Do koske
U senci
predizbornog prljavog veša, pranja ruku
i isticanja čistih obraza
Srbija se umirit ne može
Kraj jedne i početak druge
vladavine Srbija će ove godine dočekati skoro nezainteresovano. Previše je
gladnih i opsednutih svojim brigama da bi verovali bilo kome. Kad se desi, a
desiće se, da iz ovakve masovne apatije krene "energija destrukcije",
svi će da plate. I krivi i pravi. I vlast i opozicija. To već danas treba da
znaju svi koji se spremaju da ponovo lažu i kradu, da siluju zdrav razum miliona
ljudi i da uvode psihologiju novog podaništva
Nikola Vlahović
Izvesno je da Srbiju čeka dolazak nove vlasti. Ova,
odlazeća, trajala je u raznim formama preko deset godina. Kad je posle 5.
oktobra 2000. godine formirana vlada zapamćena po skraćenici DOS, predvođena
Demokratskom strankom, u ispražnjene državne institucije ušli su diplomci bez
radnog i životnog iskustva, deca ministara, njihovih prijatelja, rodbine i
poznanika, ali i jedan polusvet opskurne biografije, kao i osvedočeni
prestupnici, koji su pomogli vodećim ljudima bivše opozicije da postane vlast.
Preko noći, svi su oni postali uvažena gospoda, veliki
borci i junaci Petog oktobra, dugogodišnje žrtve bivšeg režima, veliki
stručnjaci koji "još nisu pokazali šta znaju". Ali, pre svega, postali
su faktori koji će nadalje određivati sudbinu države i svakog običnog smrtnika
pojedinačno.
Počeo je, dakle, jedan pir diletanata, divljanje
nadobudne, osione i primitivne armije neukih, ali u svakom slučaju
fanatizovanih članova i simpatizera takozvane pobedničke koalicije. U jednom
trenu nestala je sva ona "energija nade" kojom se opljačkana i
ponižena Srbija hranila u poslednjoj deceniji 20. veka.
Već prvih dana vladavine DOS-a, postalo je jasno da je
nastupila selektivna amnestija, da su bogataši bivšeg režima spremni da podele
opljačkano sa novim vlastima i da su nove vlasti to oberučke prihvatile.
Pravila "otkupa grehova" ustanovio je DOS-ov "prezidijum".
Tako za svoje pljačke i divljanja nije odgovarao niko od onih multimilionera
koji su nezakonit stekli svoj novac u prethodnom režimu.
Već ujutro, 6. oktobra 2000. godine, Mlađan Dinkić,
budući višestruki ministar-štetočina, potrčao je u televiziju Pink da medijskom
magnatu Željku Mitroviću ponudi amnestiju uz odgovarajuće uslove. Bio je to
prvi čovek iz najbližeg kruga ljudi bivšeg režima kome je odobren oprost
grehova, naravno uz odgovarajuću kompenzaciju. Bila je to, takođe, prva velika
kompromitacija nove vlasti i siguran znak da novi orkestar ozbiljnih lopova
dolazi po svoje...
Dvanaest godina kasnije, sve je spremno za obaranje tog
režima, i sve govori da će neka nova vlast ući u ispražnjene državne
institucije, kao što je i ona pre nje ušla. Ali, kako i sa kim, to je danas
majka svih pitanja o kojima birači treba dobro da razmisle pre nego sebi još
jednom presude birajući nepoznato.
Ko god da pobedi na predstojećim izborima, moraće da ima
najmanje desetak hiljada spremnih i dobro obučenih menadžera koji bi mogli da
prihvate odgovornost za temeljnu reformu, ako je uopšte bude. Jedan od predvodnika
sadašnje opozicije, pre nepunih nekoliko godina jasno je stavio do znanja da
taj broj kvalitetnih ljudi nema nijedna stranka. Ali, to je kazao u svojoj
kancelariji, u četiri zida, gledajući u oči dva novinara, a ne pred milionskim
auditorijomom. Naprotiv, i on i svi drugi obraćaju se javnosti samouvereno,
govoreći da za svaku oblast imaju najstručnije i najpoštenije ljude...
Naravno, ništa od toga nije tačno! Srbija danas nema niti
dovoljno školovanih ljudi, niti ima onih koji bi se rado vratili da ovde rade,
niti ima posla.
Nade o demokratskim i evropskim perspektivama pokopali su
oni koji su najviše o njima pričali. Uništili su za desetak godina svaki privid
ozbiljne države, iz temelja su srušili kakav-takav kulturološki obrazac i
postavili jedan novi, podanički, do te mere bedan da su danas preko ovdašnjih
televizijskih mreža instalirane turske TV serije koje treba da nas nauče
"novoj radosti podaništva", u kojima se bez imalo uvijanja slavi
"pad Beograda" (istina za vreme Sulejmana Veličanstvenog, ali red je
da Srbi "obnove gradivo").
Demokratski usrećitelji unakazili su ekonomiju, pa
otimaju od poreskih obveznika kako bi finansirali tuđ biznis (slučaj
"Fijat"). Dugogodišnji Alibaba takozvane finansijske vlasti, Mlađan
Dinkić, lično je osmislio ideju da svakom strancu koji investira u Srbiji plati
po deset hiljada evra za svako otvoreno radno mesto! Takav El Dorado ne postoji nigde u savremenoj Evropi, a verovatno i nigde
u svetu. I pored toga, ova država je jedna industrijska pustinja, a njen najmoćniji
resurs, poljoprivreda i hrana, nisu
bili na listi
strateških prioriteta odlazeće vlasti...
Pokopana je svaka nada da će Srbija u novom veku imati
kvalitetne auto-puteve. Utrošene su
na stotine miliona evra i
dolara u "putne projekte" koji nisu dovršeni
ili uopšte
nemaju nikakvog smisla. Više od 90 odsto svih domaćih građevinskih investicija svedene su na podizanje
"poslovno-stambenih objekata"
(rentijerstvo i brzu zaradu). Nema
ulaganja u ozbiljnu industrijsku proizvodnju, a ono industrije što je ostavila pokojna Jugoslavije, praktično više ne postoji: ili je prodato budzašto ili je uništeno.
Ko god ove, 2012.
godine, posle izbora uđe u prazne
institucije sistema, treba da zna
sledeće: neće imati čime, neće imati sa kime, neće znati
kuda će! Na nepostojeće prijatelje u svetu ne treba da računa,
na brzi oporavak
ne sme ni da pomisli, na
velike investicije može da zaboravi...
Šta je, onda, za
očekivati od novih vlasti u Srbiji? Ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, biće opet pljački i
prevara, jer je ta "industrija" jedino što funkcioniše u državi nespremnoj da se suoči sa
činjenicom da je svoje najbolje ljude kroz istoriju,
pa i danas, uvek spremno proterivala,
sklanjala, šikanirala, slala u emigraciju i bacala u tamnice...
Sadašnja opozicija je već puna raznih "umetnika" sa debelim iskustvom u svim mogućim
i nemogućim strankama. Ako
takve "moralne gromade" sutra preuzmu vlast, onda je sve već odlučeno:
biće isto, ako ne i gore!
Trideset procenata đačke omladine u Srbiji je funkcionalno nepismeno, pola "elitnog Dedinja" u Beogradu je i dalje
na septičkim jamama, preko 70 odsto svih putnih
prilaza srpskim selima nije asfaltirano...
Konačno, ne postoji nijedna buduća strategija oporavka ove države koja
neće doći u sukob sa postojećim
zakonski propisima.
A
nad zakonodavstvom i pravosuđem više nema ko da
plače. Paradoskalno zvuči, ali upravo
je Evropska unija, u koju se fanatično zaklinje odlazeća (a bogami i dolazeća)
vlast, spremna da spakuje u zatvor
barem pola sadašnjih i
brojne bivše ministre, više njihovih tajkuna, barem dvojicu nekadašnjih i jednog
sadašnjeg predsednika vlade, kao i čitavu
malu armiju javnosti potpuno nepoznatih ljudi koji su se debelo
"očešali" o državu i njen
budžet, i to protivzakonito, naravno.
Sve govori da se i odlazećeoj i dolazećoj vlasti sprema
jedno "grdno sudilište".
Mučno je to što će narodu, ovom običnom, koji
danas nema od čega da
živi, biti svejedno. I što mu je svejedno već godinama. Takva
masovna apatija i slika kolektivne
nemoći vrlo
je opasna.
Vlastodršci u Srbiji, i oni
bivši i
sadašnji, i možda neki
budući, treba
da znaju da ih trka
za pljačkom, za privilegijama i pozicijama, kandiduje
za prve žrtve "energije destrukcije" koja će se desiti kad se najmanje
nadaju. Ovaj put, to neće imati veze
ni sa ideologijom
ni sa partijskim
animozitetima, nego sa odbranom golih
života.