Pogledi

 

Godina 2013. je vreme globalnog raspleta: u opštu agoniju ili u pravcu spasenja?

 

Nasleđe zelenaša iz Solomonovog hrama

 

Dramatični događaji kojima svet ali i Srbija, idu u susret, određeni su zastrašujućom, sveopštom ekonomskom krizom, ali i nepomirljivim etničkim, rasnim i verskim sukobima. O tome, u svetlu istorijskih uzroka i posledica, specijalno za Tabloid piše sociolog Goranko Đapićjedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Doba svjetske krize nigdje nije dobro došlo. Svuda se gomilaju nevolje, ista neizvjesnost mori sve, ali negdje je to podnošljivije, negdje je jedva izdržljivo, ponegdje je veoma opasno i sve opasnije. U ovoj zadnjoj zoni nalazi se Srbija. I nije krivica samo do svjetske krize, već je mnogo opasnije činjenica da je i prije krize Srbija tonula u pljačku, korupciju i svjesno uništavanje njene privrede. I prije krize je sve opustošeno, jer vladajućem uvozničkom lobiju proizvodnja nije bila potrebna, svjesno je satirana baš kao i selo.

Selo iovako rasuto, nezbrinuto, bez bilo kakve strategije smetalo je velikim uvoznicima hrane. Daleko im je bilo isplativije da uvoze lošu hranu, a zahvaljujući povlašćenom položaju kreiraju cijene koliko god hoće, oslanjajući se na dvije milijarde eura doznaka iz inostranstva. Lični i grupni interes tzv. Biznismena isprepleten sa razbojničkom državom; promovisan je u svetu kravu, pred kojom je cjelokupni život naroda morao stati. Ovako upravljanje državom bez tržišta, bez ikakve strategije izuzev lopovske, promovisanje  je neofeudalnog svijeta, svijeta sa radnim privilegijama.

Osnova za ovakav sistem udarena je daleke 1944. godina ulaskom partizana iza sovjetskih tenkova u Beograd, a zahvaljujući njihovim unucima sistem uveliko traje paralizirajući društvo, držeći sve izvore i resurse u svojim rukama i borbeno nastojeći da svijet takav i ostane. Na to ću se malo kasnije ponovo navratiti.

     Bilo je krize i ranije, ali u zadnjem stoljeću redom su bile svjetske, a posljedice su bile dalekosežne. Svaki put svijet je velikim ratom bio potpuno promjenjen. Izbijale su revolucije i učvršćivali se totalitarizmi. Carstva su se raspadala a stvarala se nova. Svaki put svijet je bio sve bolje naoružan, a smrt je kosila svaki put sve više. Posljedice kriza bile su decenijske.

     Premda se svijet tehnološki i informatički veoma izmijenio pa je tržište postalo svesvijetsko protkao nitima svemogućeg kapitala, a mogućne su i moćne državne intervencije; nikako ne treba misliti da su ratovi nemogućni, a ponovna promjena svijeta nezamisliva. Pogledajmo posljedice Prvog svjetskog rata... Politička mapa Europe se sasvim izmijenila. Nestala su tri carstva. Na vjekovnim ruševinama nastale su nove nacionalne države, ali i dva totalitarizma. A upravo su u Njemačkoj i Rusiji ekonomija i društvo bili u punom poletu pred Prvi rat.Velikom brzinom stvarala se građanska klasa, značajna kultura, institucije i univerziteti. Još većom brzinom sve je brzo destruirano, građanska klasa upropašćena , a naročito u Rusiji. Mukotrpan napredak srozan je kroz revoluciju do nepostojanja. Najzad Rusija je doživjela najveću mogućnu demografsku katastrofu koje će se po nju pokazati od presudnog značaja. Francuska i Engleska su vidno oronule i oslabile u ratu. Zato je prvi put vojnik Novog svijeta stupio na tle Europe i uzeo učešće u ratu. Ovo je bio jasan znak opadanja europskog učešća u diobi svjetske moći. Poletna Europa Bel epoka bila je vidno oslabljena, umorna i umrtvljena. Bila je oborena na koljena...

 

 

 Vladivina dužničkog ropstva

 

 

      Drugi svjetski rat, zapravo nastavak Prvog svjetskog rata, bio je u osnovi rat jedne europske zemlje protiv svjetske koalicije. Njemački Rajh brzo je zaposjeo Stari kontinent i po prvi put Europa je bila okupljena oko jedne sile. Sovjetski savez je pod Staljinom imao je drugačiji plan. Trebalo je preko komunističkih partija u pogodnom trenutku uspostaviti hegemoniju Moskve. Tako bi Stari svijet opet bio okupljen oko jednog hegemona. Kako je završilo, znamo; Britanija je tobože ,, uvukla SAD u europski sukob", a potom se i Japan ,,uvukao" u pometnju na Istoku. Ono što je po prvi put upalo u oči jest lepezasta američka intervencija i na Zapadu i na Istoku i to u najširoj mjeri. Rezultat toga bila je uništena Njemačka i razoren SSSR, ipak dovoljno jak da ,,dobije" polovinu Europe. Sada je Stari kontinent imao dva hegemona. Podjela je znamo trajala pola stoljeća, a istok Europe , daleko je od toga da bude još oporavljen. Pa ipak vrijedna Europa se izdigla iz pepela. Ponovo je ponijela zastavu naše grčko - rimskokrišćanske civilizacije.

Pedesete i šezdesete godine izbacile su vizionarsku ideju Europe od Atlantika do Urala. Počela je rasti svijest da je naš Stari svijet značajna cjelina i da mora graditi novo tkivo. Rusija se nije srušila, već je naprotiv izvršila značajan proboj u naučnim saznanjima. Bilo je pitanje vremena kada će ona ponovo ući u Europu u onom kulturnom stvaralačkom smislu; nakon što je cijelo zadnje stoljeće dala neizmjeran doprinos našoj civilizaciji. Nakon pada Berlinskog zida u prvi plan je izašlo pitanje- kuda ide naša europska kuća?

    Stare podjele više nije bilo. Jedan hegemon to više nije želio biti.Zapravo hegemonija na stari način više nije bila mogućna. Koga je to naročito zabrinulo? Veoma je zabrinulo stvarne upravljače novca i novcem iz Vol strita. Zar nije bilo mogućno da sa Rusijom, Europa bude matica svijeta?  Ogromni resursi od Atlantika do Vladivostoka mogu postati apsolutno neovisni od vlasnika novca iz Vol strita. Kulturna i ekonomski nezavisna sila mogla bi punom šakom zakucati na vratima svijeta i izaći na političku pozornicu.

      Umjesto Zemlje, svesvjetske sile SAD bi mogle postati regionalna sila i poželjan partner za ekonomsku i tehnološku suradnju na dobrobit čitavog svijeta. Ali historija nas uči da opće dobro nije uvijek bila zvijezda vodilja, već često uski, sebični i velom tajne skriveni interesi.

   Još daleke 1914. godine, vlasnici novca i čuvari Fort Knoksa uvidjeli su da je njihova moć koja je prvobitno (a i sada) počivala u Londonu i koji su kontrolirali cijelu Imperiju , prijeteći ugroženu rastuću moć dva Carstva; Njemačkim i Ruskim. Kontrola koju su u Europi imala dva stara kolonijalna carstva Britanija i Francuska, stalno je opadala i bilo je samo pitanje vremena kada će dva poleta Carstva preuzeti europske poslove. Bankari Izabranih preko Antlante su pod plaštom odbrane od Njemačke, prevarili neodgovornu rusku upravljajuću elitu. Epilog znamo. Europa poslije 1918. godine bila je sve samo ne ona koja je cvjetala do rata. Rasula se i činilo se da su Izabrani prebrinuli sve brige.

Njemačka se drobila u satiranju industrije i u razarajućoj inflaciji i nemilosrdnim  šajlokovskim reparacijama. Rusija, ona stara Rusija koja je toliko dala kulturi cijelog svijeta, onoj ekonomski rastućoj Rusiji, došli su u goste svi jahači Apokalipse, jašući decenijama nad neznanim grobovima sto miliona etničkih Rusa!

    Kriza koju zovemo Velika svjetska ekonomska depresija, ona iz 1929. godine, nije bila samo slijepa eksplozija ekonomskih suprotnosti kapitalizma, ona je bila u značajnoj mjeri i izazvana. Pogledajmo tko je imao najviše štete, tko najviše korist...

 Štetu je imala radna Amerika, njeni poduzetni farmeri i  vrijedna srednja klasa.  U krizi novac je na izgled postradao, ali ako bolje pogledamo upravo je u krizi ogromno bogatstvo iz mnogo ruku dopalo u sasvim malo ruku. Krizom je izvršena mnogo dublja socijalna podjela. Bogati su postali veoma bogati i veoma moćni.

Sada, odnosno odmah nakon krize, još i više nastaje Amerika stalnog zaduženja, vječnog posredovanja banaka. Zapravo je sav američki svijet ušao u baštinu vlasnika novca, Izabranih mijenjača, nasljednika mjenjača i zelenaša iz Solomonovog hrama u Jerusalimu. Današnja SAD promovisana je čvrsto već tada. Od toga doba poželjno je da SAD preuzmu rukovođenje svijetom jer je samo tako svijet Izabranih mogao uspostaviti potpuno svjetsko gospodstvo- vladavinu novca i dužničkog ropstva.

 

 

 Pečat stalnog neprijateljstva

 

 

     Kada su Izabrani, preko Ruzvelta uvukli SAD u  rat znali su da će sudbina starog svijeta biti opet podjela, siromaštvo i političko rasulo. U tom podijeljenom svijetu novca će najviše nedostajati, a neposredno gospodstvo vojnim putem učvrstit će njegove dužničko- ropske namjere.

     Rat je završen. Zavladao je period velikih ulaganja. Novac se oplođivao, bio je najtraženija roba. Svijet je bio podeljen, EU je bio prvi korak ka uspostavljanju  svjetske  vlade (komiteta Izabranih).

     Ma koliko je Napoleon bio u pravu kada je rekao da je historija djelo pobednika i da u njoj najmanje ima prave historije, neke njene niti uvijek izmaknu između prstiju onih koji na tajnim seansama sanjaju da historija bude samo ono što oni žele. Europa se digla, iako podijeljena, a konačno je i podjela propala, Njemačka se ujedinila i bilo je puno nade da će se vrijednim radom i njen Istok uključiti u poslove zajedničkog doma. Nakon ogromne krize Rusija se polako izdiže. Njeno naslijeđe je preteško. Pa ipak, preživjela je, stala je na noge i pokazala da će u dogledno vrijeme pokazati svoj stari doprinos europskoj ekonomiji i kulturi. Njeni resursi i njen savez sa svijetom europskog zapada bude nade i ukazuju na velike mogućnosti.

      Sada su Izabrani uvidjeli da se pomalja nova globalna sila kojom oni neće dominirati, niti je podvesti pod sistem - novac, kamate - dužničko ropstvo.

Kako se odurijeti ovom izazovu? Europa, a napose Njemačka pokazale su se žilavima  i mnogo ozbiljnijim činiocima. Jedini način da razbiju Stari kontinent, ponovo je kriza, dok još kontroliraju mnoge tokove novca u Europi. Finansijski, spekulativni kapital, pratio industrijskog. Drugi način da nanesu štetu je da izazovu ratni sukob na mekom tkivu Starog kontinenta, na egejsko-vardarsko-moravskoj dolini, pravcem ka dolini Dunava, u samo srce Europe. Pri tom sve petokolonaške snage u Europi usmjeriti ka tom zadatku, naći krivca, angažirati vlast u Srbiji u vlastitom ukopu i najzad je odbaciti i preseliti u Hag.

      Treći način da kompletnu Europu najteže ugroze je promovisanje principa multikonfesionalizma, multietnicizma i multikulturalizma. U praksi to je značilo da treba uvesti milijune ljudi iz Trećeg svijeta i integrirati u europsko društvo.  Ogroman natalitet useljenika brzo je počeo činiti svoje. Ponegdje čitavi gradovi podsjećaju na Ravalpindi, Raiko ili Najrobi.

Što se tiče islamskog stanovništva ono se ni najmanje nije integriralo niti to želi. Štaviše ono teži da promijeni karakter matičnih zemalja i u kulturološkoj, vjerskoj i pravnoj osnovi. Vrijednosti muslimanskog stanovništva u potpunoj su suprotnosti  sa svim postulatima naše civilizacije i njenim tekovinama stvaranim kroz tri tisuće godina naše historije. Ponašanje i namjere muslimanskog življa nosi pečat živog neprijateljstva prema načinu života domaćeg življa i ima sve karakteristike zloslutne okupacije cijelog Zapada.

   Napokon kevinklajnovskim anoreksičnim, jedva živim ženama i istopolnim brakovima treba kao nešto uzvišeno pomagati opadanju europskog biološkog tkiva. Jednom riječju treba stvoriti Treći svijet u kojima će naše unuke kamenovati za neki nebulozni grijeh.

     Konačno i samo bijelo stanovništvo SAD mora biti marginalizirano po ugledu na europsko i same SAD na kraju moraju biti zemlja Trećeg svijeta kada svi poslovi u Europi budu završeni, pozivom mujezina na večernju molitvu.

  

 

Crnoruki čuvari revolucije

 

 

   Nakon dobijanja novog mandata eksponent Izabranih krenuo je u akciju. Najprije je američki ambasador u Holandiji veoma angažirao da se u Hagu donesu apsurdne presude.  Europske su sudije protestirale, ali je glas Teodora Merona i dvoje sudova iz Trećeg svijeta bio presudan. Razlog za ovakve presude je da se izazove Srbija, i da ona i Hrvatska emotivno reagiraju, te da destabilizacijom odnosa ključnih balkanskih zemalja čitav region bude vraćen u usijano stanje.  Dodatno se teško provocira Srbija u Preševu i Bujanovcu.

Albanci kažu da će se dići na oružje ako njihov spomenik izginulim teroristima, država Srbija ukloni kao neodrživu manifestaciju ruganja njenom suverenitetu. I šta će se to izroditi mi još ne znamo, ali da ni oružani sukob nije nemoguć svakom je jasno, a to i jeste cilj autora tekuće politike. Kina izbacuje turski satelit koji uspješno snima  granicu Rusije sa bivšim sovjetskim republikama. Poruka nije miroljubiva  i glasi da će Rusija možda dobiti dobiti novu zonu sukoba sa osokoljenim islamistima.

 Uostalom, vidljivo je golim okom da je stvaranjem islamističkog svijeta od Sjeverne Afrike, do Bliskog Istoka i neoosmanističke Turske, zapravo stvoren pojas kojim je Europa opkoljena!

       Ali da se vratimo na novu 1944. godinu (danas se to lažno zove 2013. godina). To je jedna u nizu godina 1944-tih za koje se kreatori posljednje marksističko-lenjinističke države u Europi trude da bude vječna. Srbija se nije pomakla iz 1944. g. Sve promjene naoko nisu suštinske. One samo govore o dosjetljivosti Tajnog centralnog komiteta. Nove Crne ruke u vojsci. Nekada se to zvalo KOS , a danas je to napredno društvo poznato kao VBA. Od 1944. godine to društvo je čuvalo druga Tita, a od sedamdesetih godina čuvalo je i druga Tita i od samog njega. Pa kao su to postigli?

Dobro, znamo da su ubijali i da će ubijati i nadalje, ali nije stvar u tome. KOS se od samog početka počeo ponašati kao čuvar revolucije. Da bi dobro obavio posao imao je ljude svuda uključujući sve radne slojeve, institucije, školstvo, sportska društva, upotrebljive kriminalce i raspjevane pjesnike. Kada se pojavila televizija, naravno i televiziju. Kada se pojavio i studentski pokret 1968. godine, naravno i studentski pokret. Sve, ama baš sve što je priroda dala i što se kreće u Srbiji u vlasništvu je KOS (Crne ruke).

      Bilo bi pogrešno misliti da je KOS samo izmišljotina komunističke države, on je u tradiciji srpske države. Tako su, crnoruki vodili i vojsku, ali i politiku dvora i svih vladinih institucija. Oni su odlučivali i u unutarnjim i vanjskim poslovima. Oni su bili potpuno paralelna vlada i to onaj jači partner.  Još su zavjerenici u vojsci i umišljeni nacionalni spasioci ubili i najumnijeg monarha u Srbiji-kneza Mihajla. Kada su mogli i srpskog, što je teško ubiti i  stranog monarha?!

Elem, čuvari Revolucije, vremenom su preuzeli trgovinu oružjem i svim ,,onim" što je za Carskim bilo nedostupno. Tada su divno procvjetali. Počeli su gomilati novac i nikome za njegovu upotrebu nisu odgovarali. Odbrana Socijalističke Jugoslavije je bila najvažnija. Ali vrijeme balkanskih sukoba bilo je divno doba za njih. Obzirom da su sve garniture u Srbiji bile njihovi kadrovi novac koji se gomilao švercom svake vrste, a koji su oni brižljivo kontrolirali nitko nije ni pominjao. Tada su prešli na to da sve, ama baš sve što je moglo donijeti novac stave u svoju kasu. Tako su postali vlasnici svog novca koji se obrće u Srbiji. Svaki diler, svaki ,,profitabilni" kriminalac, znao je koliko mora izdvojiti za ,,zaštitu" novopečenih čuvara Nacije. Zašto bi oni poželjeli stvarnu demokratsku i naprednu Srbiju?Naravno, da su znali da toliku političku i finansijsku moć ne mogu imati u urednim društvima. Zato su se potrudili da svaka godina ostane 1944 i da se ništa i nimalo ne promijeni. Svojoj djeci i unucima predali su čuvanje blaga uz upozorenje da kao svetinju čuvaju nepromijenivši stari poredak...

 

 

Armagedon i bliska budućnost

 

 

    Napokon je i stari Maršal uvidio kakovu moć oni imaju. Posljedica toga bio je puzeći vojni udar kojim je drug Tito postao sužanj za upotrebu, a drugarica Jovanka je otjerana da ne bi svjedočila o stvarnom stanju stvari. I do dan danas ona je u strahu  i niti jednu riječ nije rekla od onoga što je znala, jer vrlo dobro zna du čuvari Nacije, bivši čuvari Revolucije, tu oko nje budni, da su prava vlast nad zemljom i da imaju kontrolu nad životom i smrću svakog građanina, uključujući i premijera od 2000. do 2003. godine.

       Njihove garniture; Milošević, Koštunica, Tadić, Čedomir Jovanović i ostali pažljivo su klonirani, često u sceni međusobno konfrotirani zarad  čiste manipulacije narodom. U stavu mirno svi ti Tadići poslušno su oružje Čuvara Nacije. U stroju izvršilaca dug je red akademika, pisaca, poznatih umjetnika, biznismena uglednih prostitutki i nažalost novinara.

      Bezgranična finansijska i politička moć čini te čuvare bezuslovnim čuvarima Starog poretka. U tom, u osnovi feudalnim poretkom odlučuje se o svemu. Sva kvaziposlovna elita, njihovi su ljudi. Sa feudalnim poretkom u osnovi i lažnom fasadom demokracije, naravno ne može se nigdje stići nego samo u poredak koji postoje sada u Srbiji.

      Kakav je odnos Čuvara prema Izabranima? Dobar, najvjerojatnije sasvim dobar. Radeći ovako za Srbiju, Čuvari dobro odrađuju posao imperatora, Baraka Huseina Obame I.

Njihov novac Izabrani cijene, može se i obrtati. Zauzvrat skaradno bogatstvo Čuvara i tako je dio projekta  kako vladati  pučinom Trećeg svijeta.

       Zato je borba za demokraciju ( koje sem privida nikada nije bilo u Srbiji) dio iste borbe  i protiv Izabranih i protiv Čuvara. Sloboda i život dostojan čovjeka njihov su najveći neprijatelj. Decenijama su Čuvari rado u ime negativne selekcije, tjerali u svijet mlade misleće Srbe, rado primljene zbog svojih kvaliteta i znanja, a favorizirali turbokockoglave likove kojih svakako najviše ima u politici i tzv. Biznisu.

 Ako pažljivije pogledamo kulturnu scenu vidjet ćemo gomilu neosjetljivih diletanata. Ti uništitelji duše i kulture svoga naroda cvijet su te naučne estrade. Oni su tu da svojom ograničenošću zagade do mučnine sve pore društva. Oni koji prežive neće nikada ugroziti ničije privilegije jer će izgubiti svaku misao da bi preživjeli. Smisao javne kulture je duhovna pustoš. To poželjno stanje vidimo u činjenici da već deset godina Narodni muzej to kulturno svetilište svakog naroda, jednostavno ne radi. Ministarstvo kulture kao da ne postoji. Narodni muzej ne postoji. Kada bi se zaplijenilo par stotina džipova dežurnih narko dilera, eto sredstava za odbranu Narodnog muzeja, a kamo li pride imovine stečene na tragediji drugih i njihovih porodica.

   Iz temelja dakle Srbija mora biti obnovljena. Mora biti obnovljena materijalno i duhovno. Sve snage , svi ljudi dobre volje moraju sjesti i organizirati se. Morat će se  naći strategija, dobro promišljena radi daljnjeg rada u velikom poslu spasavanja Srbije. Ima li za to para?

 U narodu nema, ali kod djece i unuka 1944-te godine itekako ima. Ono što nam je besprizorno oteto, bit će revolucionarnim putem vraćeno državi Srbiji, odnosno njenom narodu. Spas našeg europskog doma je i spas svakog njegovog dijela. Svi moraju poslati u historiju svoje čuvare i tek tada ćemo moći da poradimo na izgradnji pristojnog svijeta. Nemojmo imati iluzije da će to biti lak posao. Ali on mora otpočeti, vremena za oklijevanje nema. Dok pišem ove redove možda je neko selo u Srbiji izgubilo i posljednjeg žitelja. Možda je neka od fukara iz redova čuvara iznio ,,svoj" novac preko neke kompanije u neku veliku banku Izabranih.

     Ako se velike promijene koje slijede u čitavom svijetu uz Božju pomoć okrenu na dobro svijet više nikada neće isto izgledati. Pobeda civilizacije nad barbarskim masama raznih "izama" bit će ključni faktor bitnih gotovo revolucionarnih promjena u budućnosti.

Ljudi neće biti ambalaža za sisteme , već će sistemi biti servis istinskih ljudskih potreba. Neće svi preživjeti, niti će svijet biti ovako nemoralno prekrcan množenjem uvredljivim i  za životinje. Poslije velike borbe tog Armagedona u bliskoj budućnosti istorija kojoj su počeli svirati Rekvijem, bit će napokon djelo, živih postojećih, a ne tajnih i sablasnih likova. Bit ćemo ono što jesmo. Ljudi.

 

 

A 1.

 

Centralni komitet Izabranih

 

Izazivanje krize i pojačana aktivnost nesumnjivo pokazuju Barak Husein Obama vrijedno radi na ispunjavanju obaveza prema Centralnom komitetu Izabranih. Vrijedno radi na rušenju svijeta  i svetrećemsvjetskim univerzumom koji će takođe vrijedno stvarati nove ljude, a što se ostalo tiče stvarat će-ništa. Riječ historija u tom svijetu bit će izbrisana iz svih riječnika.

 

 

 

GLOSA

 

Smisao javne kulture je duhovna pustoš