sarmat biti stavljeni na raspolaganje", rekao je Putin tom prigodom. Inače Sarmat je modificirana "ukrajinska" nuklearna raketa R-36 (NATO naziv: Sotona), s kojom je Sovjetski Savez imao prednost u prvom napadu na SAD. Za tu raketu razvijeni su i posebni lanseri i vozila, za koja se precizno ne zna jesu li potpuno ruski ili su izrađeni u kooperaciji s moćnom bjeloruskom tvrtkom za proizvodnju kamiona i nadogradnji MAZ, i tome slično.

I tako, dok je Rusiji trebalo čak trideset godina da se vrati u nuklearni teatar u kojem je brzina reakcije zamijenila veličinu i broj nuklearnih glava, njezina vojska "polako" razara pogone zastarjelih tvorničkih zagađivača pretvorenih u vojne poligone poput Mariupolja, Černobila, Zaporižja, Soledara, Ugljedara, Bahmuta, Krivog Roga i Avdivke. Iako se borbe oko Avdivke vode od 2014, tek su krajem listopada prošle godine Rusi ondje počeli stiskati Ukrajince s više strana. Sa sjevera su zauzeli brdo koksa, koje im omogućava nadzor tvornice i radničkog naselja, a s jugozapada su zatvorili kliješta i njima čine pritisak na opskrbne ceste kojima se Ukrajinci koriste za prijevoz trupa, streljiva, hrane i goriva.

Taj je dio ujedno zaštita treće fronte od bočnih udara, pri čemu su Rusi primijenili taktiku prokopavanja tunela ispod ukrajinskih neprobojnih linija, a zatim su na određenoj poziciji eksplozijom uništili dio oklopne obrambene linije da bi u isto vrijeme tunelima zašli neprijatelju iza leđa. Proruski vojni bloger Wargonzo o tome je na Telegramu napisao: "Ovo je ozbiljan taktički uspjeh, tamo je probijena utvrđena obrambena linija AFU-a." Ukrajinski saveznici preko koordinatora Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Johna Kirbya o istom poručuju: "Uočili smo da Rusi zapravo žele voditi ofenzivne operacije, posebno na istoku, oko Avdivke. Imamo sve razloge vjerovati da će, jer se tlo smrzava krajem siječnja i krajem veljače, ruskim snagama biti lakše krenuti naprijed."

Novi Bahmut

Šire slike radi podsjećamo da se naselje blizu Donecka, Avdivka, počelo razvijati u drugoj polovini 18. stoljeća kao poveznica između Mariupolja i Bahmuta. Kroz mjesto je u 19. stoljeću prošla Katarinina željeznica i izgrađen je novi željeznički kolodvor, što je privlačilo investitore, koji tu početkom dvadesetog stoljeća podižu ciglanu. Za Drugog svjetskog rata područjem haraju nacisti, a poslije se vraćaju Sovjeti, koji grade najveću ukrajinsku tvornicu koksa kako bi tim visokokaloričnim umjetnim krutim gorivom, dobivenim iz kamenog ugljena, "hranili" visoke peći i ljevaonice nepreglednih i nerentabilnih industrijskih postrojenja Doneckog ugljenog bazena, najvećeg ugljenog bazena Europe. Izvorno je puštena u rad s jednom koks-baterijom, što se do 1980. godine proširilo na devet. Do 1988. proizvedeno je 100 milijuna tona koksa, što Avdivku čini glavnim proizvođačem koksa u Europi. Godine 1993, kada je Ukrajina stekla neovisnost, tvornica je privatizirana pod imenom Tvornica koksa Avdivka d.d., a većinski vlasnik svega postaje jedna od tvrtki osebujnog ukrajinskog oligarha Rinata Ahmetova, pripadnika doneckog klana iz kojega je i njegov politički zaštitnik, bivši predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič.

Kako god, populacijski vrh Avdivka doseže 2001. s 37.200 stanovnika, ali, kako se borbe intenziviraju, 2014. grad pada na pet tisuća stanovnika. Na početku rata (2014.) ruski separatisti nakratko zauzimaju mjesto, a zatim ga u čudnim okolnostima prepuštaju paravojnim ukrajinskim snagama. Početkom veljače 2015. radnici tvornice pišu otvoreno pismo ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku u kojemu optužuju 25. zrakoplovno-desantnu brigadu i dragovoljački bataljun Aidar za neselektivno otvaranje vatre iz stambenih četvrti, tražeći da provokatore i agitatore država makne iz grada. U pismu se također tvrdi da je grad šest mjeseci bio bez vode, grijanja i struje te se upozorava na ekološku katastrofu koja bi se mogla dogoditi zbog daljnjeg granatiranja tvornice, elektrane i brda koksa.

Kratko vrijeme ukrajinska vojska omogućavala je minimalnu proizvodnju, ali je na kraju tvornica utihnula pred detonacijama pozicijskog rata. Zapravo geopolitičkog rata, u kojemu je depopulacija, deindustrijalizacija, zagađenje zraka, rijeka, mora i obradivih površina minama i kontaminiranim materijalima samo dio šireg djelovanja kojem svrha nije vraćanje Ukrajine u rusku sferu, nego podjela po Dnjepru.

(Autor je novinar osječkog dnevnog lista Glas Slavonije)