Zadnja

Ana Brnabić piše Srbima

Bolje da me posjeku, nego da mi dijete naprave

Moj osebujni život zaslužuje pažnju. Dopala sam se Aci, po svim pitanjima. On voli muškarce, ja volim žene. Zato sam danas premijerka Srbije, zemlje u nestajanju. Kada sam bila na otoku Krku, gde je moja djedovina, kuće i imanje koje sam nasledila, susjedi mi kažu - Anči, pa ti si prva Hrvatica koja će uistinu sjebati Srbe bez ispaljnog metka! Kako ti je to pošlo za rukom, Gospe ti, pitaju me.

I dok pijemo pivo ja im potanko pričam kako sam uspela u životu. Prvo sam bila smrtno zaljubljena u Pedu, Predraga Malog, brata današnjeg srbijanskog ministra Siniše Malog. Baš je bio gotivan, dok me jednog dana nije krvnički pretukao. Onda sam imala silne operacije, pa sam se odlučila posvetiti ženama.

U ovu moju ispovijed svekolikom srpskome pučanstvu, dužna sam reći da su me još kao studenticu, zavrbovali nekakvi odvjetnici koji rade za Trilaterarnu komisiju, te su me na mah angažirali da djelujem i ja sa pozicija interesa krupnog kapitala. U tome sam se dobro pokazala, te sam imala predodžbu da ću brzo napredovati. To se, kako vidite, i desilo. No, prije toga sam dobila promidžbu na mjesto potpredsjednice NALED-a, jedne, rekla bih, političke tvrtke, iza koje stoji ta Trilaterarna komisija. A, NALED je ima važnu zadaću: da se Srbija stalno kontrolira, da ne ode neki euro u državni proračun, nego da se i poslednje euro iscijedi iz njega!

Ćujte, ja ovdje ne bih išla u detalje, ali neke čimbenike valja pojasniti: prije tih zgodbi, na sveučilištvu Northwood u Mičigenu, namjestila mi je ova gospoda iz Trilaterare, da dobijem diplomu poslovne administracije, pa onda i nekakav cetrifikat sa manje znanog sveučilišta Hull Engleskoj. To mi je bilo dovoljno da se među Srbijance pojavim kao "školovana cura" pa su mi krajem dvije tisuće i prve godine različite američke konsultantske tvrtke davale da radim na projektima razvoja lokalne samouprave, a koje je financirao USAID. Plaće su bile, cirka tri tisuće eura, što mi je bilo dostatno da lijepo živim u Beogradu.

Tamo na otoku Krk, gdje su mi preci živeli, imam naslijeđene dvije kuće i uvijek je bilo dobrih ponuda da ih prodam. Što sam sa tim učinila, ne da mi se ovdje pričati.

Moram vas podsjetiti da sam dvije tisuće jedanaeste godine, radila u američkoj kompaniji za razvoj vjetroparkova Continental Wind Serbia, a dvije godine kasnije (2013) postala i ravnatelj te tvrtke. U isto vrijeme i potpredsjednica Upravnog odbora NALED-a.

U listopadu mjesecu dvije tisuće petnaeste godine, tokom afere "Lidija Udovički", kada je objavljen transkript telefonskog razgovora između Bojana Pajtića i Lidije Udovički, sestre tadašnje ministrice državne uprave Kori Udovički, ostala sam konsternirana! Čujte, Udovički je rekla da je kum premijera Srbije i ravnatelj EMS-a Nikola Petrović, pokušao da reketom naplati čak dva milijuna eura od američke firme "Kontinental vind partners", gdje sam ja vodila glavnu riječ, ne bi li vjetropark u Srbiji priključili na elektromrežu. Što ću, morala sam ćutati. Goropadni premijer Vučić je stao u njegovu obranu (bolji mu odvjetnik nije trebao), opetovano tvrdeći da je upravo ta tvrtka u SAD izlobirala da pet kongresmena potpiše pismo vicepredsjedniku Džozefu Bajdenu u kojem su premijerov brat Andrej i njegov kum Nikola Petrović označeni kao centar sve korupcije u Srbiji.

Čujte, nije mi bilo lako proći kroz sve to, ali sam imala zadaću da aktivno šutim, jer me čekala sigurna promidžba. A, budući da djelujem po liniji antisrbijanskih interesa, trebala je da se nađem na što višoj razini. I našla sam se.

Kad sam 15. studenoga ove, dvije tisuće i osamnaeste godine, kao primijerka Srbije posjetila srpsko vojničko groblje Zejtinlik u Grčkoj, pomislila sam: "...Ma, ovdje leže oni što su nas pobili na Ceru i Kolubari, nema su tu što pričati...A, koliko znam iz povijesti, bit će da je i neki stanoviti Hrvat ovdje skončao, pa ću se njemu i pokloniti".

Eto, ostala mi je još jedna zadaća, da umjesto ove ćetnićke spodobe, za kojim i Srbijanci laju (AV), potpišem priznanje države Kosovo. Što kraća Srbija, to duža mati Hrvatska! No, prizant ću teška srca, i Hrvatska se dobrano ispružila, jezik joj je do poda, jedva se vuče, a i pučanstva je tamo sve manje. Isto kao i ovdje.

Ja, štovani čitaoče, pobjeći od svoje misije ne mogu: dato mi je da se bavim cijeđenjem Srbije, dok je svu, kao ravnu plahtu ne poravnamo, da na njoj ostanu samo strane tvrtke iz Njemačke, Nizozemske i cijele Europe. Da u njima rade ovi manuelci, bauštelci, bez naobrazbe. Jer što će vama, srbijanskome pučanstvu naobrazba? Bolje vam je da što manje znate.

A, što se tiče moje lezbijske partnerice, Milice Đurđić, njoj sam j...mater srbijansku po stotinu puta. Ali, vidim, ne ljuti se. Važna sam joj, a i ona meni. Može bit da ćemo skupa slaviti dan kad ćemo vidjeti ovu Srbijicu kao lager prepun garavih arapa. No, to je samo jedna od mojih velikih zadaća koje moram obaviti....

Samo se plašim da se Srbi ne otrgnu predsjednikovoj kontroli. Čudan je to soj. Ubili su kneza Mihajla, na kralja Milana pucali su 22 puta, koknuli su kralja Aleksandra Obrenovića...Streljani su premijera Đinđića, Aleksandara Vučića steljaju8, vešaju, prete odsecanjem glave. A meni prete da će da me pojuebu i da mi naparve dite. Fuj, kakvi prostaci. Tko zna, može Crna ruka ščepa i mene za šiju, baš ih briga za Trilateralu, za moj utjecaj i mjesto na Forbsovoj listi...

Hvaljen Isus i Marija divica