Povodom
Može li čovečanstvo da preživi sve svoje planove u novom veku?
U
susret poslednjem svetskom ratu
Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i
nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u
Beogradu Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o uzrocima i mogućim posledicama velikog, opšteg
rata, koji preti čovečanstvu. Hoće li biti prilike da ljudska civilizacija ipak
preživi katastrofu koja joj se sprema, ili će beznadežno ući u opšti, nuklearni
pomor, u susret Konačnom
Piše:
Goranko Đapić
Svakim novim danom bubnjevi svjetskog rata sve su
glasniji. Još uvijek traju kalkulacije velikih sila. Pominju se razne
mogućnosti, razni učesnici, pa čak i bizarni planovi, kojih je, istina, bilo i
ranije, ali nikada ovako, skoro javno! Da li je veliki Rubikon pređen, da li je
to velika svjetska vojna industrija krenula na put bez povratka, da li to
svijet, naizgled neupadljivo, ulazi u jedno mračno, turbulentno doba? Mada, ovo
što se upravo dešava nije ništa novo: Iran želi da bude predvodnik islamskoga
svijeta i sveislamske revolucije planetarnih razmjera! Decenijama je ta
islamska revolucija proizvodila tenziju bunta, protiv svih tekovina europske
civilizacije (i svega što ona predstavlja) i postala ključnim protagonistom sukoba
kršćanske i islamske civilizacija, ali i glavno ishodište međunarodnog
terorizma. No, nije prvi put da se europskoj civilizaciji i njenim tekovina
prijeti ratom do potpunog uništenja života na kontinentu. To su bili spremni da
urade i boljševički prevratnici u ime svoje revolucije, to je bila spremna da
uradi nacistička Njemačka, u momentu kad je Hitler shvatio da gubi rat.
Ali, u oba slučaja, niko nije razmišljao o
stravičnim posljedicama i užasnim patnjama koje su ti ratovi proizveli. Pa
ipak, sve govori da stvar nije dovršena. Čovečanstvo hoće obračun. On nije
daleko. Malo ranije, bipolarni svijet se srušio zajedno sa Berlinskim zidom,
nestalo je takozvanog hladnog rata, ali je ubrzo stigla globalna ekonomska
kriza i onaj početni optimizam i naivna vjera u podjednaku sreću čovječanstva
naprosto je iščezla. Krizne nacionalne ekonomije u vodećim svjetskim državama
poput SAD, Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Italije ili Španije, dovele
su do toga da se neka ružna sjećanja na dva svjetska rata nanovo vrate... Sa
druge strane, u današnjim uslovima, to je divna prilika da se skrene pažnja
masama na nešto drugo, a ne na činjenicu da je potonji lihvarski kapitalizam
još jednom opljačkao čovječanstvo nudeći kredite i lažnu nadu...
Takođe, novi rat bi bio divna prilika da
nesagledivo veliki vojno-industrijski kompleksi dođu do ogromnih profita.
Naravno, sve ovo pod pretpostavkom da će preživjeti onaj koji bude brži,
odlučniji i moćniji... Pobjedničku psihologiju širi ideja takozvanog isplativog
rata! Ali, nije ni Iran, ta apsolutno teozofska država, bez ideja i argumenata.
On je odavno krenuo sa velikim pretenzijama da postane nova nuklearna
supersila, pa kad takvu politiku Zapad nemilice napada, vođe u Teheranu spremno
počnu da nabrajaju sve one zemlje koje posjeduju nuklearno oružje, a smatraju
se sa punim pravom opasnim i nedemokratskim. Ali, Iran istovremeno proizvodi i
jedan stalni faktor destabilizacije koji inače postoji duboko u samoj prirodi
Islamske Republike.
Govoreći o prostoru Irana, treba reći i to da je
njegova ogromna teritorija takoreći nenaseljena, uprkos činjenici da u njemu
živi oko 75 milijuna ljudi, da je to uglavnom planinska zemlja, da je njena
klima sušna, ali i to da izlazi na
Omanski i Persijski zaliv u dužini od skoro 2.000 kilometara, da ima na
Kaspijskom jezeru svoj izlaz od 740 kilometara, i da je jedno od naftom
najbogatijih područja na svijetu. Treba, takođe, znati da Iran ima više od dva
milijuna četvornih kilometara planinskih visoravni. Tu, na takvom terenu,
dakako, nema ni govora o nekom uspješnom konvencionalnom ratovanju. Izraelskim
vojnim stratezima jasno je da Iran mogu napasti samo iz vazduha, jer je ta
zemlje okružena osvjedočenim judeoameričkim neprijateljima, koji jedva čekaju
da rat otpočne.
Sotona protiv "Boga jedinoga"
Ne treba zaboraviti ni dugu ni slavnu historiju
dvaju carstava: ahemendskog i sasanidskog. Iran je i religijski bio
osoben, pa je čak i nakon potpune islamizacije, pristupom manjim šitskim
pravcem, tu osobitost i pokazao. U
novijim vremenima, nakon duge osmanske vlasti, bio je uslovno nezavisan, znatno
slabije centralne vlasti.
Kada je počela naftna era njegove povijesti, Iran
će ući u orbitu velikih sila - susjedne Rusije, a na jugu Velike Britanije...
Konačno će taj veliki svjetski naftni proizvođač,
nakon kratkog Mosadehovog predsjednikovanja,
postati glavnim mjestom američkog prisustva u regionu. Dalje će nesporni period
prosperiteta pod šahom Rezom Pahlavijem
učiniti od Irana regionalnu silu.
Ali,
unutarnje suprotnosti nastale od potpuno neravnomjerne raspodele stečenog
bogatstva koje je mahom palo u ruke malobrojnoj birokratiji i vrhu armije,
neminovno su vodile u diktaturu.
Revolucija koja je izbila, daleko od toga da je
bila samo islamska. Okončana je slomom demokratskih težnji, i potpunom pobjedom
teokratske elite. Iran se ponovo obalio u srednji vijek, ksenofobiju i gotovo
potpunu izolaciju.
Samo je nafta tekla i dalje, mahom za ciljeve
"svete islamske revolucije", koja će jednom za svagda staviti tačku
na historiju "pobjedom Boga jedinoga" i jedine istine.
Decenije od uspostavljanje jednoumlja obilato su
korišćene za aktivnu ulogu, ne samo u svijetu islama nego i na širem nivou.
Svako miješanje u unutarnje stvari bilo koje zemlje bilo je u funkciji
neprekidne borbe za stvar Islama i niti jedna žrtva čitavih naroda ovoga
drevnog društva nije bila dovoljno velika...
Sve dok Iran nije ozbiljno najavio
"miroljubivi nuklearni program", malo se tko ozbiljnije bavio
unutarnjim zbivanjima, čak i kada su vremenom izbili na površinu burni i
eruptivni sukobi, koji su vidljivo pokazali, uprkos surovoj diktaturi, da je
stvarnosti daleko od islamske idile.
Kako je vremenom bilo sve očitije da program
nuklearnog naoružanja dobro napreduje, pa ma kako koštao naciju, počelo se na
Zapadu aktivnije okretati tom problemu. Upućeni su apeli, predlozi i
upozorenja, a najposle su uvedene i ekonomske sankcije. Islamska teokratija je
sve uglavnom ignorirala, a predsjednik
Ahmadinedžad ponavljao je kako će "Izrael biti bačen u more",
da zapravo ta zemlja nema nikakvo pravo na postojanje, da vrijeme svesvjetske
islamske revolucije tek nastupa, da će europska civilizacija biti uništena radi
vladavine prave istine...
Važno je navesti da se to sve događa kada se
situacija na Bliskom istoku zaoštrava, u gotovo svim pravcima. Prvo je američka
intervencija u Avganistanu uvela u regiju krupnih intervencija, čiji je vrhunac
ulazak u Irak, i dugogodišnje američko vojno prisustvo koje je, bez obzira na
povlačenje iz Iraka, indirektno stalno prisutno...
Potom je čitav arapski svijet obuhvaćen potresima
u kojima su narodne revolucije bacile sa vlasti dotadašnje diktature. Taj
potres još traje i ne zna se kakve su posljedice na duge staze. Naročito je
upozoravajuće izgledao slom Gadafijevog režima, jer je intervencija izvana i
iznutra možda postala model za upotrebu i u drugim zemljama.
Govori se
sve glasnije i o Siriji, i nije nimalo čudno da je najglasniji bio ministar
vanjskih poslova Francuske, jer su izbori u Francuskoj uskoro, za dva mjeseca,
a nova briljantna pobjeda mogla bi poboljšati Sarkozijeve izglede u
odmjeravanju sa blijedim socijalistima...
Mogućnost intervencije može pojačati i stalna
napetost u dubinama iranskog društva. Posljednjih godina to se dobro vidjelo.
Doduše, treba bit oprezan, jer je Iran znatno veći zalogaj, i sigurno bi
trebalo znatno više sredstava, a možda bi i djelimična intervencija na kratke
staze omogućila teokraciji da je još brutalnije uguši.
Tu je još u pitanju znatan prostor, režim ima još
veliku podršku, naročito u ruralnim područjima, pa ni oružane snage nisu
bezanačajne. U obzir se moraju uzeti činjenice da trenutno nema prilaznog
prostora za sve vidove oružja, pogotovu ne za kopnene snage.
Istina, s obzirom na to da se preferiraju centri
za proizvodnju nuklearnog oružja i neophodnu infrasrukturu, čini se da je
zračni udar uz asistenciju mornarice i njenih moderniziranih i razornih
projektila najvjerovatniji scenarij...
Sigurno je da bi na tako velikom prostoru bilo
znatno većih problema, čak i ako bi to sve bilo izvedeno uz upotrebnu
specijalnih jedinica - neposredno obaranje teokracije u Iranu bilo bi teško
izvodljivo na kraće staze, čak i ako bi pristup Iranskom platou i bio moguć, uz
upotrebu znatnih kopnenih snaga, nema nikakve sumnje da bi morala biti masivna.
Trupe bi se brojale, ne u desetinama hiljada, nego u stotinama hiljada vojnika.
Vrijeme trajanja sukoba bi možda potrajalo
godinama, a ni žrtve ne bi bile male. Teško je i zamisliti da bi Zapad
prihvatio tako masivnu upotrebu vojnih snaga sa mogućnošću da to traje
godinama, naprosto što je Europa, nažalost, već odavno u stegama islamskih petokolonaša i raznih
budalastih mirotvornih pokreta, koje je čine znatno manje spremnom za veliki
sukob, čak znatno manje nego tridesetih godina prošloga stoljeća kada je
procvjetao potpuni oportunizam pred nadirućim nacizmom.
Da ne govorimo o tome da bi troškovi većeg rata
bili neprihvatljivi još i više od žrtava.
I pored svega toga, određena vojna intervencija
je izvjesna. Padne li režim u Siriji, Iran će izgubiti važno uporište, a i
položaj Hezbolaha u Libanonu će postati gori. Uništenje ili odlaganje uništenja
proizvodnje nuklearnog oružja sigurno bi bilo veoma frustrirajuće za režim u
Teheranu i ogromna sredstva bi bila bačena u bezdan. To bi bez sumnje za
vladajuću teokraciju bilo veoma depresivno, i sigurno je da bi režim bio mnogo
ranjiviji i neubjedljiviji. Očigledno da je, u ovom slučaju, Sotona mnogo
ozbiljnija snaga od "Boga jedinoga", pa bi tako i sam temelj
ideologije bio poljuljan.
Nije ni Persija od juče...
Ali, osnovni pokretač ograničene intervencije
bile bi slabosti Islamske Republike. Iako često nevidljive, one nisu male.
Štaviše, pod povoljnim okolnostima mogle bi biti zamajac ozbiljnim društvenim
promjenama. Iran nije potpuno sličan većini ostalog islamskog svijeta. U
njegovoj dugoj povijesti bilo je antiteokratskih pokreta, a u svojoj suštini od
je daleko dijabioličniji od svoga okruženja.
Nikada, čak ni u cijelome periodu teokratske
diktature, nije bilo godine bez manjih ili većih otpora. Iran posjeduje jedan
važan sloj inteligencije za koju je sigurno da ne crpi svoju misao iz džamija i
medresa. Bili smo tome, ne baš tako davno svjedoci. Raspoloženje većeg dijela
stanovništva je u najmanju ruku rezignirano.
Vlada znatno siromaštvo, a ogroman novac od nafte
rasipa se na nuklearni program, birokraciju, vojsku, razne paramilitarne garde
i sumnjive poduhvate van države.
Vlast koja misli da je po milosti božjoj jedini
arbitar i koja nikome osim bogu ne odgovara, vrlo je produktivno mjesto za
korupciju i nepotizam svake vrste. O svemu tome se malo govori i piše jer je
protok informacija u radu na način
koji je veoma obogatio totalitaristički XX vijek.
Sam Zapad do sada je malo bio posvećen praćenju
istine o unutarnjim sukobima, dok nafta mirno teče, a novac od nje odlazi na
kupovinu ratnih potrepština baš sa Zapada! Ali, sada, kada je borbeni islam
dugo ignoriran, pa čak i njegovan, riješio je da zakuca na vrata srca
satanističkog svijeta prijeteći mu nuklearnim oružjem, čuju se usplahireni
glasovi i razni planovi.
Onaj isti neodgovorni svijet političkih
hohštaplera koji je u svoje zemlje doveo jednu bezumu ideologiju, i koji ih je
danas doveo u situaciju da prisustvuju dramatičnoj islamizaciji, i da, u nekoj
tako dalekoj budućnosti, možda postanu i čitave
islamske republike, sada govori da je narod u pravu i priznaje: ko sa
đavolom tikve sadi...
U Iranu postoji još jedan uspavani i zaboravljeni
problem. Prvo, nisu svi stanovnici Islamske Republike etnički Iranci niti svi
govore farsi jezikom, niti su svi zadovoljni postojećim stanjem prava
nacionalnih manjina. Iranci i Kurdi pripadaju indoevropskoj skupini naroda, a
Azerbejdžanci si izdanak turkofonskih naroda...
Pored toga, na samom jugu zemlje, prema Iraku,
živi nemala grupa stanovnika arapskog porijekla. Samih Kurda ima u Iranu oko 7 milijuna
ako ne i više, a Azerbejdžanaca mnogo više!
Zvanično, svi su oni Iranci i svi su šiitski
muslimani. Očigledno da je osnovni integrirajući faktor šiitska verzija islama.
O nacionalnim osobenostima nema ni riječi...
Ako se
prisjetimo kako je još davnih dana nastala Islamska Republika, povratiće nam se
i sjećanja na slike surovog mučenja kurdskog, arapskog i azerbejdžanskog
naroda, ali i slike masovnih strijeljanja, sve bez suda ili bilo kojih
elementarnih društvenih ograničenja.
Od tih
dana jedva da je netko nešto i čuo o tim narodima. Malo je vjerojatno da su svi
oni evoluirali ili nestali; prije će biti da će nasilno zatomljeno nacionalno
pitanje, kad-tad jednog lijepog dana izbiti na površinu, pa će glava boljeti u
onoj proporciji u kojoj je radio "tepih sistem".
Čime protiv despotije?
Nabrojano je nekoliko značajnih problema u
iranskom društvu. Slika potpuno homogenog društva zvanična je laž i opet se
ponavlja već tri i pol decenije. Idealizirano se govori o položaju žena
"koje je u skladu sa Bogom riješeno za vječita vremene", premda ne
treba zaboraviti da je ne tako davno Iran bio stjegonoša sekularnog odnosa
prema ženama. Sjećanje na taj period nije nestalo niti pamćenje na osmjehe
teheranskih žena, niti je nestalo u zabrađivanju svake ljubavi i ljepote...
Da, Iran je uvijek bio poseban. Sve od antičkih
davnina. I kad se uzdizao i kad je padao, Iran je bio veličanstven. Podario nam
je ogromnu baštinu znanja koje je u njemu uvijek stanovalo od kada se stvarala
povijest.
Nakon što je bizantski car Iraklije u VII stoljeću nakon Krista osvojio i razorio
administrativni centar zoroastrijanstva, Ktesifon,
drevna država, pala je u ruke osvajača šiitske provinijencije.
Tako je negdašnja Svjetlost Istoka islamizirana protiv svoje najdublje prirode! Ostala
je samo udaljena visoravan. Kroz naredne vijekove čuo se samo jedan glas, glas
mujezina...
Danas se, dakako, čuje i glas Ahmadinedžada. On
je, doduše, u istom horu sa glasom mujezina, i svi oni kažu koji narodi i koje
države, vjere i kulture po njihovom izboru moraju biti bačeni u more ili,
zavisno od količine nuklearnog oružja, pretvoreni u prah i pepeo, da se zna da
je Bog jedini.
Nismo li, kada ovo slušamo, pogriješili stoljeće,
jer nam se vremeplov pokvario, ili je poduže zastao u XII ili XIV stoljeću,
nismo li, štoviše, ušli u XXI stoljeće!
Sa svih
strana lete sateliti, pršti od informatičkih čuda i građevinskih fantazija.
Ljudska prava su stamen -kamen, a o demokratskim tekovinama i da ne govorimo.
Doduše, čuje se i da vlasti u Teheranu razmišljaju: da li da smrtnu kaznu za
preljubnicu od 19 godina izvedu kamenovanjem ili vješanjem, pred publikom uz
moderna sredstva informiranja.
Kada nas je Karl Marks učio da će "razvitkom
prioizvodnih snaga veza među narodnima ličiti na bratstvo i jedinstvo", te
da će prepletenost kultura i opći prosperitet sve ostaviti iza sebe, mračna
doba napose, većinom smo mu vjerovali...
Ali, rađanje i burno napredovanje planetarnog,
radikalnog islamskog fašizma niko nije mogao ni da zamisli, pa ni Marks.
Kako je moguće da apoteoza svake moguće neslobode
i užasa bude svjetski politički pokret u XX stoljeću. Kako je moguče da je ta
"sveta borba" preuzela europske ulice i trgove, a da glas mujezina
čitava Europa bolje čuje zahvaljujuću darovima elektrotehničkih zanja, sve do najmanje
ulice i trga usred domovine naše civilizacije, i to mnogo bolje nego u većini
zemalja islamskoga svijeta? Danas je fašizam u našoj kući! On kaže da jeste
fašizam i da mi je cilj da uništi našu grčko-rimsko-kršćansku civilizaciju, pa
i samo sjećanje na nas! Gomile europskih kvaziliberalnih bukača kažu da u ime multi ovoga ili onoga, strogo pognemo
vrat da nas posiječe sablja džihada. A, ako to nećemo, oni će donijeti još
strože zakone, da u ime solidariziranja sa krvnikom, to moramo obavezno uraditi
i tako dati bezglavi doprinos multi ovom
ili multi onom.
Sada ti bukači, petokolonaši, koji su ljuljali
tek rođenu Islamsku Republiku i pomagali je vojnom i policijskom opremom da
bolje tuku svoje podanike, bučno ističu kako je nuklealarna opasnost nepodnošljiva
i da se ta stvar ne da trpjeti...
Još jednom i ko zna koliko puta, pokazalo se da
je demokracija opasno krhka biljka. Pokazalo se da su demokracije mnogo sporije
i bezvoljnije reagirale na nasilničke aktove despotija. Pokazalo se, dakle, da
demokracija nije izlaz iz ove pošasti.
Upornim radom, uz naučno-tehničke inovacije, nivo
udobnosti je dosegnut. On ima svoju inerciju, tj. dok god tu sliku ništa ne ugrožava, odbacuje se i
zaboravlja da je demokracije vječna duhovna i fizička borba. I da samo svoje
postojanje duguje neviđenim borbama i žrtvama proteklih 3.000 godina.
Kroz borbu najboljih, demokracija duguje suštinu
svoga postojanja. Ta borba nikada ne može otići u lagodnu penziju. Ako to
uradi, doći će prvi nasilnik i ugroziti političkog i fizičkog penzionera, u ime
svoga džihada.
Odgovor
Ahmadinedžada nisu eskadrile aviona, kraća ili duža bombardiranja, gađanja
stoglavih projektila, najnovijih tihih oružja koja poput insekata ulaze u
domove i tiho ubijaju. Ne, to nije jedini, to je tek jedan od odgovora! A
najveći mogući odgovor je obnova Europe na temeljima borca i stvaraoca
slobodnog i slobodno udruženog građanina, sledbenika starih arijevskih vrlina
koji su temelj našega morala i hiljadugodišnjeg opstanka. Kada ta obnova u
sukobu sa despotijom i maratonskom trkom današnjice uloži naše djelo, raznijeće
sve glasove iz XII i XIV stoljeća. Prosto rečeno, koliko smo mi bili slabi
toliko je zlo raslo. Zlo brzo raste (jer je prirodno stanje!) tamo gdje nema
vrlina, a vrline su osnovno tkivo slobode.
I kad se uzdizao i kad je
padao, Iran je bio veličanstven. Podario nam je ogromnu baštinu znanja koje je
u njemu uvijek stanovalo od kada se stvarala povijest.