Ekskluzivno
Iz arhiva zabranjenih tekstova: dva
izostavljena poglavlja iz knjige Viktora Novaka "Magnum Krimen"
(1.)
Klerikalci protiv Jugoslovena
Istorija ideologija i režima, zapravo je
istorija cenzure i zabrana. Tako se desilo i sa najintrigantnijom knjigom
socijalističke Jugoslavije, akademika Viktora Novaka "Magnum
Krimen" , posvećena pogromu Srba za vreme Drugog svetskog rata u
konc-logoru Jasenovac, u vreme takozvane Nezavisne države Hrvatske. Mada je
bila jedna od najtraženijih knjiga sve do sloma zajedničke države, malo njih je
znalo da je objavljena bez dva važna poglavlja. Konačno, u prošloj deceniji,
ona su postala predmet istraživanja akademika Vasilija Krestića. Tabloid
objavljuje u nekoliko nastavaka ono što je cenzura u delu Viktora Novaka
"Magnum Krimen" izostavila...
........
U rukopisnoj zaostavštini akademika Viktora
Novaka, koja se čuva u Arhivu SANU u Beogradu (sign. br. 14.474), u
materijalima koji se tiču njegove knjige Magnum Krimen, nalaze se šifovi dva
poglavlja kojih nema u konačnoj verziji pomenute knjige.
Prvo poglavlje označeno je brojem
XIV a drugo brojem XV. Ima ukupno 25 šifova. Šifovi su korektorski ispravljeni
rukom profesora Novaka. Tipovi slova i dimenzije sloga u svemu odgovaraju
knjizi Magnum Krimen. Nikakve sumnje nema da su ovo odeljci knjige Magnim
Krimena, koji su iz nje u poslednjem trenutku izostavljeni. Danas verovatno i
nema onih ljudi koji znaju da je Magnum Krimen Viktora Novaka u samom procesu
nastajanja doživljavao cenzuru.
Novakovi bliski prijatelji i
saradnici su to su znali i o tome nisu ćutali. Ugledni publicista Sima Simić,
pisac nekoliko poznatih knjiga koje se tiču ustaštva i rimokatoličkog klerikalizma,
pričao mi je da je Novak bio prinuđen da izostavi poglavlje o sokolskom pokretu
pod pritiskom tadašnjeg visokog funkcionera OZN-e iz Hrvatske Maksa Baće,
iza kojeg je svojim političkim autoritetom stajao Vladimir Bakarić.
Pošto je tim tekstom Novak razobličio
vrh rimokatoličke crkve i pokazao koliko je bio antijugoslovenski, antislovenski,
ultraklerikalan i profašistički, morao je biti izostavljen. Sada znamo da se
to, iz istih razloga, desilo i sa odeljkom knjige Libellus accusationis, u
kojem je reč o promemoriji upućenoj 1934. godine nadbiskupu Stepincu od strane
don Frana Ivaniševića, velikog i iskrenog Jugoslovena.
Kada je pripremano drugo izdanje Magnum
Krimena znalo se da su neki delovi Novakovog rada, pod pritiskom političkog
vrha Hrvatske, bili izostavljeni. Međutim, priređivači drugog izdanja te knjige
tada nisu imali mogućnosti da dođu do izostavljenih poglavlja, jer preobimna
Novakova rukopisna zaostavština, koja ima više od stotinu arhivskih kutija, ni najgrublje
nije bila sređena.
Sada, kada smo došli do tih poglavlja,
koja su iz političkih razloga bila izostavljena, smatramo da zaslužuju da budu
objavljena. Njima će se Magnum Krimen, konačno, kompletirati. Javnost će biti
upoznata sa sadržajem tih izostavljenih poglavlja a nauka obogaćena novim
saznanjima o odnosu hrvatskog rimokatoličkog episkopata prema Jugoslaviji i
Jugoslovenima, kao i prema sokolskom pokretu i razlozima zbog kojih mu se
odlučno suprotstavio.
U zaostavštini Viktora Novaka sačuvan
je i pisaćom mašinom prekucan tekst Ecceslia militans ratuje s Tyrševom
ideologijom. Razlika između njega i teksta odštampanog na šifovima je neznatna.
Ona je lektorske prirode i, bezmalo, svodi se na hrvatizovanje Novakovog
jezika. Kako je Novak svojom rukom obavio korekturu već odštampanih tekstova,
smatramo da ih je time i autorizovao. Zbog toga smo i odlučili da štampamo
poslednje verzije sa šifova, koje su izostavljene iz knjige Magnum Krimen.
Tekstovi Viktora Novaka koje
objavljujemo u svemu su isti kao oni šifova. U njima ništa nije menjano.
Ispravljene su samo poneke sitne štamparske pogreške. Dužni smo da kažemo da u
tekstu Ecceslia militans napomene br. 29 nema ni u rukopisu prekucanom pisaćom
mašinom, niti u tekstu odštampanom na šifovima.
(Iz predgovora akademika Vasilija
Krestića)
Ecceslia militans ratuje s Tyrševom
ideologijom
Prvo Sokolsko društvo osnovano je u Pragu
1862. Bilo je to ubrzo poslije sloma Bachovog apsolutizma i politike odnarođivanja,
koju je austrijski sistem sa planom izvodio nad nenjemačkim narodnostima Habsburgova
carstva. Osnivači i ideolozi ove nove narodne ustanove bili su Jindrich Fugner
i dr. Miroslav Tyrš.
Ovo društvo, kao i druga, koja su se po
njegovu uzoru stala osnivati po Češkoj, postala su sastavnim dijelom opšteg narodnog
preporoda. Cilj je društvu bio podizanje nacionalne svijesti, oplemenjivanja duševne
i fizičke snage češkog naroda, putem fizičkog i moralnog uzgoja.
Sokolska deviza: Jačajmo se! značila je ne
samo za tijelo, nego je obuhvatila i duh, moral, svijest, ljubav ka domovini,
ka slobodi i nezavisnosti. Zdrav duh u zdravom tijelu imao je da očeliči ideale
koje je probuđena nacija u XIX. stoljeću, u vrijeme slovenske renesanse,
postavila u prvi plan svojih nastojanja. Pred prvu desetogodišnjicu postojanja već
velikog broja društava, Tyrš je 1871. podvukao osnovnu misao zadatka Sokolstva:
"...Naš prvi i opći zadatak je
da smo prije nego itko drugi pozvani da očuvamo svoj narod u onoj svestranoj živahnosti
koja ne da narodima da izumru, u ovoj stalnoj i svježoj snazi, u onom tjelesnom,
duševnom i moralnome zdravlju koje ne da da se pojavi bilo kakva propast, ni
zastoj, pa ni nazadnjaštvo, najgori smrtni zločin, koji može da se vrši nad
narodima...". Sokolstvo se vrlo brzo pojavilo i u drugim slavenskim
zemljama. Već slijedeće godine 1863. osniva se prvo Sokolsko društvo u
Ljubljani kao Južni Sokol.
Austrijske vlasti raspustile su to društvo
1867., a onda se javlja ponovno 1868. kao gimnastičko društvo Sokol u
Ljubljani. Prvi sokolski slet slovenskih sokolskih društava bio je održan 1888.
na koji su došli i osnivači sokolstva Česi.
U duhu Tyrševih gimnastičkih načela razradio
je sokolsku ideju u Sloveniji dr. Viktor Mumik devedesetih godina prošlog
stoljeća.
U Zagrcbu je osnovano prvo sokolsko društvo
1874. U Srbiji je reorganizirano Sokolstvo 1882. U početku XX stoljeća
osnivaju se i prvi sokolski savezi u Hrvatskoj i Sloveniji. Sokolski sletovi pomažu
razvijanje svijesti i solidarnosti između južnoslavenskih i ostalih naroda.
Svesokolski sletovi postajali su vidne
manifestacije slavenske uzajamnosti. 1911. godine, bio je svesokolski slet u
Zagrebu na kome su se uz Hrvate našli Slovenci, Srbi, Bugari, Česi, Poljaci i
Rusi. Nema sumnje da je Sokolstvo u slovenskim zemljama učinilo ogromno mnogo u
propagiranju ideje slavenske uzajamnosti i međusobnog upoznavanja.
Sasvim je shvatljivo da je ovakvu ustanovu
zavolio đakovački biskup Strossmayer (Štrosmajer) od samog početka poklonivši
sokolstvu punu pažnju i ljubav, ali i svoju pomoć kad god je stigao, poznavajući
potpuno ciljeve i osnove na kojima je ono počivalo. Strossmayer je uistinu
pravilno shvatio zadatke sveslavenskog, pa tako i hrvatskog sokolstva. Strossmayerje
na sve strane dijelio svoje pomoći, pa tako je nije uskratio ni jugoslavenskom,
kao ni češkom sokolstvu.
Kad je istarski sokol u Puli stao graditi
svoj dom, prvi dar i prvi blagoslov poslao je Strossmayer sa jednim vanrednim
pismom u komeje označio rodoljubni zadatak hrvatskog sokolstva u ugroženoj Istri.
Zato je i sokolstvo uzvraćalo ljubav
i poštovanje tom velikom propovjedniku jugoslavenskog i sveslavenskog bratstva.
I kao što je za života Strossmayer bio veliki ideal sokolstva, tako mu je ostao
i kasnije trajno kao zvijezda predvodnica u njegovim nacionalnim i moralnim stremljenjima.
Poznato je da je Strossmayer upoznao sokolstvo
odmah, godinu dana poslije njegova osnivanja i to u samome Pragu krajem oktobra
1863., gdje je upoznao i njegove vođe, Fignera i Tyrša. Strossmayer je među
prvim počasnim članovima češkog sokola.
O Štrosmajerovom jubileju 1888. nalaze se
Đakovu i predstavnici slovenskog i hrvatskog sokolstva. O drugom jubileju 1898.
u Đakovu je održao govor u čast Strossmayera predstavnik hrvatskog sokolstva dr.
Lazar Car u kome je iznio i takve misli koje je mogao potpisati svaki
biskup katoličke crkve.
Jasno je bilo za svakoga da ni ono
staro, kao ni mlađe sokolstvo, nije bila neka protuvjerska ustanova. Dosta je
napomenuti da je veliki broj hrvatskih i slovenskih svećenika bio ne samo član
nego i vođa pojedinim sokolskim društvima.
Osim toga, da se nije u sokolstvu gledalo
neko protuvjersko i bezbožno društvo očigledno izlazi iz toga što je zborovanje
prvog Euharističkog kongresa godine 1900. održano u Zagrebu u Sokolskom domu.
Svakako nije bez značenja da pri svečanostima
prvog hrvatskog svesokolskog sleta sudjeluje i tadašnji nadbiskup koadjutor dr.
Ante Bauer sa izaslanicima zagrebačkog kaptola i gradskim župnicima.
Štoviše, prisustvovao je i nekadašnji predsjednik
prvog katoličkog kongresa, grof Miroslav Kulmer.
Niko od njih nije našao tada daje sokolstvo
nevjerska ili protuvjerska ustanova. Bilo je to 1911. kad je i hrvatsko sokolstvo,
kao i sve ono iz ostalih slavenskih zemalja, bilo prožeto sokolskim načelima
Miroslava Tyrša, koja su bila pravo sokolsko vjerovanje.
O sjedinjavanju hrvatskog i srpskog
i slovenskog sokolstva prvi put se raspravljalo na svesokolskom sletu u
Pragu 1912.
Deset dana prije sarajevskog atentata održana
je u domu hrvatskog sokola u Zagrebu sjednica, na kojoj su se predstavnici
slovenskog i srpskog sokolstva izjasnili za ujedinjenje koje treba da sc manifestira
u zajedničkom radu, terminologiji, zastavama, naređenjima i t.d. U tu svrhu
sastavljena su i zajednička pravila. Za vrijeme prvog svjetskog rata sokolstvo
je imalo da izdrži naučna iskušenja.
Treći svesokolski slet u Ljubljani
zakazan za august 1914. bio je već 20.juna 1914. od vlade zabranjen. Progonima
su bili izloženi prije svega srpski sokoli u Sremskim Karlovcima, Zagrebu,
Sarajevu i drugdje.
A u Sloveniji su stali među prvima da
zatvore pune, upravo sokoli. Poslije okončanja rata produžilo se u duhu prijedloga
iz 1912. i 1914.
Izvanredna glavna sokolska skupština u
Zagrebu bila je 11. maja 1919. Na toj skupštini govorio je i dr. Vlatko Maček.
On je meru ostalim rekao:
"...Svi smo Jugoslaveni! Zato
je potrebno da se u slavenskoj sokolskoj organizaciji udruže svi: i Srbi i
Hrvati, i Slovenci i Bugari. Načelo je da se u soko ne smije unositi politika.
No to načelo mora da valja za jednu i za drugu stranu, za političare i za sokolstvo.
Mi moramo već danas u našem novom sokolskom savezu sačuvati slobodno četvrto mjesto
za braću Bugare."
Papski nuncij protiv Sokola
15. juna 1919. pod predsjedanjem dr.
Lazara Cara zaključeno je, da se sve hrvatske sokolske organizacijc imaju sa
srpskim i slovenskim stopiti u jedan je jedinstven sokolski savez. Prvi sokolski
sabor održan je u Novom Sadu od 28. do 30. VI. 1919. gdje je i sprovedena nova sokolska
reorganizacija. Mjesec dana kasnije održanje u Mariboru prvi pokrajinski slet
na kome se savez sokola SHS prozvao Jugoslavenski sokolski savez. U
svojoj prvoj deklaraciji udarene su i smjernice radu sokolstva u novoj državi.
U njoj se kaže pri kraju:
"...Podmlađeno, obnovljeno i ujedinjeno
sokolstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pozdravlja radosno narod za čiju slobodu, napredak
i cvjetanje daje sebe. Pa snažno vjerujući, da će pobjeda narodne misli, istine
i pravde donijeti obilne plodove i sreće i mira, duboko je osvjedočeno da će Slavenstvo
biti ona kulturna i etička sila, što će u času smrti starih bogova na svjim lerima
prenijeti i spasiti čovječju dušu."
Međutim, još prije nego što je nastupio
spor između sokolskog društva u Zagrebu i Jugoslavenskog sokolskog saveza
(1921) pod utjecajem unutrašnjih partijsko-političkih previranja (i na kraju
istupio iz Jugoslavenskog sokolskog saveza i osnovao Hrvatski sokol), već 1919.
a pogotovo 1920. stali su se javljati znaci kritike i negodovanja sa Jugoslavenskim
sokolstvom. Bio je to sukob ideja, partikularizma i separatizma sjedne strane,
i integralnog Jugoslavenstva s druge strane.
Hrvatski sokol je i dalje zadržao Tyršova sokolska
načela sa svom njegovom naprednom ideologijom. Prema njemu se separatistički orijentirano
svećenstvo ophodilo i dalje naklonjeno i ono mu nije ustezalo svoju pomoć.
Ti se sveženici nisu opirali da blagoslove
njihove zastave, iako su vođe i starješine izjavljivale da ostaju vjerni
ideologiji osnivača sokolstva. U isto vrijeme pada i osnivanje klerikalnog Orlovstva
kojemu su utirali puteve vođe klerikalizma seniorat i episkopat. Prije
svega najprije odvajanjem omladine od sokolstva pa onda učlanjivanjem u
samostalna gimnastička udruženja. Kad je Ministarstvo prosvjete 1919. izdalo naređenje
da se u svim školama vrši tjelovježba u sokolskom duhu, ta je činjenica bila predmet
raspravljanja jugoslavenskog episkopata na aprilskoj konferenciji 1920. Nije
bez značenja podvući da se na toj konferenciji na kojoj se prvi put odrazio antisokolski
stav episkopata nalazio i papinski nuncij Cherubini. Ova podudarnost zapažena
je bila u javnosti i o njoj se u novinama sa suprotnih gledišta raspravljalo.
Protest episkopata upućen Ministarstvu prosvjete bio je motiviran tezom da u školi
mora sav odgoj biti vjerski i na vjeri osnovan.
"Brat je mio koje vjere bio"
Ovako organiziran sokol u Jugoslaviji, u
kome su bili sjedinjeni katolici, pravoslavni i muslimani i koji je stao da propovijeda
načelo "brat je mio koje vjere bio", punu i istinsku vjersku snošljivost
i naklonost i ljubav prema braći bez razlike ispovijedanja, od samog početka bio
je gledan sa nepovjerenjem. Teza o vjerskoj toleranciji smatrana je kao veoma
opasna za katolicizam. Napredno shvaćanje vođa sokola formirala je u očima klerikalaca
sliku veoma složenih opasnosti za klerikalizam. Sokolske manifestacije za neoslobođenu
braću u Julijskoj Krajini i u profaljistiikom periodu, označavane su od talijanske
štampe kao imperijalističke provokacije. Uz neklerikalnu i klerikalna štampa u
Italiji zauzela je prema sokolstvu vrlo oštar stav napadajući ga kao ustanovu
opasnu na istoinim granicama Italije. Stari sokol dr. Laza Popović odlučno
je reagirao na ove klerikalne napadaje u zemlji i na strani. Da bi se osnovna politička
misao sakrila koja je klerikalce rukovodila u njihovom antisokolskom stavu potrebno
je bilo cijelo pitanje prebaciti na vjerski odgojni teren. Odatle prvi put iskrsava
u polemikama Tyršev filozofski naturalizam i kršćanski indiferentizam kao
strahovita opasnost za čistoću kršćanskih načela, koja inače nikad nisu u
sokolu bila napadana. Više nego Tyrševa filozofska naziranja bila je
jugoslavenska misao koja je bola oči separatističkih klerikalaca.
Slamanje krila južnoslovenskoj
solidarnosti
Na mjesec dana prije zasjedanja episkopata
mjeseca marta 1920. predsjedništvo Jugoslavenskog sokolskog saveza u svome
proglasu odredilo je svoj odnos prema jugoslavenskoj misli.
"...Oslobodilačka i ujedinjavajuća
revolucija jugoslavenskog naroda, završena 1918., dala je kao jednu od glavnih
sinteza jugoslavensku narodnu misao, misao slobode, jedinstva, samostalnosti, održanja
i napretka jugoslavenskog naroda, u Šojbliku jedne i jedinstvene države.
Iz jugoslavenske narodne misli ponikla
je jugoslavenska sokolska misao ujedinjenja bivših plemenskih sokolstava
u jedno jugoslavensko sokolstvo, u jedinstvenu sokolsku organizaciju, sa
potpunim razrešenjem svih pokrajinskih, plemenskih, vjerskih i staleških
razlika, u cilju krepljenja, jačanja i množenja fizičke, intelektualne i
moralne snage cijeloga jugoslavenskoga naroda za životnu borbu...
U borbi za ideju jedinstva
jugoslavenskog sokolstva, u radu, muci i krajnjem naprezanju da ova ideja bude realizirana,
ukorjenjena i postavljena u temelj svega jugoslavenskog sokolstva, ima da sa
potpunim angažiranjem svih sposobnosti i sila sudjeluje cjelokupno jugoslavensko
sokolstvo... U radu za ideju jugoslavenstva svi ste jednako veliki, jednako
potrebni i jednako vrijedni...".
Osnovna Tyrševa ideja bratstva i samodiscipline
koja je imala prožeti i jugoslavensko sokolstvo u iskrenim i istinitim preporodnim
pregnućima za jugoslavensku misao postajala je protivnik svim ekskluzivizmima i
separatizmima, pa dosljedno i onima hrvatskih klerikalaca. Znatnom dijelu sokolskih
prvaka, osobito u prvim počecima razvoja ne može se nikako poreći iskrenost i
zalaganje za pravu sokolsku misao koja je imala da služi isključivo narodnim
interesima.
Medutim, treba naglasiti da su u pojedinim
stranama izvjesni političari sa pretjeranim neprijateljskim stavom naškodili
jednako sokolskoj kao i jugoslavenskoj ideji. Naročito od trenutka kad su je
stali otvoreno odgajati za dinastiju u svim mogućim izrazima, a onda i zloupotrebljavajući
je u svoje uske partijske ciljeve protiv socijalnih pokreta u zemlji. Odatle
osnove sa kojih će se uveliko i sa opravdanjem pobijati sokolstvo kao cjelina i
njeni predstavnici kao nosioci sokolske ideje koja je do 1918. izvršila jednu
pozitivnu ulogu u duhu slavenske solidarnosti.
To je vješto iskoristio i klerikalizam i episkopat
onoga trenutka kad se je suprotstavio ne samo laiciziranju vjerske nastave nego
i unošenju u škole svih onih pomožnih sredstava za nacionalni i kulturni odgoj,
koja nisu potekla iz same crkve ili bez odobrenja i suglasnosti sa crkvom. Sokolstvo,
koje je načelno i programski težilo da pobratimi i društveno pomogne izjednačivanje
vjerama podvojenog naroda moralo je naći svoga protivnika u crkvi, koja je vjersku
toleranciju izjednačivala sa indiferentizmom, time za nju opasnim protivnikom
crkve i religije.
(Nastaviće se)