Intervju
Istinitiji od istine: Domagoj Margetić, novinar koji je
uzburkao hrvatsku javnost
Balkanska pravila, što su nas udavila
Zagrebački publicista i novinar Domagoj Margetić jedan je od
najozbiljnijih istraživača korupcije i kriminala u Hrvatskoj, ali i u zemljama
nekadašnje Jugoslavije. Autor je više knjiga sa tom tematikom i tvorac web
sajta necenzurirano.com gde objavljuje sve ono što mediji u Hrvatskoj
"službeno ne znaju" ili ne smeju da objave. Njegova politička i
novinarska biografija zaslužuje dugometražni film i nekoliko debelih knjiga,
uprkos opstrukciji kojoj je stalno izložen u hrvatskoj javnosti, kao i u nekim
zemljama regiona. U odgovoru na Tabloidova pitanja, Margetić opisuje
spregu hrvatske i srpske mafije u kojoj ističe vodeću ulogu bivšeg ministra
hrvatske policije i sadašnjeg direktora srpske policije
Nikola Vlahović
- Već godinama istražujete
kriminalno bratstvo i jedinstvo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ko vas je
sve napadao i osporavao a ko podržavao, i kako ste dolazili do kvalitetnih
informacija koje čine temelj dobrog istraživačkog novinarstva?
- Ove će se godine navršiti petnaest godina mojeg
istraživačkog novinarskog rada. U tih petnaest godina razotkrio sam neke od
najvećih korupcijskih afera i u Hrvatskoj i na Balkanu. Prije svega aferu Hypo,
zatim sam istraživao sve okolnosti oko ubojstva premijera Zorana Đinđića,
puteve i organizaciju duhanske mafije, narkotrafikantsko kriminalno podzemlje
na Balkanu, a posebno sam istraživao i aktivnosti terorističkih organizacija na
Balkanu.
O tim sam temama napisao do sada trinaest knjiga.
Kada istražujete takve teme, kao što i sami znate, uglavnom ste sami protiv
svih.
S jedne strane
sam ja kao novinar, s druge strane su ne samo moćni pripadnici kriminalnih
klanova nego i njihovi zaštitnici u vrhovima političkih elita na Balkanu, ali i
obavještajnim, sigurnosnim službama i policijama, koje su kroz svoje
korupcijske veze u većoj ili manjoj mjeri povezane s kriminalom koji istražujem
i o kojem pišem. Lakše mi je zato nabrojati one koji su me podržavali. Njih je
doista malo. Prije svega tu je moj kolega i prijatelj Denis Latin, koji
je na kraju jednim dijelom i zbog našeg prijateljstva ostao bez kultne emisije
na HTV-u, Latinice. Denis mi je bio velika podrška u radu i danas kad
gledam unatrag, bez njegove podrške i njegove volje da u bilo kojem trenutku
javno digne glas za mene, mislim da bi me oni veliki i moćni davno eliminirali.
Tu je i moja kolegica i prijateljica Ana Jelinić, novinarka HTV-a, koja
mi je kao prijatelj uvijek bila veliki oslonac.
U isto vrijeme napadali su me i osporavali cijeli
državni aparati u nekoliko država u regiji, kojih sam se na ovaj ili onaj način
dotaknuo u mojim istraživanjima. Samo da podsjetim, u osam godina sam priveden
na više od petsto obavijesnih razgovora na policiji, osam puta sam zatvaran,
desetak puta su mi pretraživali stan i oduzimali osnovna sredstva za rad,
kompjutere i slično. Bila mi je oduzeta i putovnica, osobna iskaznica i ukinuto
prebivalište u Republici Hrvatskoj, po nalogu Tomislava Karamarka, dakle
bila su mi uskraćena osnovna građanska prava.
U Hrvatskoj sam i danas, kako to često ponavljam -
zabranjeni čovjek. Jednostavno, i danas postoje crne liste novinara i autora
koji su na neki način zabranjeni i ja se godinama nalazim na tim listama. Ne
mogu nigdje dobiti posao, niti bilo kakav novinarski angažman. To dovoljno
govori o tome koliko me i podzemlje i nadzemlje žele ušutkati. Što se tiče
mojih izvora informacija, u ovih petnaest godina izgradio sam doista zavidnu
mrežu izvora, kako u državnim institucijama i službama, tako i izvan njih. Moji
izvori prije svega znaju da ću ih ja uvijek zaštititi pod svaku cijenu, pa i
primjerice pod cijenu odlaska u zatvor, kao što sam to i do sada činio. Nikada
i nikom nisam otkrio niti jedan svoj izvor i ljudi zbog toga imaju u mene
povjerenja.
Drugo, moji izvori znaju da nikada nisam trgovao
informacijama koje su mi povjerili, nego sam ih uvijek istražio i objavio ukoliko
su se pokazale vjerodostojnima i istinitima. Dakle, nisam kao mnogi kolege
danas s informacijama mojih izvora otišao pa nekoga ucjenjivao ili tražio novac
da eventualno ne objavim te informacije. Mnogi izvori do mene su i došli tako
što su im drugi rekli: "Idite njemu, on je dovoljno lud da objavi vaše
informacije". Ljudi jednostavno znaju da sam ja prava adresa ukoliko žele
dati neku informaciju za koju žele da ju se istraži i objavi. Kada sam jednom
prilikom preko mojeg izvora dobio uvid u dio dosjea kojeg o meni vodi hrvatska
Sigurnosno-obavještajna agencija, tamo je pod zanimanjem pisalo
"novinar", a pod karakteristikama je bilo upisano "sklon
objavljivanju".
- Bili ste, ranih devedesetih, kao
vrlo mlad čovek, najpre vođa udruge "Hrvatska mladež", a nakon
gubitka na lokalnim izborima, prešli ste u HDZ i u toj stranci postali
predsednik omladine. Zbog čega ste se vi 1996. godine, politički i na svaki
drugi način, ipak razišli sa pok. Franjom Tuđmanom?
Hrvatska mladež je zapravo bila krovna organizacija
omladine u Hrvatskoj u to vrijeme i ja sam u ime nekoliko organizacija bio
izabran za predsjednika. Nakon nekog vremena prešao sam na sličnu dužnost u
HDZ-u. U HDZ sam zapravo bio pozvan od tzv. lijeve struje kao unuk uglednog i
odlikovanog antifašističkog prvoborca, sudionika NOB-a, te kao dijete iz
mješovitog braka, obzirom da je moja obitelj s majčine strane židovskog
porijekla.
Dakle, lijeva struja HDZ-a povukla me u stranku kako
bismo zajedno bili neka vrsta balansa desnoj tzv. Šuškovoj struji i kako bismo
pokušali spriječiti da HDZ u jednom trenutku ode vrlo ekstremno desno. To se
nažalost pokazalo kao nemoguće. Vrlo brzo postalo mi je jasno da je HDZ
strukturiran i organiziran kao zločinačka, kriminalna, praktički mafijaška
organizacija. Kako sam bio mlad i naivan, pokušao sam institucionalno pokrenuti
borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije unutar Tuđmanove vlasti i
predložio Tuđmanu kako pokrenuti borbu protiv korupcije u vrhu vlasti.
Bio je to početak mojeg kraja. Inzistirao sam na obračunu
s organiziranim kriminalom i na smjeni korumpiranih državnih dužnosnika, te sam
bio prvi zviždač o kriminalu i zločinima vladajuće stranke u vrijeme kada je
Tuđman bio na vrhuncu svoje političke moći, dakle, neposredno nakon što je prvi
put izabran za predsjednika Republike na neposrednim izborima, te nakon Oluje
kada je Tuđman uživao apsolutno povjerenje javnosti.
Kao visoki
dužnosnik vladajuće stranke tada sam napisao Tuđmanu nekoliko otvorenih, javnih
pisama čija je poruka bila "Gospodine predsjedniče, štitite korumpirane
savjetnike i ministre". Bio je to prvi takav napad na Tuđmana iznutra.
Raniji sukob Manolića i Mesića s Tuđmanom bio je drugačije prirode. Ja sam bio
prvi koji je progovorio o kriminalu, korupciji, paralelnim financijama, zločinima.
Postoje jednostavno trenuci u životu kada se nađete pred izborom biti čovjek
ili ne. I u tom trenutku jedini moralan izbor je suprotstaviti se i zauzeti se
za neka načela do kojih držite. Moj sukob i razlaz s Tuđmanom za mene je bio
prije svega moralno i etičko, osobno pitanje.
Znate, moj otac mi je uvijek govorio: "Sine,
pazi da u životu možeš svojim gradom hodati uzdignute glave". To mi je
jedino bilo stvarno bitno u tim teškim godinama. Da nakon svega mogu normalno
prošetati mojim gradom, uzdignute glave, i da mogu svakom pogledati u oči.
Vrijeme je pokazalo da sam bio na pravoj strani. A Tuđman na krivoj. Njega i
njegov režim povijest će sigurno objektivno pamtiti kao kriminalni i
zločinački, ma što neki u Hrvatskoj danas bulaznili i ma koliko od Tuđmana
pravili sveca novog vremena ili nekog nacionalnog heroja. On je naša nacionalna
sramota. Zapravo se moramo sramiti što smo kao narod, kao građani jedne zemlje
dopustili da nam se dogodi Tuđman.
- Haški Tribunal vas je čak dva
puta osudio zajedno sa Markicom Rebićem, Stjepanom Šešeljem i Ivicom
Marijačićem zbog nepoštovanja suda. U kom svojstvu ste se tamo pojavili i čime
ste to isprovocirali Tribunal?
Zapravo Haaški me tribunal jednom oslobodio, a drugi
put osudio, i to zbog objave tajnog Mesićevog svjedočenja pred Haaškim sudom.
Smatrao sam da javnost ima pravo znati što je Mesić govorio na sudu i to sam
objavio. Zbog toga me Haag osudio na kraju na kaznu od 10 tisuća eura i tri
mjeseca zatvora. Pa sam tako bio prvi novinar optužen u Haagu zbog nepoštivanja
suda, i prvi novinar zatvorenik pritvorske jedinice UN-a u Sheveningenu,
gdje sam i odslužio zatvorsku kaznu u cijelosti, bez jedne jedine minute
skraćenja kazne.
- Pravili ste svojevremeno i jedan
vrlo opširan intervju sa Slobodanom Miloševićem koji je objavljen u jednom
kvalitetnom ali ne i dugovečnom časopisu. O čemu je sve govorio i šta ste ga vi
pitali?
- Točno. Bilo je to možda par tjedana prije njegovog
odlaska s vlasti u Srbiji. Već su u Beogradu trajale demonstracije za njegovo
rušenje i meni se učinilo kako bi bilo dobro da dobijemo Miloševićev intervju.
Preko nekoliko ljudi pokušao sam doći do Miloševića, i na kraju smo uspjeli
dobiti njegov pristanak. Vrijeme je pokazalo da je to bio njegov posljednji
veliki intervju nekom mediju izvan Srbije. Razgovarali smo o svemu, o njegovom
odnosu s Tuđmanom, o ratu, o ratnim vezama Zagreba i Beograda, uzrocima rata, o
Kosovu, o tome kako je Milošević razmišljao o Srbiji nakon Miloševića. Bilo je
zanimljivo.
Milošević mi je tada zapravo
priznao svoje prijateljstvo s Franjom Tuđmanom, priznao je taj njihov neki
čudni odnos u vrijeme dok su dvije države ratovale. Zanimljivo, tada je rekao
kako će vrijeme pokazati da neke stvari i nisu izgledale onako kako se nama
javno činilo, i kako na ovim našim prostorima među političkim rukovodstvima
nema nevinih kada je rat u pitanju.
Bio je to
intervju od svojih pedesetak stranica kojeg smo ekskluzivno objavili u
cijelosti u jednom zagrebačkom tjedniku. Detaljno je opisivao i vrijeme uoči
samog rata na Balkanu, vrijeme pregovora o preustroju Jugoslavije i tko je
igrao kakve igre tada. Prvi put sam ga u tom intervjuu čuo da kaže kako je i on
smatrao da je Jugoslavije neodrživa.
Nikada to nije
javno rekao. Ali tu je prvi puta i spomenuo naznake zajedničkih poslova Zagreba
i Beograda usred rata. Govorio je i o ratnoj trgovini naftom koju je dogovarao
s Tuđmanom, a koju je u Tuđmanovo ime vodio njegov šef ureda Hrvoje Šarinić
sa Miloševićevim ljudima. "Margetiću, vidjet ćete, stvari nisu
crno-bijele", rekao mi je. "Nitko nije pobijedio", odgovorio mi
je na jedno pitanje.
- Tvrdili ste više puta da je
Franjo Gregurić, ratni premijer Tuđmanove Hrvatske, jedan od ljudi koji stoje
iza političke pozadine ubistva Zorana Đinđića! I ne samo to nego ste rekli da
bi bila otkrivena finansijska „ljubav" Miloševićeve i Tuđmanove vlasti da
je Đinđić imao prilike da nastavi istragu o tajnim računima Miloševićeve
familije i Vlade Srbije u inostranstvu. Tvrdite li i danas ovo isto?
- Apsolutno. S vremenom su se potvrdile sve moje
informacije. Danas raspolažem priličnom zbirkom dokumenata koja potvrđuje ove
moje tvrdnje. Veliki dio tih dokumenata osobno mi je ustupila pokojna Borka
Vučić s kojom sam bio u kontaktu nekoliko godina prije njezine smrti. Borka
je raspolagala izuzetnim dokazima o tim odnosima Miloševića i Tuđmana i
njihovih režima i iz nekog razloga s vremenom je odlučila dio te dokumentacije
ustupiti meni za moja istraživanja. Dakle, danas postoje vrlo čvrsti dokazi
ovakvih odnosa ratnog Zagreba i Beograda, a uvjeren sam da je Đinđić istragom o
tzv. ciparskim parama ugrozio upravo elitu izraslu na tim odnosima.
Dokumentacija koju mi je od 2007. do 2009. godine
ustupila pokojna Borka Vučić, poznata kao "Miloševićeva bankarica",
tako dokazuje Dinkićevu umiješanost u manipulacije ciparskim, tzv.
Miloševićevim novcem.
Nakon pada Miloševića i dolaska na vlast Đinđićeve
Vlade, Zoran Đinđić pokušao je ostvariti jedno od predizbornih obećanja,
kako će novac kojeg je iz Srbije na tajne račune u inozemstvu iznosio Slobodan
Milošević vratiti u srbijanski državni proračun.
Posebnu državnu komisiju koja je trebala utvrditi
kako trag novca tako i obaviti tehničke pripreme za povrat tog novca Srbiji,
predvodili su upravo Mlađan Dinkić, te ministar kapitalnih investicija u
Đinđićevoj Vladi Velimir Ilić, dok je s ovom komisijom povremeno
surađivala i sama Borka Vučić. Iako je tijekom i nakon provedene istrage Dinkić
tvrdio kako na Cipru nisu pronađeni nikakvi značajniji financijski iznosi na
računima kojima je raspolagao Miloševićev režim, svi svjedoci s kojima sam
tijekom godina imao priliku upoznati se i razgovarati o tome, od Velimira Ilića
do Borke Vučić tvrdili su i tvrde potpuno suprotno.
Borka mi je u našim brojnim
razgovorima tvrdila kako je Dinkiću i sama otkrila gdje se nalazio Miloševićev
novac, te kako se radilo o stotinama milijuna dolara, a ne tek beznačajnim
iznosima kako je to javno tvrdio Dinkić. S druge
strane, u vrijeme istrage o tzv. ciparskim parama, Zoran Đinđić nije mogao niti
naslutiti do kuda će ta istraga odvesti, odnosno koje će prljave tranzicijske
tajne političkih i ekonomskih elita u Zagrebu i Beogradu razotkriti trag
ciparskog novca.
Točnije, da je Zoran Đinđić poživio
dovoljno dugo da do kraja inzistira na ovoj istrazi, trag Miloševićevih
financijskih operacija pljačke srbijanskog proračunskog novca odveo bi istragu
ravno u - Zagreb!
Borka Vučić svojevremeno mi je vrlo detaljno opisala
tokove Miloševićevog novca i za to mi
ustupila dokumentaciju koja u cijelosti dokazuje njezine tvrdnje.
Novac je po Miloševićevom nalogu fizički prebacivan
iz Srbije na tajne račune na Cipru koje je Borka osobno kontrolirala. Potom se
novac dijelio na dvije svrhe. Jedna je bilo pranje novca namijenjenog
paralelnom srbijanskom državnom proračunu u uvjetima međunarodnih sankcija i
blokade. Taj je dio novca dakle služio za tekuće financijske potrebe Srbije i
njezinog državnog proračuna. Drugi dio novca, međutim, završavao je na osobnim
tajnim računima Slobodana Miloševića.
Novac namijenjen srbijanskom proračunu, zapravo, sa
Cipra je korišten za razna plaćanja tekućih srbijanskih proračunskih obveza, te
nije odlazio na tajne račune u trećim zemljama. S druge strane, za novac
namijenjen Miloševićevim tajnim računima, Cipar je bio samo tranzitno
odredište, čija je glavna funkcija bila prikrivanje traga financijskih
transakcija kojima je Milošević pljačkao vlastitu zemlju.
Taj je novac po Miloševićevom nalogu Borka Vučić
tranzitno opet prebacivala na tajne, povjereničke račune kod Zagrebačke banke
d.d. Zagreb, da bi potom novac sa tajnih računa kod Zagrebačke banke po
Borkinom nalogu prebacivan na tajne račune kod Banque Franco Yugoslav u Parizu,
LHB banke i Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, a povremeno i na tajne
račune kod Erste banke u Beču.
Nakon što su međunarodne institucije, a prije svega
Haaški tribunal, pokrenule istrage, između ostalog i o tragu Miloševićevog
novca, kako bi kao u klasičnoj kriminalističkoj istrazi utvrdili trag krvi i
trag novca, Milošević je znao da novac sa tajnih računa kod tih banaka mora
prebaciti "na sigurno". Borka mi je ispričala da je i tada po
Miloševićevom nalogu kontaktirala svoje partnere u Zagrebu s kojima je često
komunicirala u dogovaranju ovih financijskih operacija.
Od hrvatskih partnera Borka Vučić tada je u ime
Miloševića tražila da im osiguraju sigurno odredište za Miloševićev novac,
odnosno da im preporuče banku od povjerenja kod koje bi Miloševićeva
povjerenica Borka otvorila objedinjeni tajni račun za novac sa tajnih računa
kod najmanje tri inozemne banke.
Iz Zagreba je vrlo brzo stigla preporuka. Miloševiću
je za konačno odredište novca s njegovih tajnih računa u inozemstvu
preporučena, ni manje ni više, nego Hypo Grupa, odnosno Hypo Alpe
Adria Bank International AG Klagenfurt.
Kako mi je sama svjedočila tijekom 2007, 2008. i
2009. godine, Borka Vučić je na prijedlog njezinih hrvatskih partnera vrlo brzo
otputovala u sjedište Hypo Grupe, gdje je dogovorila otvaranje novih
Miloševićevih tajnih, povjereničkih računa, na koje je prebačen novac kojeg je
bivši srbijanski predsjednik iznosio iz srbijanskog državnog proračuna.
Taj novac kasnije je reinvestiran u Srbiju kroz
financijske operacije preko srbijanskih tajkuna. Borka mi je otkrila kako je
detalje tih operacija Dinkić sasvim sigurno znao, te je istragu Miloševićevih
ciparskih para iskoristio kako bi prikrio trag ovih financijskih operacija,
odnosno kako bi sakrio tragove Miloševićevog novca koji je vodio prema Zagrebu
i Klagenfurtu. Kako bi prikrio te tragove Dinkić je Zoranu Đinđiću podnosio
lažna izvješća o tijeku istrage na Cipru.
Kako je Zoran nastavio inzistirai na ovoj istrazi
postao je preopasan za interese ekonomskih elita u Hrvatskoj i Srbiji.
- Na temelju kojih informacija ste
došli do zaključka da će se "prvi put javiti situacija u kojoj će jedan
čovek biti duhovni vođa islamističkih terorista na Balkanu, a to je Mustafa
Cerić" (Reis l ulema, veliki muftija, islamske zajednice u BiH, prim.
aut.)?
Autor sam više knjiga o terorističkim aktivnostima na
Balkanu i član sam regionalnog Ekspertnog tima jugoistočne Europe za borbu
protiv terorizma i organiziranog kriminala, sa kolegama iz BiH i Srbije. U tom
sam svojstvu imao priliku razgovarati sa brojnim svjedocima koji su mi otkrili
tragove koji vode do Cerića. Osim toga, i brojni dokumenti kako međunarodnih
policijskih agencija, tako i agencija unutar BiH govore u prilog ovoj tvrdnji.
Cerić drži konce u ruci kojima upravlja radikalnim islamističkim organizacijama
u BiH. Ne samo organizacijski nego i financijski, ali i duhovno - ideološki.
- Tvrdili ste u svojim
istraživanjima i to da je bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović
bio šef kriminalnog podzemlja u Sarajevu i glavna karika za šverc oružja i
upravljanje donacijama?
To dokazuje istraga austrijskog i njemačkog Interpola
iz sredine 1990-ih godina. Oni su tada vodili veliku istragu o kriminalnom
podzemlju pod kontrolom Bakira Izetbegovića. Snimali su njihove razgovore,
pratili njihove sastanke, financije, račune, poslovanje, i o svemu tome formirali
poprilično debeli policijski spis. Tu dokumentaciju dobio sam iz Interpola
prije otprilike tri godine, dakle, ne tvrdim ja ništa, nego Bakira
Izetbegovića inkriminira dokumentacija i istraga Interpola. Ako laže
Interpol lažem i ja. A dozvolit ćete da između Bakira Izetbegovića i Interpola
smatram kako su dokumenti Interpola vjerodostojniji izvor.
- Koje ličnosti u Srbiji su
saradnici bivšeg ministra policije Hrvatske Tomislava Karamarka, i koji su to
njihovi zajednički poslovi povezani u balkansku kriminalnu mrežu koje ste vi
istraživali?
Prije svega to je srbijanski direktor policije Milorad
Veljović, ali postoje i bliski odnosi s premijerom Mirkom Cvetkovićem.
Znate, danas u Hrvatskoj postoje firme s kojima su vaši potpisali ugovore,
upravo uz Karamarkovo posredovanje, a čiji djelatnici zbog prirode posla
raspolažu ulazima u terminale vašeg MUP-a i Carine, primjerice. Dakle,
zamislite vi da djelatnici nekih hrvatskih firmi sa svojih laptopa imaju
pristup podacima kojima inače kod vas imaju pristup samo ovlaštene osobe u
policiji. Takvi ozbiljni sigurnosni propusti plod su suradnje vaših dužnosnika
s našim bivšim ministrom. Takvih primjera ima poprilično i mene zapravo čudi da
su dužnosnici u Beogradu ušli u neke svoje privatne igre s Karamarkom, inače
usko povezanim s albanskim kriminalnim podzemljem.
- Koliko se procesa u ovom momentu
vodi protiv vas na hrvatskim sudovima, ko vas je sve tužio, koga ste vi sve
tužili i kakav će epilog svega toga biti ulaskom Hrvatske u EU, 2013. godine?
Ovog trenutka samo jedan proces. Karamarka protiv
mene i to zato jer se on ne odaziva na pozive suda u predmetu u kojem je on
tužio mene. Dakle, jedinstven slučaj da se novinar tužen za klevetu redovito
odaziva sudu i predao je dokaze istinitosti svojih napisa, a privatni tužitelj
Tomislav Karamarko se ne pojavljuje. Inače, u zadnjih godinu dana protiv mene
je vođeno čak 38 sudskih postupaka što za klevetu što za odaju državne tajne,
ali sam u svim tim postupcima oslobođen krivnje.
- Kakva su vam iskustva sa
pravosuđem u Hrvatskoj i koliko je tačno da su sva ex-jugoslovenska pravosuđa,
manje-više nalik jedno drugom, zapravo pod kontrolom političkih oligarhija na
vlasti?
U našim zemljama ne postoji pravosuđe. Postoji
kriminalna struktura korumpiranih sudaca i pravosudnih djelatnika, ali
pravosuđe kao sustav ne postoji. To su priče za malu djecu. Mi imamo mobilno
pravosuđe. To je ono kad suca netko nazove na mobitel pa mu izdiktira kakvu će
presudu ili sudsku odluku donijeti. Na to se svodi cijela priča. Sve drugo je
obična propaganda.