Dosije
Tabloida
Hronika
satiranja privrednog čuda - Poljoprivrednog kombinata Beograd
Kombinat u malom ritu
U izdanju Nezavisnog sindikata PKB korporacije,
nedavno je izašla Bela knjiga
o dugogodišnjoj pljački, korupciji i svim drugim nepočinstvima koje je uporno
sprovodilo rukovodstvo ovog prehrambenog giganta u dužem vremenskom periodu.
Specijalno za svoje čitaoce, Tabloid
donosi najvažnije delove ove prve sindikalne Bele knjige u Srbiji, uz neznatnu
redakcijsku intervenciju, ali i izabrane delove ranijih istraživačkih tekstova
objavljenih u našem magazinu u vezi sa propadanjem ovog nekadašnjeg privrednog
čuda
Priredio: Nikola
Vlahović
Zlatno doba
PKB-a bilo je istovremeno i zlatno doba samoupravnog socijalizma. Razvoj PKB-a
bio je u svakoj epohi vezan za razvoj privredne moći države. Pad PKB-a nakon
pada socijalizma, njegovo urušavanje i pljačkanje, takođe su slika države i
njenih težnji u današnjim vremenima.
Razularena višestranačka birokratska falanga,
nakon pada režima Slobodana Miloševića (kome je PKB takođe bio omiljena
krava muzara), dokopala se ove velike fabrike para,
postavila je svoje ljude i otela koliko god je mogla. Uprkos višegodišnjem
zavođenju divljeg kapitalizma u PKB korporaciji, od dolaska Dragana Đilasa
na mesto gradonačelnika Beograda, naglo je probuđena težnja ka njegovom
ponovnom podržavljenju.
Da li je gola
nužda naterala demokratske menadžere da prekinu proces ubijanja
najizdašnije beogradske kompanije, tog sinonima za državu u državi,
pokazaće skorija budućnost. Izvesno je da bi konačnim razbijanjem PKB
korporacije bio razbijen i jedan od najjačih oslonaca svakoj pragmatičnoj
vlasti.
Ali, ko će
istinski da zakrpi ovu vreću para, da li će uspeti u tome, ko će, i da li će da
odgovara pred preostalim zakonima ove zemlje za nedela počinjena nad PKB-om?
Odgovori na ova pitanja i njihove posledice mogli bi u dobroj meri da promene
političku sliku u Beogradu, pa shodno tome i u Srbiji.
Deca i odrasli u Kombinatu
Početkom devedesetih
godina prošlog veka, uvodnih godina u rat i beznađe, stari direktori kombinata
PKB, nesumnjivog zvanja, znanja i autoriteta, bili su na ovaj ili onaj način
oterani, ili naprosto "ispraćeni". Ali, umesto da na
čelo poljoprivrednog giganta kakav je bio PKB dođu odgovarajući privrednici
svetskog ranga, došle su junoše novostvorenih partija i koalicija.
Na mesto prvog čoveka
došao je majstor iz radionice PKB-a, usavršavan u političkim školama širom
bivše Jugoslavije, sa stečenim zvanjem diplomiranog politikologa na Fakultetu
političkih nauka. Vojislav Simanović dozrevao je u doradnoj industriji Frikom,
sa uvek naglašenim poreklom i emocijama. Jednom rečju - dete kombinata.
Lako je obezbedio servisni sindikat za podršku, na čije čelo je
postavio svoje kumove.
Na mestu drugog čoveka
PKB-a postavio je čivijaša iz Šapca, Svetozara Markovića,
tipičnog boema, koji je sa sobom poveo i svoje drugove, ljude od poverenja. Kao
što i priliči jednom boemu, svaki dan je živeo kao poslednji, a "imalo
se i moglo se". Na treću poziciju, sa zadatkom da prvog čuva od
drugog, iz Imleka je vraćen Radisav Milenkovič Crveni
(bivši direktor), koji se, kao i mnogi drugi, nije predstavljao kao dete svojih
roditelja, već kao dete kombinata. Crveni, naravno,
nije bilo ime, nego slika čoveka koji crvenilo nije dobijao šminkom. Delovao je
pripito, što mu je moglo poslužiti kao olakšavajuća okolnost za ono što je
činio, a razloga je bilo - verovatno je u sebi imao toliko poštenja da je
crveneo od stida.
Zanimljiva je
konstatacija da nakon dolaska na čelo PKB-a "majstora"
iz Frikoma i Imleka, PKB je oba ova preduzeća
volšebno izgubio, ali su zato "majstori" ostali.
Čovek broj dva, bliski
saradnik prvog i trećeg, koji nije želeo da se implementira, bezobzirno je
izbačen i proteran uz pomoć servisnog sindikata, a sve za ljubav
"dece kombinata".
Ali, niti su ove osobe
bile deca, niti su pripadali kombinatu, nego su, folirajući ljubav i emocije,
obezbeđivali utočište i opravdanje za svoja nedela i sve to bezobzirno
naplaćivali. Krčmili su imovinu preduzeća, a radnici su prvi put ostali bez plaćenih
poreza i doprinosa.
Mesto broj dva ubrzo je
popunjeno "specijalistom za firme u krizi" i tim "tri"
je "idealno" zaigrao. PKB je, uprkos nesebičnoj pomoći
majke partije, nadživeo "trojku", što se ispostavilo,
kako reče Travolta iz Borče, da je "za tako male ljude, veliki
PKB". Vreme im je isticalo, rok trajanja prošao - poslednji "jul"
njihovog bezobrazluka, a samo to oni sami, u svojoj sili i obesti nisu znali.
Petog oktobra, u ruke
pobunjenih i odlučnih žena Kombinata palo je kompletno rukovodsvo PKB-a. Ispred
upravne zgrade, na očigled svih, cepale su ih i tukle, podržane od
dojučerašnjih najbližih saradnika. Ovo je bio kraj njihovog
"menadžmenta" u PKB-u. Preuzeto je preduzeće sa ogromnim
kapitalom, koje su za vreme svog mandata prilično urušili, tako da je njihov
kraj i odlazak bio uslov za opstanak preduzeća.
Surčinski kadar vodi PKB
Već u subotu, 14.
oktobra, na čelo preduzeća kao v. d. došao je drug Tihomir Stojiljković
Tihi. U krizni štab uključio je sve boje i želje protesta i tako napravio
svoj ovlašćeni servis za podršku. Međutim, i pored "ozbiljnog"
truda, drug Tihi je morao sam sebi da prizna da nema rezultata, i
na konkursu za generalnog direktora dobio je direktor PKB gazdinstva Surčin,
poslovni saradnik surčinskog klana.
Ovaj "privredni
kadar" svoju menadžersku sposobnost dokazao je već u Surčinu kao
direktor tamošnjeg gazdinstva PKB-a, razvijajući svestrane poslovne odnose sa
tada perjanicama privatnog biznisa u Srbiji, porodicom Buha. Ljiljani Buha
prodaje menzu PKB-a na atraktivnoj lokaciji u Surčinu. Neposredno posle
prodaje, tu menzu PKB uzima u zakup. Lako je pretpostaviti na čiju štetu i u
čiju korist.
Zanimljivo je napomenuti
da je poslovanje direktora PKB korporacije sa Ljiljanom Buha bila
njegova najjača tačka u poslovnoj biografiji, koja ga je preporučila za mesto
generalnog u PKB korporaciji. Poslovao je sa još jednim surčinskim biznismenom,
vlasnikom firme Krmivo Produkt, dajući mu u zakup 99 hektara
zemlje na deset godina, po ceni 100 evra po hektaru. Praksa je da se samim
ulaskom u posed, zemlja više i ne vraća prethodnom korisniku. Da ni kasnije ne
zaboravlja svoju poslovnu zavičajnost, pokazaće prodajom i ustupanjem zemljišta
PKB korporacije u Surčinu pored autoputa, po veoma niskoj ceni.
Prema izveštaju o
poslovanju za 2000. godinu, u strukturi izvora sredstava zatečen je kapital u
iznosu 76.838.340,00 i obaveze u iznosu od 8.551.280,00 od čega su 7.029.790,00
bile kratkoročne, što je neuporedivo bolji pokazatelj od onog stanja koje je
svojim odlaskom ostavio. Broj zaposlenih 31. 12. 2000. godine iznosio je 3.266
u tako velikom PKB-u u čijem su sastavu još bili Imes i Ribarstvo,
a zarade prema zvaničnim statistikama bile su daleko veće nego li u privredi
Srbije i Beograda.
Generalni, odmah po
dolasku, formirao je od sebi lojalnih, tačnije snisihodljivih saradnika lakšeg
morala, Odbor direktora, koji je radio na principu agencije SiS (rade
sve i svašta, a nisu nizašta), na poslovima overe i protokola njegovih
nakaradnih predloga, koji će kako se ispostavilo, naneti neprocenjivu štetu
preduzeću.
Jedna od prvih
realizovanih odluka bila je kupovina stana za generalnog od 96 metara
kvadratnih u strogom centru Beograda, a samo nekoliko meseci po stupanju na
dužnost. Do tada je generalni bio podstanar kod ženinih roditelja. Dobijeni
stan od PKB-a u krugu dvojke u novoj zgradi, otkupio je po
ceni otkupnog kvadrata u naselju Vrbovsko.
Dalji poslovni korak
generalnog bila je prodaja kontingenta mehanizacije PKB-a (u jednom danu 58
kombajna). Kombajni su prodati izabranom kupcu u neregularnom postupku, što je
komisija za kontrolu i ustanovila. Većina članova komisije osetila je zbog
iznetih stavova "milosrđe"
direktora i morali su pod pritiskom da napuste preduzeće.
Sledeći potez na štetu
preduzeća a za ličnu korist generalnog direktora, uz pomoć tada predsednika
Skupštine, kasnije zamenika generalnog direktora, bio je promena i dopuna
Statuta, dodavanjem nove šifre delatnosti "51460 - trgovina na veliko
farmaceutskim proizvodima". U istom biltenu broj 22, objavljeno je da ubuduće
"Odluku o promeni delatnosti (proširenju, suženju, zameni) donosi upravni
odbor korporacije. U trenutku promene i dopune Statuta korporacije, supruga
generalnog direktora je imala razvijen porodični biznis - trgovinu
farmaceutskim proizvodima - apoteku, od koje je na volšeban način i za kratko
vreme postao lanac apoteka sa poslovnim prostorom u sopstvenom vlasništvu. U
ovom slučaju nije zabeležen sukob interesa, a razotkrivena je potreba
doregistracije delatnosti PKB korporacije.
Upravni odbor PKB korporacije
doneo je Odluku da se zemljište koje prema svojim svojstvima "ne
ispunjava uslove za poljoprivrednu proizvodnju", a nalazi se u
pojasu magistralnog puta Beograd - Pančevo da u dugoročni zakup. Kasnije je ta
odluka preinačena u Odluku o prometu prava korišćenja uz naknadu u visini
tržišne vrednosti. Ekskluzivno pravo da zaključuje ugovore dato je generalnom
direktoru, bez kontrole. Prilikom davanja ovog zemljišta u zakup, nije tražena
saglasnost Republike Srbije, bez koje po slovu zakona ugovor o zakupu nije
punovažan. Političke veze čine da javni pravobranilac nije reagovao, što je
bilo veliko ohrabrenje za neodgovorne.
Predsednik Upravnog
odbora PKB korporacije, pred dolazak surčinskog kadra postaje
tadašnji predsednik opštine Palilula Milan Marković, sadašnji ministar
za lokalnu upravu i samoupravu. Njegov brat, vlasnik advokatske kancelarije, uz
milionske apanaže bavi se zastupanjem PKB korporacije. Iako je očigledno na
delu sukob interesa, nadležni ne reaguju. Kao ekstra nagradu, brat predsednika
Upravnog odbora od Korporacije dobija prostorije u ulici Aleksandra Kostića
(pored Palate pravde). Ekstra poklone dobijaju i drugi: Demohrišćanskoj stranci
i Socijalno-ekonomskom savetu dao je prostorije na Terazijama, koje im je
prethodno uredio i opremio.
Država, mafijaški žirant
Dugih prstiju i gladnih
očiju, bez duše svesti i savesti, generalni direktor i novopostavljeni zamenik,
uz pomoć Upravnog odbora i "servisne organizacije sindikata"
u liku "igrača" iz Kulturno-umetničkog društva koji je folirao
protest i uz nečinjenje Nadzornog odbora, tandem "menadžmenta"
nastavlja da arči imovinu PKB-a.
Prodaja PKB ribarstva,
za efekat je imala otpuštanje zaposlenih i otpis dugova prema PKB korporaciji.
Prodaju u ovom i ovakvom obliku ni teoretski nije moguće definisati, pa se ovde
radi o narodski rečeno poklonu "prijatelj - prijatelju". U
poslovnom odnosu ovo je zloupotreba položaja, a u suštini čist privredni
kriminal.
Na red za prodaju došla
je i zgrada klanice, uz koju je na volšeban način otišla i ostala imovina PKB Imesa.
Ova transakcija se može podvesti pod istu kao i prethodno navedena prodaja PKB
ribarstva iz Barande. Za klanicu nas "veže" još i radnički restoran
koji i sada koristi PKB korporacija uz uredno plaćanje zakupa.
U poslovnom svetu nepoznatom
veštinom koju bolje poznaje druga strana zakona, sada već penzionisani ali i
dalje radno angažovan vlasnik PKB Imesa, uz klanicu i upravne zgrade,
"stekao" je i dve farme svinja, farmu tovnih junadi i veliki broj
prodavnica. Važno je napomenuti da je isti ceo radni vek bio zaposlen u
Poljoprivrednom kombinatu Beograd. Nije nam cilj da ispitujemo poreklo
kapitala, to je bila obaveza Agencije za privatizaciju, ali je očigledno: da bi
sve ovo kupio, iznenadni vlasnik PKB Imesa morao je štedeti nekoliko plata
mesečno i to kontuinirano tokom svog radnog veka.
Na red ovog
"izvršnog menadžmenta" PKB korporacije, došli su: hotel u Rovinju,
zgrada u Ljutice Bogdana u Beogradu, koje su samo na kratko zadovoljile sve
veće i veće apetite navedene gospode. Od ovih transakcija okoristili su se i
"članovi" agencije SiS, UO, NO, animir dame, pa na kraju i
članovi klana, partije, uža i šira familija. Štetovali su PKB i zaposleni i to
u milionskim iznosima.
Uprkos "reci"
para koje je trebalo da se sliju na račun preduzeća, radnici su dobijali niske
zarade, obaveze prema državi na ime poreza i doprinosa gomilale su se. U pomoć
je sa pozicije vlasti priskočila majka partija i problem je rešen kroz
konverziju duga sa državom. Država je kroz dve konverzije postala
vlasnik 35 odsto kapitala PKB korporacije. Tako je rešen problem duga preko
2.205.000.000,00 dinara.
I pored svih loših
poslovnih pokazatelja, partijskom voljom prvi čovek menadžmenta je ponovnim
izborom na mesto generalnog direktora, nastavio sa prodajom PKB-ove imovine. U
2006. godini, prodato je više parcela na Pančevačkom i Zrenjaninskom putu, i
više od 28 hektara na atraktivnoj lokaciji autoputa kod Dobanovačke petlje, što
sve skupa nije rezultiralo pozitivnim finansijskim bilansom. Na kraju 2006.
godine, iskazan je poslovni gubitak od 516.319.000,00 dinara.
Privilegovani muževi
Obaveze prema državi
nisu izmirivane. Dugovi za nabavljenu mehanizaciju koja je već uveliko
amortizovana, nakon potrošenog grejs perioda su dospeli, a njihovo neizmirenje
ili izmirenje kratkoročnim kreditima i pozajmicama, podrazumevalo je ogroman
teret kamata i obračuna kursnih razlika. Finansijska situacija Korporacije
postala je katastrofalna. Kada je shvatio u kakvu je situaciju doveo preduzeće,
generalni je od majke partije tražio i dobio šansu za kandidaturu na mesto
prvog privrednika u državi.
Rezultat iskazan
izveštajem o poslovanju za 2006. godinu, pored pomenutog gubitka od
516.319.000,00 dinara, iskazivao je i katastrofalno loš trend i izvore
finansiranja proizvodnje koji se ogledaju: u smanjenju kapitala u odnosu na
prethodnu godinu, porastu obaveza za preko 900.000.000,00 dinara koje su
dostigle 3.237.504.000,0 dinara, kratkoročne obaveze koje su porasle na
2.232.408.000,00 dinara, a podrazumevale su i ogroman teret kamata. Očekivano,
nakon takvog izveštaja u kome su ostali rashodi i ostali poslovni rashodi
iznosili 374.653.000,00 dinara, a
predsednik Upravnog odbora već je bio podneo ostavku, generalni se pripremio da
beži, iako mu je petogodišnji mandat tek počeo. Na mesto predsednika Upravnog
odbora došla je šef knjigovodstva sa ugovorom o radu pomoćnika finansijskog
direktora. Uz obećanu nagradu koju je i dobila (u međuvremenu je postala
zamenik generalnog direktora) - inkopatibilnost i sukob interesa nisu
primećeni.
Šefica organa
upravljanja, zbog "dobrog rada" lično, a vrlo lošeg rada organa
uprave, kao nagradu zaposlila je muža u pravnu službu, odakle je nakon nekoliko
meseci više pravnika otpušteno po osnovu tehnološkog viška. Zanimljivo je da je
i "privilegovani muž" napustio svoje prethodno preduzeće uz nadoknadu
kao tehnološki višak.
Umesto zatvora, nova funkcija
Dotadašnji generalni je
otišao. Zaslužni su nagrađeni, a rezultat izveštaja o poslovanju za 2007.
godinu imao je sledeće pokazatelje: neto gubitak - 851.348.000 dinara. Ostali
poslovni i ostali rashodi - 499.973.000 dinara. Kamate sa kursnim razlikama -
346.999.000. Obaveze - 4.302.225.000. Kratkoročne obaveze - 3.428.043.000.
Obrtna imovina - 3.170.869.000 dinara.
U priloženoj biografiji
(CV) za kandidaturu na mesto predsednika Privredne komore Srbije, generalni
direktor PKB korporacije navodi uspehe koje su njegovom zaslugom postignute u
PKB korporaciji. U svemu ovome ne navodi da je svake godine Korporacija
iskazivala enorman gubitak, da je otuđeno gro nepokretnosti u vidu zemljišta i
poslovnih i proizvodnih objekata, da zaposlenima nisu plaćani porezi i
doprinosi i drugo. Pored svih hvalospeva o sebi, navodi dobijene nagrade, koje
čitaoca, dok pregleda ovu Belu knjigu, upućuje na to da su greškom
dodeljene.
Međutim, generalni je
nagrađen funkcijom predsednika Privredne komore Srbije, što je zasigurno
presedan u privrednoj praksi na ovim prostorima.
Bivši generalni direktor
PKB korporacije za vreme svog mandata godinama nije plaćao državi poreze i
doprinose po osnovu osiguranja radnika, a danas sa pozicije predsednika
Privredne komore Srbije promoviše inicijativu o strogoći i rigoroznim merama
države u cilju naplate obaveza i sankcionisanja onih koji te obaveze ne
ispunjavaju. Po obrazovanju diplomirani inženjer ratarstva, kao neuspešan
menadžer u toj oblasti, sa sadašnje pozicije predlaže paket mera za ublažavanje
ekonomske krize u državi.
Novi generalni prevazišao učitelja
Na čelnu poziciju
Korporacije, kao vršilac dužnosti, a zatim procedurom izbora kao generalni
direktor, dolazi Milan Veljović, čovek kojeg prijatelji zovu "bejbi
bandit". Po obrazovanju mašinski inžinjer, do imenovanja predsednika
Skupštine Korporacije, radio je na poslovima tehnologa i rukovodioca u Energotehnici.
Njegovim izborom za prvog menadžera PKB korporacije, nastavlja se višegodišnja
praksa loših kadrovskih rešenja u Korporaciji.
Očekivano loš rezultat,
bez programa za oporavak preduzeća, učinili su da su obaveze galopirajuće
rasle, plate bivale sve manje, uz nastavljenu praksu neplaćanja poreza i
doprinosa prema državi, doveli su do toga da na kraju šestomesečja 2009.
radnicima nisu overene zdravstvene knjižice. Mnogi zaposleni su se našli u
situaciji da im je uskraćeno pravo na lekarsku pomoć, kada im je bilo
najpotrebnije.
Novi generalni direktor,
po ugledu na prethodnika, poseže za prodajom zemljišta PKB-a, pripremom i
adaptacijom objekata za prodaju, zamenu atraktivnog zemljišta PKB-a za
zemljište u ataru. Čak ide i dalje od svog prethodnika, tako što za nabavku
velikih kontingenata mehanizacije ne obezbeđuje ni neophodnu saglasnost
Upravnog odbora. Na osnovu nepovoljnih ponuda dobavljača, potpisuje ugovore za
koje po iznosu računa nema pravo potpisa i niz drugih nepravilnosti, iz njemu
poznatih, ali definitivno ličnih razloga.
Dolaskom novog
generalnog direktora, u 2008. i 2009. godini nastavljena je praksa imenovanja
na najviša rukovodeća mesta podobnih i snisihodljivih. Na radno mesto
rukovodioca centra za bezbednost postavljeno je lice sa srednjom
neodgovarajućom školom, Mile Borojević, a sistematizacijom je predviđena
visoka stručna sprema. Lica sa srednjom neodgovarajućom stručnom spremom
obavljaju poslove rukovodilaca obračunske službe, kadrovske službe i službe
knjigovodstva, iako ova radna mesta po sistematizaciji zahtevaju visoku stručnu
spremu.
Nastavljeno je sa
otuđenjem imovine PKB korporacije, sa nabavkom velikih kontingenata
mehanizacije mimo procedure izbora najpovoljnijeg dobavljača i odluke Upravnog
odbora kod nabavke u iznosima za koje je ona neophodna, što sve predstavlja
grubo prekoračenje ovlašćenja i zloupotrebu službenog položaja.
Posledice takvog
ponašanja poslovodstva izražene su u porastu obaveza u 2008. u odnosu na 2007.
godinu za 1.946.777.600,00 dinara i na kraju 2008. godine dostigle su nivo od
6.249.002.000,00 dinara.
Šta je Tabloid pisao:
Menadžer godine i hohštapler decenije
Izbor Miloša
Bugarina za predsednika Privredne komore Srbije, sasvim je razotkrio
licemerje Vlade Srbije. Ubrzo će postati jasno kome je ovaj čovek bio potreban
na čelu PKS-a. Ko je u stvari Miloš Bugarin, ko su mu politički zaštitnici i
kako je uništio nekadašnji gigant PKB, koje je partije menjao iz finansijskih
interesa i šta misli o drugu Lenjinu?
Kako je
uopšte čovek koji je svojevremeno proglašen za menadžera godine, odjednom
nazvan hohštaplerom decenije?
Radi jasnije
slike, treba pogledati delove njegove radne i privatne biografije...
Miloš Bugarin
je rođen u selu Cerovo kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori. Po završenoj srednjoj
školi, pokušavao je bezuspešno da upiše medicinu. Konačno, studirao je na
Poljoprivrednom fakultetu i odmah po završetku zaposlio se u Poljoprivrednom
kombinatu Beograd (PKB). Njegovo prvo radno mesto zvalo se "pomoćnik
rukovodioca na biljnoj proizvodnji".
Zbog ambicija
koje je odmah pokazao, staviće se u službu tada neprikosnovene vladajuće
Socijalističke partije Srbije. S partijskom knjižicom, sva su mu vrata bila
otvorena. Od tada pa do današnjih dana Bugarin će se rukovoditi upravo tom
ideologijom: uvek uz onoga koji dobija, uvek najbliži svakoj vlasti.
Nedugo nakon
ulaska u SPS, kao politički podoban, postaje direktor imanja "7. jul"
u Surčinu. Naravno, nije zaobišao ni "koalicionog partnera", JUL. A u
članstvu JUL-a bio je i tadašnji predsednik PKB korporacije Vojislav Simanović.
Bugarin
širi poslove sa vlasnikom Krmivoprodukta Draganom Markovićem
Krmivojem "stupajući u poslovni odnos". Naime, Bugarin
izdaje Markoviću zemljište preduzeća, ali nije izostavio ni porodicu Ljubiše
Buhe Čumeta, pa je Ljiljani Buha prodao zemljište u centru Surčina (menza s
magacinom), a potom joj je godinama plaćao zakup za korišćenje.
Služeći tako nadolazećoj kriminalnoj eliti,
Bugarin počinje polako i sam da se bogati. U međuvremenu je preduzeće kojim je
rukovodio zapalo u velike dugove, pa je u tako nerešivoj situaciji bilo
pripojeno PKB-u, zajedno s nagomilanim dugovima. Bliska saradnja s Draganom
Markovićem i Ljiljanom Buha, a preko njih i drugim činiocima "surčinskog
načina privređivanja", donela je Bugarinu dobre političke pozicije,
zapravo odličnu logistiku za njegov nezadrživ uspon.
Odmah nakon
Petog oktobra, preciznije u aprilu 2001. godine, Miloš Bugarin imenovan je za
generalnog direktora PKB-a. U toku svoga mandata Bugarin je otpisao ili prodao
najbolje delove ovog simbola bivšeg jugoslovenskog ekonomskog čuda. Korporacija
PKB tako je ostala samo na lokacijama Padinske Skele i Surčina, gde se bavi
samo ratarstvom i stočarskom proizvodnjom.
I od tako
smanjenog preduzeća prodavao je redom sve što je moglo da se proda: PKB Imes,
PKB ribarstvo, zgradu u centru Beograda u ulici Ljutice Bogdana, zemlji na
zrenjaninskom i pančevačkom putu, i na autoputu u Surčinu, hotel u Rovinju...
Ogroman
kontingent mehanizacije koji je zatekao prodao je za neverovatno malo novca pod
veoma sumnjivim okolnostima. Nove mašine kupovao je pod još sumnjivijim
okolnostima, i to od preduzeća čiji su vlasnici bili poznati novobogataši i
političari iz samog vrha današnje srpske vlastele.
Dugo je u
kabinetu Miloša Bugarina s polica i iz ormana izvirivao praotac takozvane
komandne ekonomije, drug Vladimir Iljič Lenjin. Bugarinu se dopalo Lenjinovo
učenje. Odlučuje da "Novi ekonomski program" po njegovom uzoru
sprovede u kući na koju se ostrvio. PKB tako postaje zatočenik ovog harambaše
svih režima.
Obaveze iz poslovanja izmirivao je smanjenjem
kapitala: konverzijom duga u kapital preduzeća. Na tom poslu je izgubio 35
odsto kapitala, konverzijom obaveza iz poslovanja u kapital države, kojoj i
dalje ne plaća dažbine. A pare od prodaje nekretnina netragom nestaju. Uprkos
tim akrobacijama, PKB korporacija je na kraju 2006. godine imala dug veći od 40
miliona evra, a danas je i znatno veći!
Sve to nije
smetalo Milošu Bugarinu da bude proglašen ni manje ni više nego
"menadžerom godine" za 2006, i to po izboru novinara! Potom politička
vrhuška odlučuje da ga postavi na mesto predsednika Privredne komore Srbije!
U pozadini
izbora Miloša Bugarina za prvog čoveka PKS-a krije se njegova prisna veza sa
Milanom Markovićem, funkcionerom Demokratske stranke (danas ministrom za
lokalnu samoupravu u Vladi Srbije). Marković je posle Petog oktobra bio
predsednik Skupštine opštine Palilula, a bio je i predsednik Upravnog odbora
PKB korporacije za vreme Bugarinovog prvog petogodišnjeg mandata.( Međutim,
malo je poznato da je Bugarin i blizak rođak, po očevoj liniji, predsednika
Borisa Tadića, koji je, na kraju, i odlučio da ga postavi tamo gde je danas
ustoličen.)
Bugarin je
bratu Milana Markovića ustupio prostorije PKB-a pored Palate pravde, u
ulici Aleksandra Kostića, i plaćao mu milionske iznose da bi zastupao PKB. Iz
ovih prostorija isterao je pravnu službu PKB-a, a nakon što je gospodin
Marković iz njih izašao, one danas zvrje prazne. Ustupao je Bugarin velikodušno
poslovni prostor PKB-a i drugim važnim ličnostima. U vreme ministrovanja
Slobodana Lalovića dao je prostor na Terazijama Socijalno-ekonomskom savetu,
mada je on bio i ostao u vlasništvu Poslovnog prostora Beograda i samo bio dat
na korišćenje PKB korporaciji. Ali znao je i da nagradi onaj isti novinarski
žiri koji ga je proglasio menadžerom godine.
Drugi
Bugarinov petogodišnji mandat kao generalnog direktora PKB korporacije,
prekinut je njegovim izborom za predsednika Privredne komore Srbije. Ovom
prilikom ostavio je PKB u obavezama i dugovima, proizvedenih nesavesnim
poslovanjem, zloupotrebama položaja i drugim nezakonitim radnjama.
Ni tu nije
bio kraj. Bugarin je sebi kupio stan od 100 kvadrata iz nenamenskih sredstava,
mimo pravilnika i bez kadrovske liste, štitio je odgovorne u gubitku teškom
725.000 tadašnjih maraka u vezi sa prodajom 750 tona šećera preduzeću PKB Skopje,
vršio je pritisak na knjigovodstvo korporacije da se lažno prikaže finansijsko
poslovanje, mimo tendera je kupio po najvećoj mogućoj ceni traktore landini
preko firme Agroprem, čiji je vlasnik brat potpredsednika Skupštine
grada Spasića, uvezao je opremu za stočarstvo koja je potpuno zastarela,
nezakonito je prodao zgradu i mašine preduzeća PKB Imes preduzeću PKB Vizelj,
koje je vlasništvo PKB-a, a nezakonito transformisano u njegovo privatno
preduzeće od Rajka Latinovića, koji pomaže Bugarinu kao član UO Privredne
komore Srbije, zaključio je sa AD Imlek štetan ugovor od tri
miliona evra, i sve učinio da se zataška privredni kriminal prethodne
rukovodeće garniture. Ali, umesto suđenja, Bugarinu se događaju unapređenja...
U jednom
trenutku je proglasio tehnološkim viškom ravno hiljadu ljudi, kako su sindikati
zabeležili: "bez dokaza i optimalizacije, ne trudeći se da nađe nove
poslove koji bi doneli profit". A zarade je isplaćivao uvek i bez
izuzetka po minimalnoj ceni rada. Ni dinara preko zakonskog minimuma.
Čuvar
svetih tajni i njegova prošlost
Nikada do danas nisu utvrđeni detalji već
pomenutog kreditnog aranžmana s AD Imlek, teškog tri miliona evra, niti
detalji o trogodišnjoj poslovno-tehničkoj saradnji MK komerca (Miodraga
Kostića) i PKB korporacije; nikada nije dobijena informacija o javnom
oglašavanju za kupovinu plastenika i kombajna - broj ponuđača i analiza
dospelih ponuda; nikada nije urađen pregled svih robnih dugovanja PKB
korporacije ni dobijenih donacija i bespovratne pomoći Vlade Srbije (kao pomoć
poljoprivredi); nije poznat nijedan detalj o sudskom sporu s kompanijom Simpo
i koliko je PKB korporacija materijalno izgubila u njemu, kao ni kome je sve
PKB korporacija bila jemac, to jest sadužnik za kredite odobrene drugim pravnim
licima...
Mirin
rođak, a eksponent Berezovskog
Za predsednika Skupštine Privredne komore
Srbije, u istom paketu, izabran je biznismen Miroslav Miletić, direktor
požarevačkog Bambija. On
je istovremeno i izvršni direktor investicionog fonda Salford u Srbiji, čiji je vlasnik
odbegli ruski biznismen Boris Berezovski, za kojim je raspisana međunarodna
poternica Interpola.
Gospodin Miroslav Miletić je blizak rođak
Mirjane Marković (njena majka je bila Vera Miletić) i bio je uticajni član
JUL-a. Posle 5. oktobra učlanio se u Demokratsku stranku i sponzorisao je s
milion maraka!
Zadatak gospodina Miletića je da onemogući bilo
kakvo ulaganje Vlade Ruske Federacije i njenih kompanija, a sve s ciljem da
ugrozi nacionalne interese Srbije. Salford
grupa je vlasnik skoro svih mlekara u Srbiji, a srpski seljaci
primorani su da prosipaju mleko i uništavaju stočni fond!
Salford u Srbiji kupuje strateška preduzeća s ciljem da
kontroliše privredne tokove, ali i da upravlja političkim prilikama u našoj
zemlji.
Pod
prismotrom
Istraživači Tabloida stupili su
svojevremeno u vezu sa svojim insajderima iz policije. Inspektori Odeljenja za
privredni kriminal u tajnosti su vodili opsežnu istragu o Milošu Bugarinu i
njegovim kriminalnim radnjama, a po dojavama sindikalnih rukovodilaca. Vodili
su je daleko od očiju načelnika Uprave kriminalističke policije Policijske
uprave Beograda, gospodina Senića, koji je po nalogu ministra Jočića
potčinjenim načelnicima svakodnevno naređivao da stopiraju istrage.
Tekovine minulog rada
Miloš
Bugarin, danas prvi čovek Privredne komore Srbije, od "minulog rada"
u beogradskom PKB-u ''zaradio'' je kuću na Zvezdari, stan u centru grada,
otvorio apoteku supruzi i sagradio hotel ''devojački most" u Kolašinu, u
Crnoj Gori, na lokaciji koja je turistički atraktivna i gde je vrednost
nekretnina za nekoliko godina učetvorostručena. Na izgradnju hotela potrošio je
više od pet miliona evra!
Oproštajni
valcer
Od
početka devedesetih godina prošlog veka do danas, prolazili su režimi, male i
velike oligarhije, ali neizbrisiv trag je u PKB korporaciji ostavio Miloš
Bugarin, sada već bivši direktor ovog kompleksa.
Bugarin,
koji zaslužuje posebno poglavlje u tužnoj istoriji novije dogovorne ekonomije,
nakon direktorovanja u PKB korporaciji, imenovan je za predsednika Privredne
komore Srbije, pa je u svojevremeno tim povodom organizovao sebi oproštajnu zabavu u PKB-u, uprkos
protestima ogorčenih radnika, onih koji najbolje znaju koliko im je štete naneo
ovaj samozvani privredni suveren.
Nikola Lazić, priređivač prve sindikalne Bele knjige u Srbiji, koji je u PKB-u prošao dug
put od radnika do direktora gazdinstva, u predgovoru sabranih kriminalnih dela rukovodstva korporacije, piše da je
tokom teških devedesetih godina sa grupom radnika gazdinstva Kovilovo osnovao prvi Nezavisni
sindikat radnika PKB-a koji je kasnije prerastao u veliku organizaciju za borbu
protiv korupcije, te da je izdavanje Bele
knjige ova organizacija posvetila pravima radnika i uopšte pravu
čoveka i stvaraoca na dostojanstvo.