https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogledi

Pogledi

 

Stare civilizacije ponovo na nogama: raðanje novog sveta na Istoku

 

Okean velike nade

 

Veæ nekoliko decenija stalno slušamo o brzom, gotovo eksplozivnom rastu istoènoazijskih ekonomija. Najpre Japan, Južna Koreja, Hongkong, Tajvan, Singapur, a od nedavno probuðena Kina, sve više zaokupljaju pažnju ekonomskih analitièara, politièara, pa sve više vojnih analitièara. Uz snažan uticaj  ruske, ali i indijske i kineske ekonomske sile, težište civilizacijskog razvoja koje je do sada držala amerièka imparija, pomereno je nepovratno prema fantastiènim moguænostima koje pruža ovaj deo planete. Tu za ovakvu Ameriku nema mesta. Ili æe se ona menjati ili je na Pacifiku više neæe biti. O tome piše Goranko Ðapiæ, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

 Goranko Ðapiæ

 

  Još uvijek, meðutim, korice knjige nisu sklopljene. Predstoji znaèajna buduænost indokineskom podruèju, a Indija krupnim koracima gazi ka statusu regionalne ekonomske sile. U širem smislu tu su još i Indonezija i naravno Australija i Novi Zeland. U izvjesnom smislu možemo govoriti i o tome da je èitava pacifièka regija u previranju i u novom politièkom oblikovanju.To još ne znaèi da su se te ekonomije konaèno stabilizirale. Siromaštvo je ogromno, nema socijalne politike u europskom smislu te rijeèi. Sindikalna prava su veoma ogranièena. Strukturalno, orijentacija na izvoz i usko unutarnje tržište izaziva moguænu krizu, a srednja klasa još je veoma uska izuzimajuæi nekoliko zemalja. Pa ipak, te ekonomije su èitave i uprkos brojnih kontradiktornosti bilježe i dalje uprkos krizi zavidan stepen rasta.

Konaèno, jedna osobita sila proteže se od uralskih padina zapadno do srca srednjeeuropskog svijeta, a istoèno do Aleutskog otoèja na samim vratima sjevernoamerièkog svijeta.Ta sila je i europska i azijska istodobno. Ta sila je Rusija.

Ako ne shvatimo njen azijski dio samo kao zemljopis , veæ i kao europsko kulturno i politièko podruèje, možemo reæi da Rusija nije Euroazijska sila, veæ europska zemlja sve od poljske granice do otoka Sahalina.

To je èini sudionikom kako europskih tendenci, tako podjednako  i potencijalno moænim faktorom na samom kraju Dalekog Istoka. Treba li reæi da je Vladivostok grad buduænosti? Golemi resursi dovode Rusiju na toplo Ohotsko more u samo srce buduænosti istoènog svijeta. Samo Èukotski poluotok velik je gotovo kao sva Zapadna Europa!

Ali ruske moguænosti još su znatno uveæane ako se uoèi da njene duge južne granice teku paralelno sa centralnim stožerom Indijskog oceana, ne previše daleko od njegovih toplih voda.

  Može li se govoriti o strategijskom premiještaju globalne ekonomske moæi na istok i jug Azije? U mnogim aspektima , odgovor je - da! Ipak treba naglasiti da se tu ne radi o padu Europe ili èak o njenom devastiranju. Daleko od toga; radi se zapravo o podizanju Azije. Ako pogledamo samu Europu nesumnjivo je da preko Rusije i sve do Tihog oceana prisustvujemo raðanju megaekonomskog konglomerata nemjerljivih moguænosti.

  Razumljivo, kako bude rasla moæ ove ogromne zone ni sam Tihi ocean neæe moæi da bude zabran samo jedne sile. Ta ogromna masa vode koja razdvaja obje Amerike od Euroazijske ploèe i stupa se sa Indijskim oceanom postaje centralno èvorište buduæih izmijenjenih odnosa geopolitièke prirode na planetarnom nivou. Premda znaèaj Atlantika i dalje nije mali; èini se da se težište dogaðaja nepovratno promijenilo.

Posljednjih sedam decenija Tihi ocean bio je ekskluzivni amerièki zabran. Jedina ozbiljnija sila osim SAD nakratko je bio Japan, ali Carstvo izlazeæeg sunca nije imalo ni prostornih, ni sirovinskih, ni industrijskih i vojnih potencijala da duže održi supremaciju. Veæ 1942. godine,  bilo je izvjesno da æe europske kolonijalne sile na Istoku , prije svega Britanija, izgubiti nepovratno bilo kakovu ozbiljniju kontrolu tog ogromnog prostora.

  SAD su istodobno imale potpunu dominaciju i na Antlantiku. Povijest je pokazala kako je vlast nad morima znaèila u krajnjoj liniji i vlast nad kopnima. Pomorske su sile postale i kolonijalne sile, grabeæi veliku moæ nad svjetskim energetskim i ostalim resursima. Flote su osiguravale povoljne i povlašæene ugovore o kupovini robe i jevtinom izvozu resursa iz koloniziranih zemalja. SAD su imale izlaz na dva oceana i na istoku i na zapadu. Pomorska moæ u moderno doba bila je istodobno i zraèna nadmoæ. Taj monopol decenijama je omoguæavao nadmoæ Amerike i u Europi i na Dalekom Istoku. Gotovo sva debela mora bila su amerièka jezera. Pa, ipak još 1944g. zapadni analitièari su uoèili da desant na Normandiju ne bi bio moguæ da je Njemaèka za leðima imala pobjedu na Istoku ili bar dovoljno osakaæen Sovjetski Savez uz moguæni mirovni ugovor.

Samim prebacivanjem bar sto divizija na Atlantski bedem Rajh bi sigurno odbacio invaziju piše Èester Vilmot u svojoj knjizi ,,Bitka za Europu", uprkos ogranièenoj dubini bojišta i potpunoj nadmoæi Zapada i na vodi i u zraku. Dogma o osiguranoj nadmoæi, samo ako imate navedenu kontrolu vremenom je mogla biti dovedena u pitanje. Suština dileme je bila da li je moguæno primijeniti doktrinu na mnogo veæu dubinu, a kamoli na takovu dubinu koja se proteže od Altantika do Tihog oceana. Ako bi ta dubina predstavljala strategijsku politièku i ekonomsku cjelinu i dobro povezana komunikacijama, energetski i sirovinski neovisna, ta bi centralna kontinentalna sila bila nepobjediva. Štaviše, baš ta dubina i rastuæa ekonomska moæ, polako bi dovodila epikontinentalnu silu u položaj da preuzme i samu pomorsku nadmoæ.

  Može li se na taj naèin ogranièiti u znaèajnoj mjeri nadmoæ SAD? Nisu li veæ poèeli procesi, još ne tako vidljivi publici, ali sve vidljiviji analitièarima, koji upuæuju na takovu izvjesnost?

Pritom, ne radi se o tome da se Amerika marginalizira i skrajne. Amerièki faktor jednostavno je suviše znaèajan da bi to bilo moguæno ili èak poželjno. U buduænosti, suradnja Amerike i epikontinentalne sile, ma kako se ona zvala svakako æe biti od odluèujuæeg znaèaja za svijet ne tako daleke buduænosti.

Ono èemu svakako treba stati na put je skandalozna politika  FED društva, sa svojom bolesnom vizijom svijeta suvremenog robovlasništva, gdje æe manjina finansijskih oligarha održavati svoju moæ upravo tako što æe svijet biti beznadežno barbariziran jer tamo kamo je novac tu je i moæ. U toj nastranoj viziji opæeg beznaða i bijede lako je otuðenoj moæi vladati nad mnoštvom èija æe smisao življenja biti nešto loše hrane, malo potkulture, novog divljaštva i rane smrti. Amerika æe morati da se izbori graðanskim pokretom, ne manjim od Revolucije u XVIII stoljeæu, za povratak svojoj duši i svom slobodarstvu, svojoj rasi hrabrih pionira i tradicijama poduzetnog graditeljstva. Ona æe iz svoje dubine protestirati protiv fašizma Protokola i njegovih pokušaja da umori Ameriku do neprepoznatljivosti.

  Govorimo o triježnjenju. Tisuæu i pol godina, a možda i više svijet se kasapi u ime luðaèkog sna o apsolutnoj vladavini manjine u obliku zloèinaèke financijske oligarhije u bankarskom društvu u Londonu i podružnici u Njujorku. Mnogo je tragedije nezamislivih razmjera ophrvalo pisanu povijest. Sada smo svjesni da tu uopæe nije bilo nikakove sluèajnosti. Svijest o opasnosti tako kriminalno organiziranoj prvi je znak nade i pronalazak puta.

  Da li se ozbiljnije možemo nadati kako æe se klatno pomjeriti i suziti moguænosti Protokola? Svakako da možemo. Europa æe morati u novu Rekonkvistu.

Nema nikoga tko æe to uèiniti umjesto nje same. Razumije se , Europa u širem smislu, ona od Atlantika do Sahalina, Aleuta i Kurilskog otoèja. Nove i stare ekonomije sa obala Tihog oceana u savezu sa Sjevernim svijetom vremenom æe uèiniti da ocean ne samo ne bude amerièko jezero, veæ da ubuduæe ne bude nièije jezero, a da bezmjerne vode budu spojnica suradnje i prosperiteta.

  Svjedoci smo da je svijet danas na prekretnici. Zavjesa je dignuta i svjedoci smo goleme drame. U toj drami bore se dobro i zlo. Zlo je poodavno izvrsno organizirano. Njegova pokretaèka snaga, izvor njegove energije je novac i vaskolika opaèina. Sve što može biti gnusno i protiv osnovnih zakona života i kosmièke mehanike u opticaju je. Zlo je krenulo u  odluèan boj. Zgusnulo je navodnu povijest u obliku manifesta zla, zla koje sreæemo svakodnevno u svim oblicima. Zlo nas ne ostavlja ni na trenutak u miru. Pa ipak baš zbog toga što se zlo više ne skriva, što je oèiglednije i borba protiv njega sve je oèiglednije nužna. Zovimo to Armagedonom. Samo znamo da ta borba može samo biti borba ujedinjenih slobodnih ljudi. Armagedon nije nebeska fikcija veæ smo to mi sami, naše živo tkivo i naše èežnje za ljudskim svijetom.

  Bankari, Šajloci, FED-ovi, lažni intelektualci, petokolonaši i svi oni koji misle da je moguæno živjeti iskljuèivo u neèovjeènosti, èuæe ponovo one dvije rijeèi iz Španskog graðanskog rata: No pasaran!

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane