Natrag
Intervju
GYÖRGY PÁLFI: Za film je najpotrebnija ideja i talent
Snimati može svako, ali napisati scenario...
Pred kraj avgusta meseca, u Zadru se održao peti po redu Avantura film festival. Jedan od članova žirija bio je i višestruko nagrađani režiser kultnog filma 'Taxidermia' Đerđ Palfi (György Pálfi) sa kojim je saradnik Tabloida razgovarao na temu novih pristupa filmskoj umetnosti ali i o univerzalnom problemu sa novcem koji prati svakoga ko odstupi od komercijalnog stereotipa...
Razgovor vodio: Ivica Perinović
Koncem kolovoza nije bilo loše biti stanovnik ili gost grada Zadra. Razlog? Odvijala se fešta od filma, 5. izdanje Avantura Film Festivala. Među uvaženim gostima festivala i članovima žirija, ove se godine našlo i ime koje nismo mogli ignorirati. Friško nagrađeni laureat ovogodišnjeg filmskog festivala u Karlovym Varyma i autor kultne "Taxidermie" György Pálfi bio je u izvrsnom raspoloženju za jednu finu čašicu razgovora.
Izgleda da ste ovo ljeto postali čest gost na hrvatskoj obali?
Da (smijeh)... Ovo mi je drugi posjet Hrvatskoj, bio sam i na festivalu u Puli, s tim da ovaj put ja biram tko će dobiti nagradu (op.a. Pálfi je bio član žirija u kategoriji najboljeg filma). Za sad sam oduševljenom viđenim ovdje u Zadru.
Vratimo se mi ipak na sam početak priče. Nedavno sam imao prilike ponovno pogledati vaš dugometražni prvijenac "Hukkle". Već s prvim kadrovima filma ostao sam zatečen i fasciniran tim svojevrsnim koktelom eksperimentalnog, kvazidokumentarastičkog stila obavijenog nekim čudnim velom misterije i crne komedije. Koja je priča u pozadini?
Pa "Hukkle" je u jednu ruku inspiriran stvarnim, velikim povijesnim zločinom koji se dogodio u Mađarskoj početkom 20. stoljeća. Riječ je o masovnom trovanju ljudi koji se odvijao u trima selima.
Znaju li se razlozi tih trovanja?
Novac, naravno. To vam je, znate, bilo jako siromašno, ali i prilično naseljeno područje. Većina muškaraca u tim selima bili su veterani 1. svjetskog rata i nisu više bili sposobni obrađivati zemlju. Žene su, s druge strane, kako bi preživjele, sklapale brakove zbog posjeda i drugih oblika koristoljublja. Nije tu baš bilo neke ljubavi, ako me razumijete. S obzirom da su neke od tih žena doslovno prezirale svoje nesposobne muževe, jedna od starijih žena u selu predložila im je da ih polagano truju arsenom kroz hranu i piće. Trebalo je dugo vremena da se ti zločini otkriju premda je većina seljana znala što se događa. To je po njihovom poimanju bio opravdan čin i svojevrstan način preživljavanja.
Vi ste rodom iz Budimpešte, gradsko dijete. Jeste li se snašli po dolasku na selo tražeći lokacije i razrađujući priču?
To je za mene bio jedan potpuno drukčiji svijet. Prilikom boravka na selu, shvatio sam da je seljanima najvažnija stvar od svega - novac. Prvo što sam zapazio prilikom dolaska bio je najlon, celofan. Seljani su ga masovno koristili jer je bio jeftin i pristupačan. Npr. koristili su ga umjesto crijepova na kućama. Znate, oni su vam dosta štedljivi, a pomalo i škrti. No prije svega su praktični.
Gledajući film, bio sam oduševljen prizorima prirode. Kao da gledam neki dokumentarac na Discoveryu. Jeste li dugo vrebali u grmlju čekajući životinje da 'odrade svoj glumački dio'?
U principu nismo. Znali smo točno što želimo i imali smo uza sebe iskusnog trenera životinja koji je točno znao što, gdje i kada možemo pronaći na tim lokacijama. Doduše, neke scene poput one s krticom koja juri podzemnim kanalima, snimljene su u stanu (smijeh).
U stanu?
Da. Iskopali smo komad zemlje, napravili u njoj umjetne tunele i ubacili u nju krticu koja je radila svoju uobičajenu rutinu pod zemljom. Te kadrove smo snimili u stanu od trenera, a što je najsmješnije, krticu je pronašao ne na selu već u jednom budimpeštanskom parku (smijeh).
Vizualni pristup i posebice zvuk bili su vam jako bitni segmenti u stvaranju ovog filma?
Da. Film počinje zvukom i svojevrsna je kohezija sa slikom. Taj spoj mi je u početku potaknuo ideju za kratkim filmom, no s obzirom da je grad kao takav prebučan, otišao sam na selo. Ondje sam, pak, nakon vrlo kratkog boravka, odlučio napraviti dugometražni film.
Kad ste se odlučili ne koristiti dijaloge u filmu?
U principu odmah. Htio sam stvoriti snimiti film koji se prvenstveno oslanja na spoj slike i zvuka. Nešto kao - slika i zvuk govore više od riječi. Starac koji štuca ispao je, po meni, savršena centralna figura u filmu i pritom svojevrstan narator čije ritmično štucanje daje kompletan tempo čitavom filmu.
Budžet za film je bio jako malen, mizeran?
Da, imali smo jako mali budžet (cca 100.000 dolara) i kad isprva pomislite na takav tip filmova, u glavi stvarate sliku o nečem lošem, nekvalitetnom. Ja osobno težim za tim snažnim vizualnim, reći ću baroknim stilom koji, ako je uspješno realiziran, stvara dojam daleko skupljeg filma. Imao sam sreću da još od studenskih dana surađujem sa svojim kolegom i prijateljem Gergelyem Pohárnokom koji je izvrstan snimatelj, a povremeno i redatelj. Ono što mi je najznačajnije u toj suradnji jest da Gergely u potpunosti shvaća što želim u pojedinoj sceni, a kad se zanesem u nekoj ideji, otvoreno mi kaže: "Čuj, imamo opremu kakvu imamo i za tu scenu je bolje da je snimimo na moj način." Naravno, njegov način naposlijetku bude bolji (smijeh).
Nakon sudjelovanja u jednom omnibusu, uslijedila je "Taxidermia". Veliki skok nakon "Hukklea"? Kako je publika ovaj put reagirala na neke prilično 'škakljive' scene?
Prije svega "Taxidermia"je bila veliki iskorak po pitanju budžeta. Kreativno gledajući, nastavio sam raditi s onim što me u tom trenutku zanimalo. Što se tiče reakcija, rekao bih da je tijekom projekcija gotovo polovica publike napuštala dvorane i to prilikom specifičnih scena.
Pretpostavljam koje su to, no recite nam?
Kraj prve sekvence filma, znate, onaj seks s komadima svinje. Tu je naravno i natjecanje u prežderavanju, odnosno povraćanje koje je uslijedilo...Nisam mogao gledajući film ne povući usporedbu tih scena povraćanja s onima u filmu "Smisao života Monty Pythona".
Voliš li Pythone?
Obožavam ih. Posebno cjenim Terrya Gilliama koji je svojim redateljskim radom posebno utjecao na moju odluku što želim biti u životu. Gilliamov "Brazil" je u svim segmentima odredio moj životni put.
Neki su vas čak i uspoređivali sa Leosom Caraxom?
Poznajem Leosa i gledao sam neke njegove filmove poput "Ljubavnici na Mostu" i "Sveti motori". Cjenim to što radi i volim taj njegov vizualni pristup u filmovima, no ne mogu reći da priče tih filmova u potpunosti dopiru do mene. Ne osjećam ih, filmovi su mu prearty, prefrancuski (smijeh).
Što se dogodilo nakon "Taxidermie"?
Htio sam snimiti neki visokobudžetni film. Umorio sam se polako od ovog načina snimanja filmova i želio sam napraviti film za mase. Klasični komercijalni film. Dakle, napisao sam sa suprugom scenarij za bajku, daleko prije negoli je nastao sav taj fantasy, fairytale boom u Hollywoodu. Pokušali smo pronaći producente u S.A.D.-u, no Amerikanci su iz nekog, samo sebi znanog razloga "Taxidermiu" okategorizirali kao horor film. Jedine konkretne ponude s njihove strane koje su mi u to vrijeme pristizale bile su upravo za horor filmove, no to su uglavnom bili scenariji za B, C horore. Doduše, jedan scenarij mi se svidio i pomislio sam da bi uz određene dorade mogao biti dobar materijal za film. Rekao sam, u redu, može, napravimo ga! Nažalost, dogodio se neki problem na relaciji scenarist-producent i tu je bio kraj te priče. Cijela ta situacija se vremenski dobrano razvukla te su mi agenti naposlijetku rekli kako više nisam 'vruća roba'.
Upoznavši se pobliže s njihovim načinom rada i snimanja, uvidio sam da moju bajku mogu snimiti za samo 30% njihovog standardnog budžeta, no nažalost, ta ideja o snimanju dogodila se upravo u vrijeme nastanka globalne krize i njihovi producenti nisu željeli riskirati. Napisao sam tad i scenarij za pustolovnu, romantičnu komediju, no zaključio sam da se ne snalazim na tom nepoznatom teritoriju (komercijalnom) i da je to za mene nemoguća misija. Izgubio sam tad već suviše vremena natežući se s producentima i željom za komercijalnim iskorakom te sam se na kraju odlučio vratiti filmovima s manjim budžetom. Svi ti scenariji i iluzije o visokobudžetnim ostvarenjima najvjerovatnije nikad neće zaživjeti. Doma su me dočekali neki drugi problemi, točnije nerazumijevanje vodećih ljudi našeg filmskog saveza, no o tome ne želim govoriti.
Snimili ste potom i gotovo bezbudžetne filmove, "I'm Not Your Friend" koji je baziran isključivo na improvizacijama, pa "Final Cut: Ladies and Gentlemen", impresivan kolaž stvoren montažom kadrova iz brojnih drugih filmova i na kraju povezan u sasvim originalnu priču. Recite nam ipak nešto više o svom posljednjem filmu "Free Fall".
Recimo da je koncipiran po uzoru na klasične omnibuse s naglašenim segmentima apsurda i surealnog. Stilom vuče na "Taxidermiju", ali uz širu izmjenu žanrova i priče.
S obzirom da je centralni lik u filmu starija gospođa, može li se ovo nazvati ženskom verzijom "Taxidermie"?
Da, moglo bi se tako reći. U "Taxidermiji"su centralni likovi bili muškarci tako da mogli bismo reći da je ovo stilski ženska verzija tog filma (smijeh).
Za čim žudite na kreativnom polju? Znam da imate želju snimati visokobudžetne filmove no postoji li još neki žanr u kojem biste se okušali? Primjerice SF, western?
Možda će vam zvučati začuđujuće, no mi Mađari imamo veliku i dugačku tradiciju snimanja western filmova znanih pod imenom easterni. Općenito je problem osigurati novac za snimanje u današnje vrijeme. Osobno imam želju snimiti povijesni pustolovni film o jednom mađarskom junaku, no već tri godine pokušavam dobiti zeleno svijetlo za početak snimanja. Oni su u principu za to da snimim film, a ja sam za to da snimim kvalitetan film, ako me razumijete. Ta priča me već polako zamara.
Imate li za kraj nekakvu poruku mladim i budućim filmašima?
I dalje smatram da će talentirani ljudi uvijek pronaći način da realiziraju svoje ideje unatoč problemima s budžetom i svim ostalim preprekama. Danas bilo tko talentiran može snimati, dovoljan je primjerice kvalitetan mobitel sa HD rezolucijom. Najveći i najdelikatniji proces je stvaranje priče, scenarija pošto treba sve te ideje posložiti na svoje mjesto.