Pogledi
Kuda nas modni kreatori
vode?
Sakaćenje ljudskog gena
Jedan od najslavnijih
jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog
studentske pobune 1968. godine u Beogradu Goranko Đapić, prvi put nakon
dugogodišnjeg ćutanja, specijalno za Tabloid piše o sunovratu savremene
evropske civilizacije...
Goranko Đapić
Već pola stoljeća slušam o Holokaustu a preda mnom su
slike ostataka Buhenvalda, Mathauzena, Osvjenćima iliti strašnog Aušvica...
Otišli su milijuni ljudi u najvećem od svih zločina ikada
učinjenih, zločina koji je utoliko veći što se ne radi o bijesnome hiru
pobjednika, već o zločinu planiranom i pedantno sprovedenom do kraja uz obilnu
upotrebu administracije i tehnoloških napredaka.
Već pola stoljeća, mnogo poslije Holkausta, bilo je i
ima, a sva je prilika da će i biti još mnogo zločina, manje-više planiranih,
ponekad spontanih ali ništa manje brutalnih.
Nekada se predviđalo a danas se sve i vidi sredstvima
masovnih komunikacija, dvedesetčetvoročasovnim, neraskidivim životom čoveka i
televizije, mobilne telefonije i interneta.
Da li zločin, onaj ozbiljni, veliki, koji eufemistički
zovemo političkim potresima, konfliktima, previranjima, pa kasnije i
arbitražnim inicijativama, možemo nazvati velikim ili malim holokaustima?
Vremena dolaze i prolaze, ali, pažljivijim pogledom na,
naizgled neuhvatljive veze čitavih epoha, nepogrešivo donose sliku o
zakonitostima nestanka čitavih civilizacija. Ovde posebno, sliku dolazećeg
nestanka one nasleđene grčko-rimsko-kršćanske, popularno nazvane: europska
civilizacija...
Taj je proces uveliko odmakao i, mada izgleda
nezamislivo, on je onaj stoljećima ranije planirani annimi globalini:
Holokaust!
Ovaj put žrtve nisu oni iz "izabranog naroda",
nego stotine onih koji odlaze i koji će otići iz svoje europske prapostojbine.
Oni nisu samo pojedinci, narodi, grupe, kršćani... Ne, žrtva je sama europska
civilizacija, biološki temelj sveukupnosti mukotrpno stvarane kroz 3000 godina.
Dan velikog iščeznuća
Mnogo upozoravajućih zbivanja, suptilno izazvanih kriza,
ali i dekadentnih rekvijema, nevinih zabava, provoda i slatkog propadanja,
naizgled jednog normalnog, malograđanskog i samozadovoljnog života, sve govori
o dolazećem danu velikog iščeznuća!
Kao u zenitu propasti najviših civilizacija u prošlosti,
tako i danas, neke naizgled periferne, antipolitičke i subkulturne ljudske
djelatnosti, ispisuju potonju volju sunovraćene današnjice.
To samrtno pismo danas ispisuje između ostalog i
takozvana modna industrija, ali i sve što se oko nje dešava...
Kad je počelo stvaranje mita o ispošćenoj, mršavoj ženi,
kao sinonimu elegancije (od anoreksične Meri Kvant početkom šezdesetih godina
prošloga stoljeća), bilo je to samo dvadesetak godina nakon zastrašujućih slika
polumrtvih ljudi koji bauljaju iz konc-logora.
Današnji kreatori, promoteri modnog fašizma, poput
Kelvina Klajna, ali i mnogih drugih neskrivenih i prikrivenih nekrofila,
uglavnom homoseksualaca koji čine stožer ove metaforične industrije samrti,
samo su nastavak politike masovnog usmrćivanja milijuna.
Ubiti ženu-majku, ubiti familiju kao maticu zdravog
društva, razoriti sve što liči na konvergenciju prirodno suprotstavljenih
spolova iz koga nastaje novi život, nova kreacija, nova vrijednost, to je sveta
zadaća današnjih "modnih kreatora", o čijem mračnom zanatu
figurativno zbore na desetine i stotine tisuća istinskih pedera-krojača, onih
koji samo podsvjesno, dakle, vrlo vjerno, slikaju politiku globalnog zla koje
se nadvilo nad bijelom, kršćanskom civilizacijom.
Ali, zločin pomoću "otuđene žene" kojoj je muž,
suprug i muškarac nepotreban, ili ga uopće nema jer galopirajućom brzinom
mutira u njenog androidnog slugu, ili, u najboljem slučaju, alternativnu
družbenicu, nije ni jedini ni dovoljan!
Kontinent, konclager, konačnica
Već duže vremena, pod formom multietnicizma,
multikulturalizma ili sličnog, uvežen je u europsko tkivo jedan islamski
element, onaj koji nikako ne želi da prihvati niti djelić kulture u novoj
sredini, onaj koji zdušno radi protivu te kulture i te sredine. Narasta im
natalitet enormno te mnogi gradovi staroga kontinenta liče na Karači ili Kairo.
Ukratko, islamska zajednica u Europi počiva na temeljima čiji su postulati
potpuna negacija svih, ama baš svih temelja zatečene europske civilizacije...
Pitanje je vremena kad će, mehanizmom etničkih većina na
određenim prostorima, europski kontinent postati federacija islamskih
samouprava, trasiranih još odavno, raznim poveljama o zaštiti etničkih,
vjerskih i rasnih prava, deklaracijama o ravnopravnostima rasa i polova, što je
sve zloupotrijebljeno i prilagođeno potrebama islamskog ekstremizma i
ekspanzionizma, koji već desetljećima gradi svoj integralni svijet u sred
potonje kršćanske domovine...
Dakako, ovaj proces nije počeo poslije Drugog svjetskog
rata nego seže u dalju prošlost, i to je, na žalost, zaboravljena Golgota koje
su danas, od Dablina do Atine, tek malobrojni svjesni. Jer, indoevropska je
civilizacija unutar sebe u nekoliko razornih ratova iskrvarila biološki, a
najbolji ljudski gen je zauvijek osakaćen.
Zločin nije počeo jučer. On planski traje desetljećima.
On se sada ubrzava, vidljiviji je...
On će biti veći u onoj proporciji u kojoj bude realno
sagledan. Tek svjesni da se ova civilizacija ruši manje bombama i boleštinama,
a više raznim "modnim kreatorima", tim suludim mračnim,
globalističkim klajnovima, slijepilom od ekstraprofita i
multi-kultovima, kršćanski Europljani mogu vidjeti gdje su pali i što ih
čeka...
Kad Europa postane islamski Treći svijet, borba izabranih
bit će umnogome privedena kraju. Borba stoljetna. Nestat će civilizacijskih
prepreka neograničenom vladanju barbarskim oceanom. Bit će to nulta točka.
Točka početka neželjenog Novog svijeta.
Na nama je da tako ne bude.